Cetinje :: Moj grad

Cetinjani Dejan i Rajko Popović osvojili Mon Blan

Posted on 11. Aug, 2015 by Vesko Pejović in Sport

USPON NA MON BLAN – EKSPEDICIJA ALPI 04-10.08.2015.

Ekspedicija “Slobodni Penjači Cetinje” Rajko Popović sa sinovima Dejanom (17) i Vukom (15)  uputila se 04.08.2015. da osvoji  Mon Blan (4809 m) najviši vrh Alpa.  Nakon tri dana Vrh su osvojili Dejan i Rajko, dok je Vuk morao da odustane na visini od 3900 m zbog visinske bolesti, iako je bio savladao najteži i njopasniji dio uspona. Uspon su savladili sa ruksacima težine preko 15 kg.

Za čitaoce sajta cetinje-mojgrad.org evo Rajkovog raporta :

Prvog dana krećemo gondolom sa 1100 m do 1900 m. odakle počinjemo sa usponom. Na visini od 2400 m otvaramo vreće za spavanje i spavamo pod vedrim nebom, okruženi divokozama. Poslije ugodno prespavane noći nastavljamo sa usponom do 3900 m. Ubrzo dolazimo i do najrizičnijeg dijela uspona “kuloara smrti” klanca kroz koji često gruvaju odroni . Kuloar brzo pretrčavamo i nastavljamo grebenski uspon 600 m. Dok se penjemo svakih 15 min se dešavaju odroni u kuloaru, kamenje leti lijevo od nas nekih 30m, a za svo vrijeme uspona tim dijelom non stop lete helihopteri sa visine 3900 m gdje se nalazi najveći dom. Ubrzo shvatamo o čemu se radi, srijećemo duž uspona jednog penjača koji se spušta, saopštava nam da se dom gore zatvara i da se svi penjači zbog bezbjednosti evakuišu helihopterom, jer je kuloar smrti postao suviše rizičan za penjače i da se ruta penjanja na Mon Blan zatvara do daljnjeg, te da on nije htio da se spušti helihopterom jer ima fobiju od letenja. Predlaže nam da se ne penjemo džaba do 3900 m, jer će nas svakako spustiti helihopterom .

Bili smo veoma razočarani, prešli smo toliki put i da se to baš desi. Predlažem momcima da se što sporije penjemo u nadi da će helihopter završiti sa evakuacijom. Kad se više nije čula elisa helihoptera oko 16 h smo izašli na visinu od 3900m kod doma. Dom stvarno nije radio, tu je bilo samo 5 Hrvatskih planinara koji su se ispeli malo prije nas. Dobijamo informaciju da je 95 planinara evakuisano tog dana i da će po nas doći sjutra ujutro, u međuvremenu nas smiještaju u jedan manji dom. Udružujemo se sa Hrvatima i donosimo odluku da ustanemo u 2 h ujutru i pod mjesečinom i sa lampama krenemo na završni uspon na 4809 m. Vuk te noći donosi odluku da ne ide na završni uspon jer osjeća jaku mučninu i glavobolju.

Pokušavamo da zaspimo, da bar malo odmorimo ali taman kad sam malo utonuo u san budim se i vidim Dejana kako povraća u kesu – trpio je, nije htio da mi kaže da i on osjeća iste simptome kao Vuk . U tom trenutku mi kaže “bez obzira na sve idemo na uspon pa da ću na svakih 100 m povraćati”.  U dilemi sam što da radim . Ubrzo nastavlja da spava sve do 2h. kad ga budim. Bio je u puno boljem stanju pa počinjemo sa spremanjem, ali vremenski uslovi nam ne idu na ruku.

Spuštila se gusta magla pa odlažemo uspon za sat vremena. U 3h vrijeme je bilo idealno za uspon, vedra noć, mjesečina, temperatura malo iznad nule. Napokon krećemo. Hrvatska grupa nam prepušta prednost, kažu da su oni sporiji. Dejan i ja se brzo udaljavamo od njih, pratimo blago utabanu stazu u snijegu od prethodnih penjača. Ide nam lijepo savladali smo nekih 300 m visinske razlike i već osjećamo hladnoću, pogotovo u nožnim prstima. Poslije svakih 50 m temperatura osjetno pada, a i uskoro sviće. Na visini od 4300 m odlučujemo da svratimo u manje sklonište koje je postavljeno na toj visini. Pomoću plinarice, rezervnih termo čarapa i folije koje smo zatekli tamo ubrzo zagrijavamo stopala. Previjam posjekotinu na palcu lijeve noge koju sam zadobio pri izlasku iz mora dan pred ekspediciju. Nastavljamo dalje, izlazi i sunce, nema nigdje oblačka, prizor je nestvaran. Osjećam jaku glavobolju, ali skrivam to od Dejana, ostaje nam još nekih 200 m visinske razlike do vrha. Prelazimo djelove gdje je staza široka 30 cm, sve teže dišemo umor nas stiže, ali kad pomislimo na vrh isčezne. i poslije zadnjeg eksponiranog dijela ukazuje se uska staza koja vodi do samog vrha .

VRH – obuzimaju nas razna uzbuđenja, emocije – govorimo jedan drugom – ipak smo uspjeli pored svih prepreka, ta silna volja i želja su učinili svoje. Na vrhu postaje sve hladnije iako sunce uveliko grije, fotografišemo se, Dejan izvodi premete, osmijeh se ne skida sa lica. Poslije pola sata na vrhu krećemo nazad. Po prestanku uzbuđenja, sve više osjećamo glavobolju i mučninu. Pravimo česte pauze… na 4600 m srijećemo grupu Hrvata sa kojima smo krenuli, neki od njih su odustali zbog istih simptoma, pitaju nas koliko imaju još do vrha, umor se vidi i kod njih, neprespavana noć je ostavila i kod njih traga. Oko 13h nekako stižemo do doma gdje nas čeka Vuk, pomaže nam da skinemo dereze, cipele … Bačamo se u krevet… poslije nekih 2 sata ustajemo jači nego ikad, tek tad sabiramo utiske . U domu ostajemo do sjutra ujutro kad krećemo niz greben pa kroz kuloar smrti sve do gondole na 1990 m koja odvozi u Chamonix.

Prilog pripremio Vesko Pejović