Cetinje :: Moj grad

Književno veče dr Lidije Vukčević

Posted on 10. Apr, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoćnje književno veče u Matici crnogorskoj na Cetinju u kojem je  predstavljena  nova knjiga eseja dr Lidije Vukčević „Rječnik nužnosti“, u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa 2013., proteklo je vrlo zapaženo. Uz autorku o knjizi  je govorio ugledni hrvatski akademik, pjesnik, likovni i književni kritičar Tonko Maroević. Klavirsku pratnju sjajno je izvela studentkinja Muzičke akademije sa Cetinja, Vasilisa Lopušina a cetinjski umjetnik i svjetski priznati karikaturista Luka Lagator najavio je i predstavio goste.

Riječ Luke Lagatora:

-Danas imamo izuzetnu čast da su među nama dvoje vrsnih, priznatih i poznatih stvaralaca: književnica, kritičarka i univerzitetska profesorica Lidija Vukčević i pjesnik, esejist, prevodilac, likovni i književni kritičar – akademik Tonko Maroević.

A nije ih donio vjetar, već blagi i tihi povjetarac, koji će nas ugodno oviti i ozariti odabranim i pitkim štivom iz pera naše drage gošće, kojoj kažem dobro došla u svoju VISOZEMSKU, dobro došla na Cetinje, gdje bar na trenutak možete zaboraviti na svoje „stranstvo“, jer Vi ste naša, jednako naša, kao što ste, svojim djelom i bićem kosmopolitska. Lidija Vučević je večeras drugi put među nama, povodom objavljivanja knjige eseja „Rječnik nužnosti“.

Lidija Vukčević je rođena 1954. godine u Zagrebu, đe je diplomirala, a zatim magistrirala i doktorirala iz područja humanističkih i društvenih znanosti na Katedri srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je stipendistica Andrićeve zadužbine 1983. godine.

Do sada je, pored ostalog, objavila zbirke pjesama „Boja šafrana“, „Latinska knjiga“, „Lepeza“ i „Zagrljaj jezika“, zbirku poezije na italijanskom jeziku „Il velo“, kao i prozna djela „Pisma jednog teroriste jednom sadisti“, „Rječnik slučajnosti“, „Moj filozofski rječnik“, „Obične stvari“, „Fabrika malih utopija“ i „Kiši li neprekidno nad Kotorom?“.

Njena ostvarenja su uvrštena u pet antologija hrvatske i srpske poezije, zbirku ženske proze na makedonskom jeziku, zatim u Crnogorsku enciklopediju DANU i Hrvatsku književnu enciklopediju.

Akademika Tonka Maroevića nije potrebno posebno predstavljati. Rođen je u Splitu 1941 godine. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti, a doktorirao temom: “Likovna umjetnost u Hrvatskoj književnosti od modern do danas”. Autor je brojnih djela, monografija i istraživačkih radova i dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među kojima i nagrade “Tin Ujević” 1988. godine. Redovni je član Hrvatske akademinje znanosti i umjetnosti.

Nakon uvodne riječi Luke Lagatora, u znak dobrodošlice u Maticu crnogorsku Ogranak Cetinje, akademinku Maroeviću uručeni su pokloni:

Direktorica Umjetničkog muzeja Crne Gore Ljiška Zeković poklonila je: svoju knjigu  Individualne likovne poetike, Katalog Petar Lubarda, knjigu Zbirka Vukmanović, kao i knjigu Diplomatska predstavništva na Cetinju, Vesko Pejović  je poklonio svoju knjigu “Ovoga niđe nema” – cetinjski humor a Luka Lagator knjigu svojih nagrađenih karikatura.

Na početku svoje besjede akademik Tonko Maroević je najprije napomenuo kako poznaje dobar dio Vukčevićkinog opusa i kako ga je u mnogo puta predstavljao, skoro sve od njenih dosad 13 publikovanih knjiga poezije i proze i kako je ova knjiga nastavak sličnih esejističkih ogleda iz njenih prethodnih knjiga Rječnik slučajnosti i Moj filozofski rječnik. Potom je naglasio kako je Lidija Vukčević  prisutna „u krugu obiju domicilnih književnosti, i hrvatske i crnogorske, ali i sire”, smatrajući je kozmopolitom, jer to po svemu zaslužuje. Povezao je njeno pisanje s uticajem francuske književne škole, s njenom lirskom gamom ali i naznačio vrijednosti njenog eseja koji ide od fenomenalnog ka filozofskom promišljanju.

“U nekom smislu, dakle to je i dnevnička i rječnička faktura. S jedne strane tu su stvari iz života koje želi fiksirati i podijeliti sa čitaocem, a sa druge strane govori o isčezavanju, nestajanju i zaboravu, jer pisanje jeste borba protiv zaborava”.

Zadivljen s koliko filigranske lakoće Lidija ispisuje svoje senzitivne opažaje i privodi ih u izniman književni oblik i ujedno čitateljski užitak, zaključio je, kako je knjiga „Rječnik nužnosti“  značajan doprinos  u žanru lirsog eseja, te je preporučio čitateljima jer je osobno smatra pravim praznikom kultivisanog čitataoca.

Praćena muzikom izuzetno talentovane pijanistkinje Vasilise Lopušine, autorka Lidija Vukčević je pročitala dva eseja i naznačila kako je u ovoj knjizi riječ o konfesionalno-dnevničkoj prozi pisanoj u vrijeme 9o-ih godina , sabranoj u jedinstvenu knjigu u uredničkoj maniri Simone Goldstein, zagrebačkog izdavača Antibarbarusa.

Za kraj ovog priloga evo i citata iz recenzije Predraga Matvejevića:

„Lidija Vukčević posjeduje snažan talent kojaga obavija prozračna i bodra lirska svjetlost. Uz poetsku darovitost posjeduje i razvijenu kritičku svijest koja se najbolje izražava u žanrovskom melangeu koji sažima pripovijedno i dramsko u meditativne dnevničke zapise. Živeći većim dijelom postrani, čak i kad je u svome domu, Lidija vukčević se nije kretala u književnim“ gužvama“. Meditirala je, trpjela svoj valjani stav. Pjevala je, pisala pjesme, objavljivala svoje lucidne eseje.Bio sam i ostao poklonik njene darovitosti.“

Vesko Pejović