O knjizi „Za suverenu Crnu Goru (Politički eseji 1999–2020)“ prof dr Radovana Radonjića

Posted on 28. Nov, 2024 by Vesko Pejović in Gradske aktuelnosti, Iz kulture

Knjiga „Za suverenu Crnu Goru (Politički eseji 1999–2020)“ profesora i politikologa Radovana Radonjića, koju je objavila Matica crnogorska, promovisana je sinoć u Centru za kulturu Prijestonice na Cetinju kao dio novembarskog programa obilježavanja Dana oslobođenja Cetinja. O knjizi su, pored autora, govorili i profesor Pravnog fakulteta UCG Dražen Cerović i Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske i urednik izdanja. Moderatorka je bila Dragana Erjavšek.

Knjiga „Za suverenu Crnu Goru“ sadrži tekstove koje je Radonjić u periodu 1999–2020 objavljivao u više crnogorskih časopisa i novina. Objavljena u biblioteci „Studije, kritike, eseji“, a sadrži i rezime na engleskom jeziku.
Radovan Radonjić rođen je 1936. na Njegušima. Završio Višu pedagošku školu na Cetinju i Fakultet političkih nauka u Beogradu. Magistrirao (1969) i doktorirao (1973) na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Redovni je profesor univerziteta, član Matice crnogorske i redovni član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Voditelj je prve Škole demokratije i osnivač i voditelj prve Škole retorike u Crnoj Gori. Bio je dekan Pravnog fakulteta u Podgorici i Kulturološkog fakulteta na Cetinju, šef Katedre za sociološke nauke i rukovodilac postdiplomskih studija na Pravnom fakultetu u Podgorici, te profesor na više fakulteta u Crnoj Gori. Objavio više od šezdeset knjiga (od kojih su desetak univerzitetski udžbenici), kao i nekoliko stotina stručnih i naučnih radova (više od 50 prevedeno je na svjetske jezike – engleski, francuski, ruski, italijanski, japanski, njemački, španski, kineski).

Riječ generalnog sekretara Matice crnogorske i urednik izdanja Ivan Ivanovića

Pripala mi je čast da ispred Matice crnogorske kao urednik sarađujem na ovom izdanju s profesoromRadovanom Radonjićem i tako potpišem njegovo treće monografsko izdanje u izdavačkoj produkciji naše institucije. Pored dviju kapitalnih studija Socijalizam u Crnoj Gori iz 2013.i Crnogorska politička kultura iz 2021. godine, Radovan Radonjić je objavio veći broj tekstova, naučnih radova i osvrta u našem časopisu „Matica“. Od osnivanja je član Matice crnogorske i uživa poštovanje članova i rukovodstva, a stepen uvažavanja iskazuje i činjenica da je niz godina na čelu našeg Suda časti. Njegovi savjeti i sugestije su uvijek cijenjeni i dobrodošli. Stoga je objavljivanje izdanja koje predstavljamo večerasnaCetinju, prirodan nastavak naše saradnje.

Višedecenijska akademska karijera profesora dr Radovana Radonjića, šezdeset objavljenih knjiga, nekoliko stotina stručnih radova, njegov politički, društveni i intelektualni angažman pretpostavke su da se o njemu kao naučnom radniku, nekadašnjem aktivnom sudioniku političkog života SFRJ i SR Crne Gore, istaknutom crnogorskom intelektualcu i montenegristi može i treba govoriti na uobičajen, konzervativan način. Međutim,prof. Radovan Radonjić niti danas, u devetoj deceniji života, nije konvencionalan, akademski suzdržan i distanciran. Naprotiv, otvoren je i jasan, duboko misaon, istinit i provokativan, fundiran u enciklopedijskom znanju i intelektu, ali ponajprijeu etičkoj zasnovanosti iz koje u krajnjem, i proizilazi njegova lična i prije svega–Crnoj Gori –nedostajuća intelektuala sloboda. Zbog svega navedenog, govor o prof. Radonjiću ili knjizi političkih eseja Za suverenu Crnu Gorune smije i ne može biti prigodan.

On je rijedak domaći intelektualac koji se u dubinski zasnovanoj i argumentovanoj kritici ne ustručava i ne štedi nikoga, znajući da javnost jedino tako može zrijevati i napredovati. Posjeća nas tako prof. Radonjić na onu Habermasovu misao da na javni prostor, kao i na formiranje javnog mnijenja trebaju uticati slobodni ljudi koji rezonuju, što je moždai najbolja definicija intelektualca. On za razliku od dijela javne scene, koja ga nerijetko doživljava kao preoštrog u kritici suverenističkih političkih snaga, i ne pomišlja da koristi banalni, prizemni ili uvredljivi vokabular ni kada se bavi razobličavanjem srpske hegemonističke politike i njenih aktera. Zahvaljujući i toj činjenici prof. Radonjić i na ovom polju ostavlja kod dijela suparnika snažan utisak, brinući o težini napisane ili izgovorene riječi. Ovo nam govori da je u Radonjićevom misaonom obuhvatu prisutno poštovanje neistomišljenika pa i političkih neprijatelja kao izraz istinskog, i u crnogorskoj tradiciji zasnovanog, ličnog i kolektivnog samopoštovanja.

Biblioteka u okviru koje je objavljena knjiga Studije, kritike, eseji primjerena je ocjenama, porukama, upozorenjima i potrebi prof. Radonjića da podstakne crnogorski suverenistički korpus da što prije i realnije sagleda svoje učinke i da se suoči s promašajima. Rekao bih da nas autor u tom smjeru podjednako poziva da to učinimo na političkom, kulturnom i istorijskom planu, oslobađajući se bez pristrasnosti nacionalnih stereotipa, identitetskih neosviješćenosti i jednom zauvijek datih istorijskih ocjena ličnosti, događaja ili procesa. Zalažući se za navedeno, prof. Radonjić bezrezervno u svojim studijama, esejima i javnim nastupima afirmiše crnogorsku samobitnost, njeno duže od milenijuma neprekinuto državno trajanje, crnogorsku kulturnu osobenost i duhovnost, slobodarstvo i junački poriv klasične Crne Gore, a posebno apostrofiranjen doprinos evropskoj političkoj kulturi.

Knjiga pred nama, koja je sabrala Radonjićeve političke eseje iz prve dvije decenije 21. vijeka, podsjeća, polemiše i provocira, namećući crnogorskim intelektualcima ali i političkim činiocima, prije svega onima s tzv. procrnogorskim predznakom, obavezu da iz proteklog perioda makar izvuku pouke. Da promisle i definišu neophodan nacionalni i državni program i strategiju, kako ova crnogorskom narodu neophodna uporišta i dalje ne bi ostala u svojevrsnoj izmaglici, projekciji i bila i nadalje podrazumijevana. Da se okrenu definisanju temeljnih državnih i nacionalnih dokumenata iz kojih bi slijedila jasna strategija a njihovi ciljevi bili zadati političkoj eliti kao mjera za njihovo povjerenje. Pomenuću samo da u tom pravcu Matica crnogorska od 1999. godine crnogorskoj društvenoj i političkoj javnosti nudi svoja dva programa Crna Gora pred izazovima budućnosti i Crna Gora na evropskom putu, koji imaju specifičnu težinu državnog i nacionalnog programa.

No, kao što i u uvodnom dijelu knjige autor ističe da (citat) „u njoj neće, ili ne bar previše, biti riječi o tome što su nam (drugi) radili i rade“. Smatramo, naime, da tema o tome „što MI radimo“ i „što smo MI uradili“ da zaštitimo i spasimo NAŠU ZEMLJU od domaćih napasnika, porobljivača i devastatora „svega crnogorskog“ zaslužuje mnogo veću i preču pažnju…. Nerazumno je i necjelishodno svu krivicu za dato stanje u zemlji pripisivati vanjskom (stranom) faktoru.“ (završen citat).

Sa stavovima prof. Radonjića gotovo niko ne polemiše, već se komentarišu uglavnom unutar privatnog prostora, izvan javnosti. Rekao bih, nažalost, prvenstveno zbog nedostatka onih Habermasovih pretpostavljenih kvaliteta javnih ličnosti ali i politički i medijski postavljenih propagandnih ciljeva. Zbog toga nemamo reakciju, niti polemiku i oko niza stavova koje nalazimo unutar korica ove knjige a na koje je Radonjić pravovremeno ukazivao. Naveščću samo neke:

Regulisanja tranzicionog procesa striktnim poštovanjem i primjenom zakonske procedure i raskida sa „stranačko-protekcionističkim posredovanjem političkih elita u poslovima… s posvemašnje društveno i državno razornim posljedicama, kako se uostalom i pokazalo, iz tog dila neizbježno emaniraju“?;
Upozoravao je u svojim esejima Radonjić i na stvaranje takve socijalne i političke strukture crnogorskih građana koju karakteriše pojava, na jednoj strani –ogromne mase osiromašenih i poraženih, i na drugoj, uskog sloja jakih, materijalno bogatih i politički moćnih, koji svoju vlast, pored ostalog, temelje i na pretpostavci da su sve sfere i sadržaji života puko tržište;
Radonjićev stav je i da se vlast i opozicija „bore za podršku biračkog tijela, ne radi realizacije svojih programa inspirisanih opštim dobrom ljudi i napretkom društva i države, nego da bi za sebe što čvršće i na duži rok vezaliveći dio izmanipulisanog, izmrcvarenog, obeznanjenog i obeznađenog građanstva i, saobrazno vlastitim partijskim i inim separatnim ciljevima i interesima, njime neprikosnoveno upravljali kao izbornom masom;
Ili da je poslije referenduma 2006. godine valjalo preduzeti sve Ustavom i zakonima predviđene mjere radi bezuslovnog ukidanja svake mogućnosti (citat) „ortakluka i saradnje Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, zadržavanja odluke o zabrani etničkim Crnogorcima da ulaze u svoje crkve i ostavljanja na snazi konfiskacije njihovih narodnih i državnih dobara, radi nezakonite predaje ovih u trajno vlasništvo okupatorske strane crkve“;
Ostala je bez komentara i njegova ocjena smjene vlasti na parlamentarnim izborima 2020. godine stavom (citat)„da je to bila samo zamjena pozicija na hijerarhijskoj ljestvici moći dviju međusobno posvađanih frakcija bivših AB revolucionara, koji su tog dana ispunili glavni cilj svoje u biti jedinstvene tridesetogodišnje akcije: objektivnoj duhovnoj i materijalnoj pripremi milenijumski sekularne Crne Gore da ode u ropotarnicu istorije radi promocije na njenom prostoru vlasti jedne vjerske sekte u otvorenoj službi imperijalno-porobljivačkih ciljeva i interesa dviju bratskih stranih država“.

Jedno od pitanja koje nameću Radonjićevi politički eseji jeste – ima li Crna Gora danas političke snage koje je mogu izvući iz trenutne društvene i političke krize? Kao i ono zašto je izostao snažniji obračun s nasljeđem 90-tih, i što je uslovilo odsustvo političke volje kojom bi civilizacijski i kulturno superiorna ideja crnogorske nezavisnosti s proevropskom orjentacijom, u trajanju na vlasti od gotovo dvije ipo decenije trebala i morala na političkoj sceni učiniti marginalnim: retrogradne, revizionističke, anticrnogorske i hegemonističke političke snage.

Radonjićev otvoreni duh, intelektualno oslobođen okova nacionalromantičarskih predstava o crnogorskoj istorijise zalaže da se „s njenog tumačenja uklone naslage mitskog i mističnog i vide je, koliko je to moguće, onakvom kakva je stvarno bila“. Podjednako ukazuje i na sterereotipe poput onih „da Crna Gora, kao mala i vazda od nekoga spolja zavisna zemlja, nema autentičnih kulturno-duhovnih i drugih vrijednosti, usljed čega svako insistiranje na nacionalnoj samosvijesti njenih građana, ili nezavisnosti njihove države, ukoliko nije puka iluzija, može biti opasni avanturizam, praćen bezobzirnim okretanjem leđa dobrotvorima i tradicionalnim prijateljima. Nasuprot tome Radonjić je duboko svjestan opasnosti u koju je zbog unutrašnjih slabosti zapao veliki dio „sadašnje generacije Crnogoraca, na čudo da su njihovi preci, i njihova mala zemlja, vjekovima pripadali onom najužem krugu evropske populacije i evropskih zemalja koji su formom i sadržinom, prednjačili u trendovima i dostignućima društvenog i državnog razvoja“. Uporan je i da osvijesti činjenicu da bi „danas, kao što je to bilo i u vrijeme njenog nastanka, Evropa i svijet bez Crne Gore, takve kakva je, bili i slabiji i siromašniji. Ujedno, to je dokaz – da Crna Gora, jedino onda kada je okrenuta vrijednostima na kojima je povijesno opstojala, i time bitno obogatila evropsku političku kulturu, može da koncipira i realizuje politiku vlastitog razvoja“. U krajnjem, rekao bih da nam prof. Radonjić poručuje – ima li se samopoštovanje ili ne, nije pitanje istorije, tradicije i činjenica već odraz duhovnog, obrazovnog i društvenog stava i odnosa.

Nakon čitanja ovih eseja neumitno je zapažanje da je nakon referenduma 2006. godine izostala obnova vrijednosti kao i uspostavljanja ideologije koja bi stabilizovala prilike u crnogorskom društvu nakon ratnih i tranzicionih 90-tih godinaXX vijeka. O potrebi idelogije s precizno datim ciljevima piše i teoretičar Entoni Smit baveći se nacionalizmom kao modernim fenomenom iz kojeg su proizišle evropske nacije i koji predstavlja osnovni znak samoprepoznavanja zapadnog čovjeka. Smit navodi i primjere da neko, ili čitav narod može imati izrazito nacionalno osjećanje, ali da nema bilo kakvog pokreta ili ideologije među pripadnicima njihove nacije. Radi se zapravo o neophodnosti „ideološkog pokreta“ kao osnove „za postizanje i održavanje samouprave i nezavisnosti“ što kao politička zajednica nijesmo dovoljno prepoznali.Nizom argumenata prof. Radonjić ukazuje da nas poslije svega ne treba iznenađivati stanje crnogorske nacije u kojoj je patriotizam sveden na prilično niske grane.

Nasuprot zalaganja za uspostavljanje integrativnog duha i patriotizma izgrađenog na državotvornoj tradiciji, istorijskom kontinuitetu i kulturnoj osobenosti, niz godina se crnogorskom narodu plasira i nameće ideja tzv. ustavnog patriotizma, koji se uglavnom svodi na poznavanje i prihvatanje važećeg Ustava i zakona. Ovaj koncept vidi političku zajednicu, pa time i naciju, kao zajednicu jednakih građana s odgovarajućim pravima, ujedinjenih patriotskom privrženošću političkoj praksi i pozitivnim zakonskim normama. Zapitajmo se da li to može i treba li biti crnogorski patriotizam i može li on zadovoljiti dominantni osjećaj kod državotvornog crnogorskog naroda? Možemo li sebi priuštiti takav patriotizam koji je u svojoj suštini nadnacionalan, kosmopolitski? Ovdje se možemo pozvatii na teoretičara Majkla Ignjatijeva koji navodi da je „kosmopolitizam privilegija onih koji smatraju da je sigurnost njihove nacionalne države darovana“. Lako je, dakle, biti kosmopolita kad vam vlastita država nije ugrožena. Drugim riječima, ustavni patriotizam je pojednostavljeno kazano „udruženje građana“, kojima su garantovana ljudska prava i obaveze. Kakav ishod tad možemo očekivati ako naspram i protiv sebe imamo definisan, jasan, strateški sveobuhvatan i u trajanju hegemonistički program za postizanje srpskog karaktera Crne Gore?

I na samom kraju, rekao bih da nas prof. Radonjić naslovom knjige svojih političkih eseja Za suverenu Crnu Goruintelektualno provocira. Nije, rekao bih, u pitanju samo naslov koji najbolje karakteriše pod njim sabrane političke eseje, već nam najvećim dijelom šalje poruku da je borba za suverenu Crnu Goru jednako aktuelna i važna danas kao i početkom 90-tih ili u predreferendumskom periodu. Upozorava nas i da smo stali negdje na pola puta, i da Crna Goraobnovom državnosti nije dosegla suverenost u punom kapacitetu. Tačnije, poziva nas na promišljanje ali i na svojevrsni povratak sebi, akciju i kontinuirani naporan rad da se Crna Gora uspostavi na svojim prepoznatljivim istorijskim, duhovnim, kulturnim, moralnim i političkim vrijednostima, crpeći snagu i samopouzdanje iz blistave državne tradicije i nacionalne osobenosti.Da u to uloži sve svoje snage, te da u suprotnom njen opstanak nije ničim garantovan.

Riječ Prof. dr Dražen Cerović, redovnog profesora Univerziteta Crne Gore

Profesora doktora Radovana Radonjića, poznajem čitavih 28 godina. Za manje od dvije godine, to će biti već pune tri decenije. Naše poznanstvo datira iz turbulentnih vremena devedesetih godina, potkraj 20-tog vijeka, kada se profesor, zajedno sa još dvojicom kolega, vizionarski prihvatio jednog ozbiljnog posla. Oni su tada pokušali i uspjeli da naprave jedan elitni intelektualni klub, sačinjen od tada najboljih studenata Pravnog i Ekonomskog fakulteta ovdašnjeg, državnog Univerziteta Crne Gore. To je samo nominalno bio debatni klub.

Zapravo, bio je nešto neuporedivo više od toga. U pitanju je bila, ispostaviće se, vrhunska politička škola, u kojoj je osim izučavanja vještine govorništva, kao alata za bavljenje društvenim naukama, politikom i pravom, grupa od nas dvadesetak, pripremana za ozbiljnu elitu, koja će se u vremenu koje dolazi, na početku novog vijeka i milenija, prihvatiti posla spašavanja naše jedine domovine – Crne Gore, bez obzira gdje će ko od nas raditi, na univerzitetu, u politici, nevladinom sektoru, diplomatiji, bezbjednosti ili ma gdje drugo, na pozicijama, korisnim za Crnu Goru. Radili smo tada, praktično u ilegali, jer su politički odnosi u društvu tog doba, sljedstveno ukupnoj klimi – i u sektoru obrazovanja – bili krajnje nepovoljni po bilo koju demokratsku i emancipatorsku ideju, poput ove, čiji je autor profesor Radonjić.

I zaista, od ranih dvijehiljaditih, početka novog stoljeća – grupa nekadašnjih studenata, politički i intelektualno odgojena od strane profesora Radonjića, zauzela je svoje pozicije na mnogima od vitalnih mjesta u društvu i doprinijela emancipaciji Crne Gore, njenom osamostaljenju na Referendumu 2006-te i afirmaciji naše Domovine, u godinama koje slijede. Lično sam mu na tome doživotno zahvalan, a znam da ovo moje mišljenje i zahvalnost dijele i sve naše kolege, bez obzira gdje se u ovom trenutku nalaze.

Profesor Radonjić, vrsan je naučnik – politikolog, kod kojega su naučne istine koje saopštava, njegovo srce i um, uvijek u dubokom saglasju. Pored mnogo čega ostaloga, zato je tako ubjedljiv govornik i sagovornik. U svemu što radi i govori, drži se čuvenog Filbijevog pravila, koje glasi:

„Postavite činjenice na sto, poređajte ih, analizirajte i izvucite zaključke, ma kakvi oni bili“.

Bez zanosa i strasti, bez subjektivnosti i onoga što mi mislimo da bi trebalo biti ili željeli da bude ili da ne bude.

Upravo takav pristup je differentia specifica, ona razlika, koja odvaja istinske naučnike i podvižnike u borbi za dolazak do istine naučnim metodama, od onih koji su nosioci pamfleta i politikanata, kamufliranih u profesije naučnika.

Saglasnost uma, srca i činjenica, to je ona karika, koja nedostaje mnogim ovdašnjim govornicima na javnoj sceni, pa ona otud djeluje odveć kukavno i neintelektualno, prepuna tehnokratskog, robotizovanog govora, kod kojeg se rutinski, repetitivno koriste fraze i shabloni.

To nikada nećete naći kod rijetkih vrhunskih govornika, kakav je onaj, čije djelo večeras promovišemo. Život i okolnosti nameću situacije, koje na teške probe stavljaju ljudski materijal. Tada se ne samo najbolje, već i jedino jasno, vidi od kakvog je štofa napravljen svako od nas. Takvi su izazovi kroz čitav dosadašnji ljudski, profesionalni i naučni vijek pratili autora ove knjige.

Sve te probe, prošao je poštovani profesor Radonjić, pokazavši svojim primjerom da potiče od najboljih izdanaka crnogorskog roda, koji su se kalili i na “teškom mjestu opstajali” uspravni, čestiti i odani Domovini.

Pučisti koji su u periodu 1989-1991. rušili i naposljetku srušili SR Crnu Goru, nudili su profesora Radovana Radonjica, da im se pridruži, te da mu u tom društvu “ničega neće faliti”. Čak i njihov predvodnik, tada svemoćni, a ubrzo se pokazalo i zloglasni Slobodan Milošević, lično mu je nudio da vodi partiju, a on (Milošević) će državu. Radonjić je takve ponude sa indignacijom sve redom odbio, rizikujući u takvim vremenima i svoju karijeru i mnogo više od karijere. U tim trenucima, bio je u svojim najboljim godinama.

Dok se jedan svijet rušio, Radovan Radonjić je zbog svojih ljudskih, moralnih, patriotskih principa, odbio „preskakanje“ u tabor, suprotan njegovim uvjerenjima, prihvativši svjesno izolaciju, koja uz manja odstupanja, traje i do dan danas.

Profesor se i tada i danas i uvijek drži ozbiljnog moralnog kreda, oličenog u rečenici velikog filozofa Fridriha Ničea, koji kaže:

„Čovjek koji se ne poistovjeti sa svojim djelom i ne dijeli njegovu sudbinu, pa makar bio i najveći intelektualac, takav je najveća ništarija“.

Nikada ne trebamo smetnuti s uma da ex pučističke strukture moći iz ranih devedesetih i sada, više decenija kasnije, u velikoj mjeri upravljaju procesima, što direktno, što indirektno, preko svojih “proksija”, ili ako ne koristim društveno prihvatljive eufemizme, slobodno mogu reći “preko svog političkog nakota” pogibeljno kormilare sudbinom naše domovine, ekonomski, politički, bezbjednosno, identitetski i na sve druge načine je direktno ugrožavajući. Zato ni dan današnji, jednom takvom čovjeku, kakav je profesor doktor Radovan Radonjić, a počevši još od 1989. zasluge se ne priznaju, a on ne uživa mnoge najviše naučne i društvene počasti, koje bi ga, kao takvog sljedovale u iole zdravom društvu i institucijama.

To potvrđuje toliko puta viđenu i sasvim lako vidljivu višedecenijsku praksu da Crna Gora svoje najbolje sinove i šćeri ne štiti, a u najgorem slučaju, ne tako rijetko – proganja i napada. U ostalom, zato u najnovije vrijeme, naša Crna Gora i doživljava takvu sudbinu, da, kada joj je to najpotrebnije, nema ko da je iskreno i bezrezervno brani ili ako ima, to je broj ljudi na nivou statističke greške.

Kakvu će drugo sudbinu i imati, kad je u sred Crne Gore, decenijama progonjena njena Crnogorska pravoslavna crkva, decenijama bio proskribovan i sami pomen crnogorskog jezika, crnogorske kulture, crnogorske samobitnosti i samosvojnosti, koju je naša Domovina imala kroz vjekove, a mnogi pojedinci, koji bi se osmjelili da je štite, permanentno su uništavani, proganjani, zaobilaženi, ugroženih karijera, pa čak i gole egzistencije.

U periodu sveukupne tranzicije, od 1989. do danas, veliki dio Crne Gore je moralno masakriran, vrijednosno unižen, a pri tome kulturološki uprostačen i sveden na jednu amorfnu skupinu, okrenutu isključivo ličnim ekonomskim interesima, bez osjećaja i empatije, svijesti o zajedničkom interesu očuvanja Domovine kao sopstvene kuće.

U takvom sistemu, svi hrabri i dosljedni pojedinci, kao što je profesor Radonjić, dijele sudbinu sa progonjenim crnogorskim vrijednostima. Država koja se tako odnosi prema onom najvrjednijem što ima, ne mora brinuti za svoju budućnost.

Iz prostog razloga jer takve države i nemaju budućnost.

U ovoj knjizi prezentiranim tekstovima i radovima, prof. Radonjić je upozoravao na besmislenost raznih “platformi”, koje su CG trebale zadržati u “dvojnoj federaciji ili konfederaciji”. Nakon referenduma upozoravao na pogubno nečinjenje na planu zaštite ugroženog crnogorskog identiteta, kulture, nacije, religije, ukupne supstance crnogorskog društva.

Antinomija SPC – Crnogorska država, spada u red nepomirljivih

Platforma za SRJ – zamka za Crnu Goru

Miloševićeva Srbija / Miloševićeva vlast; Vučićeva Srbija/ Vučićeva vlast; … ?

Nemogućnost opstanka dvočlane (bilo) federacije, (bilo) konfederacije između asimetričnih republika

Prokletstvo ili istorijski usud vezivanja Crne Gore za Rusiju

KADA KAŽEM RADOVAN RADONJIĆ, PRED OČIMA VIDIM RUKU MUDROSTI, BEZBROJ PUTA NEPOKOLEBLJIVO PRUŽENU SVOJOJ RANJENOJ DOMOVINI.

VIDIM RIZNICU ODVAŽNOSTI, DOSTOJANSTVA, MUDROSTI, ZNANJA I DOBRONAMJERNOSTI.

I ZATO, POŠTOVANI PROFESORE RADONJIĆU, U SVOJE, A SIGURAN SAM I U IME CRNE GORE I ONIH KOJI JE VOLE, HVALA VAM NA SVEMU.

Riječ autora

Na samom početku promocije profesor Radonjić se poklonio sjenima heroja II svjetskog rata kojima je posvećena aktuelna izložba „49 narodnih heroja grada Cetinja“ u Centru za kulturu Prijestonice.

-Da nije bilo njih, ne bi bilo ni Crne Gore, ne bi bilo ni nas ovdje. Ako zaboravimo na njih, a počeli smo to temeljno da činimo, neće nas biti”.

Nije lako pričati, nije se lako ni u sebi, ni javno suočiti ni pisati na ovu temu …

Mi druge države nemamo, i bez Crne Gore smo niko i ništa, kao što će i ona biti niko i ništa bez Crnogoraca i dodao da ima poruku za Cetinjane:

Nemojmo praviti podršku Ukrajini, šetnjom uz Njegoševu ulicu. Prošetajmo do manastira, ne da ga kamenujemo, ne da ćeramo, ali da im kažemo: „Gospodo, izađite!“ Napravimo pritisak, i zbog sebe i zbog Crne Gore, i zbog međunarodne zajednice, jer dokle god je crnogorski dio njene kulture i prošlosti pod vlašću tuđe crkve koja je provjereni neprijatelj Crne Gore, neće Crna Gora ući ni u Evropsku uniju niti će biti bilo što, do sluškinja nekoga ko će biti zao gospodar, kad vidi kako smo jadni i nemamo snage da dignemo glavu i da se odupremo…

Na kraju ove lijepe večeri peofesor Radonjić se zahvalio prisutnima, učesnicima u programu i organizatorima Matici crnogorskoj a posebno Ogranku Cetinje, Centru za kulturu i Prijestonici Cetinje a prisutni su ga nagradili dugim aplauzom…