Cetinje :: Moj grad

Portreti okupirane Prijestonice

Posted on 11. Jan, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture

Piše: Petar Glendža, profesor istorije

Nakon slavne i pirove, crnogorske pobjede na Mojkovcu 6. i 7. januara 1916. godine, zaludnjega gubljenja brojnih života crnogorskih vojnika, đe se navodno branila odstupnica srbijanskoj vojsci, preko nebranjenog Lovćena, iz pravca Kotora, gotovo bez ikakvog otpora, okupator je zaposjeo crnogorsku prijestonicu. Ulaskom u grad januara 1916. godine, započinje skoro trogodišnja okupacija Crne Gore, od strane Austro- Ugarske.

,,Portreti okupirane Prijestonice” predstavljaju šest odabranih, integralno prenesenih tekstova iz ,,Cetinjskih novina”, okupacionog glasila Austro-Ugarske monarhije, koje je izlazilo na Cetinju od 1916. do 1918. Tekstovi su svojevrsna svjedočanstva iz pomenutog perioda i u potpunosti dočaravaju Cetinje s početka XX vijeka.

Ilustracije odabranih tekstova, tj. fotografije su preuzete iz ,,Ilustrovanih cetinjskih novina”, neđeljnog dodatka ,,Cetinjskih novina”.

Rad je objavljen kao feljton u nezavisnom dnevniku ,,Vijesti”.

Prvi broj ,,Cetinjskih novina” je izašao 17. avgusta 1916. godine, a posljednji, br .226, izašao je 13. oktobra 1918. godine. List je izlazio neđeljom i četvrtkom, na latinici. Štampan je u ,,tiskari C. i K. Vojnog generalnog guvernerstva u Crnoj Gori”. Uređivali su ga austrijski oficiri: Georg Kumačić, Ernest Klein, dr Hinko Gotlieb i Alfred Singer. Pored hrvatskog, list je izlazio i na njemačkom jeziku, pod naslovom ,,Cetinjer Zeitung”. U prvom broju je najavljeno, da će zbog potreba vojnika, list izlaziti i na mađarskom i albanskom jeziku, ali do toga nije došlo.

   ,,Ilustrovane cetinjske novine”, kao dodatak ,,Cetinjskih novina”, izašle su u 94 broja, od 3. decembra 1916., do 13. oktobra 1918. godine. Izlazile su jednom neđeljno, a pored brojnih fotografija Crne Gore, objavljivale su i književne priloge poznatih stranih i domaćih pisaca. I one su, poput ,,Cetinjskih novina”, izlazile i na njemačkom jeziku, pod naslovom ,,Ilustierte Cetinjer Zeitung”.

Kako je navedeno u obraćanju čitateljima ,,Cetinjskih novina”, povodom izlaska prvog broja, list, kao ,,diete ratnog doba”, ima zadatak da izvještava o događajima sa bojišta, dešavanjima u domovini, kao i da izvještava o dešavanjima u Crnoj Gori. S toga, list je dragocjen izvor informacija za crnogorsku istoriografiju, koja se bavi problematikom pomenutog perioda.

Iz rubrika ,,Cetinjske sličice”  i ,,Domaće vijesti”, izdvajamo šest ,,portreta” Cetinja, koji oslikavaju Cetinje, cetinjsku kafanu, cetinjski pazar, ,,stambene prilike” na Cetinju, kapelu u bolnici Danilo I i jedan tekst, koji govori o postignućima okupacionih vlasti u Crnoj Gori.

Prvi ,,portret” okupiranog Cetinja ,,naslikan” je perom ,,F.N.”, koji se, upravo tada, po prvi put susrijeće sa crnogorskom prijestonicom, dolazaći preko Lovćena.

Cetinjske novine

Broj 9., Cetinje, dne 14. rujna 1916. God. I. (str. 2)

Cetinjske slike.

Čovjek, koji se rodio u salonu, svaki dan u njemu živi, neopaža u njemu onoga, što će opaziti čovjek, koji u nj ulazi svakoga decenija ili koji je u nj prvi put ušao. –To je poznata stvar! Ili drugojačije: ljudi, koji se u nešto užive, gotovo ne zamjećuju, da im se način života razlikuje od života drugijeh ljudi, pogotovu ako taj drugi život slabo ili nikako ne poznaju.

Crnogorci, koji su se u ovijem brdima rodili, odnjihali; u njima odrasli i sav svoj vijek u njima proživjeli, ne znaju valjada, da u mnogom žive inako, nego ostali Evropljani. Žive, dakako onako, kako su obiknuli i teško će se drugome životu priučiti. Stranac to opaža i čim dođe ovamo, nalazi tušta i tama i novijeh slika na ulici, na trgu, u kući, u trgovini: sve je za nj novo, pa treba tek da prođe, dosta vremena, dok kraj tih novih slika uzmogne proći, a da se na njih ne osvrće.

Već onaj put, od Kotora do Cetinja, preko onih vijugavih serpetina, put pun krasote i groze, daje naslućivati, da čovjek polazi u neke nove krajeve. Oko naviknuto da gleda bogata polja i prostrane livade, mora sada da gleda ove klisure nad sobom i bezdane ponore pod sobom, bez drvca i travke.

Napokon pukne pred očima mala kotlina, sa 200-300 kuća, nekoliko većih palača i dvije crkvice: -Cetinje,- prijestolnica i kraljevski grad brda i brđana. Maleno, intimno mjesto, s uredima, poslanstvima, nekoliko trgovina, dvije tri kavanice, isto toliko svratišta, i čednim stanovnicima domaćeg pučanstva, većinom činovnika.

Život u tome gradiću počinje dosta kasno. Tek oko sedam sati počinju se na malome trgu skupljati oni koji što nose na prodaju, oni koji žele što kupiti, i napokon u puno većem broju, oni koji ne misle ni na jedno ni na drugo, Gledaoci. Trg je mršav: par žena, donose natovarena pleća, listom i zeleni, ponajviše sa Rijeke gdjekoji put ribe- jegulja iz Skadarskog jezera; a onamo u pozadini stoji nekoliko magaraca natovarenih sijenom ili drvima, kraj kojih njihovi gončini- vrijedne Crnogorke stoje i pletu, da im vrijeme ne prolazi uzalud. Sve to ne čeka dugo na kupca: sve se razgrabi i to za skup novac.

Ali gledaoci ostaju. I to jedna od neobičnih slika za strance. Vas dan, kao u starom Rimu, trg i ulice pune. Došljak i nehotice pomisli, da je blagdan. Od jutra pa do u kasno veče, sve vrvi po ulicama od stanovnika, koji nikamo ne idu, nikamo se ne žure, ništa ne traže, ali su ipak vazda vani, pozdravljaju jedan drugoga, izmijene par riječi, skranu kavanu, izađu iz nje, opet se sretnu, i tako cijeli dan i svaki dan.

Žene se manje pomaljaju na ulici. One su zaposlene po kućama, poslom svojim i muževljim, one vode brigu oko odgoja djece, oko čistoće i reda u kući, oko dobave životnih namirnica, ukratko vode sav posao domaći i vanjski, štogod treba u kući ili kojem god članu obitelji.

Muž se za sve to nikako ne stara. On je vojnik, ili činovnik i ne brine se ni za što drugo. Za nj je po njihovu shvaćanju sramota da se brine za kućne poslove. ,,Ne dolikuje to muškarcu” rekla mi je jedna Crnogorka, kad sam je sastao pognutu pod teškim teretom i zapitao, gdje joj je muž. ,,On otraga nosi ambrelu”- glasio je odgovor- i doista- par koraka natrag sreo sam joj muža jaka i zdrava čovjeka, sa ,,ambrelom”.

Za njih je oružije- vele oni- a naše bi im dame rekle, da nijesu kavaliri. A kršni su kao stijenje, koje ih je rodilo, zdravi kao gorska zvjerad, što je zdrava, a žene im slabe, izrađene i izmorene, od posla i tereta, pogrbljene, pa im je teško, odgonetnuti dob. Mi ih redovno cijenim dvostruko starijima nego jesu. Rano se udaju, pa rano i stare.

Kakav je život u kućama, teško je reći, a teško je i opaziti, što je u svijem kućama zajedničko. Sami napokon vele, da su onamo prije ratova drugačije živjeli- dolazi to od tuda što sebi svakidašnje potrebe i namirnice ne nabavljaju po volji, već se za to skrbi vojna uprava, pa prema tome im valja i život prilagoditi.

Nešto silom prilikama, a nešto i od svoje volje, daju se- ali tek lagano, i muškarci na posao, pa rade kao radnici u zemlji ili u monarhiji. –Kažu, da su vani dobri radnici. Ima ih dosta u Americi i hvale ih da marljivošću i istrajnošću daleko pretiječu radnike drugih narodnosti.

F.N.

Drugi po redu je ,,portret” cetinjske kafane, sa opisima samog ambijenta tih mjesta okupljanja Cetinjana, razgovora Cetinjana, usporedbama sa kafanama Evrope…

Cetinjske novine

Broj 17., Cetinje, 12. listopada 1916, God. II (str. 1)

Cetinjske sličice. Kafana.

U jednu ruku, mogao bi čovjek, gotovo isporediti Cetinje sa Budimpeštom, jer je lijepi madžarski glavni grad zacijelo jedini grad na ovome svijetu, u kojem ćeš bar približno naći toliko kafana, kao u toj maloj prijestolnici Crne Gore. No, zato u Cetinju ne treba bog zna koliko za jednu kafanu: niska soba, nekoliko stolića i stolaca, jedan tucet sićušnih šalica, jedno ognjište i možda kojih pet osobnih pristaša. S time se već dade otvoriti poduzeće. Da li je ovih pet prijatelja svakako potrebno, ne znam reći. Svakako sam vidio u Cetinju i takvih kafana, u kojima cio dan ne ćeš naći jednoga gosta. Čini se, da se većini kafanskih vlasnika i ne radi o tome, da žive od svog obrta. A zašto ga ipak tjeraju? Ta- bit će to zagonetka, na koju bi, da je odgonetneš, morao zasegnuti u područje narodne psihologije. Ja s moje strane mislim, da je to jedna od istočnjačkih značajka- kad čovjek ostaje kod jedne radnje, od koje mu nikakova korist. Znam do duše, da su Istočnjaci i te kako okrenuti trgovci, no ne mogu sebi pomoći- ima bez sumnje nešto fatalistično u ovakvoj upornosti. A u Crnogoraca, ima svakako od svih Slavena što na Balkanu živu uporedo sa istočnjacima najjače i najočitije istočnjačke primjese.

Sjedim u kafani u koju dolazi mnogo svijeta. Do stola pokraj mojega sjedi nekoliko Crnogoraca. Jedan od njih, snažan, uspravan, gorostas od kojih pedeset godina u svom narodnom ruhu. Ostali pak tvore u svojima odijelima, cijelu skalu počam od ,,šlavinera”, kako ih Henri Bing riše, pa do Crnogoraca koji je preko lijepog i kićenog svog ruha prevukao evropejski ogrtač. Razgovaraju, piju crnu kafu i puše cigarete. Govor im je miran, kretanje odmjereno i dostojanstveno. Ne ćeš u njih naći one nervozne žurbe i razdraženosti kao u zapadno-evropejskim kafanam. Onaj od pedeset godina kao da vodi glavnu riječ. Čini se otmjena i ugledna crnogorska ličnost. Govor mu je glasan ali nipošto nametljiv, baš kao u čovjeka koji je naučen da slobodno govori i da ga drugi slušaju.

Razgovaraju o svemu i svačemu. Samo o politici i ženama ne ćeš čuti riječi. U mirno su doba zacijelo cetinjske kafane bila važna stjecišta u političkom, stranačkom životu, dok ženama ni tada nije u njima bilo mjesta. I to je jedna čista istočnjačka značajka crnogorskog društvenog života, koju neka samo dalje pridrže. U tom pogledu, ne trebaju Crnogorci ništa naučiti i ništa poprimiti od zapadne Evrope.

Na drugom se stolu igraju šaha. Šah smatraju u Crnoj Gori društvenom igrom, pa se čini,  da pruža Crnogorcima mnogo zabave i dokolice. I ovdje vrijedi pravilo ,,piece touchee”, ali dakako u posve drugom smislu: svaka se figura vuče, koje se igrač takne, pa ako se kasnije ukaže, da potez nije bio valjan, e – onda se figure opet postave u priješnji položaj. A kako svi zajedno igraju, to se dakako svaka partija igra u pet ili šest varijanata. Prirodno je, da se onda često i to dogodi, da u povodu opetovanih uspostava jedna stranka najednoć imade dva teklića na bijelom polju.

Na karte se sada ne igra. No Crnogorci su, vele, strastveni igrači. Pripovijeda se da su u mirno doba, na Cetinju, znatne svote u hazardnim igrama u promet stavljene. Što je od toga istina, teško je danas reći pošto se kafane u osam sati zatvaraju, a pravoj hazardnoj igri ne godi danje svijetlo. No ne će biti ove glasine baš posve bez osnova. Ako nitko, a to se je zacijelo crnogorska vlada pokazala vratolomnom hazarderkom, kada je Monarkiju izazvala na partiju. I njoj se prisnio san, sviju hazardera- svojim malim uloškom htijela je da rasprši banku.

Dr. Hage

Tekst, pod naslovom, ,,Stanbene prilike na Cetinju”, govori o problemu neadekvatnosti kvaliteta stambenih jedinica na Cetinju i cijene najma za zaposjednute stanove i kuće. Takođe, u tekstu se pominje i zanimljiv pokušaj Cetinjana da poprave loše stanje njihovih stanova i kuća, koristeći novonastalu situaciju.

Cetinjske novine

Broj 24, Cetinje, 5. studenog 1916, God. I (str. 2 i 3)

O stanbenim prilikama na Cetinju.

Cetinje je više manje činovnička varoš, koja se prostorom nije jako razvila, a regulatorna osnova nije se mogla provesti, pošto su to prepriječile ratne prilike. Tako je Cetinje ostalo prenapučeno, a uslijed općih teških prilika, zavladala je i ovdje skupoća, te su i onako rijetki stanovi postali vrlo skupi.

Iza osvojenja Crne Gore po c. i kr. četama zaposjele su iste gotovo sve stanove, a cijene su im tako visoke, kako se u kojem većem gradu ne plaća stan, koji je snabdijeven svim mogućim konfortom. Mnoge obitelji ostale su sa brojnom djecom, bez svoga hranitelja, a stanarina im je povišena. Naravno, da je došlo do sporova između stanara i stanodavaca, koji se redovno riješavaju pred sudovim, gdje se je nastojalo između stranaka stvoriti nagodbu.

Na to je nadošlo i pitanje nastanjivanja vojske. Prema Haškoj konferenciji imade okupirana zemlja sama nositi sve trete, te okupatoru dati stanove i sve najnužnije potrebštine.

Sada je za stanare bilo još gore, pa se gr. zapovjedništvo našlo prinukano, da poduzme korake, kako bi u jednu ruku, pomoglo stanarima, a u drugu ruku, opet ne bi oštetilo interese kućevlasnika.

Zato je odredilo da se stanar, koji je tako bijedan, da ne može odmah platiti cijenu stanarine, ne smije jednostavno baciti napolje, već mu se mora dozvoliti, da i nadalje stanuje bez obzira na uplatu stanarine.

Kako su time naravski bili ugroženi interesi kućevlasnika, to se gr. zapovjedništvo obratilo na vojnu upravu sa molbom da se pomogne jednima i drugima.

Zato je vojna uprava obzirom na bijedu i skupoću dozvolila, da se siromašnim i obzira vrijednim obiteljima za časničke stanove isplati u ime odštete iz općinske blagajne 70 filira na dan, a novac će se u formi nameta rasporezovati na sve građane.

Uzme li se u obzir, da isto toliko i općina Beča i Budimpešte plaćaju svojim najvećim svratištima, to je očito jasno kako je vojna uprava ovom dozvolom pokazala prema stanovništvu Cetinja, svoju veliku susretljivost.

Na ovaj način postignuto je to, da stanar može bar donekle udovoljavati svojim najmoprimnim dužnostima, a u najviše slučajeva stanari doista i udovoljavaju svojim dužnostima.

Nu, sad se zbilo nešto, čemu se nije nitko nadao. Kućevlasnici, umjesto da su popravili svoje trošne kuće, ostavili ih u tako derutnom stanju, da se u njima gotovo ne može stanovati. Računaju: erar će poprviti stan, gdje stanuju njegovi časnici. Nu, tu se svi ljuto varaju. Erar ne popravlja ništa, već će morati stanari, – kad već kućevlasnik ne će, – da na račun kućevlasnika dadu kuću popraviti, i izadanu svotu odbiti od stanarine. – Osim toga, se u mnogim kućama opaža takova nečistoća, da je javno zdravstvo ozbiljno ugroženo, pa se upozoravaju kako kućevlasnici, tako i stanari, da paze na čistoću u kuće, jer čistoća je pola zdravlja.

Samo na taj način, bude li se građanstvo Cetinja već u svom interesu pokoravalo zahtjevima vojne uprave, to će i stanbeno pitanje na Cetinju biti u skoro vrijeme riješeno.

Kao četvrti ,,portret” okupiranog Cetinja, izdvajamo tekst posvećen Balšića pazaru, sa krajnje zanimljivim opisima samog pazara, kao i prodavaca, kupaca i posmatrača.

Cetinjske novine

Broj 28., 19. studenoga 1916, God.I (str. 1 i 2)

Cetinjske sličice. Pazar.

Na Balšića pazaru sječu se dvije cetinjske znamenitosti. Prva je zacijelo jedini crnogorski javni umjetnički spomenik, jedna kariatid izljevanog željeza, koja je sebi, umorna od svoje stogodišnje namjene odabrala ovdje u Crnoj Gori manje tegotno zanimanje ukrasne bunarske figure, noseći na glavi tek uličnu svjetiljku. Druga obuhvaća osebujni pazarski život koji nam po svom načinu pruža pogdje koji intimni pogled u svakidanje ovdjašnje prilike. Ovdje se je dakle u povodu ovog sretnog slučaja moći uputiti ne samo u crnogorsko umjetničko ćućenje, nego i u crnogorski ukus u pravom značenju ove riječi.

U prvom je naime red živež, što ga žene već u rano jutro donose na Pazar. Svoju robu prte same, a gdje kad zajedno se služe i svojima magarcima, koji se čine da rado slušaju i da nijesu previše tvrdoglavi. Voćarstvo i povrćarstvo u Crnoj je Gori na vrlo niskom stepenu, pa je stoga prirodno, da voće i povrće, što na Pazar dolazi, nije ni lijepo ni tečno. No kako ga malo imade, to se još uvijek nađe dosta kupaca. Kad za Crnogorca velimo da je s malo zadovoljan, onda on to zapravo više čini od prijeke nužde, nego od svoje volje, jer gdje mu se dade prilika, tamo Crnogorac rado jede, i dobro i obilno. Što više, crnogorski ratnik junak i te kako voli, da se oblizne, ma to i malo čudno zvučilo. U doba mira trošio je vrlo mnogo šećera, a kandita i drugih slatkiša importovano je u Crnu Goru u nerazmjerno velikoj količini. A da mu ni slatke rakije nijesu na odmet, o tom svjedoče dobre zalihe u brojnim gostionama i kavanama. No i na pazaru moći je isto opaziti. Često ćeš među kupcima onih malih prodavača, što na Pazaru prodaju kojekakvi slatkiš, naći i po kojeg matorog Crnogorca, gdje se smjesta počimlje naslađivati na onome, što je neko kupio. Od voća većim su dijelom smokve, grožđe i šipci, što dolaze na trg. Smokve su osrednje, grožđe je često vrlo tečno, a šipci gotovo nikada ne valjaju. Prodavačica, izmorene, prerano ostarjele žene, čuče uz svoju robu tik uz onaj kanal, kojim voda otječe, pa razgovaraju, u koliko baš nijesu zaposlene prodajom. Često je po koju vidjeti, kako puši cigaretu. Dođe li kupac, onda umiju vrlo spretno nagovarati, a hvalući svoju robu, rado zazivlju i sv. Petra i sv. Vasilija. Ovo zazivanje dakako ne treba posve ozbiljno shvatiti, to spada u mjesne trgovačke običaje, pa mu urođeni Crnogorac, ne priklanja nikakove pažnje ni vrijednosti. Samo tuđinci još nasijedaju ovoj rječitosti.

Osim voća i povrća, donašaju na Pazar i drugi živež, poimence mliječne produkte, perad i ribu. No i drugu robu, što je treba u svakidašnjem životu donašaju. Sve to obavljaju većim dijelom žene, te ne bi čovjek vjerovao, koliko te žene mogu da urade. Mužu nije ni na kraj pameti, da svojoj ženi ma i malo pomogne. Ako se pred Crnogorcem pokažeš začuđen zbog toga, onda će te bez ikakovog razumijevanja pitati, da li bi to drukčije uopće bilo moguće. Ženu i muža ne razmakćeš u ostalom nikada vidjeti, da zajedno idu. Ako trebaju da pođu istim putom, onda žena ide za mužem. Evo tipičnog primjera za ovo u narodnom običaju ukorijenjenu podložnost žena: za najveće podnevne žege polazi svijet sa Pazara kući. Žena sa vrećom žita na leđima, pod kojom joj noge klecaju, vodi na ularu izmoreno kljuse, a na ovome jaši odjeven svojim zlatom vezenim odijelom njezin muž i gospodar, odbija lagodno dim, svoje cigarete, a da se žaštiti pred nesnosnim sunce, razapeo je nad sobom svoj kišobran.

Uz kuće, što s južne strane granične s Pazarom, stoji tržni trijem, u kojem se nalaze i mesnice. Ove danju i noću opsjeda rulja pasa, koji su svi više manje bez gospodara. Cetinjski psi su najdobroćudnije životinje, što ih je zamisliti moći, te bi zaslužili da im se rad drugih njihovih dobrih svojstava posveti posebno poglavlje. Svi su oni plod stostrukog križanja, tako, da je u pojedinih egzemplara, kako jedan stručnjak posve ozbiljno tvrdi, moći već opaziti, kako se opet približavaju svom prvotnom pasjem obliku. Tako će sebi dakle jedanput još moći Cetinje u zaslugu upisati što je baš odavle pao tračak svjetla u još uvijek vrlo tamno pitanje o porijeklu pasa.

Pazarsku sliku nadopunjuju i daju joj pravi kolorit kupci, kojih je za lijepoga vremena uvijek vrlo mnogo na Pazaru. Riječ kupac ne treba baš doslovce razumijevati, jer veliki dio muškaraca posjećuju Pazar samo zato da se i izjutra malo prošeće. Malo promjene, ne škodi, jer i neprestano sjeđenje u kafani na koncu postaje dosadno. Tu dakle šeću, razgovaraju o dnevnim novostima, i drže se bezbrižno poput velike djece. Dok Crnogorac vidi, kako na Pazar dolazi svake ruke živeža, on sebi ne pravi briga. A ne bude li živeža, – onda neka sebi ,,švaba” tare glavu…

Dr. Hage.

U propagandnom tekstu, ,,Okupacija narodno blagostanje”, pobrojani su svi uspjesi okupacionih vlasti, sa osvrtom na zatečeno stanje.

Cetinjske novine

Broj 110., 2. septembra 1917. God.III (str 1.)

Okupacija narodno blagostanje.

Upravo preko jedne godine djeluju okupacione oblasti u Crnoj Gori. Što se sve ovdje nije uradilo! Za ovaj put ćemo uzeti u promatranje djelovanje okružnog i gradskog zapovjedništva u našem gradu.

Kad je okupacija započela, sve je bilo uništeno. U kratko vrijeme već u drugom ratu stojeća zemlja bila je iscrpljena i Cetinje, doduše ne najveći, ali uslijed sjedišta kraljevog najuplivniji grad, pružao je veoma beznadnu sliku. – Podivljanje i siromaštvo stojalo je na vidiku i mnogo blata moralo se izmesti.

Oblasti, koje su zdobrom voljom došle u zemlju, nijesu se ali dale uplašiti. One su energično i savjesno nastupile. A posljedice?

Danas je aprovizacija grada i njegove okolice potpuno osigurana. To je bilo postignuto time, da su osim mnogih područja, za obrađivanje, obrađena mnoga područja, koja već godine nijesu bila obrađivana, a koja su ležala na ugaru, učinjena urbanim. Svako mjestance je razumno iskorišćeno. Okružna komanda koja je dala sjemenje ploda, dala je savjet i poticaj, privukla je iz pučanstva ženske radničke sile, i upotrijebila ih za dobro cjelokupnosti. U pogledu ploda usko srčane poljane, morale su popustiti čovječijoj energiji i žetva je nagradila muku. Ovdje neka je i uzorna bašća spomenuta, kako jednu na slici donosimo, koje su kao primjeri njegovane vrtljarske umjetnosti, mnogo nasljedovane.

Sajamski trg na Cetinju ne pokazuje više nikada nedovoljno opremljenje. Uvijek se može dovoljno ponuda i zahtjeva ustanoviti, da u pojedinim hranbenim i užitnim sredstvima vlada neko stalno obilje.

Pitanje trga će doskora i izvana biti uređeno. Okružno zapovjedništvo donosi uz potporu gradskog zapovjedništva i jedan plan na izvađanje, po kojem će zlu, da prodavaoci moraju svoju robu na zemlji prodavati, time biti pomoženo, da će šest betonskih stolova biti postavljeno na trgu. Osim toga dvije kućice će se podignuti, jedna za gradsku vagu, a druga za prodaju monoplnih stvari. Time se vodi računa o besprikornom djelovanju prometa u higijenskom i estetskom pogledu. Cijeli trg će jednim betonskim zidom sa ogradom od žice biti okružen i tako će već danas prema prilikama – vidi neprestano pomanjkanje vode – čisti trg svoj vanjski biljeg zadobiti.

Obrt, koji izgleda, da se nije ni u mirno doba osobito njegovao, sada je također, objekat živahne brige. Tako je okružno zapovjedništvo dalo urediti jednu stolarsku postolarsku, bravarsku, limarsku i kovačku radionicu, čiji se radnici uzimaju uz dobru plaću iz domaćeg stanovništva i uz pravo kupovanja u okružnim magazinima. Oni su predmetom živahnog potraživanja, kao i pletionica košara i zidarski obrt, sa strane pučanstva. Gradski zapovjednik g. potpukovnik Entner se za ove uredbe mnogo zanima, a uvijek se usavršavaju. Osobito veliku vrijednost se postavlja na to, da ovdje nekoji naučnici nađu priliku, da se u jednom od spomenutih zanata usavrše, čime je temeljni kamen postavljen jednom obrtu, koji je zahtjevima dorastao.

I zdravstvenoj se njezi, u okviru mogućnosti, svraća pažanja. U istinu je nastup epidemijskih bolesti gotovo odstranjen, jer se gleda na tačno obdržavanje sanitarnih propisa. – Okružni zapovjednik g. pukovnik Letz, posvećuje se toj grani svoje mnogostrane djelatnosti, s osobitom energijom i tu je po gradskom liječniku Iličkoviću, koji besplatno vrši njegu siromaka, potpomagan. Ne manje su se iskazale – tako kod tifusne pošasti – bolnice.

Na kulturnom području mogu se također zabilježiti uspjesi. Dječačka i djevojačka pučka škola, obije sa paralelnim razredima, kao i diječiji sad, odgovaraju potrebama.

U bližnjim sedmicama  će se također putem popularno- znanstvenih predavanja i pozorišnih predstava kulturnim potrebama naroda pomoći, kod čega će se i kino postaviti u službu dobre stvari.

Crkva je slobodna i ujedno uživa potporu uprave.

Služba karitativna je danas uopće jedan problem, kojim se svi upravni organi zanimaju, pomanjkanje rada, bolest i potresanje obiteljskih i gospodarskih odnošaja, povećaje danomice broj siromaka, broj onih, koji hoće da budu od općenitosti uzdržavani. Stvaranje mogućnosti rada i besplatnih javnih kuća za pružanje hrane mogu ovdje da pribave pomoći. U Cetinju se je i u ovom pogledu mnogo toga s uspjehom učinilo. Pod vođstvom gospođe Daković stojeća kuhinja siromaha, djelo gradskog zapovjedništva, nahranjuje dnevno preko 300 osoba. – Samo je za željeti, da pučanstvo ovoj dobrotvornoj uredbi pruži obilno sredstva.

U najbliže doba biti će također jedna ubožnica otvorena. Predbiježni zaposjednuti prostor iznaša 15 kreveta, čiji će broj nadamo se pomoću pučanstva biti povišen. Nužde za ovo imade dosta.

Okupacija i narodno blagostanje su – kako iz navedenoga proizilazi – pojmovi, koji se ne isključuju, ako je na obim stranama pravo razumijevanje i dobra volja vodeći motiv radnje.

Potonji ,,portret” okupiranog Cetinja koji izdvajamo, jeste opis tada sagrađene kapele u Danilovoj bolnici, koju je oslikao, tada mladi, Milo Milunović, kasnije, poznati crnogorski slikar.

Cetinjske novine

Broj 212., 25. Avgust 1918., God.III (str. 3)

Kapela u Danilovoj bolnici.

Tiho, nečujno, bez ikakve reklame, nastalo je u ovdašnjoj Danilovoj bolnici djelo prave umjetničke vrijednosti. – U neuglednim prostorijama nuzgredne zgrade uzeto je mjesto za novu kapelu. Gradnjom upravljao je tehnički oficijal g. Kral, koji je s mnogo ljubavi i interesa za ovo djelo nastojao, da zborom i tvorom potpomogne svakoga, koji je u radu učestvovao. Bizarno djelo, gdje je uskoča prostora i ograničena mogućnost nabave tehničkih sredstava prisilila umjetnika na monga teška ograničenja, te je često bio prisiljen na prezrenu imitaciju materijala, da bi ipak iz sviju tih ograničenja i poteškoća stvorio nešto cijeloga i valjanoga.

Milo Milunović, tvorac toga djela, znao je, da usko spaja najstarije s najnovijim, romansko-bizantske s impresijonističkim motivima. Slikarije zida, koje u sitim bojama pokazuju mosaik-motive, koji trebaju da sjećaju na ono doba, kad je krilati lav još držao svoje šape nad Crnom Gorom, podloga su velikih figuralnih prikaza, koje pokrivaju zidove lijevo s ulaza i s obiju strana oltara. Skroz na skroz moderan, slijedi ovdje Milunović idejalu ljepote naših dana, njegova lica su veliki, mršavi, koštunjavi i ekstatični ljudi, pokojnici, njegov Hristos, ubijeni, žrtvovani. Blijeda, bolna lica, ruke, otvrdnule u radu – nije to čisti sjaj, vedro čelo, blagi pogled i izraz lica, kako ga gledaše majstori, renesanse, niti naivna vjera staronjemačkih tvoraca, a još manje nivelirajuća pojava građanskoga Spasitelja naših dana, kako ga stvoriše novoromantičari, a Uhde, kao posljednji, kasno rođeni toga društva

prikazuje, a nije ni slikarstvo legenda, puno ljubavi i anekdota jednoga Švinda, kojem je Lijenbenvein tako sjajno nastavio. Vlastita je to demonska mistika, Hristus je to, u čijem se licu odrazuje sva bol teških ratnih godina, posrednik, koji je žrtvovan i navijestitelj, da njegova žrtva ima da donosi spašenja i od teškog tereta, koji danas štiti čovječanstvo u vremenu, koje ispunjavaju krvavi bojevi.

Milunović vidi Njega i svete žene svojim okom Crnogorca; crnokose, bolne pojave, djeca su njegova naroda, koje prikazuje na zidovima, vjeran i u tome klasičnim uzorima. Jevreji Rubensa, Rimljani Verneta su konacionalci umjetnika, Direr pušta njemačke sluge da straže kod krsta spasitelja, a njegov Isus je palv idejalista, kako su izgledali duševni velikani njegova doba.

Blago svijetlo pada iz uskih, bojadisanih prozora na tu tvorbu svoje vrsti. U ozbiljnim danima stvoren je spomenik, kao trajna misao, čedo nužde i sirotinje krutoga vremena.