Cetinje :: Moj grad

Četiri godišnja doba Jagode Popović

Posted on 18. Jun, 2015 by Vesko Pejović in Iz kulture

Druga samostalna izložba Jagode Popović, koju je posvetila strastvenom baroknom virtouzu na violini Vivaldiju i njegovoj kompoziciji “Četiri godišnja doba”, otvorena je u utorak 16. juna 2015. godine  u Studiju Josip Račić – Moderne galerije u Zagrebu.  Događaj je izazvao veliko interesovanje publike koja je na dvadesetak  akrilika na platnu i asamblaža mogla vidjeti  kako je Jagoda na njih prenijela impresije koje je u njoj stvaralo slušanje Vivaldijeve muzike i njegove kompozicije “Četiri godišnja doba” koja slavi prirodu. Dan otvaranja izložbe nije slučajno odabran jer je vezan za proslavu 40 godina braka s Dimitrijem.

Iz biografije Jagode Popović

Rođena je 4. januara 1953. godine u Zagrebu, đe je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine u klasi prof. Šime Perića. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izlagala je na godišnjim izložbama Akademije likovnih umjetnosti, te na izložbama Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu i drugim gradovima a prvu samostalnu izložbu “Enigma prostora” imala je u Biljardi na Cetinju 2014. godine.

Radila na oslikavanju umjetničke keramike u zagrebačkom „Dekoru“. Sarađivala je sa izdavačkom kućom  „Školska knjiga” u Zagrebu i ilustrirala udžbenike za ruski jezik. Specijalizirala se za restauriranje štafelajnog slikarstva i obojene  drvene skulpture s pozlatom. Kao restaurator radila je u restauratorskom studiju muzeja „Ante Topić Mimara“ u Zagrebu, kao i u restauratorskom zavodu Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, takođe u Zagrebu.

Evo što su u katalogu  koji prati izložbu (čiji je izdavač Moderna galerija a koji je uradio “Skaner studio” iz Zagreba) zapisali autorka Jagoda Popović, Lana Šetka, kustoskinja izložbe i  Andrija Seifried.

Jagoda Popović: Četiri godišnja doba / The Four Seasons

Željela sam na likovni način prenijeti impresije koje je u meni stvaralo slušanje Vivaldijeve glazbe, njena bogata izražajnost, ljepota ritmova, raskošnost tonova, sve ono što je melodijom i zvukom stvaralo slike proljeća, ljeta, jeseni i zime. U tome smislu koristila sam apstraktni slikarski izraz u kojemu kolorit ima poseban značaj. Na simboličan način kolorit je usklađen s karakterom godišnjih doba: proljeće – plava I zelena; ljeto – žuta, crvena i narandžasta; jesen – smeđa i žuta; zima – bijela, siva i crna boja.

Pokušala sam likovnim izrazom spojiti doživljaj Vivaldijeve glazbe s neposrednim doživljajem prirode, njenim mijenama kroz četiri godišnja doba. Upravo je takav pristup utjecao na karakter kompozicija u kojima, osim dominantnoga karakterističnog kolorita, koristim structure slikanih podloga i odgovarajućih aplikacija.

Rađanje prirode i bujnost proljeća simbolizirano je apliciranim jajetom, vegetacijom, ptičjim perjem, ptičjim letom… Ljeto suncem užarenim diskom ili stiliziranom munjom, simbolima ljetnih žega i oluja… Jesen zrelošću i nagovještajem umiranja prirode uvelim lišćem, ranjenim pticama, tmurnim tonovima pejzaža… Zima bijelom hladnoćom i sivilom, u kojima dominira osjećaj opše pustoši i tjeskobe. Međutim, kao što je u prirodi smjena godišnjih doba, tako sam na simboličan način u slikama zime unosila diskretne akcente crvenkaste boje kao naznake sljedećeg ciklusa nadolazećeg proljeća.

Slušajući Vivaldijeva četiri godišnja doba nisam željela ilustrirati glazbu jer je to nemoguće; željela sam, instinktivno vođena doživljajem muzičkih dionica, u kompoziciji ostvariti slikarski likovni ekvivalent u kojemu se allegro, adagio odnosno largo očituju u kolorističkim „dionicama slike“, linijskim strukturama, ritmovima poteza kistom, slobodnim nanošenjem pigmenata u smislu iskustva action paintinga ili enformela.

Lana Šetka, kustoskinja izložbe: Nijema muzika slike

Zahvaljujui majci, koja je često na klaviru svirala Beethovenove sonate, Chopinove etide i Bachove preludije, zagrebačka slikarica Jagoda Popović naučila je doživljavati glazbu u najranijem djetinjstvu, dok još nije poznavala note. Za nju je to bio fantastičan i nadnaravan svijet čiju je ljepotu otkrivala sklopljenih očiju. I divila joj se kao što se i Gertrude, slijepa djevojka iz Pastoralne simfonije Andrea Gidea divila svijetu koji nije vidjela, ali ga je uspjela učiniti vidljivim, pa čak i ljepšim nego što on uistinu jest, zahvaljujući bogatstvu probuđene nutrine.

U tom kontekstu valja doživjeti i fascinaciju Jagode Popović baroknim venecijanskim skladateljem i virtuozom na violini Antonijem Vivaldijem i njegovim djelom, a osobito njegovim četirima koncertima za violinu i orkestar.

Ali tu prestaje i svaka daljnja usporedba. Vivaldijeva glazba bila je Jagodi Popović samo poticaj da svoju impresiju materijalizira kroz dvadesetak akrilika na platnu i asamblaža.

Svojim radovima dočarava duboke i vibralne emocije koje u njoj izazivaju sva četiri godišnja doba koja u cikličkim krugovima obilježavaju naš aivot. A snažnu ekspresivnost svojih likovnih kompozicija, kojima se prvi put samostalno predstavlja hrvatskoj kulturnoj javnosti, uspjela je naglasiti iznimnom kromatskom snagom svog izričaja.

Proljetno bujanje prirode, pjev ptica, radost života koja nas obuzima s prvim ljepšim danima, umjetnica je dočarala plavom i zelenom bojom. Njezine „proljetne“ slike ne pršte koloritnim vatrometom, već bi se prije reklo da su pomalo zagasito pastelne, ali ipak svjedoče razigranu fluidnost.

Ali zato je ljeto potpuna vatra. Dominantnom crvenom, te autom i narandžastom bojom Jagoda Popović oslikava iscrpljujuću žegu i vrelinu, a svojim kistom, poput trzaja gudalom po violini, najavljuje povjetarac koji je uvertira u iznenadnu ljetnu oluju. Crvena munja posred polja žita ili teški grimizni oblaci koji su se nadvili nad žednom zemljom samo su dio njezine umjetničke simbolike.

Jesen donosi smiraj, ali i u tom smiraju, naglašenom smeđim i žutim tonovima, ima veselja – od odlaska u lov do berbe grožđa – o čemu govore slike Rujni kup i Jesenji lov.

Siva, koju vidimo zatvorenih očiju i u potpunom mraku, provlači se poput lajtmotiva kroz zimu Jagode Popović, te pomaže bijeloj da dočara zaleđene prozore, a crnoj da naglasi ledenu hladnoću koja iz tople sobe djeluje vrlo idilično.

Simbolika boja u radovima Jagode Popović olakšava prepoznavanje i razumijevanje sadržaja i uvodi nas dublje u naš vlastiti svijet, pa stoga konačnu interpretaciju umjetnica ipak prepušta nama samima.

Andrija Seifried: Četiri godišnja doba Jagode Popović

U ovome mračnom vremenu sve mračnije civilizacije Jagoda Popović poseže za ljepotom – ljepotom glazbe, riječi i likovnoga nadahnuća.

O, Poezijo, nismo li isti u ovome vremenu tolikih mijena, kao što su glazba i likovnost ostale iste, potrebne našoj naravi.

Ta vječnost inspirirala je umjetnicu da otvori svoju „zatomljenu“ stvaralačku dušu i osluhne Vivaldijeve note te da dodirom kista u boju pretoči i sabere prošlo i sadašnje s budućim.

Jagoda nas ovdje i sada opslužuje glazbom boja koje upravo u ovim „njenim godišnjim dobima“ vode dijalog kontinuiteta neuništivosti i ponovne reinkarnacije ljepote.

Naslovivši ciklus glazbenim terminom slikarica ide za asocijacijom ritmičke razigranosti pojedinoga stavka ili motiva koje možemo „iščitavati“ i kao note na partituri.

Poetika izričaja u stvaralaštvu Jagode Popović dira nas poput glazbe, a ona sama stvara kistom, kao da nas dirigentskom palicom uvodi u sve doživljaje emotivnoga stanja izraženog lazurnošću boje koja upravo donosi svu ljepotu svakoga godišnjeg doba ponaosob.

Redaju se tako Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima; sve iste, ali ipak različite…

Različite u stvaralačkoj ideji umjetnice koja ih, slušajući glazbu, intonira na jedan sebi svojstven način. Nije li ovdje riječ „osobnoga doživljaja“ koji umjetnica želi podijeliti s nama?

Jagoda Popović kao da počinje „ab ovo“, ali ipak ukazuje da je savršeno svjesna svoje kreativne moći i pomno traga za poetskom tajnom koju tek djelomično, ali uspješno razotkriva ovim ciklusom.

Kao što i sam život prepliće materijalno i metafizičko, tako i kod ovih slika dolazi do  preplitanja materijalne i metafizičke strukture, konkretnih nanosa boje s aplikacijama detalja (cvijet, list, peruška…) s čitavim nizom slobodnih asocijacija na koje nas autorica, zahvaljujući vještoj obradi materije, navodi.

Ova izložba otkriva izuzetne mogućnosti kreacije i pretapanja od svijetloga (Proljeće) prema tamnome (Zima) u širokom tonu moćnog, kreativnog nastanka, koji u svakoj slici simbolizira tajnu života, preko rasplamsanoga Ljeta i tmurne Jeseni.

Očigledno je da su sklad i harmonija nešto što postoji duboko konstitucionalno u srži ove umjetnice koja sve slikane plohe oblikuje jednom osobnom taktilnom kvalitetom, koja je psihološki produbljena i oaivljena svjetlosnim registrima i tišinom koja uistinu imponira.

S izvanrednom lucidnošću Jagoda Popović varira svoja „godišnja doba“ jednim izuzetnim likovnim registrom ne zapostavljajući njihovu funkciju i oživljavajući ih iskreno poput Vivaldijevih glazbenih registara dočaravajući nam svu ljepotu svoje misli i svoga likovnog senzibiliteta.

Prema mome logičnom promišljanju postoje kod Jagode Popović dva razloga za povratak osobnim „počecima“: prvi bi mogao biti traganje, traganje za osobnim tajnama slikarstva, koje duže vremena tinja u njoj, a drugi je potreba, potreba da se ta njezina „poetska linija“ okruni konačnim otkrićem osobnoga likovnog umijeća.

Netko je nekad rekao da pored četiri godišnja doba postoje i ona koja su u nama samima, od postanka svijeta do danas, pa je tako i ova izložba posvećena ne samo godišnjim dobima, nego i čovjeku – njegovoj krhkosti, njegovim mijenama, trajnosti, ali i njegovoj dubokoj tajni.

Pogledajte i video zapis:

http:// www.gloria.hr/video-jagoda-popovic

Za kraj priloga evo Jagodinog sjećanja na prvi susret sa Dimitrijem:

– Pogledom me zaveo, nipošto slikama, uopće nisam znala kako radi. Bila sam na prvoj godini Akademije, on na trećoj. Prvi put smo se vidjeli na stepenicama. Ja sam išla u svoju klasu, on u svoju. Gledali smo se dosta dugo, dok mi nije prišao i rekao da je još sa 18 godina naslikao jednu sliku, jedan portret, glavu, a to je zapravo bio moj lik! Ta slika još uvijek postoji. Vjerojatno ga je privuklo to što sam sličila njegovoj ideji žene. On je imao crnu kosu, bradu, bio je sav u crnom… To mi se dopalo. Na početku veze radio mi je nakit od kostiju ptica, kokoši… Našao je kost u obliku slova “Z” – djevojačko mi je prezime Zdunić – i napravio mi prekrasnu ogrlicu. Najprije me nacrtao, a da nije znao da će me sresti, a kad me sreo, počeo je skupljati kosti za mene! Postala sam njegova muza. I u kipovima, kad sam bila mlađa, preuzeo bi dio mene, moja usta. Šalila sam se da ću znati da ima ljubavnicu, onog dana kad više neću vidjeti sebe na njegovim slikama. No, to se nije dogodilo, nikad nisam vidjela neku drugu ženu.

Vjenčali smo se kad sam ja imala 22, a on 24 godine, u Donjoj Stubici, u ponedjeljak točno u podne, prema filmu “Točno u podne”. Nisam imala bijelu vjenčanicu. U općini smo se toliko smijali da se i matičar smijao, nije mogao zapisati naše podatke. Kiša je ljevala, grmjelo je.

Prilog pripremio: Vesko Pejović