Izabrana djela Branka Banjevića predstavljena na Cetinju

Posted on 23. Feb, 2024 by Vesko Pejović in Iz kulture

Izbor iz djela Branka Banjevića u dvije knjige („Glasovi“ i „Osvrti“), koje je krajem prošle godine objavila Matica crnogorska u suizdavaštvu sa Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske (NZCH), predstavljene su sinoć u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju. O Banjevićevom opusu govorili su urednik izdanja Marko Špadijer i književnici Dragan Radulović i Vladimir Vojinović. Promociju su organizovali Matica crnogorska Ogranak cetinje i Nacionalna biblioteka Crne Gore. Medijatorka događaja bila je književna kritičarka Dragana Erjavšek a u umjetničkom dijelu programa učestvovala je violinistkinja Ljubica Tomašević.

Dvotomna odabrana djela Branka Banjevića objavljena su povodom godišnjice smrti istaknutog crnogorskog književnika, književnog kritičara, esejiste, antologičara i urednika.

Prvi tom pod naslovom „Glasovi“ donosi pet knjiga poezije Branka Banjevića: „U svijetloj budućnosti“, „Napuklo sunce“, „Gavran hrani Crnu Goru“, „Tica ili jama“, „Glasovi“ i pogovor urednika izdanja i dugogodišnjeg Banjevićevog prijatelja i saradnika Marka Špadijera. U drugom tomu izbora iz djela, pod naslovom „Osvrti“, našli su se po prvi put u jednoj knjizi sabrani tekstovi Branka Banjevića o književnosti i jeziku, književni prikazi i bilješke, intervjui i izjave. Poglavlje „O piscu i djelu“ sadrži tekstove Novice Samardžića, Lidije Vukčević-Vučurović i Vladimira Vojinovića, posvećene Banjevićevoj poeziji, poetici i njegovom doprinosu afirmaciji crnogorske nacije, jezika i književnosti. Knjiga donosi i selektivnu bio-bibliografiju autora koju je uradila Nada Drašković.
Knjigu ispred izdavača potpisuju Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske i Nenad Bogdanović, predsjednik NZCG. Knjigu je štampao „Skaner studio“ iz Zagreba u tiražu od 500 primjeraka.

Nakon numere “Minuet” Luigia Bocherinnia, koju je izvela Ljubica Tomašević, pofesorica violine, prisutne je pozdravio ispred Matice crnogorske Ogranak Cetinje Luka Lagator.

Književna kritičarka Dragana Erjavšek, na poseban način dala je uvodni osvrt na život i djelo Branka Banjevića:

-Branko Banjević je rođen 1933, trećeg aprila. Odrastao i odrastao sa Starcem Milijom, Njegošem, Mažuranićem, Lazom Kostićem, Disom, Mirkom Banjevićem, Tinom Ujevićem … napamet, što je bilo spasonosno u neizmjernom zlu i dobru dvadesetog vijeka.

Školovao se na Bogetićima, u Nikšiću, Cetinju i Beogradu, u stvaralački prevratničko vrijeme, sa divno darovitim ljudima, u oskudnoj i podozrivoj svakodnevici. Ništa nijesmo imali osim cio svijet i sebe. Veza vremena budila se u nama i svijetljela u svakojemu iz svakojega.

U Crnoj Gori, uredničkim i poetskim poslom, stvarao je i pomagao savremenu umjetničku i istorijsku svijest koja je, pored svega i uz sve, konačna. Bez koje, pored svega i uz sve, nema ničega, osim nepostojanaj stanovitijeg od stanca.

Tako je Branko Banjević želio da ga predstavljamo. Da ne pretjeramo, gdje ne treba i da ne zaboravimo, recimo Tina Ujevića kad nabrajamo njegove sapatnike i učitelje. Ni Cetinje, gdje smo se večeras okupili da Vam predstavimo izbor iz njegovih djela, a gdje je naš čuveni kritičar, rizničar literature, književnik i aktivni reformator sticao gimnazijsko obrazovanje.

NAPUKLO SUNCE

Idem putem što se muči da put nađe

riječi jedna drugu svim sredstvima guše

dešavaju se ljuskih lica krađe

U meni samom cilj je srušen

pa grno zija taj prostor razgrađen

I sunce sija potkopano

Ima li vida izvan toga zida

Tom crnom stranom bijem se s gavranom

a on mi komad otkida

i od tih komada sebi kuću zida

Imam razloga da pljunem na to sunce

da ga mršnem i prezrem za sva vremena

Kad mu je god muka mene nađe sunce

zna od njega ne bi ostalo ni kamena

zna ono ko je lud da podmeće ramena

A ja nikako ne mogu drukčije

a kad ga iznesem opet sam poražen

drugome sija a meni se smije

a ja vas od njega unakažen

bačen ispod puta negdđe gnjijem

I to tako otkada nas ima

i biće tako sve dok nas ne nestane

A to sunce kad ostane s njima

kao i ja i ono će da pane

i zaigraće mu po trbuhu tame

Jesam li daleko otišao

Možda se to meni samo čini

možda je zrak sunca u meni propao

pa se predajem ludoj mjesečini

možda se to samo meni čini

Možda me to neki tuđi zvuk napao

pa hoće da me svega okupira

A možda je suncu stvarno mozak stao

jer čujem prozuklu prazninu kako svira

kako nikad niko nije znao

Put više ne zna kud udara

uveo je u praksu da jede graditelje

Jeli to mjesečina pa mi se udvara

put sjedi izio me i kosti mi đelje

oblizuje se i već druge melje

I riječ mi golu iz usta vade

obaraju je i ulicama gaze

Cio sam iznutra pokraden

od tih što i smislu jezik plaze

što su u zasjede pretvorili staze

Evo me na visu samo sama

crkava put crkava vidokrug

Od velikog sunca osta mi samo rana

i to je danas moj jedini drug

–U programu Śednik koji organizuje Matica crnogorska, 2022. je Banjević, između ostalog rekao:

Crnogorci imaju veliku međuratnu literaturu. Za sve što izgovorim u svrhu vrednovanja imam puno pokriće. Ne govorim napamet, već na osnovu poniranja u tu vrijednost naše literature i njenog doprinosa razvoju Crne Gore i kontinuitetu crnogorske kulture. Međuratnicrnogorski pjesnici, prozaici i slikari su stvorili veliko djelo. Oni su Njegoša nastavili da produžavaju potpuno modernim poetskim jezikom, oslonjenim na Njegošev crnogorski jezik, koji je beskrajan i koji ne zastarijeva.

-Iz Bilježnice, odlomak koji je pročitan na Naučnom skupu Brank Banjević Život i djelo koji je Matica organizovala u novembru prošle godine povodom godišnjice smrti Branka Banjevića

18.06.1954.

Risto na odru jedva primjetan, ubog kao za života. Tanka crna krv na sastavu usana i jezivo mirno lice, modro od ćutanja. Žena pored glave jeca: Dragi Risto, nikad te neću zaboraviti.”

Sjetih se Riklke: “Miris pjesnika je bio kao otvorene utroba ploda koji se kvari.” Jedna muva nešto traži po čelu. Otjerah je. Prije tri dana ovo čelo je sa mnom razgovaralo. Ni slutio nije ovu strašnu sudbinu. Risto je umro oko podne u bolnici. Nije dolazio sebi. Jedino jedanput i to ne sasvim. Mirko mi reče da je umro Risto Ratković sinoć od srca. Prije tri četiri dana bio sam kod njega da ga intervjuišem. Odgovore na neka pitanja trebao je da mi napiše za ovo nekoliko dana. Nijesam znao da će intervju s njim biti istovremeno i nekrolog. “Ars longa, vita brevis.

–A zatim i u jednoj emisiji TVCG, autorke Nele Savković-Vukčević:

Nije slučajno rečeno da samo saznana stvarnost, odnosno istorija, oslobađa ljude od istorije. Mi smo imali nesreću da se istoriji, uglavnom, ne prilazi naučnim metodama, nego istorijskim anahronizmom. To znači – prošlosti se nameću interesi savremenih država, pojedinaca, društvenih slojeva. Tako iskrivljenu prošlost unosili su u školske programe i predavali generacijama kao istoriju. Ta istorijska laž, sto puta ponovljena, postaje ne samo istina, nego, nažalost, i emocija mnogih ljudi. Bolje je neznanje, jer neznanje reprodukuje samo neznanje, nego kriva slika o sopstvenoj istoriji koja sve okreće na opaki put. Mi želimo (…) da saznamo prošlost da bi se od nje oslobodili, da bi je uključili u savrenmenu svijest, u samosvijest mladih generacija. I tako im omogućiti zdravu, aktivnu okrenutost budućnosti.

Urednik izdanja i publicista Marko Špadijer, počeo je priču konstatacijom da je za Branka Banjevića Cetinje bilo srce Crne Gore. Rado se sjećao dana koje je kao gimnazijalac proveo u gradu pod Lovćenom gdje se najviše družio sa Perišom Spasićem, Sretenom Begovićem – Beginom i Mitrom Jovićevićem. Njegov stric Mirko, živio je u Banskim stanovima pa su mu prijale i posjete njemu i njegovoj familiji.

Pored Milorada Stojovića i Branko je dosta pisao i o začinjalcima nauke o crnogorskoj književnosti. Bio je temeljni znalac jezika književnih pojava i teorija, urednik, antologičar, autor brojnih studija o crnogorskim piscima Njegošu, Petru I, Marku Miljanovu, Stevanu Peroviću Cuci, a bio je i aktivni kritičar savremene produkcije.

Za Banjevića, je pjesništvo bio cio svijet, sam život. Njegova poezija je njegov razgovor sa životom, jedan permanentni dnevnik događanja, neka vrsta iskustva bola jednog erudite.

On je bio intelektualac, više da gotovo i nemamo takvih intelektualaca, toga posebnoga, staroga kova, sa dobrim obrazovanjem, sa znanjem, odličnim poznavanjem jezika, sa temeljitim nacionalnim osjećanjem. Nije se libio toga da izlazi pred javnost, da govori na mitinzima, da daje izjave, intervjue. Imao je jedan sasvim jasan, nedvosmislen odnos prema društvenoj stvarnosti.

Profesor Dragan Radulović se posebno osvrnuo izbor iz poezije Branka Banjevića pod nazivom “Glasovi”

-Riječ je o dramskoj poemi, polifone strukture, snažnog dijaloškog impulsa, u kojoj na nadahnut način pjesnički subjekt ispituje i ispisuje svoje osobeno iskustvo svijeta. Već u njegovoj prvoj knjizi “Napuklo sunce”kritika I čitaoci su uočili da je riječ o pjesniku koji je u neprekidnom dijalogu kako sa tradicijom, tako I sa savremenim postignućima u poeziji. Ono što su čitaoci nastavili da svjedoče u njegovim kasnijim djelima jeste odanost dominantnim simbolima: sunce/svjetlost, tica, pas, jezik, konj, kamen, oružje junaka… Ali sunce pogotovo… Sunce koje je nemoguće izravno posmatrati, od čije snage i svjetlosti nenaviknuti i nenaučeni posmatrači mogu i oslijepiti. Privlačni izazov i opasnost istovremeno.

Sunce je napuklo, tragovi razarajućeg nesavršenstva se odavno naziru u njemu, a pjesnički zadatak jeste da tu pukotinu istraži i stihovima dokumentuje. Svi autorovi omiljeni simboli, od kojih je načinjena njegova poezija, doživljavaju svoju dvojnost, napuklina u njima na kraju izlazi na vidjelo: pas je vjerni pratilac ratnika, neustrašiv i odan, čuvar stada i borac protiv vukova, uvijek spreman na žrtvu, ali pas je I krvotragač, predvodnik hajke, ili ono podmuklo lajanje u pozadini: “lajali, lajali, pa stali, izlizao im se laj”, reći će autor na jednom mjestu u poemi. Tica jeste metaforička zamjena za slobodu, ali ne treba zaboraviti i zloguki gavranovi lešinari su ptice takođe. Svi simboli koje pjesnik koristi posjeduju tu protivurječnost u sebi, a svrha poezije jeste da se ona osvijesti i ponudi čitaocu na razumijevanje.

Čini se da je autorov odnos prema tradiciji najvidljiviji u njegovom destruiranju dominantnih simbola prošlosti. Nema više mjesta za naivno I nekritičko posmatranje uzoritih primjera iz davnina, ako je čak i sunce napuklo još lakše ćemo uočiti naprsline na oklopu junaka, iskrzano oružje, konja koji hramlje… Svijet odavno gubi na ljepoti, a jezik na zvuku i misaonosti, čak ga ni poezija ne uspijeva odbraniti. Ili preciznije, ona je posljednja linija odbrane, ali koliko uspješna… ostaje da se vidi.

Poema “Glasovi” koja se nalazi u ovom izboru, ima svoj zanimljv život, prvi put je objavljena u zbirci Tica ili jama, 1978. Potom Glasovi, poema, 1993. zatim Glasovi, dramska poema, 2018. zatim glasovi, izbor iz poezije 2023. godine.

Budućem istraživaču crnogorske književnosti, kojemu budu dostupna pomenuta izdanaj, vjerujem da će biti zanimljivo da istražuje šta se mijenjalo u poemi, od čega je autor odustajao, a što je unosio, na koji način se mijenjao njegov odnos prema formi u stilu i tonu, do kakvih je saznanja dolazio tokom rada i kako su ona uticala na samo djelo?

Opravdano je pretpostaviti da poema “Glasovi” nije usputna stvar u njegovom opusu, da se u njoj krije puno toga, možda čak i jedno pjesničko zavještanje koje je vrijedno tumačenja i čitalačkog truda. Ostaje pitanje zbog čega je autor, iz knjige u knjigu, iznova naslovom skretao pažnju čitalaca i kritike baš na tu poemu? Asocijacija zavještanja čini mi se korisnom u tom smislu. Ali t aasocijacija otvara nova pitanja: da li je to zavještanje autora čitaocima ili zavještanje koje je autor primio od svojih predhodnika i nastojao ga pjesnički unaprijediti? Ili sve to, istovremeno? Pitanja koja naviru samo potvrđuju da je semiotički potencijal Banjevićeve poezije daleko od iscrpljenog.

Kako razmišljamo o poemi “Glasovi” autor nas upozorava da njen svijet, naš svijet, obasjava “napuklo sunce”. I to upozorenje moramo neprekidno imati na umu. Danas ne postoji više čak ni ona sunčeva svjetlost koja je obasjavala svijet velikih epova. “Rasnova se osnova/digoše se temelji/pa se viju kućišta/sa nebeskim ticama/…/ Prati je ćuk.” napisaće autor u poemi. Od sve nekadašnje veličine svijeta i njegove slave ostale su nam tek krhotine i pozicija lirskog subjekta koji još nije posrnuo u nihilizam. A u velikom je iskušenju da to učini, jer sirenski pjev nihilizm je zavodljiv, Pjesnički glas bira na koji način će se odrediti prema svijetu: može dopustiti da ga svijet samelje i pretvori u prah, a može pružiti otpor, po pravilu bez izgleda na pobjedu, ali bar sjajan u svom porazu.

Polifonu i dijalošku strukturu poeme moguće je identifikovati na više načina. Prvi, i donekle najlakši, čitaocu je omogućio sam autor grafičkom organizacijom dijaloških strana. Sablasni glasovi koji učestvuju u dijalogu često su izdvojeni kurzivom, ako već nijesu izdvojeni u posebnu strofu. Drugi način prepoznavanja zahtijeva već izoštreniji sluh. Riječ je o stilu i tonu, o kvalitetu jezikakojim se govori. U rasponu od administrativno-političkog, suvog i bez emocija, pa do novinarskog ili pseudo-pjesničkog, koji je ispunjen lažnim metaforama i banalnim opštim mjestima. Međutim, koji god jezik da koriste strane u dijalogu, možemo ih prepoznati i po tome što njihovom govoru autor uvijek suprotstavlja glas sopstvenog lirskog ja, autentičan i neporeciv. Govor poezije se takođe mijenja u zavisnosti o čemu razgovara. Za razliku od svojih sagovornika koji iskreno vjeruju u dogmatsku ispravnost onoga što zastupaju – bar u svom lukrativnom dijelu vremena iskreno?! – poeziju razara unutrašnja sumnja: svjesna je zadatka koji sebi postavlja, da zacijeli napuklinu sunca, da osovi svijet i ispuni ga ljudskim vrijednostima, ali je takođe svjesna i sopstvene nemoći. Iako pjesnički subjekt često koristi ljutiti i autoratitivni ton, koji kao da dopire sa Olimpa, Sinaja ili Lovćena – a u Banjevićevoj poetici i nije bilo neke značajnije razlike među tim toponimima! – i ta ljutnja je na kraju napuklina, izraz saznanja da se svijet ne može popraviti i da zarobljen u sopstvenoj banalnosti zaslužuje samo prezrivo odmahivanje rukom.

U poemi su posebno zanimljive skoro dramatske strategeme kojima autor pribjegava da bi ukazao na taj izvorni spor, ali i ponudio moguća rješenja. I razlikuje se, od slučaja do slućaja. Nekad dijalog možemo razumjeti kao razmjenu argumenata dva različita svjetonazora. Ali uslovno i donekle, jer poema ipak nije teorijska rasprava, a dijaloške strane nijesu uvijek jasno odijeljene. U tom slučajun stvar je u ubjeđivanju: poezija ukazuje svijetu kaakv bi mogao biti, a svijet se opire, zadovoljan onim kakav jeste. Poezija uzvraća u rasponu od iskričave i duhovite pakosti do hladnog prezira, a svijet od cinične opomene malodobnom djetetu koje se nalazi na ivici da primijeti nedostatke careve garderobe, pa sve do hajke u kojoj se najpotpunije demonstrira barokna raskoš ljudskog onečovječenja. Sablasna igra nadmudrivanja u kojoj nema dobitnika. Najzad, svijet očekuje od poezije da ona obožava I u stihovima slavi njegove dnevne zablude, a poezija na to ne želi da pristane. Svijet koji histerično dokazuje da je najpravedniji od svih prethodnih svjetova nema više strpljenja niti spokoja za suptilne poruke poezije. Nažalost, što se na kraju ispostavlja kao pouzdano – oboje su istovremeno u pravu: svijet zadovoljan sobom čiji je imperativ dnevno preživljavanje i tužni Orfejev pjev koji zaziva Euridiku po tamnim prostorima Hada.

Poema “Glasovi” Branka Banjevića je djelo veoma bogato značenjima I pravo je čitalačko zadovoljstvo odgonetati njihove slojeve I međusobna preplitanaj. Iskušava naše čitalačko iskustvo, ali I domete našeg saznanja. Kao što poezija, ako je prava, uvijek i čini.

Njegova poezija čovjeka oslobađa lažnog sjaja i banalnosti epohe, lišava ga privida i samoobmane, i nastoji ga ohrabriti da izdrži na mjestu najčistije strave i zvjezdanog obasjanja – a za Branka Banjevića to je mjesto gdje u jeziku, slobodi i moralu pjesnički stanuje čovjek – objasnio je Radulović.

Branko Banjević je, kako je istakao književnik Vladimir Vojinović, čuvar crnogorske slobode, njegovo ukupno djelo počivalo je na filozofiji slobode.

Šta kaže Banjević:

Čovjek je čovjek samo ako ne zloupotrebljava slobodu”. U tome je vidio način da Crna Gora opstane. Ko zloupotrijebi višak slobode, taj remeti i multietnički sklad i suživot u Crnoj Gori. Čini se da njegovu filozofiju Crnogorci nikako nijesu razumjeli, a Banjević je, opet se čini, bolje nego iko drugi znao da viševjekovni problem nacije kojoj je pripadao leži upravo u činjenici da Crnogorci najčešće i ne znaju kako bi sa slobodom kad je napokon osvoje. Zato je i gube onoliko koliko je i osvajaju – istakao je Vojinović.

Nedostajaće nam Branko Banjević, tradicionalist, modernist, afirmator naše književnosti i kulture a nadasve, nedostajaće nam i prijatelj Branko Banjević, čovjek pu ljudske topline.

Ni Matica ni svi mi u njoj i oko nje nećemo zaboraviti zaslužne prijatelje a ponajmanje Branka Banjevuća.

Organizatori promocije su bili Matica crnogorska Ogranak Cetinje i NBCG “Đurđe Crnojević”

VESKO PEJOVIĆ

PS: EVO I VIDEO ZAPISA RTV CETINJE

www.youtube.com/watch?v=GWrZkaHel2U