O knjazu Danilu I i knjeginji Darinki

Posted on 29. Jun, 2022 by Vesko Pejović in Istorijski razvoj, Zanimljivosti

Poštovani čitaoci, iz više razloga, odlučio sam se da vam pripremim ovaj, nadam se, veoma interesantan prilog o prvom crnogorskom knjazu Danilu Stankovom Petroviću – državniku i reformatoru i njegovoj ženi Darinki… Uživajte …

DANILO STANKOV PETROVIĆ (1926-1860)

Vladika Petar II Petrović Njegoš je svojim testamentom za nasljednika odredio sinovca Danila Stankova Petrovića, brata velikog vojvode Mirka Petrovića (oca crnogorskog knjaza i kralja Nikole) koji je na sveopštem Crnogorskom narodnom zboru 1. marta 1852. godine izabran za Knjaza i gospodara Crne Gore i Brda. Na prijesto je stupio u 26. godini. Vijest o smrti crnogorskog vladike primio je u Beču. Tog trenutka imao je tek dvadeset pet godina.

Crnogorci su Danila I. zvali i Danilo Stankov ili nadimkom Zeko. Bio je oniža rasta, markantnih crta i oštrog pogleda s prodornim zelenim očima koje su ulijevale strah. “Zbog njegovog pogleda vjerovali su naivni Brđani da je on nešto više od običnog čovjeka”. Osnovno umijeće kulture življenja sticao je u svom domu, kod oca Stanka i majke Krstinje, rođene Vrbica, kao i u Biljardi, rezidenciji Petra II Petrovića Njegoša, gdje je često boravio. Školovao se u prvoj svjetovnoj školi u crnoj Gori, koju je osnovao Njegoš, a koja je počela sa radom u Cetinjskom manastiru 1834. godine. Njegoš je zapazio da je Danilo inteligentan, vrijedan, pouzdan i hrabar. Od svog sekretara Dimitrija Milakovića, studenta bečkog Filozofskog fakulteta tražio je da se posveti Danilovom obrazovanju.

Bio je veoma talentovan za učenje stranih jezika. Jedno vrijeme je boravio u Veneciji gdje je usavršio italijanski jezik. Docnije je kao vladalac učio francuski jezik. Od francuskog konzula u Skadru, Ekara, tražio je da mu nađe dobrog učitelja pa je tako naučio da se služi i francuskim jezikom i da na oba jezika vodi diplomatske pregovore bez prevodioca. Njegoš ga je bio poslao nekoliko mjeseci u Beč a potom u Petrograd pa se dobro služio i ruskim jezikom, koji je tamo naučio za vreme svog kratkog školovanja. U Trstu je Danilo odlučio da nikad ne navuče vladičanske odežde. Ruski car je podržao njegovu želju da bude crnogorski monarh.

Svjestan koliko je školovanje važno za vladara i za državu uložio je mnogo truda da svog nasljednika Nikolu, sina svog starijeg brata, velikog vojvode Mirka, obrazuje u najboljim školama, uključujući i prestižni licej LOUIS LE GRAND u Parizu. Na školovanje u inostranstvo slao je i drugu djecu iz uglednih porodica a brinuo se i obrazovanju sveštenika. Starao se i o izgledu postojećih crkava, odbrani narodnih svetinja i njegovao kulturu sjećanja…

Od početka svoje vladavine Danilo je vodio brigu o svojem predstavljanju kao vladara Crne Gore i može se spravom reći da je sve bilo prema standardima kulture ponašanja među evropskim suverenima.

Danilo je bio bio energičan i dalekovid vladar. Smatrao je da dotadašnji način vladavine ne odgovara potrebama Crne Gore i da treba odvojiti duhovnu od svjetovne vlasti. Senat je 1852. godine donio odluku da se Crna Gora proglasi za nasljednu knjaževinu, a Danilo za nasljednog knjaza, čime je obavljena podjela crkvene i državne vlasti koju su od 1698. godine objedinjavali vladari i ujedno crkveni poglavari autokefalne crnogorske crkve iz dinastije Petrović.

Pošto Danilo nije prihvatio mitropolitsku stolicu koju mu je namijenio Petar II Petrović Njegoš, najviša pozicija u Crnogorskoj crkvi ostala je dugo upražnjena. Arhimandrit Cetinjskog manastira tada je bio Nikanor Ivanović, rodom iz Drniša u Dalmaciji a knjaz Danilo ga je 1858. postavio za mitropolita Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, međutim, nakon Danilove smrti njega su sa tog položaja smijenili knjaz Nikola i vojvoda Mirko.

Danilo I. je, po dolasku na vlast, izradio plan obnove države Crnojevića, s teritorijalnim proširenjem i potpunim međunarodno-pravnim priznanjem crnogorske nezavisnosti.

Vodio je vrlo aktivnu spoljnu politiku. Osnovnim političko-strateškim ciljem smatrao je stvaranje veće državne zajednice Južnih Slovena. Želio je da uz pomoć Rusije i Francuske dobije međunarodno priznanje državne nezavisnosti Crne Gore. Njegova posjeta Parizu i francuskom caru Napoleonu III 1857. godine izazvala je veliku pažnju francuske štampe a i uticala je dodatno na mišljenje da on sve više napušta tradicionalni oslonac na Rusko Carstvo. U njegovu čast Napoleon je priredio ručak u nekadašnjoj kraljevskoj palati Tiljeri a prisutni su bili princ, general i carev rođak Mura, maršal i ministar rata Randon, maršal Pelisje, maršal Boske, ministar finansija Manje, maršal Kanrober i svi ministri sa svojim suprugama. Nakon ručka priređen je kncert na kome je bilo oko 400 osoba.

Knjaz Danilo je volio muziku i pozorište pa je često gostovao u Kotor gdje je pozorište otvoreno još 1810. godine u Gradskoj vijećnici za vrijeme Napoleonove okupacije Boke Kotorske…

Bio je hrabar ratnik i promišljeni diplomata a bez milosti se obračunao s plemenskim separatizmima u Bjelopavlićima i Kučima koje su inspirisale proturski orijentisane vođe Crnogoraca.

Bitka na Grahovcu se odigrala od 28. aprila do 1. maja 1858. godine. Komandant turskih trupa u Hercegovini Husein-paša dobio je 1858. zadatak od Porte da zauzme Grahovac i da Crnogorce primora na povlačenje. Ta odluka je dijelom bila izazvana i zbog činjenice da su Crnogorci potpomagali i usmjeravali ustanke protiv Osmanlija u Hercegovini. Mirko Petrović, stariji brat Knjaza Danila, predvodivši vojsku od 7.500 vojnika dobio je ovu ključnu bitku protiv Turske vojske. Pred početak bitke Danilo je rekao Mirku: Pokaži kako kuća Petrovića ne štedi svoju krv za krst časni, slobodu i Crnu Goru.

Bitka je trajala tri dana. U toku primirja koje je drugog dana zatražio Husein-paša da bi konsolidovao svoje snage, vojvoda Mirko povlači taktički potez koji je, uz hrabrost koju su Crnogorci pokazali, bio vjerovatno presudan za istorijsku pobjedu. Naime, u vrijeme primirja, on naređuje vojvodi Petru Vujoviću da zaposjedne putni pravac ka Klobuku, jedinu vezu vojske na Grahovcu i Hercegovine.

Tako su se osmanske trupe našle u klopci. Hiusein-paša naređuje hitno povlačenje i počinje odlučujuća bitka. Dok je jedan dio Osmanlija pokazivao odlučan otpor, drugi dio se povlačio. Husein-paša je uspio pobjeći s manjim brojem vojnika. Osmanlije su izgubile nekoliko hiljada vojnika, a crnogorski gubici se procjenjuju na oko dvije hiljade.

Ukazom od 29. jula 1859. godine knjaz Danilo je za junačko i mudro komandovanje dodijelio vojvodi Mirku Petroviću titulu vojvoda od Grahovca.

Nakon bitke na Grahovcu 1858. godine u kojoj je crnogorska vojska izvojevala jednu od najvećih pobjeda nad turskom vojskom u istoriji njihovih ratovanja, granica između Crne Gore i Turske prema Hercegovini je uspostavljena 1859. godine, a protokol o razgraničenju potpisan je 1860. godine tako da je Crna Gora teritorijalno proširena za oko polovinu (pripojeni su joj Grahovski kraj, Rudine, Župa Nikšićka, Gornje Lipovo, dio Vasojevića, Drobnjaka i Kuča), ukupno oko 1.500 km2.

Utvrđivanjem međunarodno priznate granice između Crne Gore i Turske faktički je priznata i državna nezavisnost Crne Gore.

Pored stabilnosti i političkog jedinstva Crne Gore knjaz Danilo je ustanovio i nove državne institucije. Izvršen je popis vojnih obveznika 1853. godine i formirana „Krstonosna vojska“ 1854. godine. Sljedeće 1855. godine stvorena je Garda kao elitna vojna jedinica. U svim plemenima postavljeni su plemenski kapetani koji su imali administrativnu, sudsku i vojnu vlast. Na skupštini glavara 1855. godine usvojen je Zakonik koji je nazvan Zakonik Danila I. Njime je obezbjeđivana ravnopravnost pred zakonom, imovinska i lična prava, sloboda vjeroispovijesti. Uvedene su stroge kazne za izdaju zemlje, ubistvo s predumišljajem, krađu, preljubu. Plaćanje poreza postala je opšta obaveza. Za vladavine knjaza Danila obnovljen je rad škole 1855. godine koja je poslije smrti Petra II prestala sa radom i štamparije čija su slova za vrije Omer-pašinog napada 1853. pretopljena u puščana zrna, otvoreno je više novih osnovnih škola. Ustanovljeni su Alaj-barjak, glavna vojna zastava 1854. godine, četiri godine kasnije novi Alaj-barjak i Orden za nezavisnost 1853. godine.

Evo kako je pop Lazo Jabučanin Popović, ličnost iz neposrednog knjaževog okruženja opisao učinak vladanja knjaza Danila: “Pod njegovom vladom oživje sirotinja i narod kojega su davili i zatucali zli ljudi, svako nađe kod njega pravicu i veliku obranu kad je zasluževa. On promijeni sud cio, a stavi da sude one ljude koji su najdostojniji što ih je naša za to, ne bojeći se nikoga do Boga. Stavi senatore, kapetane, barjaktare, stotinaše, perjanike, desečare, popisa vojsku, izgna mito da mu nema traga, izgna lupeže iz sve zemlje, usječe danak, uredi Crnu Goru, nagna i nejunake da su junaci, nepoštene da moraju bit pošteni, ograniči Crnu Goru i učini da je sve države priznaju za nezavisimu.”

Na knjaza Danila izvršen je atentat u Kotoru, 31 jula 1860. godine (po starom kalendaru) oko sedam časova uveče, kada je smrtno ranjen dok je sa knjeginjom Darinkom prilazio barci kojom je trebalo da se prevezu do Prčanja. Knjaz je ranjen u lijevu slabinu i želudac, a nakon ranjavanja ostao je pri svijesti. Ranjenog knjaza prenijeli su u kuću Bjeladinovića gdje ga je ubrzo pregledao ljekar i zaključio da je rana smrtonosna. Umro je sjutradan oko 19 h i 30 min.

Atentator na knjaza Danila I. Todor Kadić, politički emigrant iz plemena Bjelopavlići, učesnik pobune protiv Knjaza 1854. godine je uhvaćen iste večeri. Okružni sud u Kotoru osudio ga je na smrt vješanjem a kazna je izvršena 13. oktobra 1860. godine.

Za čitavo ovo vrijeme Darinka se nije odvajala od ranjenog knjaza, trudeći se da mu ublaži muke i razgovarajući sa njim o raznim političkim poslovima koje je u onom trenutku valjalo obaviti. Knjaževo tijelo je prenoćilo u Kotoru pa su ga Crnogorci 2. avgusta u 6 časova odnijeli na Cetinje a Darinka je išla za njim, jašući konja, sedam sati po velikoj vrućini do Cetinja, sa raspuštenim kosama, držeći u rukama svoju kćer Olgu.

Knjaz Danilo je sahranjen u Cetinjskom Manastiru. Crna Gora je mnogo izgubila smrću energičnog, progresivnog i odvažnog gospodara koji je dobro razumio svoje vrijeme, procese u njemu i crnogorsku zbilju i koji se prvi zalagao da Crnogorce “uvede” u kolosjek građana zapadne Evrope…

Istoga dana kada je knjaz Danilo sahranjen izvršeno je svečano proglašenje novog knjaza, Nikole Mirkova, koga je Danilo još ranije bio odredio sebi za nasljednika, a na samrtničkoj postelji preporučio Darinki da se tako postupi. Čin proglašenja novog knjaza izvršila je sama Darinka. Knjaz Nikola, dostojni nastavljač Danilovog djela je u znak sjećanja na strica oosnovao varoš u Bjelopavlićkoj ravnici sa njegovim imenom DANILOVGRAD, svome prvorođenom sinu i prijestolonasljedniku dao je ime Danilo a prvoj državnoj bolnici na Cetinju 1873. godine dao je ime “DANILO I”…

PS: Na planu Cetinja iz 1860 godine koji je izradio prof. Milo Kovačević, pored Cetinjskog manastira i Biljarde vide se i dvije upravne ulice (Dvorska i Katunska) u kojima su se nalazile 34 kuće – slamom pokrivene …

ZAKONIK KNJAZA DANILA

Zakonik knjaza Danila, bio je opšti zakonik u Knjaževini Crnoj Gori a donijet je na Narodnoj skupštini 1855. godine, na inicijativu tadašnjeg crnogorsko-brdskog knjaza Danila I. i smatra prvim Ustavom Crne Gore. Imao je 95 članova.

Donošenjem ovog zakonika nastavljene su reforme u cilju izgradnje savremenog državno-pravnog poretka. Zakonik je prvobitno štampan u Novom Sadu, a njegovi prevodi su potom objavljeni u Francuskoj, Italiji i Poljskoj.

Najznačajnije odredbe su one koje se odnose na ustavno-pravna pitanja, kao što su položaj čovjeka i građanina, položaj knjaza kao vrhovnog gospodara, prava i položaj sudova i obaveze građana u odbrani otadžbine.

Ovim zakonom je dovršeno rušenje patrijahalnog načina života, ukinuta samostalnost plemena, učvršćena državna vlast, što nije prošlo bez otpora. Zakonik je imao 95 članova, a njeovo donošenje je naišlo na značajan odjek u široj javnosti.

Zakonik je regulisao raznovrsnu pravnu materiju, u najvećem dijelu krivičnopravnu, a imao je i odredbe ustavnog, građanskopravnog i procesnog karaktera.

Knjaz Danilo je bio vrhovni državni poglavar, u njemu je bila personifikovana vrhovna zemaljska vlast. Apsolutizam knjaza je ovekovječen i u njegovom Zakoniku, kojim je čak zaprijećeno smrtnom kaznom onome ko bi uvrijedio knjaza.

U više članova je propisan položaj suda. Oštrim kaznama je predstavnicima vlasti zaprijećeno, prvenstveno sudijama koji bi primili mito i zloupotrebili svoj položaj.

Izdajnik bi bio kažnjen smrtnom kaznom, a istom kaznom bi bio kažnjen i onaj ko ne bi platio porez. Za imovinske delikte su kazne: Kazna batina za običnu krađu, smrtna kazna za krađu po treći put u povratu i za krađu iz crkve.

Krvna osveta je bila zabranjena pod prijetnjom smrtne kazne za onog ko bi postao osvetnik. Za uvođenje ove mjere se javila potreba jer je takvo društveno zlo bilo sve učestalije.

Praktikovanje starih štetnih običaja je takođe regulisano ovim zakonikom. Zakonik je prvenstveno kolektivističkog duha, ali susrijeće se i sa individualističkim imovinskopravnim odnosima. Priznato je pravo preče kupovine, da bi se zaustavio proces raspadanja kolektivnog vlasništva i da bi imovina ostajala u rukama srodnika.

Što se tiče nasljednog prava, Zakonik predviđa testamentalno i zakonsko naslijeđivanje. Vanbračna djeca su izjednačena sa bračnom. U porodičnom pravu Zakonik ostaje dosljedan tradiciji.

Patrijarhalnost je i dalje zastupljena. Žene i djeca su potpuno potčinjene glavi porodice. Kada djeca ne bi poštovala roditelje, bivali bi izloženi represivnim mjerama od strane vlasti ako bi roditelji to zahtijevali.

Više propisa je posvećeno bračnom pravu. Brak se sklapa vjenčanjem u crkvi, a svještenik bi tri dana prije venčanja trebalo da utvrdi saglasnost mladenaca za stupanje u brak. Ako su bili saglasni, stupali bi u brak koji je načelno neraskidiv. Raskid je bio dozvoljen, ali prema pravilima Pravoslavne crkve.

Danilov zakonik je stavio van snage pravila običajnog prava po kojima se brak sve do donošenja ovog zakonika lako razvodio. Muškarac je imao pravo da ubije svoju ženu i njenog ljubavnika ako bi ih zatekao na djelu i da za to ne bude kažnjen. Ako bi muž zamrzio svoju ženu, toliko da ne bi želio sa njom više da živi bila je predviđena rastava od stola i postelje, s tim što je muž imao obavezu da izdržava ženu.

Bila je propisana i odgovornost za naknadu štete i novčani zajam. Danilov zakonik je bio kodifikacija običajnog prava. Izražavao je narodna pravna shvatanja. Dokaz za to je propis gdje bi pijani počinilac krivičnog djela bio kažnjavan polovinom kazne propisanom za učinjeno krivično djelo. Ali ako bi to djelo počinio iz mržnje prema nekom onda bi bio kažnjavan punom kaznom.

Ipak, Danilov zakonik predstavljao je konačnu pobedu državne organizacije nad plemenskom i doprinio je učvršćivanju stvorene državne vlasti.

DANILOVI MOSTOVI

–Na ulazu u Rijeku Crnojevića nalazi se most koji je knjaz Danilo I Petrović Njegoš podigao je 1852/3. godine u spomen svoga oca Stanka Petrovića.

Sazidan je od kamena u dužini od 43 metra i ima dva skladna lučna otvora, a zamijenio je drveni koji je prije toga sagradio Petar II Petrović Njegoš. Most je predstavljao vezu, između jednog od tada najzanačajnijih crnogorskih naselja Rijeke Crnojevića i starog grada Oboda. Ograda je od kamena, građena je nešto kasnije od mosta, a visoka je oko jedan metar. Pored mosta, na levoj strani reke podigao je i kamenu kuću poznatu pod imenom „Mostina“. Danilov most je postao je simbol Rijeke Crnojevića.

–Obale jedne od najljepših crnogorskih rijeka – Mrtvice, iznad Zelenog vira spaja prelijepi kameni most – Danilov most.

Podignut je po nalogu knjaza Danila Petrovića 1858. godine za dušu njegove majke Krstinje Petrović Njegoš koja je bila iz ovih krajeva. U kamenu ogradu mosta ugrađena je ploča sa ovim natpisom.

Most se nalazi na oko kilometar uzvodno od ušća rijeke Mrtvice u Moraču. Nekada je bio “priječac” na plemenskom putu između Pipera i Bjelopavlića sa jedne strane i Gornje i Donje Morače i Rovaca sa druge strane rijeke.

O KNJEGINJI DARINKI (1836-1892)

Darinka je rođena 9. decembra 1836. godine u Trstu, od roditelja Marka Kvekića (tršćanskog trgovca starinom iz Herceg Novog) i majke Jelisavete Katarine, rođene Mirković.

Kada se knjaz Danilo vraćao iz Rusije, preko Beča za Crnu Goru 1853. godine svratio je do Trsta i tamo na jednoj večeri upoznao petnaestogodišnju učenicu, Darinku Kvekić, koja mu se mnogo dopala. Sjutradan je isprosio stavljajući joj svojom rukom na prst najdragocjeniji prsten koji je mogao to jutro u Trstu naći. Darinka je prestala pohađati školu ali su po nalogu crnogorskog knjaza za njeno učenje privatno angažovani najbolji tršćanski profesori, posebno za francusku i italijansku književnost. Sa njom se oženio tri godine nakon stupanja na presto. Parabrodom Kibek, specijalno iznajmljenim za tu priliku kod austrijskog Lojda, otplovila je sa majkom, bratom i sestrinim mužem za Crnu Goru. Brod jeu svečano ukrašenu kotorsku luku prispio sjutradan, u sami suton. Dok je vojna muzika svirala, stala je pred svečanu povorku i barjaktar je ka njoj nagnuo crveni crnogorski barjak sa dvoglavim orlom i inicijalima “D I”… Poljubila je znamenje a onda na vrh katarišta prikačila zlatovezom ukrašenu maramu. Bijeli konj ponio je potom princezu u sniježna brda. Nadomak Cetinja srela se sa Danilom i tom prilikom su razgovarali na francuskom. Vjenčanje je obavljeno na Cetinju, u posljednoj sedmici januara 1855. godine a prisustvovalo mu je preko 500 zvanica iz cijele Crne Gore i oko 4000 svatova. Nakon obreda u Cetinjskom manastiru mladenci su prošli kroz trostruki špalir, uz pucanje iz pušaka i povike “Živio Svijetli Knjaz i Svijetla Knjaginja”… Danilo i Darinka su 1859. dobili ćerku Olgu. Prema istorijskim izvorima iz tog vremena veliki dio stanovništva i najuticajniji ljudi u Crnoj Gori bili su protiv ovog braka, ali – i Rusija.

Darinka je bila vrlo obrazovana. Učila je srpsku školu u Trstu, u kojoj je nastava izvođena na tri jezika: srpskom, italijanskom i njemačkom, a dobro je još govorila francuski i engleski. Nije bila mnogo lijepa, ali su je, osim solidnog obrazovanja krasila i neka druga svojstva, kao gracioznost, bistrina i energičnost, te je posjedovala kvalitete koji su knjaza Danila mogli oduševiti i čvrsto ga vezati za nju već od prvog susreta. Njihov partnerski odnos bio je na visokom nivou. Zajedno su dočekivali goste na Cetinju, zajedno putovali po evropskim gradovima i prestonicama, na što su mnogi bili podozrivi.

Od svog dolaska u Crnu Goru gajila je ambiciju da odigra značajnu civilizatorsku ulogu. Zato je posebnu pažnju posvećivala vaspitanju i školovanju crnogorske djece, u prvom redu one koja su se nalazila u njenoj neposrednoj blizini, na dvoru ili Cetinju. Time se ona bavila i nakon smrti knjaza Danila.

Kako su živjeli u Biljardi, ona je zbog veće funkcionalnosti veoma brzo počela da mijenja pojedine djelove enterijera u dograđenom dijelu. Tako je i kulu blizu Cetinjskog manastira uredila da se u njoj piju kafa i čaj što je ostalo sačuvano do danas. Darinka je donijela prvi klavir u Crnu Goru, nabavila je lijep namještaj i porculanske servise i kristalne čaše, brinula o uniformisanju i ophođenju posluge, nosila je evropske haljine a često i crnogorsku robu. U Biljardi su tada bili izloženi portreti Napoleona, Bajrona, ruskih careva Petra Velikog i Nikolaja I, saksonskog kralja Fridriha Augusta II, koje je još ranije Njegoš postavio. Danilo je dodao još i portrete Napoleonove supruge, Austrijskog cara Franja Josifa i Njegoša a 1858. godine izrazio je želju da postavi i portrete ruskog cara Aleksandra II i carice Marije Aleksandrovne.

Knjeginja Darinka je imala zapažen uticaj na razvoj crnogorskog školstva. U to vrijeme postojala je samo jedna osnovna škola koja se nalazila u manastiru. U školi su učila djeca iz čitave Crne Gore. Darinka je pomogla da se škola organizuje po ugledu na francuske škole. Tako je od 1856. pri školi bio uređen jedan internat (“blagodjejanije”). Đaci su tu besplatno dobijali hranu i odijelo, koje je bilo napravljeno po ugledu na uniforme đaka francuskih škola. U školi je besplatno učilo 30 đaka, po jedan iz svakog plemena, a samo iz onih većih po dvojica. Pored djece koja su se školovala o državnom trošku, u školu su mogla učiti i ostala djeca ali o svome trošku.

Pratila je rad škole, prisustvovala njenim raznim svečanostima, starala se i o učenju onih đaka koji su kao stipendisti odlazili na učenje u inostranstvo. Starala se i obrazovanju buduće crnogorske knjeginje Milene, koja je kao djevojčica bila došla sa Čeva da živi na Cetinju u kući svoga budućeg svekra – vojvode Mirka.

Darinka je znatno uvećala i biblioteku cetinjskog dvora, naročito stranim knjigama i časopisima.

I protivnici knjaza Danila i Rusi smatrali su da Darinka jako utiče na Danilovu spoljnopolitičku – profrancusku orijentaciju jer je baš u vrijeme i nakon njegove ženidbe došlo do izvjesnog zahlađenja u rusko-crnogorskim odnosima sa jedne strane, i orijentacije Crne Gore prema Francuskoj, sa druge.

Darinka je bila u toku svih političkih akcija koje su sa Cetinja preduzimane. Sva pisma koja su dolazila iz inostranstva ili su tamo odlazila prolazila su kroz njene ruke ili je ona sa njima upoznata.

Krajem decembra 1860. godine francuska carska kancelarija je obavijestila knjeginju Darinku da joj je car odredio penziju od 12.000 franaka godišnje koju će od 1. januara 1861. isplaćivati Ministarstvo spoljnih poslova a ruski car je knjeginji Darinki u jesen 1861. godine odredio godišnju penziju od 4.000 srebrnih rubalja.

Nakon smrti knjaza Danila, Darinka je nastavila da se uključuje u političke poslove i dosta utiče na mladog knjaza Nikolu, što se nije dopadalo vojvodi Mirku pa joj je zbog toga a i zbog lošeg upravljanja finansijama dosta prigovarao pa je 12. novembra 1860. godine napustila Cetinje i Crnu Goru.

Knjeginja Darinka se na Cetinje vratila sredinom avgusta 1862. godine, kada je Crna Gora bila u najtežem položaju, već nekoliko mjeseci se nalazila u ratu protiv Turske. Krajem avgusta Turci su uspjeli da zauzmu Rijeku Crnojevića i napredovali su do ispred Dobrskog sela. Uz pomoć evropske diplomatije, prvenstveno ruske i francuske a i na Darinkino insistiranje da se pregovara sa Turcima i da se prihvate uslovi mira koje je postavio Omer-paša Latas sukob je okončan pa se može reći da je Darinka, gledano iz današnje perspektive, odigrala pozitivnu ulogu u ovom kritičnom događaju.

Darinka je bila veoma zaslužna što je knjaz Nikola 1863. godine postavio temelj novom dvoru koji je završen 1867. godine i dijelom opremljen namještajem iz miraza knjaginje Darinke koji je stigao na Cetinje 1855. godine.

U proljeće 1867. knjaginja Darinka je zauvijek napustila Crnu Goru poslije političkog razlaza sa knjazom Nikolom, na kojeg je do tada imala veliki uticaj. Poslije toga se u nju vraćala samo kao gost. Nastanila se u Veneciji, ali je povremeno, zbog materijalnih teškoća u koje je zapadala, pomišljala da se vrati u Crnu Goru.

U Veneciji je 02. februara 1892. godine, od upale pluća, umrla knjeginja Darinka Petrović, supruga knjaza Danila. Sahranjena je uz sve državničke počasti u Cetinjskom manastiru 12 februara.

Danilova i Darinkina kćerka Olga, nije se udavala, umrla je u 37. godini života, u Veneciji, 21. septembra 1896. godine.

IZ KNJIGE MLADENA LOMPARA “TRI PISMA DARINKI I NAROD JEDINSTVENOG KRAJA”

-U kraljevskom dvoru na Cetinju, odavno pretvorenom u muzej, u salonu čiji su zidovi presvučeni crvenim svilenim tapetima, nalazi se slika Knjaginja Darinka češkog slikara Jaroslava Čermaka.

Lik sa platna, punskrivene ljepote, od prvog susreta mi je bio teško čitljiv. Čak i kasnije kao stručnjaku.

Po jednom izvoru, kojeg sam našao u napomeni istoričara D.Vujovića, nepredvidiva gospa je pozirala češkom romantičaru u vrijeme turskog napada na Crnu Goru, kada je osvajače od Cetinja dijelilo samo nekoliko kilometara, i nekoliko crnogorskih ratnika na poslednjoj odbrani. U isto vrijeme, po optužbi Konstantina Petkoviča, ruskog konzula u Dubrovniku, slikaru je pozirao i crnogorski knjaz Nikola.

To je bio znak. Napomene i uzgredni zapisi, ono što možda nije trebalo reći, a rečeno je.

Gospa iz Crvenog salona počela carevati mojim prostorom. I njen gospodar, čiji lik, sa platna nepoznatog autora, bdi nad svojom teškom ranjivošću…

“Knjaginja Darinka ostala je iza ubistva Danilova u Kotoru, u svome jeku, vrlo lijepa i umna, što je ona znala, osjećala i isticala više no se dopušta bez zamijeranja ženi, a osobito ženi njena položaja” saopštava vojvoda Simo Popović, poput prigovora njenoj odluci da odbaci udovički svlak. To je bilo poslije jedne duge popodnevne šetnje pustim poljem i padinama Orlova krša, gdje je uhvatila teška cetinjska kiša…

“Po jednom saopštenju iz dobro obaviještenih izvora, mladi Knjaz Nikola planuo je tako strasnom ljubavljuza Knjaginju Darinku, da je ova zato pobjegla sa Cetinja…” stoji u policijskom izvještaju od 15. februara 1863. iz Dubrovnika, đe se navode razlozi boravka Darinkinog u Trstu.

Istraživač V.Đ. uz ovo navodi i jedan ljekarski nalaz o teškom psihičkom stanju mladog Knjaza. A po nekim zapisima, pored duboke melanholije, alkoholizma, pa i samoubilačkih ideja, govori se i o njegovoj fatalističkoj namjeri da napušti crnogorsko prijestolje i bježi sa Darinkom u Ameriku.

U dokumentima dalje samo se nekoliko činjenica: te 1867. godine knjaginja Darinka zauvijek je otišla iz Crne Gore. U trenutku kad se završavala za nju najljepša kuća na Cetinju, koja je kasnije postala vladarska rezidencija, a danas muzej…

U februaru 1986. godine, poslije jedne stravične poplave na Cetinju, u kojoj je dio grada bukvalno bio pod vodom, određen sam za predsjednika Komisije za otpis muzejskih materijala. Najdelikatniji posao je obavljan u Državnom muzeju, bivšem kraljevskom dvoru, gdje je voda oštetila fond u depou, naročito u dijelu ispod dvorišnog stepeništa. Među upropašćenim materijalom nalazio se veliki broj memljivih kutijica, uglavnom ambalaže za razne predmete kupovane u inostranstvu. U njima je bilo i nekoliko eksponata i, ono što čini dio ove bajke, tri pisma uvezana vrpcom, i ceduljica na kojoj je pisalo “pour Nikola“. Tekst na francuskom, inače teško čitljiv, trebalo je da doživi sudbinu otpisanih predmeta. Međutim, opet po diktatu proviđenja, …, pokupio sam vlažne papire, odnio ih u kancelariju i spremio, s namjerom da ih kasnije detaljno iščitam. Ali zaboravio sam na njih, i vjerovatno bi i danas bili zatrpani raznim dokumentima i katalozima, da 1994. godine nijesam, kao disident, smijenjen sa položaja direktora Umjetničkog muzeja. Tada sam ih, sređujući službena akta ponovo našao…

Svi podaci vodili su me na jedini mogući zaključak – pisma su plod Nikoline zaljubljenosti u mladu i lijepu udovicu svog strica knjaza Danila,i nastala su 1863. godine, poslije slike Jaroslava Čermaka i onog podatka iz kojeg se počela stvarati ova bajka… Dakle, u vrijeme Darinkine dominacije na dvoru i Knjaževe opčinjenosti njome, kada je ruski konzul, ogorčen zbog hladnog prijema, zapisao da Nikola sa Darinkom kiti božićnu jelku i raznosi po Cetinju njene poklone nabavljene u Beču i da to čini radi zadovoljenja njenog častoljublja, i “… sklonosti ka raskoši i paradama”.

Darinka je 1867. godine odnijela pisma u Italiju. Kao svaka pametna žena, znala im je vrijednost, ali je strepila od njihove sadržine. Na samrtnoj postelji povjerila ih je šćeri Olgi, zavjetujući je da ih preda Nikoli, što je ova učinjela odmah nakon sahrane knjaginje Darinke obavljene na Cetinju…

Ja ih objavljujem s nekim pravom, jer ono što je od njih ostalo, one neuništive riječi, doživljavam kao jasni božji trag. Tako se konac ove porodične drame odvija po pravdi zakona pjesničke nužnosti.

PRVO PISMO (FRAGMENTI)

…

Ti znaš,

Knjaginjo moja,

kako sam bio

“lak i vitak kao trska

i hitar u kretanju,

crnomanjasta lica,

bujne kose,

crnih očiju

i veoma proporcionalno složen”

Kad nam ubiše Knjaza,

Tebi i meni

(mi smo njegova najveća siročad)

i kad mi reče

“Gospodaru”

a ja prvi put zakukah od težine riječi

…

To je bilo stvarno daleko

samo pomisao

ponekad,

do odluke u tjeskobi

poslije su se

izmakli svi oslonci

i ostao sam da lebdim

u zgusnutom osjećanju

ali prije pada

iz nagovještaja u sjećanje

bljesak mi je ostavio crni ožiljak

…

Što ću sjutra

kad umaknem

progonu bezobličnih srepnji

poigravala si se

prihvatala riječi a odbijala dodire

i prekasno rekla da stanem

a onda te ošinula nevinost mog ćutanja

pa konačno

Gospo

tvoja predstava mora biti završena

bez mog bolnog užitka

(kako si voljela kazati)

bez odjeka i svjedoka

i bez stiha

sad će ti trebati trave

klonule na mojim grudima

…

Ona ne može nestati

ako je prepoznamo u sebi

znali su to oni na molu

napregnuti pred olakšanje

koje je raslo umicanjem lađe ka pučini

osjećali su to i putnici

dok su odbacivali u gluvoću

poslednje riječi pratilaca

što su sad žurili

popločanom rivom

ka prostranoj pjaci

znali smo i mi

kažnjeni sudbinom koja nas je povezala

a prisilila na užas ravnodušnosti

DRUGO PISMO (FRAGMENTI)

…

Ludimo

odlukom neprepoznatljivog izvršioca

(zašto smo sami sebi

posljednje saznanje)

slutim tvoj strah

od prepoznavanja

ali

kazao sam

(i dobro je što

osjećanje ima pravo na svoju azbuku)

Tako često čekam noć

(jedino ona

definiše stravu svemira)

da iz nategnutih grudi

odapnem stisnutu misao

a onda kad

jutrom klone

“penjem se na visove,

da dišem svjež zrak,

da gledam rađanje sunca

i dušom obuhvaćam moje mile gore,

da ih pogledom grlim

i blagosiljam”

jednom sam

“… dugo

na kamenu sjedio i mislio”

kako mi je i ranije zasmetalo otačestvo

-u tvom Trijestu

zbog male M.T.

sjećam se

čekala me uvijek

“na skale Sv. Antonija”

htjeli smo ljubav

i to je bilo dovoljno

poslije da me boli

biser je rano upao u školjku smrti

mutni obol sudbine

sad se bistri

-bezgrešni dodir

bolio je kao danas

ovaj

Darinka, Venecija, 1867.

TREĆE PISMO (FRAGMENTI)

…

Bljesnula si

i uporno traješ

u mojoj sjeti

sad više nemam kud

brod je krenuo na hrid

i loma će biti

bio sam

pred ćivotima svojih predaka

i duboko u srži svoje uskovitlaanosti

tražio njen smisao

…

Pisala si pjesme

nekad

u Trijestu

i ovđe potom

pa ih bacala

ili spaljivala

ne pročitavši ih drugi put

sad ih ja ponovo smišljam

biram riječi koje bi mogle biti tvoje

i kad sve završim

kao i ti

cijepam ih i palim

i tek onda

kajan

povjerujem da su bile prave

čudno

ne da ti se

poezijom da traješ –

sama se plašiš slabosti svoje riječi

a pjesnik kojeg si zaludila

pogubnosti svog osjećanja

…

Šaljem ti signale

iako znam

da bih ih samo nadljudska bliskost

mogla prepoznati

o kako je strašno

Gospo

što nijednu svoju patnju

više ne mogu odgojiti

onako ljudski

a tebi je dovoljno

samo malo udaljiti se od trona

čak i ona

koja je davno izašla iz svog oblika

nema zaštitu

izustim li joj ime

…

Ostavimo sve

Knjaginjo

Bježimo od svog udesa

ova brda

nemaju vidara

ni trava za nas

PS:

-Fotos na naslovnoj strani – Iz albuma Zorana Bulatovića;

-Fotosi kroz prilog iz dolje navedene literature i mojeg albuma…

Literatura: Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja – Mladen Lompar; Knjaginja Darinka – Dr Dimitrije Vujović; Portreti knjaza Danila – Saša Brajović, Ubiše knjaza – Momčilo Šaletić, Internet, itd

VESKO PEJOVIĆ