O knjizi mr Jovana Muhadinovića “Osmansko poslanstvo i Muslimani Crne Gore 1879-1912”

Posted on 05. May, 2023 by Vesko Pejović in Cetinje, Iz kulture

Sinoć je u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore “Đurđe Crnojević” u organizaciji Matice crnogorske Ogranak Cetinje i NB CG, održana promocija knjige mr Jovana Muhadinovića “Osmansko poslanstvo i Muslimani Crne Gore” 1879-1912“. O knjizi su govorili Prof dr Nada Tomović, istoričarka, mr Admir Adrović, istoričar, Mr Vukota Vukotić, istoričar i autor mr Jovan Muhadinović. Medijatorka večeri bila je Marija Jovanović. Prisutne je u ime Matice crnogorske pozdravio Luka Lagator, predsjednik Ogranka MC Cetinje.

Prof dr Nada Tomović, koja na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, studijski program istorija predaje Opštu istoriju novog vijeka I (od XV do kraja XVIII vijeka), Opštu istoriju novog vijeka II ( od 1789-1918), Kulturu modernog doba I i II, izborni predmet Istočno pitanje a na Fakultetu Političkih nauka u Podgorici Istoriju Evrope I, između ostalog, rekla je:

Poptovani prisutni, dobro veče!

Zadovoljstvo mi je da večeras imam priliku da govorim na promociji knjige mr Jovana Muhadinovića Osmansko poslanstvona Cetinju i Muslimani Crne Gore.

Osmansko poslanstvo na Cetinju i Muslimani Crne Gore (1879-1912.) godine mr Jovana Muhadinovića predstavlja značajan iskorak u naučnom rasvjetljavanju crnogorsko-osmanskih odnosa od 1879. godine kada su uspostavljeni zvanični diplomatski odnosi do 1912. godine kada su oni prekinuti zbog izbijanja Prvog balkanskog rata.

Da podsjetimo, Turska je otvorila svoje poslanstvo na Cetinju 1879. godine, dakle odmah godinu dana nakon što je Crna Gora dobila međunarodno priznanje nezavisnosti na Berlinskom kongresu. Od otvaranja 1879. do prekida diplomatskih odnosa sa turskestrane je akreditovano 9 poslanika. Prvi poslanik Halid -bej bio je jedini od turskih predstavnika koji je imao rang izvanrednog poslanika (opunomećenog ministra rezidenta II kalse), dok su ostali imali rang ministra rezidenta (III klasa).

Biografije svih njih, prije svega koje su funkcije obavljali prije dolaska na Cetinje, da li su to bili poslanici sa iskusnom diplomatskom karijerom, njihov doprinos rešavanju mnogih pitanja iz domena političkih i ekonomskih odnosa Crne Gore i Turske mogu su naći na stranicama ove knjige.

Period od uspostavljanja dipomatskih odnosa na načelu reciprotiteta pa do prekida istih 1912. godine obilježen je dinamičnim političkim i ekonomskim vezama. Sama činjenica da je Crna Gora poslije međunarodnog priznanja svoje nezavisnosti (1878.) prvo svoje diplomatskpo predstavništvo, i zadugo jedino, imala u Carigradu, dovoljno govori koliko su korektni odnosi sa Osmanskim Carstvom imali važnost. Isto tako, veoma je važno naglasiti da je i osmanskoj vlasti bilo važno da što prije nakon Berlinskog kongresa uspostavi diplomatske odnose sa Crnom Gorom kako bi se riješilo pitanje razgraničenja, status muslimanskog stanovništva kao i još brojna pitanja. Koja su to pored pomenutih i neodložna pitanja imala da se riješe između dviju zemalja iscrpno i detaljno je opisano u ovoj knjizi.

Knjiga se satoji iz uvodnog dijela i deset poglavlja. Autor je akcenat stavio na ulogu osmanskog poslanstva na Cetinju sprovođenju odredbi Berlinskog kongresa prje svega po pitanju razgraničenja i regulisanju prava muslimanskog stanovništva na teritorijama koje su pripale Crnoj Gori. Ova dva ključna pitanja povlačila su za sobom niz drugih koje je trebalo što povoljnije riješiti u interesu i jednih i drugih.

Uvidom u sadržaj knjige, na prvi pogled bi se moglo zaključiti da je o mnogim pitanjima iz domena crnogorsko-osmanskih odnosa u naznačenom vremenskom periodu dosta pisano i samim tim da je uglavnom sve poznato. Naprotiv, autor je dosadašnja saznanja obradio iz sasvim jednog drugog ugla gdje su isklječena subjektivna viđenja i na osnovu relevantnih dosad nekorišćenih arhivskih izvora dao nesporno činjenično stanje koliko je osmansko poslanstvo imalo ulogu u rešavanju nagomilanih sporova između dvije zemalje. Posebno bih naglasila da je značaj ove knjige u tome što je autor u većini poglavlja koristio crnogorske i turske arhivske izvore i na osnovu njih izvodio zaključke. To je odlika pisanja samo profesionalnih istoričara jer samo se tako može doći do validnih i utemeljenih zaključaka. Osmanski (turski) izvori za u crnogorskoj istoriografiji nažalost veoma su malo korišćeni. Tako je i o osmanskom poslanstvu pisano šturo, čak i crnogorska arhivska građa je samo djelimično korišćena. Kolega Muhadinović je pak, korišćenjem turskih arhivskih izvora upotpunio praznine i ovim rukopisom dao niz novih dosad nepoznatih podataka. Posebno je dragocjena korespodencija između zvaničnika Osmanskog Carstva i Crne Gore.

Osim vrijedne arhivske građe, korišćena je relevantna kako naša tako i turska literatura i štampa. Iako je štampa sekundarni izvor, upravo su navodi iz turske štampe dragocjeni posebno bih izdvojila dio kada je knjaz Nikola posjetio Carigrad 1889. godine jer ovo poglavlje sadrži dragocjene nove podatke posebno kao što sam navela kako je ova posjeta propraćena u turskoj štampi. Kolega Muhadinović je ovu knjaževu posjetu kao i onu 1883. godine analizirao na sa više aspekata. Jako je interesantno navedeno za posjetu 1883. godine kako je ona doživljena u Crnoj Gori kao ,,izdaja“ jer navodno jedan Crnogorski suveren nije trebao da ide da se pokloni sultanu.

Zašto su sultani bili darežljivi prema knajazu i prilikom prve i druge posjete odgovore nalazimo u ovoj knjizi.

Koliki je značaj korišćenja novih izvora pokazuje nam u ovoj knjizi i način kako je kolegaMuhadinović obradio migracije muslimanskog stanovništva iz novopripojenih krajeva Crnoj Gori. Na više mjesta on navodi životne priče muhadžira ali i zašto nijesu imali povjerenje ne samo u crnogorske vlasti koje su garantovale navodnu bezbjednost nego i osmanskog poslanika na Cetinju. Dvoličnost crnogorske zvanične politike posebno je pitanje koje je veoma temeljno i kritički obrađeno.

Osim korišćenja tusrkih izvora, kao posebnu vrijednost ovog rada izdvojila bih način na koji je rad osmanskog poslanstva i sva pitanja u koja je bilo uključeno da rešava inkorporiran u sveopšte balkanske ali i evropske političke prilike. Ovim je izbjegnuto izolovano opisavanje odnosa dviju zemalja. U rukopisu je navedeno koliko su prilike u susjednoj Bosni Hercegovini (okupacija, pa zatim aneksija), zatim bugarsko i albansko pitanje uticali na pogoršanje, a i prekid diplomatskih odnosa.

Posebnu vrijednost predstavljaju brojni prilozi, slike, odlomci iz tekstova turske štampe, pisma i dr.Evo prikaza knjige mr Admira Adrovića, koji je magistrirao je 2017. godine na Institutu društvenih nauka Istanbul Univerziteta, smjer istorija novog vijeka sa temom „Osmanske pomorske baze u Crnoj Gori u XVI vijeku“ i koji je doktorand na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu:

-Imam čast i zadovoljstvo mi je da kažem nešto o naučnom djelu Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912.

Autor ovog naučno-istraživačkog rada, gospodin Jovan Muhadinović, je polazio od pouzdanog metodološkog načela: da bi se jedno vrijeme upoznalo i razumjelo treba o njemu mnogo znati, treba poznavati ne samo materijalne i društvene uslove nego i stanje svijesti, shvatiti organsku povezanost različitih elemenata istorijskog procesa. Kao potvrda za ovo što sam rekao upravo je bogatstvo i šarenolikost arhivskih dokumenata i literature koju je koristio: dokumenta iz Državnog arhiva Crne Gore i Arhiva bibliotečkog odjeljenja Narodnog muzeja Crne Gore, kao i dokumenta iz čak 14 fondova Osmanskog arhiva Predsjedništva Republike Turske; 36 knjiga, 35 članaka, periodika u vidu štampe, enciklopedije i online izvori. Autor je u radu donio 351 fusnotu i na taj način je omogućena provjerljivost što neosporno ukazuje na jasnoću i originalnost rada.

Knjiga se osim uvoda sastoji iz 12 poglavlja, zaključka, kratkih biografija osmanskih poslanika na Cetinju i vicekonzula u Podgorici, baru i Ulcinju. U priloge su svrstana odabrana poglavlja prevedena na engleski jezik, fotografije i arhivska dokumenta.

U uvodnom dijelu dat je kratki osvrt na crnogorsko-osmanske diplomatske kontakte prije uspostavljanja zvaničnih diplomatskih odnosa. Autor navodi da je prvi pokušaj uspostavljanja diplomatskih odnosa s Osmanskom imperijom bio još tokom vladavine knjaza Danila. Nakon pobjede na Grahovcu 13. maja 1858. godine i razgraničenja između ove dvije zemlje koje je uslijedilo, crnogorski vladar je namjeravao da uspostavi diplomatski kontakt između dvije zemlje na relaciji Cetinje – Istanbul. Međutim, ovaj pokušaj je bio neuspješan, jer je na konferenciji u Carigradu odlučeno da taj kontakt bude između Cetinja i Skadra, koji je tada bio centar Skadarskog sandžaka.

U poglavlju Akreditacija Osmanskog poslanstva na Cetinju 1879. godine Muhadinović opisuje redosljed događaja koji su doveli do uspostavljanja diplomatskih odnosa između Osmanske imperije i Knjaževine Crne Gore, kao i poteškoće koje su pratile Crnu Goru na tom putu, uglavnom finansijske prirode. Period kad su se diplomatske misije uspostavljale uopšte nije bio vrijeme dobrih međudržavnih odnosa. Nakon Veljeg rata ostalo je mnogo neriješenih teritorijalnih pitanja, a posebno se isticalo pitanje Plava i Gusinja, kao i pitanje muslimana koji su postali državljani Crne Gore. S ovakvom vrstom problema prvi su se susreli Stanko Radonjić, prvi opunomoćeni poslanik Crne Gore u nekoj stranoj državi, u ovom slučaju u Osmanskoj državi i Halid bej koji je knjazu Nikoli na Cetinju predao akreditivna pisma kao predstavnik Osmanske imperije.

U narednim poglavljima autor opisuje ulogu osmanskog poslanstva u sprovođenju odluka Berlinskog kongresa kao i ulogu u ostvarivanju prava osmanskih podanika i emigranata u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa. Osmansko poslanstvo je moralo da vodi računa i o zaštiti vjerskih prava novih crnogorskih podanika muslimana. Muhadinović navodi dokument gdje se kaže da se Osmanska država trudila da osigura vjersku nastavu za muslimane, da ih oslobodi služenja u crnogorskoj vojsci, da osigura pravo na nošenje fesova i da na svojim kapama ne moraju da nose krst. Članom 30. Berlinskog ugovora muslimanima je garantovana bezbjednost svojine, ali uprkos tome oni su masovno napuštali Crnu Goru. Strah među muslimanima od nove vlasti, druge vjere, od odmazde i oduzimanja imovine knjaz Nikola pokušavao je da odagna tako što im je činio različite vrste ustupaka. Međutim i pored svega toga, autor navodi da se krajem decembra 1880. godine samo s područja Zete iselilo 260 familija. Gotovo cjelokupno muslimansko stanovništvo Nikšića se iselilo iz ovog grada. Kao jedan od uzroka te masovne seobe pominje se njihov vjerski fanatizam. Osmansko poslanstvo je radilo u granicama svojih mogućnosti da olakša položaj muslimanskog stanovništva u Crnoj Gori. Tako je Dževad paša par mjeseci nakon što je postao opunomoćeni predstavnik Osmanske imperije u Crnoj Gori bio u pratnji delegacije knjaza Nikole koja je išla u obilazak istočnih i sjevernih krajeva Crne Gore, ali i u obilazak Podgorice i Zete. O ovom događaju izvještava i Glas Crnogorca od 13.05.1884. godine, gdje prenosi javnosti informaciju da je Gospodar dočekan oduševljenim usklicima naroda i da je primao u šatoru razne deputacije iz mjesta i okoline (misli se na Podgoricu) i da je između ostalih primio i građanskog guvernera Tuzi Šaban bega, koji je „došao da mu podvorenje učini“. Muhadinović, s obzirom na politiku crnogorskih vlasti, kojima je cilj bio da onemoguće potpuno ostvarivanje prava i povratka muslimana na svoju zemlju postavlja pitanje koliko su uopšte osmanski poslanici mogli biti upućeni u stvarno stanje i on

Poseban segment rada bilo je ostvarivanje imovinskih prava onih muslimana koji su napustili Crnu Goru, tzv. muhadžira. Autor navodi brojne primjere kada muhadžiri nisu mogli da ostvare svoja prava u Crnoj Gori i da su po bagatelnim cijenama prodavali svoju starevinu. Muhadžiri koji su se nastanili u Skadru toliko su bili osiromašili da i ono malo dohotka s njihovih imanja nisu bili u mogućnosti da preuzmu već su preko osmanskog poslanstva molili lokalnu upravu da im dohodak pošalje jer vlasnici nisu imali mogućnosti da po njih dođu. Muhadinović zaključuje da je iz vizure tadašnje vlasti u novodobijenim krajevima trebalo naseliti stanovništvo iz stare Crne Gore i Brda i na taj način ovi krajevi su morali postati dio Crne Gore, a najbolji način za to bila je nacionalizacija pripojenih oblasti i izmjena etničke slike tih krajeva. Međutim taj proces nije išao glatko, jer je dolazilo do čestih obračuna Crnogoraca koji su bili odlučni da obezbijede egzistenciju svojih porodica u krajevima gdje su se masovno doseljavali i tzv. Turaka, koji nisu htjeli da napuste imanja naslijeđena od predaka. Sve ovo predstavljalo je tragediju jednog vremena.

Autor u sljedećem poglavlju opisuje prvu posjetu knjaza Nikole sultanu Abdulhamidu II i Carigradu 1883. godine. Muhadinović je uporedio izvore osmanske provenijencije sa crnogorskim o ovom događaju i predočio nam realnu sliku o susretu dva vladara. Ova posjeta nije bila, naravno, turističkog karaktera, već su dva suverena najviše razmatrali pitanja neriješenih granica i vojnog saveza koji je trebao da bude obezbjeđenje od daljeg širenja Austrougarske. Muhadinović detaljno opisuje ceremoniju dočeka knjaza Nikole i njegove pratnje, a kako bi prijem i boravak bio na visokom nivou, knjazu i crnogorskoj delegaciji dat je imperatorski parabrod Izettin.

O naporima crnogorskog i osmanskog poslanika na realizaciji Bojanskog pitanja posvećeno je posebno poglavlje. Pitanje regulisanja toka Bojane bilo je aktuelizovano odmah nakon Berlinskog kongresa. Čak je i prilikom svoje prve posjete Carigradu knjaz Nikola o tome razgovarao sa Sultanom. Crna Gora je trebala regulacijom toka Bojane da dobije velike površine obradive zemlje, koje bi bile od značaja za stanovništvo dvije države. I u ovom poslu Osmansko poslanstvo je bilo posrednik između crnogorskog ministra inostranih djela i Porte. Obzirom da sultan nije bio zainteresovan za ovo pitanje lopticu je prebacio na Portu, pa je Dževat paša, osmanski poslanik na Cetinju pravilno sugerisao crnogorskom otpravniku poslova u Carigradu, Mitru Bakiću, da se povodom ovog problema obrati Porti a ne Dvoru i Sultanu. Međutim, i pored svih napora koje je Dževat paša učinio da bi se realizovao ovaj projekat, od njega nije bilo ništa. Crna Gora nije mogla sama da realizuje ovaj finansijski veoma zahtjevan projekat a i skadarski valija je bio izričito protiv toga, obzirom da bi bila ugrožena imovinska prava osmanskih podanika.

Muhadinović uz pomoć osmanskih dokumenata i štampe rekonstruiše događaje prilikom druge posjete knjaza Nikole Carigradu 1899. godine. On je ovaj put osim visokih državnih funkcionera poveo i suprugu Milenu i sina Mirka. Iz carigradskih novina Malumat, koje je Muhadinović koristio kao izvor možemo zaključiti koliki je značaj i za tamošnju javnost imala posjeta crnogorskog suverena. Posjeta je na kraju krunisana uručenjem vrijednog poklona dvorca Emirgana knjazu Nikoli koji je dugi niz godina služio kao crnogorski konzulat u Carigradu. Takođe je 1899. godine na poklon poslata jahta Timsah, kod Crnogoraca poznatija kao Zmaj.

Sve ovo je svjedočilo jednoj uzlaznoj putanji u odnosima između Osmanske države i knjaževine Crne Gore.

Autor nije samo obuhvatio političke i diplomatske odnose, već i trgovinske između dvije zemlje. Trgovina s Osmanskom imperijom bila je bitan faktor za Crnu Goru nakon Berlinskog kongresa. Značajno mjesto među osmanskim trgovačkim centrima zauzima Skadar. O važnosti trgovine između Crne Gore i Skadarskog vilajeta upućuje i podatak da su skadarski sandžakbegovi i valije stalno radili na unapređenju odnosa i smirivanju situacije radi sigurne trgovine. Težište ovog poglavlja je usmjereno na trgovinski ugovor između knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva.

U izgradnji dobrih crnogorsko-osmanskih odnosa velike zasluge je imalo Osmansko poslanstvo, što je tema osmog poglavlja. Decenije dobrih odnosa obilježene su razumijevanjem i prijateljstvom između sultana Abdulhamida II i knjaza Nikole. U ovom poglavlju navedeno je više primjera koji svjedoče o dobrim odnosima dvije zemlje. Tako se nakon prve knjaževe posjete sultanu u Crnoj Gori svake godine proslavljao dan stupanja sultana Abdulhamida na prijesto. Autor je kao dokaz iznio niz članaka iz Glasa Crnogorca koji svjedoče o ovim ceremonijama.

Diplomatska misija Osmanske države u Crnoj Gori se širila tako što su otvoreni vicekonzulati u Podgorici, Baru i Ulcinju, dakle u onim gradovima gdje se u najvećem broju zadržalo muslimansko stanovništvo. Rad ovih vicekonzulata je predmet devetog poglavlja gdje Muhadinović daje imena vicekonzula i opis njihovih poslova. Otvaranjem vicekonzulata u gore navedenim varošima nastavljeni su napori na uključivanju muslimana u tokove njima nove države. Djelovanjem vicekonzula rješavani su mnogi imovinski i pravni sporovi, što je doprinijelo suživotu muslimana i pravoslavaca u ovim krajevima.

U posljednja dva poglavlja Muhadinović daje pregled zahlađenja odnosa Crne Gore i Osmanske imperije. On se osvrnuo na Malisorski ustanak 1911. godine i posljedice koje je imao taj događaj na crnogorsko-osmanske odnose. Knjaz Nikola je permanentno pobunjivao Albance kako bi došlo do konflikta na granici prema Skadru, a radi eventualnog proširenja crnogorske teritorije. Porta nije blagonaklono gledala na učešće Crne Gore u ovom ustanku. Saradnja crnogorskih vlasti s Osmanskim poslanstvom od početka ustanka nije bila iskrena. Javlja se sve više incidenata na osmansko-crnogorskoj granici. Međusobna optuživanja su postala gotovo svakodnevnica. Slom albanskog ustanka 1911. godine nije doveo do mira u evropskom dijelu Osmanske države. Sve je više sazrijevala ideja o zajedničkoj akciji protiv Turske u cilju konačnog oslobođenja od viševjekovnog neprijatelja. Politika Mladoturaka nije odgovarala hrišćanskim narodima na Balkanu koji su težili oslobođenju. Crna Gora će promjenu kursa osmanske politike pokušati da iskoristi da ostvari teritorijalne težnje za širenjem ka Hercegovini i sjevernoj Albaniji. Osmansko poslanstvo je zadnje godine svog postojanja obilježilo čestim smjenama poslanika. Posljednji diplomatski predstavnik Osmanske imperije nije ni došao na Cetinje, a Balkanskim ratom prekinuti su diplomatski odnosi dvije zemlje.

U nastavku knjige autor nam donosi kratke biografije osmanskih poslanika akreditovanih na Cetinju kao i izabrana poglavlja koja su prevedena na engleski jezik.

Posebna vrijednost ove monografije su prilozi u vidu fotografija i izabranih arhivskih dokumenata. Autor po prvi put crnogorskoj javnosti predstavlja neke fotografije iz albuma Yildiz koji je pripadao sultanu Abdulhamidu II. Tako čitalac može pogledati fotografije enterijera i eksterijera dvorca Emirgan koji je knjaz Nikola dobio na poklon od sultana Abdulhamida, ali i fotografije crnogorskih gradova, dužnosnika, svečanosti.

Knjiga jeste istraživačko djelo po svom predmetu istraživanja, sadržaju i metodološkom pristupu. Autor je rad prilagodio čitaocima svih nivoa obrazovanja, što mu, između ostalog, i daje dodatnu vrijednost. On piše po uzoru na frazu Gaja Kornelija Tacita „Sine ira et studio“ (u prevodu: Bez mržnje i naklonosti), onako kako i treba da piše profesionalni istoričar. Ideja knjige Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879-1912 je davanje doprinosa njegovanju multikulturalnosti ali i iniciranje daljih istraživanja ove izuzetno značajne teme za istoriju Crne Gore.

Mr Vukota Vukotić, dobitnik Godišnje nagrade bugarske Vojnoistorijske komisije za doprinos istraživanju istorije Balkana i zbližavanju država i naroda regiona, autor dva Zbornika dokumenata o istoriji Crne Gore u Prvom svjetskom ratu, član PEN centra koji radi u Državnom arhivu Crne Gore, posebno se osvrnuo na značaj diplomatije:

-Tokom istorije diplomatija je bila jedna od najznačajnijih djelatnosti svake države. Još od mira kod Kadeša, između Egipta i Hetitskog carstva, 1275. godine prije nove ere, istorijska nauka pomno bilježi diplomastke aktivnosti između naroda.

Istorija diplomatije i diplomatskih odnosa oduvjek je bila u fokusu naučne istoriografije. Spoljna politika jedne zemlje činila je fundament istraživanja i opisivanja njene istorije. Tek u novije doba istorijska nauka u svojim proučavanjima stavlja akcenat na kulturna i društvena pitanja. To, naravno, ne znači da su izučavanja diplomatske istorije napuštena i da još uvjek ne mogu pobuditi pažnju naučne, a posebno laičke javnosti.

U svojoj više od jednog milenijuma dugoj istoriji državnosti, Crna Gora je razvijala i održavala veze sa drugim državama, kako u njenom okruženju tako i šire. O tim odnosima ostala su brojna svjedočanstva tokom vjekova, koja govore o njihovom intenzitetu i prirodi.

Proučavanja diplomatske istorije, kroz razne periode naše prošlosti, pokazala su da je ovo veoma značajno pitanje ujedno i jako komplikovano. Kroz različite epohe svog postojanja Crna Gora je mijenjala svoje granice, državne okvire i susrijetala se sa mnogim susjedima. Zajedno sa tim mijenjali su se priroda i zadaci njene spoljne politike. Ipak, u svim tim periodima, kao jedinstveni i primarni cilj crnogorske diplomatije, nametao se zadatak očuvanja državne i narodne samosvojnosti i samobitnosti, kao izraz opšte politike.

Konačno priznavanjem njene nezavisnosti od strane Velikih sila na Berlinskom kongesu 1878. godine, Crna Gora dobija mgućnost da vodi sopstevnu diplomatiju(što će ostati samo namogućnosti!). Odstupajući od važnog principa reciprociteta, Velike sile uspostavljaju diplomatske odnose sa Cetinjem. Vjerovatno najvažniji od tih odnosa biće oni koji su uspostavljeni sa Otomanskom imperijom.

Osmansko carstvo odlučilo se na otvaranje svog diplomatskog predstavništva na Cetinju, kao bi koordiniralo ustankom u Bosni i Hercegovini protiv anksionih vlasti Austro-Ugarske. Na tom planu Crna Gora i Turska imale su zajedničkog neprijatelja.

Mr Jovan Muhadinović, kustos u Muzeju novca, Doktorand na Studijskom programu za istoriju Filozofskog fakulteta u Nikšiću posebno je istakao neophodnost drugačijeg pristupa analizama i prikazivanju istorije:

-Istoričari na svoj predmet, na svoju struku treba da gledaju drugačije od onoga kako se gledalo 90-ih godina 20. vijeka. Mi smo suočeni zadnjih decenija, posebno u zadnje vrijeme, sa stalnim krivljenjem istorijske nauke, koja se ne bazira na činjenicama, koja se ne bazira na onome što piše u dokumentima, već se bazira na izvlačenju stvari iz konteksta. Određenom istoričaru se daje na uvid dokument iz kojeg on izvlači samo ono što njemu odgovara, ne vodeći računa o stvarnom kontekstu – kazao je

Krivim istorijskim izvorima, kako ističe, daje se pogrešna slika i zato istoričari, naglašava, moraju biti savjesni i pošteni prema sebi i ono što piše u izvorima predstaviti tako kako je.

Upravo sam u ovom djelu pokušao da prikažem da u tom trodecenijskom periodu mira, nezapamćenog između dvije zemlje koje su vjekovno bile sukobljene, nije sve onako kako u narodu stoji, kako se s koljena na koljeno prenosi. Kroz dokumenta sačuvana u našem Državnom arhivu, našao sam argumente i dokaze koji daju potpuno drugačiju sliku politike knjaza pa kralja Nikole od 1879. do nestanka Crne Gore. Ovim djelom pokušao sam da prikažem kako u našoj nacionalnoj istoriji, s kojom s pravom možemo da se ponosimo, nije baš sve idealno billo, kako su govorili naši očevi i đedovi – istakao je Muhadinović.

Dugi aplauz brojne publike bio je najbolja ocjena sadržaja ove večeri.