Pavle Đonović “Sabrane pjesme”

Posted on 04. Dec, 2015 by Vesko Pejović in Iz kulture

Na Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici, u petak 20.11.2015. godine predstavljene su “Sabrane pjesme” Pavla Đonovića o čijem djelu su govorili Mladen Lompar, Ethem Mandić i Novica Vujović. Izdavač knjige je NVO Dignitas sa Cetinja a štampu je finansijski podržalo Ministarstvo culture. Pjesme iz zbirke govorio je glumac Dejan Đonović.

Iz biografije Pavla Đonovića

Književnik Pavle Đonović (1934 – 2002) ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi. Objavio je tri zbirke poezije. Prva „Umrli šetač” izdata je 1956. godine. Tada je bio student druge godine Filozofskog fakulteta u Beogradu, đe je diplomirao 1959. godine. „Ružni bogovi” su izašli iz štampe 1962. godine, kada je bio profesor Cetinjske gimnazije. Zbirka „Mornarske elegije” je objavljena 1968. godine. U trenutku objavljivanja ove zbirke, nalazi se na mjestu kustosa u Njegoševom muzeju na Cetinju, đe će sa prekidom od tri godine (bio je sekretar Jugoslovenskog odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu), provesti ostatak radnog vijeka. U penziju je otišao sa dužnosti dugogodišnjeg direktora Njegoševog muzeja.

Pripremio je knjigu crnogorskog narodnog humora pod nazivom „Dim u dim”. Prva knjiga je štampana u okviru biblioteke „Luča”, Grafičkog zavoda iz Titograda. Doživjela je još tri izdanja i tiraž od preko 20.000 primjeraka. Iz štampe je 2001. izašla knjiga „Drače”, kako je priređivač naveo, prva ove vrste kod nas, i predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu”. Pavle Đonović je objavio i brojne stručne radove, prikaze, reportaže i dr. Pisao je i televizijska scenarija ili bio konsultant na njima.

Đonović je bio aktivan član više strukovnih udruženja i saveza: Udruženja književnika Crne Gore, Saveza pisaca Jugoslavije, Saveza društava muzejskih radnika Jugoslavije, Udruženja folklorista Jugoslavije, Saveza novinara Jugoslavije i drugih.

Dobitnik je i više nagrada i priznanja, među kojima i Ordena rada sa zlatnim vijencem, Nagrade za životno djelo na Danima humora i satire u Danilovgradu 2001. godine.

Posthumno mu je dodijeljena Povelja „Ivan Crnojević” 2010.

Mladen Lompar

Ako ima pakla, prsla su mu vrata

Pavle Đonović je objavio tri zbirke pjesama Umrli Šetač 1956. u izdanju cetinjske Narodne knjige (edicija Poezija mladih), Ružni bogovi, šest godina potom kod cetinjskog Oboda, i treću Mornarske elegije, opet šest godina potom, takođe u Obodu (Biblioteka savremeni stihovi).

Prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.

I rimovanoj poeziji.

Đonovićevi stihovi te najranije faze se preobraćaju iz tradicionalizma u moderan, lapidarian iskaz. U tom smislu, najupečatljivija je pjesma Gavran, sa nastasijevićevskim štimungom i kompleksnom vizijom ozloglašene ptice na kućnom šljemenu.

GAVRAN

Nad šumom gavran uzletio

Šuma ježi

Smrt u šumi

Na kuću je gavran pao

Kuća tuži

Iskopana

Nad selom je zagraktao

Selo plače

Kuku nama

Tako upečatljiva zloslutnost svoju likovnu izrecivost ima u Lubardinoj slici Na kuću ti gavran pao.

Sličnu sažetost Đonović postiže i u ljubavnoj pjesmi bez naslova:

* * *

Te noći

triput je svlačila svoju košulju

Te noći

triput je zaspala zimskim snom

Te noći

triput je budilo nešto jače od proljeća

Te noći

ona je bila školjka koja se

triput rasklapala i sklapala

Neobično je da se Đonović ne ponavlja u sličnom ljubavnom naboju često: kao da se emocionalno potroši i onda čeka neki novi pjesnički ciklus ili novi ljubavni zanos.

S druge strane, i ljubav prema Crnoj Gori doživljava na, reklo bi se, jednostavan način. U njoj je Čovjek, Šuma, I nebo, I rijeka, I more, I vazduh

Kamen

I ništa više, jer to je dovoljno, dosta i lijepo, kako je govorio jednim sasvim drugim povodom Milo Milunović. Na ove se nadovezuju isto tako amblematični stihovi:

Ona je mirna i tiha kao ikona

Sa bezubim ustima pokupljenim

U nešto neizgovoreno

I sa pećinastim očima

Spremnim na plač

U toj slici doživljene su sve dostojanstvene Crnogorke, sve majke, Vuškovićeve Tužbarice Ćetne, Berkuljanove Udovice, Toškovićeva Žena u korotu… sve žene kroz naš istorijski lik.

Ovi, gotovo epiloški, stihovi Umrlog šetača zatvaraju krug Đonovićeve poezije sazrijevanja, i njegove mogućnosti.

Već u uvodnom ljubavnom spletu Ružnih bogova očigledna je svojevrsna tajnovitost, mjestimično i kao ironičan odraz zakopčane priče. Pjesnikovo srce, uzdrhtalo pred pomamom ljubavi, pulsira samo nagovještajima, već u početku pokazujući pravo na čuvanje ljepote privatnosti. Toga prava pjesnik se neće odreći, ostaće sakriven u prostranstvu ljubavne slutnje.

Mada se trudi da svoju tajnu što bezbjednije ostavi u asocijativnim stihovima, uvijek ostaje neka kopča, ključaonica za radoznalog… Uspavanka jednog sjećanja otuda završava asocijativnim naklonom ljubavnom činu:

Silazio sam u tvoj do

I ti si se pela na moje brdo

Sve u jednoj prijatnoj igri

Koju smo krali od života i smrti

Igri

S brda – s dola.

Tom tajnovitošću nije ostvarivao samo svoje pravo već i pravo čitaoca da se bogati na račun njegove tajne. I ma koliko uživao u tom svijetu pjesnik ga na određeni način otkriva i bježi od njega, kao od zabranjene ljubavi i ljubavnog grijeha.

Mornarske elegije objavio je 1968. godine, dok je śedio u Biljardi kao mladi kustos Njegoševog muzeja, što mora imati značaja za njeno nastajanje. Na određeni način, Biljarda je probudila u Đonoviću usnulog pjesnika, i obavezu koju je nosio od beogradskih studentskih temelja. Pritom, ne treba zaboraviti i činjenicu da se tada često družio sa boemskim krugovima oko Prešernove kleti, đe su “zasijedali” ne samo pjesnici, već i drugi nosioci beogradskog kulturnog razvoja.

U uvodnoj pjesmi Dnevnik proljeća, utemeljena je elegičnost ove knjige, a u sljedećoj, Mornar gleda galeba, još uvijek je očigledna veza sa tradicionalističkom poezijom.

Ipak, u prološkim pjesmama dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo.

U tom ciklusu nastaje i gasi se pjesnikovo ushićenje sa kriptičnim formulama, koji se mjestimično dešifruju pomoću biografskih podataka. Takva je Tajna pjesma, koja završava stihovima:

Kad zaljuljaš tijelo svoje u nehatu

Kada nehatno zaljuljaš brod

Očima svojim

Koje me tjeraju na igru na radost na smijeh

Tada poludi moj brod

Tada umiru besmrtni

Prikriti svijetu ljepote tvojih zaliva

Tvojih luka

Bio bi pakao

Bilo bi grijeh.

A onda opet taj niz natavlja stihovima Mornar i tuđa luka:

Bježim od sidra u radost za jednu noć

Ovo je tuđa luka

Ovo je tuđi smijeh i osmijeh

što se u očima rasteže

Konačno, za ciklus ovih ljubavnih pjesama može se kao siže uzeti stih iz Poruke sireni brodskoj:

Moraš ostati mala sakrivena žrtva

Koju ću čuvati u oblacima i srcu.

Ciklus Noćas su me pohodili mrtvi već u prvoj pjesmi ima stih koji ga simbolizuje:

Ako ima pakla prsla su mu vrata…

Tako pjesnik najavljuje „bisere” svoga pakla, umrlog niza predaka i potomaka. Nikad Pavle Đonović, čak ni bliskom okruženju, nije govorio o pobiješnjelom paklu.

Definišu ga snovi, nastali u dvanaestercu i povremeno, uglavnom, u pjesmama sa „starijom tematikom”, tradicionalistički pristup.

Na određeni način, stihove prilagođava, mijenja način iskaza…

San četvrti dolazi kao predah, drugačija, bolnija vizija, nježnost i cvjetni zasadi poslije loma lobanja, sabalja i krša bojeva u stihovima njegoševske sjenke. Uostalom, nastale su u Biljardi.

Faktura ovih stihova, ritmika i patetika, bile su karakteristike i Đonovićevog pjesničkog okruženja. Međutim, one su time čudnije, jer je sve to pjesnik već prebolio, još u Umrlom šetaču. Te inspirativne oscilacije mogu se tumačiti neprekidnim zračenjem Njegoševog djela i tematskom slojevitošću pjesama. Otuda poslije pjesme San četvrti nastavlja da problematizuje teret sopstvenog postojanja. Oživljava figure, i ma koliko primat davao precima, na čelu je neprikosnovena đevojčica koja se tek bijaše zaljubila u postojanje. I tu dolazi trenutak budnosti koji sve odnosi; i pretke i potomke.

A dalje o stihovima teške slutnje… čili moja snaga…

Ako ima pakla, prsla su mu vrata.

Cetinje, oktobar 2015. godine

Pavle Đonović – Zbog jedne krive kletve

RIJEKA BEZ SEBE RAVNE

Znam jednu rijeku bez pritoka

Jednu rijeku sa zlatnim očima

Rijeku sa posrebrenim suzama

Znam jednu rijeku

Kupači iz nje izlaze uvijek veseli

Ruke im ostaju upletene u pjev vrbi

Oči u pijesku rijeke

Rubini mali

Kada se ona smije

Sve lađe stanu

Kad ona plače

Sve ribe ućute

Znam jednu rijeku

Noć u njoj izgleda dva puta tamnija

I puna tuge Dan veseliji i raspjevan

Tamo gdje se rukuju mjesec i sunce

Osjetih jednom prvu tugu

Doživjeh jednom prvi smijeh

I vidjeh jednu rijeku bez pritoka

Rijeku koja nema sebi ravne

Ethem MANDIĆ

O knjizi sabranih pjesama Pavla Đonovića „Zbog jedne krive kletve”.

Pavle Đonović je romantičarski pjesnik i pjesnik splina i simbolista! Ako bi se iz današnje književno-istorijske perspektive morala odrediti poetika Đonovićevog pjesništva ja bih je upravo tako nazvao, zato što se u njegovoj poeziji miješaju poetski uticaji svjetskog romantizma i modernizma. Poezija Pavla Đonovića je neobičan događaj u crnogorskoj književnosti i umjetnosti, onaj izdvojeni glas koji nas fascinira svojom neobičnošću i razlikom u odnosu na ono što su poetski trendovi u vrijeme u kojem je stvarao, makar iz današanje kritičarske perspektive posmatrano i kako je to lucidno primjetio i rekao pjesnik Mladen Lompar u predogovoru knjige sabranih pjesama Pavla Đonovića: „prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.”

Đonović se kao pjesnik ostvario u tri zbirke poezije koje su nastale u rasponu od dvanaest godina, između 1956. i 1968., Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije kada su stvarali i naši najznačajniji pjesnici poput Lesa Ivanovića, Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Žarka Đurovića, Branka Banjevića, Mila Kralja, Ratka Vujoševića, i zato nas zaista iznenađuje poetika i simbolističko-romantičarski glas Pavla Đonovića.

Čitajući zbirke poezije ne možemo da pobjegnemo od utiska da Đonović stvara jednu poeziju čiji se registar emocija i tema, te ritma i fakture kreće u rasponu od Edgara Alana Poa i Semjuela Tejlora Kolridža do Artura Remboa i Šarla Bodlera, a da je onaj uticaj usmene poezije i Njegoševe pjesničke veličine u njegovim pjesmama mnogo manje vidljiv.

Ovaj romantičarsko-simbolistički uticaj čita se prije svega u misaonom sloju i temama koje obrađuju pjesme Pavla Đonovića, prije svega u zbirci Umrli šetač, kao na primjer u pjesmama: Ime cvijeta, Bolest jesenja, Umrli šetač, Let smrti, Otrovna pjesma, Gluvonijema ljepotica, i druge pjesme, u kojima je očito da se pjesnik bodlerovski bavi propadanjem i kao Bodlera zanimaju ga bol, ružnoća, grijeh svi oni osjećaji koji ne pripadaju svakodnevnici. Naslov zbirke nas asocira na posljednje Rusoovo djelo Sanjarije samotnoga šetača, koje je „nadilazilo okvire romantizma i gotovo je preteča modernizma”, kako to veli Milivoj Solar u svojoj Povijesti svjetske književnosti.

Kad umrem

Napravite mrtvački kovčeg kao lađu

I pustite me da plovim

Po talasima

Ja volim da sam i mrtav

Na njima

A kad se oblak nadvije iznad talasa

Talasa koji će lutati

Sa mojim mrtvačkim kovčegom

Možda će jedino on

Proplakati

Kad umrem

Sahranite me na talasima

U pjesmi Amanet iz zbirke Umrli šetač Đonović stvara pjesmu koja u intertekstualnom smislu ostvaruje veze sa poezijom Artura Remboa, koji je preteča simbolizma i nadrealizma i to pjesmom Pijani brod koju je napisao sa šesnaest godina, pjesmu koja je uz neke pesme Šarla Bodlera postala najvažnije lirsko djelo francuske književnosti XIX vijeka. U pjesmi Pijani brod Rembo se identifikuje sa napuštenim brodom, brodom bez posade koji plovi egzotičnim morima i čije putovanje se završava brodolomom, što slično čini i Pavle Đonović u pjesmi Amanet sa tim što u Đonovićevoj pjesmi vidimo i neku vrstu nihilističke poetike i poetike jeze u književnosti(čuvenog unheimlich) u kojemu pjesnik želi da nakon smrti luta morima u mrtvačkom kovčegu, jer na ovom svijetu za njim nema ko zaplakati.

Tema pjesme je drevni pjesnički topos: simbolično prikazivanje života kao putovanja brodom, međutim u pjesmi Amanet Đonovića je to putovanje brodom i talasima nakon smrti, sa čime Đonović se približava romantičarskoj poetici nepoznatog i čudnovatog. Ova tema se srijeće u svjetskoj književnosti počev od Odiseje preko Sindbada moreplovca do savremenih pjesnika. Tema je prisutna naročito u romantizmu: Kolridžova Pjesma o starom mornaru, Poove priče U dubinama Melstrema i Avanture Artura Gordona Pima, Bodlerove pjesme, a intertekstualne veze sa pomenutim djelima Đonović najviše uspostavlja u zbirci Mornarske elegije i u pjesmi Mornar gleda albatrosa.

U pjesmama Gavran, Nikad više (antologijsko never more iz Poove pjesme Gavran), Đonović očito stvara u dosluhu sa poezijom Edgara Alana Poa. Njegova ljubavna i opisna poezija takođe stvara slike koje nisu petrarkističko čiste emocije ljubavi, već je i taj osjećaj na tragu romantičarsko-simbolističke poetike isticanja demonskog i čudnovatog u ljubavi i čovjeku:

Bogovi i đavoli su u isti mah živjeli u tebi

Bogovi ljepote i mali đavoli lude igre

Podrhtavaš kao Rijeka

A zvjeri bijesno jure po tvojim obalama

To je jedna i čini mi se dominatna poetika u Đonovićevim pjesmama sa čim je saglasan i Mladen Lompar tvrdeći u pomenutom predgovoru da Đonovićevom poezijom „dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo”, a druga, manja zastupljena, je ona koja je nezaobilazna kod svih pjesnika i pisaca iz Crne Gore, a to je poetika kamena I Crne Gore. To su uglavnom pjesme o Crnoj Gori i egzistenciji pjesnika koji živi na crnogorskom kamenu. Ta poetika najdominatnija je u drugoj njegovoj zbirci, na primjer u pjesmama Oda kamenu, Moja zemlja i druge, koje su lirske vrste rodoljubnog karaktera i tu se njegova poezije integriše u rijeku pjesama koju spaja sudbina Crne Gore i đe prepoznajemo Đonovićeve pjesničke veze sa eliotovskom sviješću o prošlosti i tradiciji.

Tako da je Đonovićeva poezija kako bi to rekao Lompar u predgovoru i po fakturi pjesme koja je lapidarna i po senzbilitetu moderan i neobičan događaj za crnogorsku poeziju druge polovine prošloga vijeka.

Pavle Đonović – Zbog jedne krive kletve

RIJEKA BEZ SEBE RAVNE

Znam jednu rijeku bez pritoka

Jednu rijeku sa zlatnim očima

Rijeku sa posrebrenim suzama

Znam jednu rijeku

Kupači iz nje izlaze uvijek veseli

Ruke im ostaju upletene u pjev vrbi