Cetinje :: Moj grad

O izložbi “Svjetlost i vrijeme” Mihaila Jovićevića

Posted on 03. Jun, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

U Ministarstvu kulture na Cetinju sinoć (02.06.2016) je otvorena izložba “Svjetlost i vrijeme“ Mihaila Muja Jovićevića. Ovoga puta, uzimajući kao motiv hrišćansku tradiciju, uobličenu u poseban likovni izraz autor je usmjeren na lik Bogorodice i otvoreno sugeriše posebnu povezanost našeg kulturnog prostora i ikona Djevice Marije.

Brojne ljubitelje likovne umjetnosti i stvaralaštva Mihaila Muja Jovićevića u ime Ministarstva kulture pozdravila je Marija Nikčević a nakon nadahnute besjede izložbu je proglasio otvorenom Marko Špadijer:

-Poštovani posjetioci,

Palata u kojoj se nalazimo sagrađena je, između dva svjetska rata, za hipotekarnu banku. Poslije rata, u njoj je bila smještena uprava Elektroindustrije „Obod“.

Kao što vidite, u Crnoj Gori se dešava ohrabrujući proces : industrijske hale se pretvaraju u umjetničke akademije, a banka u Ministarstvo kulture.

Toliko o duhu mjesta.

A sada o slikaru Mihailu Jovićeviću. Jednu od prvih njegovih izložbi sam otvario prije ravno 44 godine. Ostao je duhom mlad, radan I radoznao. Na Cetinju ga niko ne zove “službeno” Mihailo , već Mujo. Postojao je u Crnoj Gori običaj da se muškoj đeci daju nadimci, kako bi ih čuvali od uroka. Mujo Jovićević je pod tim imenom, evo napunio 77 godina i dobrog je zdravlja. Cetinje je njegov dom u kome se najmanje šezdeset godina druži sa kičicom i platnom.

Završio je umjetničku školu i akademiju. Upoznao je tehnike freskog, ikonografskog I štafelarnog slikarstva, tehnologiju izrade mozaika i duboreza i tako ovladao zanatima starih majstora. Učestvovao u svim velikim restauratorskim poduhvatima u Crnoj Gori / manastir Piva, rimski mozaik u Risnu, a osvježio je preko 1.500 slika iz fonda Narodnog muzeja/ . Predavao je u Cetinjskoj gimnaziji i bio profesor na Kulturološkom fakultetu I Umjetničkim akademijama na Cetinju, Podgorici i Trebinju.

Mujo Jovićević je imao veliki broj samostalnih i grupnih izložbi.

Dobio je trinaestojulsku nagradu, najviše nacionalno priznanje. O njemu je Centar savremene umjetnosti objavio reprezentativnu monografiju.

U njegovom ateljeu u Bajicama nastale su hiljada I hiljade likovnih zapisa, kao slike za sebe, ili djelovi kompozicija velikih dimenzija I kompleksnih sadržaja.

Ovaj cetinjski likovni alhemičar, je po stilu I motivima svojih radova jedinstvena pojava u crnogorskom slikarstvu.

Jovićević je umjetnik ateljea i istraživanja likovnih mogućnosti.

Opsjednut idejama i maštom o čovjeku u realnom i metafizičkom svijetu, u početku je slikao čovjeka kao osamljen lik koji traži svoje mjesto u društvu. Zatim se čovjek utopio u gomilu, masu zavedenu jednoumljem.

Religiozne teme su davale jednu vrstu odgovora na vječna pitanja smisla i besmisla. Njegoševa “Luča mikrokozma” je ostala osnova njegovih slikarskih “razgovora” sa Bogom I Sotonom. Mujo se upustio u obradu religioznih motiva, ali ne kao neko ko je obavezan na diktate hrišćanske dogme i prikaze zavjetnih tema i ličnosti, već kao umjetnik ovog vremena koji traži nove likovne dimenzije biblijskih tema. Sublimaciju tog izraza našao je u Krstu, kao simbolu hrišćanstva, koji smiješta u reljef slike.

Izložba koja je ovdje postavljena je dio novijih Mujovih likovnih preokupacija.

Od kad je ranohrišćanka relikvija ikona Bogorodica Filermosa, postala “stanovnik” Cetinja, Mujo je doživljava kao likovni izazov. Naslikao je nekoliko platna na tu temu, tako da se lik Bogorodice sa Rodosa nastanio ne samo u Muzeju, već I u Mujovoj teogoniji.

On je i Bogorodicu iz Loreta, renesansnu priču Ivana Crnojevića, “skinuo” sa zavjeta i pretvorio u svoju Đokondu.

Ovdje, na Cetinju, stvaralac se ne može osloboditi odgovornosti da traga za višim smislom postojanja, a   nasleđe se ne zaboravlja, već stalno preživljava.

Naš Mujo živi u tom svijetu, na čast Cetinju.

Osjećam se počastvovanim što mogu da vam preporučim istinskog umjetnika, mog dragog prijatelja – Muja Jovićevića.

Ne znam da li ćete imati vremena da dešifrujete sve simbole na ovim slikama, ali ćete sigurno napuniti oči njihovim bogatim i prefinjenim kolorom.

Poštovani čitaoci, iz kataloga koji prati izložbu, čiji je izdavač Ministarstvo kulture a urednik Dragica Milić, evo prelijepog teksta jednog od najboljih poznavalaca likovnog stvaralaštva Mihaila Muja Jovićevića a i ove teme, profesora matematike i publiciste Boška Mijanovića:

-Godinama unazad na slikama Mihaila Jovićevića prisutne su religijske teme koje nijesu puke ilustracije biblijskih ličnosti i događaja, već on na njima gradi sopstvenu hrišćansku ikonografiju. Na njegovim apstraktnim radovima, kroz motive iz baštine hrišćanske tradicije, snažno su izražena njihova metafizička značenja. I na slikama prikazanim na izložbi Svjetlost i vrijeme Jovićević se ne zadovoljava ustaljenim formama lika Bogorodice, onog koji se nalazi na ikonama i freskama hrišćanskih hramova. Pored toga, želio je da lik Bogorodice Filermose, koji je prošao kroz vrijeme i dospio na Cetinje, i lik Loretske Bogorodice, koji se izgubio u vremenu, spoji, prikazujući ih što realnije, ali ne odstupajući od svog prepoznatljivog likovnog rukopisa.

Na dnu slike Bogorodica Filermosa nalazi se sveto koplje kao simbol snage i Hristovog stradanja, čime Jovićević naglašava da je lik Bogorodice iz njenog poodmaklog životnog doba. No lik Bogorodiće na dvjema slikama Mihaila Jovićevića, rađen na osnovu opisa njene ikone iz Svete kuće u Loretu, u vrijeme boravka Ivana Crnojevića u Italiji, je iz mlađih dana Djeve Marije.

Jednog dana, vjerovatno u prvoj polovini 1481. godine, pred čudotvornim likom presvete Bogorodice u loretskoj Svetoj kući našao se Ivan Crnojević, zetski izgnanik poodmaklog životnog doba. Došao je u Loreto da se u tišini pomoli i da traži izlaz iz stanja u kome se nalazio. O sumornim danima svog života i trenucima nadanja u Svetoj kući Ivan Crnojević je pisao četiri godine kasnije u Povelji Cetinjskom manastiru: ’’Ja grešni, ponizni i nedostojni sluga Hristov Ivan Crnojević, zbog mojih sagrešenja, kaznom Božjom, bijah izgnan iz moje oblasti, iz moga otačastva, od ismailjskog sultana Mehmeda, koji mnoga carstva zauze i mnoge careve pobijedi, i niko mu se nije mogao suprostaviti. Došavši u zemlju Italiju nađoh neobičan hram vladičice naše Bogorodice blizu grada Jakina, koji se zove Loret. U njemu vidjeh nerukotvoreni lik preslavne majke Boga našega, što mnoga čuda čini, što očima mojim vidjeh. I padoh ničice na zemlju pred njenim moćnom likom, i pomolih se njenom milosrđu, i moja obećanja od sveg srca dadoh njenom milosrđu: ako bude milostiva prema nedostojnome svome slugi i vrati me u zemlju mojeg otačastva i moje oblasti, potrudiću se da sagradim crkvu u čast njenog imena …“

Ovaj „prečudni hram prečistije vladičici našeje Bogorodici“, prije i poslije njega posjetile su mnoge važne ličnosti Evrope, kao što su: kralj Alfonso Napuljski, car Fridrih III, Kolumbo, moleći se za ispunjenje svojih želja. U to vrijeme, a i mnogo godina kasnije, postojala je legenda da je loretska Sveta kuća ona kuća iz Nazareta u kojoj se desila blagovijest i živjela sveta porodica (Bogorodica, Isus i Josif), pa su je anđeli 1294. godine, zbog opasnosti od muslimana, prenijeli na jedno pusto brdo u Loretu, obraslo lovorom. U početku je Sveta kuća bila jednostavno svetilište, koja je kasnije pretvorena u malu crkvu, da bi krajem XV vijeka otpočela izgradnja velike bazilike, kojom će biti obuhvaćena.

U svom dnevniku, 17. maja 1900, dižonski biskup Landrie (Landrieux) navodi da je saznao u Parizu o otkriću važnih dokumenata u vatikanskom arhivu, a odnose se na Loreto. Jedan dokumenat govori o carskoj porodici Anđeli, koja je vladala u Konstantinopolju i imala posjede u Palestini. Pred invazijom Turaka u XIII vijeku, Anđeli su prenijeli, pored ostalog, i građu Svete kuće iz Nazareta u Loreto. ’’Sveta kuća je bila prenešena u Loreto na rukama Anđela. Ali ovi ’anđeli’ ne bijahu nebeski. S vremenom, malo po malo, istorijska činjenica o Anđelima iz Konstantinopolja, narodnim vjerovanjem zamijenjena je anđelima iz raja“, zaključuje Landrie. (Giuseppe Santarelli, La Santa Casa di Loreto, Loreto, 1988).

Tako je počela da živi i da se širi legenda o nebeskim anđelima kao glavnim činiocima ovog velikog poduhvata, i o Loretu, udaljenom 25 kilometara od Ankone i 4 kilometra od mora, koje je postalo mjesto hodočašća.

Našao se Ivan Crnojević pred pogledom Bogorodice. Njegov savremenik Đakomo Rići (Giacomo Ricci) ostavio nam je opis Bogorodičnog lika: „Ova slika je tako ljupka i lijepa, zato privlači ljude. Gledajući je, sve više plijeni pažnju, jer je urađena sa toliko umijeća tako da izvrstan lik ove polufigure izgleda čudesno i stvarno. (Na maloj dasci nije bilo moguće smjestiti lik čitave figure). Njeno lijepo rumeno lice je i malo crno, … Njeno djevičansko lice je takvo da ti se čini da je živo. Nijedna ruža nema toliko živih boja kao što ima njena žuta zlatna kosa koja blista na glavi, a njene razdragane oči gledaju, ne sa mladalačkom slobodom, već sa izvjesnim zrelim dostojanstvom. Čini se da otvoreno pokazuje toliko stida, čednosti i plemenitosti, pa se ne može odrediti koja od njenih vrlina preovlađuje. Sve ovo čini prekrasnim njen lik.“

VARIJACIJE NA TEMU BOGORODICA FILERMOSA (2015.) kombinovano, 85 x 55 cm

Došao je dan Ivanovog povratka u Crnu Goru. Smrt sultana Mehmeda II u maju mjesecu 1481, i posjeta Svetoj kući u Loretu, kao da su Ivanu Crnojeviću dali novi život. Vratio se 15. juna u svoju domovinu. Tri mjeseca kasnije Ivan Crnojević, uz „božju pomoć i božji blagoslov“, razbija jaki turski odred u Albaniji. I pored ove pobjede znao je da ne može izbjeći ratni turski val i da ne može odbraniti oslobođenu zemlju. Iznevjeren u svojim nadanjima da može naći pomoć u Mletačkoj republici, odlučuje da prizna tursku vlast.

Ivan Crnojević nije dugo čekao da se od sve duše i od čistoga srca potrudi da ispuni svoje obećanje dato u Loretu. Gradi hram na Cetinju u slavu i hvalu Gospođe i Majke Božje, u ime njenog rođenja. Kao što su anđeli, po legendi, prenijeli svetu kuću iz Nazareta u Loreto, tako je i Ivan Crnojević prenio njenu svjetlost na Cetinje. Da nije bilo ikone Bogorodice u Loretu, ne bi bilo ni Cetinjskog manastira, niti štamparije u njemu u kojoj se štampala himna Bogorodici, toj Nevjesti Nenevjestnoj. Ne bi bilo manastirskog gumna na kome je Sveopšti narodni zbor donosio odluke sudbonosne za tokove crnogorske istorije.

Slikar Mihailo Jovićević vratio se stotinama godina u prošlost, odvajajući se imaginativno od vremena sadašnjeg, da bi došao u Svetu kuću i učinio nezaboravnim onaj lik Majke Božje, koji je bio sudbonosan za Ivana Crnojevića i Crnu Goru. Želio je da bojom ovjekovječi okolnosti u Svetoj kući, kakve je, kroz religiozno-duševno uzbuđenje, mogao da doživi Ivan Crnojević. Nije bilo lako Mihailu Jovićeviću da uđe u mali prostor Svete kuće i u mislima oformi lik Bogorodice – da je različit od likova naslikanih tokom vremena, a da bude najsličniji onom kojeg je u ikoni ugledao Ivan Crnojević.

VARIJACIJE NA TEMU LORETSKA BOGORODICA (2015.) kombinovano, 85 x 62 cm

Triptih Loretska Sveta kuća je slikareva vizija njene unutrašnjosti na kojoj se nalaze biblijski hrišćanski događaji, koji se neki i danas mogu pronaći na restauriranim njenim zidovima. U središtu triptiha nalazi se ikona Bogorodica bez djeteta. Mada se rijetko slika bez djetete, a kosa joj je, po pravilu, prekrivena, Bogorodica na slici Mihaila Jovićevića nije takva. Oslanjajući se na informaciju o liku Bogorodice iz Svete kuće Đakoma Rićija iz druge polovine XV vijeka, Jovićević slika njeno zatamnjeno lice sa zlatnožutom kosom koja izlazi ispod marame. Ne slika glavu Bogorodice povijenu, kao što je uobičajeno, već joj je lice okrenuto prema gledaocu, tako da je Ivan Crnojević mogao duboko da pogleda u njen pogled i osjeti duševnu snagu. Tijelo joj je prekriveno plavozelenim i crvenim haljinama, što se simbolično tumači da se Bogorodica nalazi u nebeskoj slavi. Iznad ikone Bogorodice, na ikonografski važnom mjestu triptiha, je raspeće, a u donjem dijelu su anđeli koji izlaze iz nebeskog svoda – iz svjetlosti koja vječno sja, i lebde oko svetog kamenog zdanja – Svete kuće, noseći je iznad mora. Desno od ikone je Bogorodica sa djetetom malih dimenzija, a u gornjoj zoni je simbolično predstavljen sveti Duh. Lijevo od nje je Hristovo raspeće iznad koga se nalazi detalj njegovog uskrsnuća. Svi ovi ikonografski biblijski elementi u triptihu su povezani sa životom Bogorodice i njoj su potčinjeni.

I lik Bogorodice na Jovićevićevoj drugoj slici sličan je onom iz triptiha, s tom razlikom što je njena zlatnožuta kosa jače istaknuta. Iznad Bogorodice prikazano je duhovno nebo.

(VARIJACIJE NA TEMU LORETSKA BOGORODICA (2015.) kombinovano, 100 x 140 cm-FOTOS NA NASLOVNOJ STRANI)

VARIJACIJE NA POZNATE TEME (2002.) ulje na platnu, 74 x 64 cm

BOGORODICA (2000.) ulje na platnu, 86 x 76 cm

VIZIJA SA KRSTOM (1969.) kombinovano, 66 x 41 cm

KONAČNI DOGAĐAJI (1970-1980.) kombinovano, 85 x 55 cm

CIKLUS “VEČERA NA NEPOZNATOJ LOKACIJI”  (2015.) kombinovano, 70 x 60 cm.

NEMOGUĆE PROMJENE (2016.) kombinovano, 70 x 60 cm

POČETAK STVARANJA (2012.) lak – lak tehnika, 60 x 140 cm

Izložba „Svjetlost i vrijeme“ organizovana je u sklopu programa koji prati 14. sjednicu Borda Foruma slovenskih kultura, koja se od 2. do 4. juna održava na Cetinju.

IZ BIOGRAFIJE MIHAILA MUJA JOVIĆEVIĆA

Mihailo Jovićević (1939) završio je srednju umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umjetnosti I posljediplomske studije u Beogradu. Slikarstvo je studirao kod Mila Milunovića, a konzervaciju kod Milorada Medića. Bio je profesor u cetinjskoj gimnaziji, kustos i muzjeski savjetnik u ustanovi „Muzeji Cetinje“, profesor na Kulturološkom fakultetu i Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Bio je gostujući profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju i profesor na fakultetu Vizuelnih umjetnosti u Podgorici (Univerzitet Mediteran).

Učestvovao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je više nagrada među kojima i Trinaestojulske nagrade. Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Vesko Pejović