Bukovac na Cetinju

Posted on 22. Feb, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sa dubokim osjećanjem prema herojskoj Crnoj Gori, Vlaho Bukovac (1855-1922) pokazao je ne manji stepen pripadnosti crnogorskom kulturnom prostoru nego bilo koji njen drugi stvaralac

Ovaj velikan slikarstva čiji je život avantura dostojna romana zadužio je crnogorsku kulturu poput mnogih intelektualaca “izvanjaca” koji su u periodu vladavine knjaza Nikole boravili u Crnoj Gori. Bukovac je u slikarskom smislu pripadao klasičnom akademizmu. U poslednjoj fazi prihvatio je lirski intimizam i praški poentilizam. Osnivač je južnoslovenske moderne i slikarskog života u Hrvatskoj, inicijator Zagrebačkog likovnog salona. Kao student čuvenog Kabanela u odeljenju za antičku umjetnost, pod pokroviteljskom Mede Pucića i Štrosmajera sazrio je kao umjetnik i izgradio svoj osobeni slikarski stil. Nakon pariške faze i izlaganja Crnogorke na obrani i Velike Ize doživio je evropski uspjeh. Sa preko hiljadu slika ovaj plodni umjetnik impozantnog slikarskog djela predavač je u Pragu, pod uticajem je velikih slikara onog doba, u prvom redu Manea i Renoara. Pod uticajem Maneove Olimpije napravio je kultno djelo La grande Isa koje je ostavilo snažan utisak na parišku publiku.

Svjetlost juga

Kao i Valtazar Bogišić, on je Mediteranac iz Cavtata, opijen blještavom svjetlošću juga. U njegovom slikarstvu boja i svjetlost imaju tako snažno mjesto. Boja je svjetlost, svjetlost je boja koja blista svjetlosnom energijom na Bukovčevom platnu. U gotovo svim Bukovčevim slikama prepoznaje se mediteranski kolorit, živost boja i oblika, svjetlost i proslavljanje života. Njegovi portreti su nadahnuto psihološko studiranje modela, pažljiva vizuelna analitika duševnih i emocionalnih svojstava. On pravi sliku lika, portret u kome se jasno prepoznaju njegovi fizički, duševni i duhovni potencijali. Likovnost je za Bukovca bila način da vizuelizuje svoj unutrašnji doživljaj i predstavi ga u formi likovnog simbola. Ono nevidljivo tako postaje vidljivo. Vidljivost izvlači skrivenu duhovnu stranu na površinu čineći je istinom umjetničkog djela.

Na poziv knjaza Nikole, Vlaho Bukovac je u septembru 1879. stigao na Cetinje. To je važan period za Crnu Goru nakon dobijanja državne samostalnosti na Berlinskom kongresu. Knjaz Nikola, i sam pisac i uman vladar znao je da svoju malu knjaževinu mora osposobiti ne samo za državnu nezavisnost i život samostalne države, već i uraditi sve za njen kulturni preporod i obnovu. Zato je pozvao u prijestono Cetinje ugledne putopisce, romanopisce i umjetnike iz svih južnoslovenskih zemalja da bi oživio kulturni i duhovni život učinivši ga integralnim dijelom svoje male knjaževine.

Cetinjski intermeco

Posebno je Bukovčev dolazak na Cetinje imao specifično značenje. Kao čovjek koji se školovao od Pariza do Praga, Zagreba i Beograda i usavršavao svoj umjetnički dar. Jer, on u Parizu uči od impresionista i simbolista, slika na srpskom dvoru, kasnije i cara Josifa II na austrijskom dvoru. Ali se i posvećuje običnim ljudima, svakidašnjem životu, nekada i sakralnim temama.

No, ono što je posebno važno za Crnu Goru jeste njegov boravak u periodu kada je naslikao vladarsku porodicu Petrović Njegoš, iako je njegova prvobitna namjera bila da naslika četrdesetak uglednih crnogorskih senatora i ličnosti javnog života. U svojoj autobiografskoj knjizi Moj život on vrlo detaljno, nekad i sarkastično piše o svom boravku. Sa velikim očekivanjima on je pristigao u Crnu Goru. Izvjesni finansijski sporovi između njega i vladara nisu bitnije uticali na konačan estetski sud o njegovom djelu. To je još jedan dokaz da je umjetnost ta koja prevazilazi sve ljudske nesporazume svojim vanvremenim umjetničkim trajanjem. Ono što ostaje kao trajna baština Crne Gore su izvanredna umjetnička djela, koja i u samom bogatom likovnom opusu Bukovčevom imaju posebno mjesto.

Crnogorski opus uglavnom je vezan za portrete. Iako slikar pravi kompoziciju “Gusle”, iako je poznat po velikoj figuralnoj kompoziciji “Gundulić zamišlja Osmana” njegov prevashodni interes ostaje ljudski lik, a to je ono najteže i najuzvišenije u slikarstvu. Predstaviti bojom i crtežom ljudski lik sa svom složenošću unutrašnjeg psihološkog života. Taj susret sa živom osobom jeste nastojanje da se vizuelnom analizom u oku slikara otkrije psihologija ličnosti.

Njegovi učitelji su Rembrant, Ticijan, Van Dajk, Velaskez. Bukovac želi da prikaže sklad crta lica, forme i duševnog sklopa, što će mu u najvišem obliku poći za rukom kada je u pitanju nendmašni portret kraljice Milene. Portret za koji je bilo sporenja u našoj istoriji umjetnosti kome zaista pripada autorstvo. No, riječ je o vjerovatno jednom od najdarovitijih prikaza knjaginje crnogorske. Dokaz da je autor imao osoben vid naklonosti prema njenoj duhovnoj i fizičkoj ljepoti. Prema onoj ljepoti koja u arhetipskom smislu predstavlja idealni obrazac, prototip ženske ljepote u našem nacionalnom karakteru.

Slikar je uspio da osvijetli specifičnost unutrašnje duhovne strane njene naravi, spoja osjećajnog i duševnog. Ispod mirnoće prividne nazire se cijela skala dinamičnih kretanja, složenost i ljepota ženskog bića. Suptilnost i gracioznost tijela, impozantna figura, arhetip crnogorske predstave o ženskoj ljepoti. Skrivena putenost i odlučnost ostvarena mekoćom pastelnih tonova, jedne raskošne ljepote renesansnog tipa.

Klasične crte, izraz najvišeg oblika ženstvenosti, skladnosti, produhovljenosti i prosvijetljenosti lika. Portret je slika lica u kome probija ličnost čovjekova. U tome je njegova vrijednost. Slikar je uspio da u jednom trenutku fiksira, zaustavi vrijeme i ličnost knjaginjina se pojavljuje u svoj svojoj neponovljivosti i originalnosti. Možemo reći slika je mikrokosmos, govori sama sobom, svijet je za sebe. Ona postavlja estetske zakone, kanone umjetničkog gledanja i doživljaja. Poslužimo se riječima vojvode Gavra koji je vjerovatno jedan od najlucidnijih posmatrača na crnogorskom dvoru. I koji je vjerovatno dao najtačnija zapažanja o vladarskom paru, boraveći dugo godina u neposrednoj blizini. On kaže da je knjaginja Milena mirne naravi, ali da kuku tome ko se zbog toga zaboravi, taj je odmah “kuliran” i udaljen sa dvora, mada mu knjaginja ne bi ni riječ rekla.

Veliki doprinos crnogorskoj kulturi

Pored Jaroslava Čermaka i Teodora Valerija, Bukovac je slikar koji je tematski najšire vezan za crnogorsku tradiciju čime je postao neraskidivo povezan sa našom nacionalnom kulturom. Bez obzira što je porijeklom iz Cavtata, potomak italijanskog mornara Fađonija, on je bio kosmopolita po svom shvatanju svijeta. Kao i Ivan Mažuranić koji se u svom glavnom djelu bavi crnogorskom temom, on pripada svojim umjetničkim djelom našoj likovnoj tradiciji. Sa dubokim osjećanjem prema herojskoj Crnoj Gori pokazao je ne manji stepen pripadnosti crnogorskom kulturnom prostoru nego bilo koji njen drugi stvaralac. Dokaz je to da za umjetnost nema granica i da je umjetnik svojim stvaralaštvom srođen sa prostorom ne samo iz koga potiče, već i onog kome u umjetničkom smislu pripada. S druge strane, Crna Gora je kroz djelo Vlaha Bukovca postala prepoznatljiva u evropskim umjetničkim krugovima, po svojoj osobenoj fizionomiji i mentalnom sklopu.

Vlaho Bukovac je uspio da slikarski izrazi složenost i upečatljivost likova na svojim portretima. I samog knjaza Nikole I Petrovića. I prestolonaslednika Danila, i crnogorske princeze, uspijevajući da uvijek iskaže šta je to što čini posebnost jednog ljudskog lika. On je majstor detalja, a poigravanjem bojom i svjetlošću uspijevao je da vjerno prenese svoje umjetničke vizije u medijumu slikarskog djela. Cilj je da se izrazi ne samo ljepota, već i ona dublja istina do koje je nemoguće doći na drugi način. Umjetnost je postala način da se otjelovi tajna ljudskog lika. Ovjekovječi umjetničkim djelom. Da jedan isječak stvarnosti na platnu postane reprezent jednog cijelog života.

Zaostavštinu Vlaha Bukovca potraživala je italijanska kraljica, kćerka kralja Nikole, da bi je Umberto II vratio domovini svojih predaka nakon Drugog svjetskog rata. I od tada se najvećim dijelom nalazi u Državnom muzeju Crne Gore. Tako smo u prilici da Bukovčevo djelo imamo u našim državnim institucijama kao nezaobilazni dio našeg kulturnog nasleđa. Bukovac je klasičan slikar. Poklonik antičkog slikarskog koncepta, mjere i harmonije. On vjeruje u smisao slike. Emocionalno doživljena stvarnost prelazi na posmatrače, pa je za njega umjetnički dar rezultat božanske inspiracije, ali i zanatskog umijeća. Kao majstor crteža, modulacije tonske i svjetlosne uspijevao je da u naizgled mirnoj površini unese kroz valere i kontraste boja izuzetnu dinamiku. I da uspostavi onu pravu vezu između razuma i osjećanja kojom se razotkriva veličanstvenost ljudskog lika.

Vlaho Bukovac je umjetnik izuzetnog kova čijim se djelom uzdižemo do najviših dometa evropske kulture. Sa uspjehom darovitog slikara znao je da prednji i pozadinski plan, fizičko i metafizičko, irealnu duhovnu sadržinu spoji sa materijalnim prednjim planom umjetničkog djela. Da ostvari onaj najčudesniji zadatak, kada ljudski lik postaje umjetničko djelo, slika lika, njegova suština iskazana u kompoziciji slikarskog djela. Na taj način njegov cetinjski intermeco između Pariza i Praga, Cavtata i Zagreba imao je nevjerovatno duboki smisao i za crnogorsku kulturu. I za samog autora. To i jeste valjan razlog da se uvijek iznova bavimo njegovom likovnom zaostavštinom.

Prof. dr Sonja Tomović Šundić, Vijesti, 21.02.2016.

IZ BIOGRAFIJE VLAHA BUKOVCA – Vesko Pejović

Rođen je u Cavtatu 4 maja 1855. U mladosti je plovio, a zatim lutao po Sjevernoj i Južnoj Americi. U San Francisku je počeo amaterski da slika, a 1876. vratio se kući.

Po uzoru na mecenu Medu Pucića koji ga uz Štrosmajerovu pomoć odvodi i Pariz, slovenizuje svoje prezime Faggioni u Bukovac. Studira na École des Beaux-Arts u klasi Aleksandra Kabanela (Alexandre Cabanel).

U pariskoj fazi (1877—93) Bukovac je često nagrađivan. Nakon tema iz crnogorskog života, slijedi ciklus aktova i veliki uspeh slikom La grande Iza (Salon 1882.).

Sa Čermakom se sreo u Parizu 1877. godine. Bio je impresioniran njegovim platnima sa crnogorskim temama. Tada je nastala i čuvena slika “Crnogorka na odbrani” za koju je dobio nagradu na Salonu u Parizu 1878 godine. Na Cetinje je prvi put došao krajem septembra 1879 godine donijevši sa sobom sliku “Crnogorka sa sviralom” koju je otkupio crnogorski dvor.

Dolaskom u Zagreb 1893. postaje, cijele sljedeće decenije (do 1903. godine), centralna ličnost u umjetničkom životu grada. Okuplja mlade umetnike i književnike, podstiče osnivanje ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji da afirmiše hrvatsku umetnost u svijetu. Bukovčevo delovanje u Zagrebu, gde je predavao na Likovnoj akademiji, označava početak novog razdoblja u hrvatskoj umetnosti.

Začetnik je hrvatske moderne i najistaknutiji hrvatski slikar na prelazu 19. na 20. vijek.

Od 1903. do smrti (1922) živi u Pragu, gde je bio profesor na Likovnoj akademiji.

Bukovac je u toku svoja dva boravka na Cetinju (1879 i 1883) između ostalog uradio portret mitropolita Ilariona Roganovića, portrete članova knjaževske porodice – vladarskog para i njihovo devetoro djece. Slikao je i obične ljude i pejzaže. Osim Crnogorca i Crnogorca s puškom (1883), naslikao je Starog Crnogorca i Crnogorku na sastanku (1883).

Kasnije je uradio još nekoliko značajnih djela od kojih su najpoznatija: Crnogorka na izvoru (1885), Crnogorski guslar (1919), Razgovor Crnogorki (1919), Crnogorke na bunaru (1919), Osveta Crnogorke (1919).

Bukovac je pored Čeha Jaroslava Čermaka i Francuza Teodora Valeria, uradio najviše slika s temama iz crnogorskog života. Crnogorska tematika zaokupljala ga je trajno, mada ne uvijek sa istim intezitetom i njome se bavi do kraja života. Njegovi likovi Crnogorki predstavljaju najljepša svjedočanstva plemenite gordosti i prefinjenosti.

Vlaho Bukovac je iza sebe ostavio impozantno djelo sa motivima iz Crne Gore koje je doprinijelo afirmaciji Crne Gore i Crnogoraca.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović