Cetinje :: Moj grad

Djela Draga Đurovića u Galeriji „Dado Đurić“

Posted on 21. Nov, 2013 by Vesko Pejović in Iz kulture

Retrospektivna izložba djela znamenitog crnogorskog vajara Draga Đurovića koju je priredio Narodni muzej Crne Gore, otvorena je u utorak 19. novembra u 18 h u Galeriji savremene umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“ na Cetinju. Izloženo je dvadest skulptura, tri slike kao i foto-prikazi Dragovih spomenika i spomen bisti.  Izložba će biti otvorena do 11 decembra.

Rodbini Draga Đurovića i brojnim posjetiocima obratio se direktor Narodnog muzeja Crne Gore,  Pavle Pejović koji je rekao da ovom izložbom Umjetnički muzej Crne Gore ispunjava obećanje iz 1986 godine kada je šira porodica Draga Đurovića, nakon njegove smrti, ustupila značajan broj njegovih ponajboljih umjetničkih ostvarenja Narodnom muzeju Crne Gore uz obavezu da muzej organizuje izložbu sa odgovarajućom publikacijom i dodao:

-Pripala mi je čast i zadovoljstvo da se zajedno sa saradnicima iz Umjetničkog muzeja bavim realizacijom ovog projekta uz žaljenje što ova obaveza nije ranije realizovana. Od velikog umjetnika Draga Đurovića sam učio azbuku vajarstva a imao sam i tu privilegiju da u jednom periodu budem njegov saradnik-asistent.  Drago je bio čestit čovjek ali i osobenjaka, koji je bio razapet između usuda doživljenog u ranoj mladosti i relativne učaurenosti u malom prostoru za umjetničko djelovanje, kakva je bila Crna Gora onog vremena iz koje on nije imao potrebu da izađe.

Drago Đurović je bio umjetnik koji je istinski osjećao suštinu vajarske umjetnosti naslanjajući svoje vajarsko umijeće na velikog francuskog vajara Burdela koji je bio učitelj njegovom profesoru akademiku Sretenu Stojanoviću, jednom od osnivača Likovne akademije u Beogradu na kojoj je studirao. Uradio je niz spomenika koji su ponajbolji svjedoci o produženom životu umjetnika i nakon smrti , ostavljajući ih da govore o jednom vremenu zabluda i ponosa kada je kroz Narodno oslobodilačku borbu stvarana socijalistička Jugoslavija.

Otvarajući izložbu o Dragu Đuroviću je govorio njegov bliski prijatelj, reditelj Gojko Kastratović, koji je istakao da je „Đurović neponovljiva ličnost crnogorske umjetnosti i kulture“.

-Drago Đurović se po svemu razlikovao u svojoj generaciji. Nije podnosio malograđanske ideale provincije i svoje misaono polazište tražio je u korijenima crnogorskog etnosa. Njegova preokupacija bila je borba za Slobodan život. Bio je fasciniran žrtvovanjem pojedinca za opšte dobro. Takve odluke pojedinca su istinski uslov humanosti – tvrdio je Drago. Samo u moralnom epskom svijetu, smrt može da ima pravo na veličinu – to je bilo njegovo polazište I njegov autorski spomenički kompleks. Niko nije sa takvim autoritetom i interpretacijom afirmisao antifašističku borbu crnogorskog naroda kao što je to on učinio, tumačeći tu borbu antičkim vizijama.

U katalogu koji prati izložbu Olga Perović je zapisala:

Čitav stvaralački vijek, ugradio je Drago Đurović u razvoj crnogorske kulture. Njegov doprinos napretku likovnih umjetnosti kroz rad na spomeničkoj i kamernoj skulpturi, ali i kroz pedagoški rad, kao profesora vajarstva i organizatora nastave izuzetno je veliki. Njegovim djelima obilježeni su mnogi značajni datumi crnogorske istorije, lirska enterijerska plastika krasi mnoge galerije, a generacije učenika pamte ga kao serioznog i stabilnog učitelja.

Drago Đurović je Akademiju likovnih umjetnosti – vajarski odsjek završio u Beogradu 1951. u prvoj generaciji poslije Drugog svjetskog rata. Ti mladi umjetnici sa strašću i samoprijegorom prihvatili su se posla da obogate kulturni život u ratu postradale zemlje i da na viši nivo podignu nastavu umjetničkih predmeta u školama. Đurović počinje da osvaja prve nagrade na konkursima za spomenike, vaja lijepa ženska torza i glave, s puno smisla i ljubavi predaje vajanje na čuvenoj hercegnovskoj umjetničkoj školi, čije ukidanje nije mogao da prežali jer je iz nje „izašla čitava plejada izuzetnih mladih likovnih stvaralaca“.

           Stvaralaštvo Draga Đurovića čini nekoliko zasebnih segmenata: spomeničke cjeline, spomenici sa figurama i reljefima, figure – spomenici, spomeničke biste i portreti, zatim intimnija plastika – glave i figure žena, torza. Najzad i slikarstvo – portreti bližnjih. On se iskazuje u svemu kao jedan od najznačajnijih modernih crnogorskih vajara. Vrstan je znalac zanata i u radu sa bilo kojim materijalom za njega nema tajni. Stvaralački nemir, ideje i kreativnu radoznalost zadovoljava radom u drvetu, bronzi, kako odgovara zamisli i temi koje se prihvatio.

Radeći spomenike, bilo sam, bilo u saradnji sa arhitektima, Đurović se saživljavao sa prostorom u kojem njegove skulpture treba da žive, stapao ih je u nove cjeline, prilagođavao ih je svom doživljaju Crne Gore – govorio je: „…brda u rodnom kraju, sve trodimenzionalna tijela u prostoru… debla najfantastičnijih oblika… sve u nekom vidu skulpturalne forme u otvorenom prostoru.“ Veće spomeničke komplekse (Spomenik partizanu borcu u Podgorici, spomenici u Pljevljima, Danilovgradu, Mojkovcu) Đurović radi kao promijenjenu prirodu, radi monumentalne figure i reljefe koji se tako dobro spajaju sa najbližom okolinom kao da su tu oduvijek bili. Njegov smisao za monumentalnost je klasičan i siguran. Figure se „slažu“ sa arhitektonskim sklopom, izdvajaju se i dovoljno ističu da pokažu kreativnu prednost i neophodnu upadljivost – imaju stabilnost Meštrovićevih karijatida. Tom slaganju doprinose i reljefi ugrađeni u spomenike. Narativni sadržaji u njima su izraženi klasičnim nizovima odlično formulisanih tijela zaustavljenih u blagom ritmičkom njihanju. Ta ritmičnost, nekad diskretna, a nekad ječe naglašena teče linijama koje uvezuju figure i reljefe u cjelinu spomeničke kompozicije. Ta ritmičnost, poetična i sigurno formulisana, dragocjena je stilska karakteristika po kojoj se prepoznaju Đurovićevi radovi. Nadnaravna veličina nekih figura i njihova vezanost za vertikale, često i obeliske, izražava vajarev odnos prema memorijalnoj sadržini. To je poziv na pijetet, klasičan poziv i klasično iskazan.

           Drugu grupu spomenika koje je radio Đurović čine pojedinačne figure, bez arhitekture. „Bliže su mi i draže, jer su samostalne, ne miješaju se ni sa čim, same za sebe su spomenik“ – isticao je vajar objašnjavajući ih. Ti kipovi su jednostavno i čisto urađeni, sugestivni, s izvjesnim romantično ekspresionističkim zračenjem. Takav je spomenik strijeljanima na Lazinama kod Danilovgrada. Nadnaravna figura snažne žene, izvijene u dramatičnom grču izdvaja se u prostoru, ravnici, ustremljena k suncu, sa ispruženom rukom kao simbolom opomene, očaja nezaborava. Taj spomenik se izdvaja u mnoštvu slično inspirisanih, originalnošću, stabilnošću, zamisli, upečatljivošću. Pandan Stijovićevoj „Lovćenskoj vili“. I u Vuksan Lekićima u Tuzima kod Podgorice spomenik simboliše ženska figura. Drži vijenac iznad grobova utonulih u suri kameniti predio, lijepa i plemenitih oblika, donekle premasivna. „Bilo je u tim bronzanim ženskim figurama nečeg ritualnog, nečeg iznjedrenog iz tradicije crnogorskog naroda, a u njihovim do prsnuća, gotovo majolovski jedrim i napregnutim formama, ono što će ostati i što će se docnije uvijek prepoznati i na Đurovićevim intimnim skulpturama“ – vispreno je uočio Stevan Stanić. Onaj ko poznaje crnogorske običaje bezmalo očekuje da zaleleču u tradicionalnom grču oplakivanja rano uništene rečenice.

Spomeničke biste kojih je Đurović uradio mnogo imaju portretskih vrijednosti kad se radilo o ličnostima koje je znao ili o kojima je imao obilje dokumentacionog materijala, dakle za istaknute ličnosti iz bliske prošlosti. Nastojao je da ih izdvoji iz mnoštva originalnim rješenjima, pokretom, stavom i naročito usaglašavanjem s okolinom koja ih okružava.  A šematični trgovi i ulice, neinventivne višespratnice bez lijepih pristupa ugrožavali su takve radove. Zahtjevi naručilaca nijesu imali u vidu taj problem, ali ga je vajar kad god je mogao nastojao riješiti. Njegove najbolje biste rađene su moderno, nekad drsko postavljene, s uočljivim naporom da se ukaže na osobine zbog kojih se ličnost pamti. Tako je uradio biste Save Kovačevića, dr Nika Miljanića, Baja Sekulića… One druge, biste značajnih ličnosti iz starije crnogorske istorije radio je sa još više kreativne zahtjevnosti i sa više slobode. To se očituje u „grčevitoj energiji“ kojom zrači bista Nikca od Rovina, u umnoj punoći izraza lijepog lika Marka Miljanova, a osobito u kompleksnosti sa kojom je uradio Njegoševu bistu za koju je (prema Stevanu Staniću) Krleža rekao da je najistinitija vajarska predstava Njegoša kao poete. Produhovljeni ali na neki način i mučenički lik Vladičin – stegnute vilice, upali obrazi – znaci bolesti i patnje, visoko čelo i dvije uspravne duboke bore, zagledanost u sebe i pred sobom obilježja su duboke misaonosti i dalekovidosti. Njegoša je Đurović crnogorski osjetio, ali ne sentimentalno nego i stvarno i suosjećajno.

           Intimistička, kamerna skulptura Draga Đurovića referentni je pandan spomeničkoj i po vrsnoj zanatskoj obradi i po drugoj, lirskoj osjećajnosti koju iskazuje. Taj opus nije tako obiman kao monumentalni ali je svaki komad upečatljiv za pamćenje, i estetski je doživljaj. To su portreti žena (za „Bokeljku“ je dobio nagradu u Tuzli) nježni, meki. Ili su to „samo“ ženske glave izvajane prefinjeno, suptilno sa izvjesnim modulacijama koje ih čine donekle egzotičnim. Ističe labudovsku ljepotu dugoga vrata, senzibilnu vezu glatkog čela, i sljepočnica koje gotovo damaraju, sa čistim izduženim licem. Upečatljivosti tog zanesenog lika podređena je zaturena i utegnuta kosa. I torza, mlada ili zrela ženska tijela, imaju tu lirsku, delikatnu i senzualnu notu, ali pokazuju i plastičnu čvrstinu, briljantno prilagođavanje anatomije smišljenoj izražajnosti. Zaustavljeni pokret osjeća se u pozi, melanholično raspoloženje u izrazu lica, zrače čežnjivom blagošću i putenom nježnošću, „vertikalno zatvorena masa, iz koje se lagano pojavljuje sadržaj oslonjen na potrebu naslućivanja unutrašnjeg smisla“ – kaže Milan Marović. Naslikao je i poneki portret – jednostavan i realištički, nekako „privatan“. Naime, slikari često posle dugo godina slikanja počinju da rade poneku skulpturu, i to najistaknutiji među njima. Ređe vajari rade slike, ali Đurović se i toga prihvatio.

           Drago Đurović je uporedo sa umjetničkim radom, tri i po decenije bio profesor. Svoje veliko vajarsko znanje prenosio je mladima prvo u srednjoj, zatim u višoj školi i na fakultetu. Kao šef katedre za likovnu umjetnost na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću, a potom i na Kulturološkom fakultetu na Cetinju, na kojem je bio i dekan, nastojao je da nastavu organizuje savremeno i moderno, ali i disciplinovano i temeljno. Osposobljavao je mlade umjetnike, oslobađao njihov individualizam ali i sam bio kreativno podstican „mladalačkom dinamikom i kritičnošću“ svojih studenata.

Čitav svoj život Drago Đurović je posvetio umjetnosti. I kao svaki takav plemeniti inokosnik izgledao je u ovom vremenu svaštarenja neobičan i osobenjak. Dosta isključiv i netrpeljiv, odbojan na razbarušenost i navalentnost koja remeti intimu i „samoću u gomili“ bio je takav ponajviše zbog suštinske etičnosti i poštovanja ljudskosti. Otkad se godinama od njegove smrti, ne srijeće njegova upadljiva figura i ne osjeća njegova ćutljivost i kritički pogled, živi sjećanje na njegovu ljudsku dosljednost i autentičnu vrijednost.

Prva samostalna izložba Draga Đurovića, bila je istovremeno i posthumna izložba, što takođe govori o njegovoj specifičnoj nepretencioznosti, ali i svijesti o vlastitim vrijednostima, značaju i poštovanju umjetničkog stvaralaštva.

Studijska izložba, koju kao poštovanje prema njegovom djelu, legatu koji je porodica poklonila Narodnom muzeju Crne Gore sveobuhvatnije će valorizovati njegov stvaralački opus dajući potpuniju sliku o njegovom izuzetnom djelu.

Za čitaoce sajta cetinje-mojgrad,  iz monografije koju je pripremio i izdao Narodni muzej Crne Gore prenosimo BILJEŠKE I RAZMIŠLJANJA DRAGA ĐUROVIĆA

O djetinjstvu i stvralaštvu

  Od djetinjstva do danas, kada krenem u pejzaž, meni se dešava ono što se dešavalo impresionistima: od divljenja grunu mi suze na oči!

Kad se govori o likovnoj umjetnosti i o crnogorskim likovnim stvaraocima, uvijek se sjetim da je istinski umjetnik – istinski sin svoje zemlje, svoga tla i veliki dužnik svom djetinjstvu.

Neosporno, korijeni inspiracije su nepogrješivo usađeni duboko u djetinjstvo i tu se, zaista, nalazi pravi asortiman ideja i viđenje stvari, najčistiji stvaralački impulsi, ono posebno i pojedinačno što nudi da se transponuje u univerzalno, jer što je drugo umjetnost nego kretanje ka opštem, ka umjetničkoj istini.

I moje djetinjstvo je odlučilo, uglavnom, moju vajarsku vokaciju. Ona brda u mojem rodnom kraju, sve trodimenzionalna tijela u prostoru, koja se odslikavaju na fonu neba, ono stijenje koje najčešće nosi oznake i pokret živog stvora, pa onda debla najfantastičnijih oblika, koja oživljavaju svaki naš prirodni ambijent. Sve su to, u nekom vidu, skulpturalne forme u otvorenom prostoru.

O tradiciji i inovaciji

Ja sam za živu tradiciju koja je elokventna i danas, i biće to sjutra, i plus inovacija. Ne treba osvajati ono što je već osvojeno. Treba pomicati, pomjerati nešto u izrazu. I težiti ka svevremenskim estetskim vrijednostima, pa dokle se dopre. Na kraju, društvo ima koristi samo od onoga što je vrijedno.

Pristalica sam realizma bez obala, koji može da uključi sve ljudske manifestacije, jer za ovaj moj vajarski vijek protutnjelo je mnogo „izama“, pomodarstva i uzora. Ostala su ona djela koja su, sredstvima određene umjetnosti, postavljala pitanje o čovjeku, o njegovoj borbi i njegovim težnjama ka osvajanju humanog.

O preokupacijama

Moje preokupacije se kreću u dva bitna smjera: ka intimnoj i ka spomeničkoj skulpturi. One čine zapravo cjelinu, neodvojivi su od moje ličnosti kao umjetnika a stvoreni su istim, mojim vajarskim rukopisima i mojim pogledom na život i umjetnost. Od mojih prvih radova, ova dva žanra se smjenjuju, sad ima prevagu jedna vrsta, sad druga, po broju ostvarenja uglavnom uravnoteženi su. Tako, uradio sam čitav niz (portreta), figura i bista, u kojima sam dao moje umjetničko viđenje nekih ličnosti iz istorije i savremene prošlosti Crne Gore.

Paralelno sa ovim realizovao sam niz portreta, torza i figurina koji spadaju u tzv. intimističku kategoriju skulpture i nose lirsku notu.

Isprobao sam se u svim vajarskim disciplinama i u svakom materijalu: u kamenu, bronzi, drvetu.

O monumentalnoj skulpturi

Gotovo u svim krajevima Crne Gore postavio sam figure, biste i spomenike. Sve su to djela sa raznim temama, ali uvijek sa jednom funkcijom: da svojom ekspresijom i svojim značenjem pokrenu u nama asocijacije na našu istorijsku sudbinu, na naše otpore i naše borbe za ljudsko pravo i dostojanstvo.

Radi se o jednoj unutrašnjoj potrebi da neke motive izrazim baš na taj način i baš u toj skulptorskoj grani.

   Sve teme ovih spomenika u svojoj osnovi su jedinstvene. One nose isti unutrašnji smisao i značenje, istu istinu i poeziju, bez obzira na period i ličnosti kojih se tiču. Teme su vezane za našu narodnu egzistenciju, za prepreke i njihovo savlađivanje kroz istoriju, za one njene ličnosti koje su svojim činom i otporom dokazale da je čovjek samo onda čovjek kad prevazilazi samog sebe i kad je kod njega i nemogućno realno i ostvarljivo. Ja sam uvijek želio da skulpturom obilježim i umjetnički izrazom ta naša pregnuća, žrtve i pobjede, da na taj način učinim prisutnim te značajne istorijske trenutke i ličnosti. Želio sam da oni uvijek živo i neposredno govore o nama, o našoj prošlosti i o budućnosti. Želio sam da nas podsjete na naše vazdakadašnje geslo da je „borba jedini lijek protiv svih sablasti“.

Nastojao sam da se koliko god je to moguće izrazim bez patosa, da se ne namećem u stilu nekakvog nacionalno-romantičarskog oduševljenja i predimenzioniranja likova.

O stvaralačkim vrijednostima

Pri svakom vajarskom zadatku treba nastojati da statue, figure i reljefi budu prepoznatljivi i slični događajima i ličnostima koji su predmet obrade, ali da, opet to ne uguši inspiraciju i ne spriječi da se dođe do jedne vrijednosne transcendencije, zapravo da sve to skupa omogući da spomenik živi od momenta kad je postavljen i šire od fakta koji mu je poslužio kao kreativni povod i impuls. A to znači da skulptorsko djelo djeluje na emocije i svijest gledaoca svojom jednostavnošću i cjelinom, kao i svojim idejno-umjetničkim kvalitetima. Samo tada, i jedino tada, djelo može vršiti i svoju društvenu funkciju i ispuniti svoj utilitarni zahtjev.

Tzv. puna plastika uvijek je predstavljala izuzetan stvaralački problem i napor dobiti jednu metadimenziju, jedan fluid koji se stvara između gledaoca i djela, da ga to djelo poziva k sebi. Teškoća se sastoji još u tome kako modelirati spomenik odnosno skulpturu da oni stoje u slobodnom prostoru a da ga možemo posmatrati sa svih strana, sa jednakim estetskim užitkom iz svih pozicija. Sem toga, treba nastojati da se ne zapadne u manir, da se bude drukčiji, ali ipak svjež, nov i svoj.

O intimnoj skulpturi

Radim figurine i torza, a vajam često i uprošćene, poetske i nježne portete, po modelu i iz mašte, dajem lirske zapise i forme nekim svojim preokupacijama u bronzi, kamenu, drvetu. Pokušavam da intimne figurine nose moj stav, moj svijet, i da izviru iz jedne jedine ličnosti. Moja razvojna putanja teče prema razvoju mog ličnog senzibiliteta i senzibiliteta vremena, i nastojim da stvorim poseban skulptorski rukopis, što je sasvim normalno i prirodno. Ja, inače, stalno vršim eksperimentisanje, tražim što adekvatniju i savremeniju formu za svoje sadržaje i motive, kako u monumentalnoj tako i u intimnoj skulpturi.

O likovnom školovanju

U moje vrijeme, akademije su bile, tako reći, klasične, odnosno neka vrsta majstorske radionice, u kojima su se teorija i praksa potpuno prožimale, dopunjavale. Nije bilo dociranja, beživotnog teoretisanja, sve se provjeravalo u jednoj zaista stvaralačkoj atmosferi; sve se kretalo ka ostvarenju nekog likovnog djela, koje i kakvo mu umjetničko rješenje naći, kako ga problematizovati, komponovati i estetizovati. Naš profesor Sreten Stojanović odmah nam je rekao da je on tu da nas vodi, da, zajedničkim trudom, naučimo misliti, opservirati, osjećati, pa onda umjeti svoju viziju izraziti, realizovati, i to na svoj vlastiti način, umjetnički ubjedljiv i vrijednostan. Jer ko bude umio kritički misliti, osjećati, umjeće svako i stvarati, i to samostalno, pošto je stvaralaštvo, nesumnjivo, individualni kreativni čin. Ali nas nijesu samo školovali Akademija i naši nastavnici, već čitav grad, njegove izložbe, muzeji, galerije, umjetničke kafane, studijske ekskurzije, bile su dio nastave, jedan naš veliki praktikum.

U školi sve treba da teče nošeno zahtjevom da se dosegne što viši umjetnički i estetski nivo i kvalitet. I da je to bitno, bez obzira na pravce i vremena, tj. da ostaje samo ono što potvrdi vrijeme.

O društvu i mladima

Nikog ne sprečava naše društvo da postane npr. novi Roden ili Meštrović. Bitno je ostvarenje koje ima nešto da kaže našem vremenu.

Moraju se, kroz rad i stvaralaštvo, sakupiti neki bodovi, da bi se stekla i neka prava. Prazne riječi i samo po spoljašnjosti atraktivne ličnosti ne znače ništa. To je van domena umjetnosti. Mladi ljudi, sa svoje strane, te još kako mene nadahnjuju i pokreću me svojom mladalačkom dinamikom i svojom kritičnošću i ne daju mi da se uspavam – da zastanem.

BIOGRAFIJA DRAGA ĐUROVIĆA

1923. Rođen 29. marta u Danilovgradu od oca Milovana, oficira u vojsci Kraljevine Jugoslavije, i majke Marije, rođene Ćetković.

Osnovnu i srednju školu učio je na Cetinju, u Osjeku i Nikšiću.

1951. Završio Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu u klasi profesorâ Sretena Stojanovića i Alojza Dolinara. Na posredan način smatrao je sebe pariskim đakom,  jer je profesor Stojanović svojim studentima prenosio znanja i iskustva koje je stekao u Parizu, u ateljeu Antoana Burdel.

Pripadao je prvoj generaciji umjetnika koja je završila Akademiju  likovnih umetnosti u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata a koja je bila reprezent tada vladajuće društvene i političke klime. U skladu sa zahtjevima vremena, ali i vlastitim odnosom prema svojoj zemlji radi spomeničku skulpturu,   jer, po njemu, istinski umjetnik je istinski sin svoje zemlje, svoga tla….

1951–1966. Profesor u Školi za primjenjenu umjetnost u Herceg Novom.

1958. Uradio Spomenik palim borcima u Pljevljima

1959. Uradio Spomenik palim borcima u Danilovgradu

1960. Uradio dvije monumentalne figure Partizanu borcu na Gorici, Titograd – Autor arhitektonskog projekta bio je Vojislav Đokić

1964. Uradio Spomenik strijeljanim omladincima na Lazinama, Danilovgrad

1965. Uradio Spomenik u Mojkovcu

1967–1981. Profesor na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, koja je 1977. godine transformisana u Nastavnički fakultet.

1968. Njegova ostvarenja prezentovana su u monografiji Spomenici revolucije Jugoslavije

1973. Uradio Spomenik revoluciji u Rijeci Crnojevića

1974. Spomenik na spomen-groblju u Vuksan-Lekićima

1982. Izabran za redovnog profesora na Kulturološkom fakultetu na Cetinju i prodekana za nastavu.

1985. Izabran za dekana Kulturološkog fakulteta na Cetinju.

1986.  Umro 30. marta u Podgorici.

U saradnji sa gospođom Anom Ivanović, dipl. istoričarkom umjetnosti, prilog pripremio Vesko Pejović