Inicijativa: Imenovati sve ulice na Cetinju

Posted on 27. Nov, 2020 by Vesko Pejović in Valorizacija prošlosti

Poštovani čitaoci, dragi Cetinjani i svi poštovaoci Cetinja, juče sam rukovodstvu grada predao inicijativu (projekat) za imenovanje svih ulica na Cetinju. Vjerovatno znate iz STUDIJE-Cetinje imena ulica, spomenici, spomen obilježja (koja je objavljena na ovom sajtu) da je Cetinje do prije pola godine imalo 49 imenovanih ulica i oko 50 neimenovanih. Lokalna uprava je u susret izborima (2020.) obilježila brojevima od 1 do 38 veći dio neimenovanih ulica što nije naišlo na odobravanje građana, pa je NVO “Cetinje moj grad” pokrenula inicijativu i dostavila projekat autora Veska Pejovića na ovu temu kako bi se pomoglo nadležnim službama Prijestonice da se ova oblast besprekorno definiše … Evo dopisa uz koji je dostavljen projekat rukovodstvu grada:

PRIJESTONICA CETINJE

N/R GRADONAČELNIKA

Mr Aleksandra Kašćelana, dipl ing maš

Cetinje, 26.11.2020.

PREDMET: PROJEKAT – INICIJATIVA NVO CETINJE MOJ GRAD“ DA SE IMENUJU SVE CETINJSKE ULICE

Poštovani gradonačelniče,

U želji da pomognemo besprekornom definisanju ove oblasti, dostavljamo konkretne predloge i sugestije kako bi „priča“ ulica u Prijestonici Crne Gore bila sastavljena od ličnosti i događaja koje na najbolji način ilustruju istoriju i kulturu Crne Gore i našeg grada.

Analizirajući postojeće stanje, smatramo da prvo treba imenovati ulice koje su sada označene brojevima od 1 do 38 pa u prvom dijelu projekta predlažemo rješenja sa obrazloženjima. Kako ima nekih ulica koje nemaju nikakvo obilježje a ispunjavaju sve urbanističke uslove za to, dali smo i za njih predloge i obrazloženja:

-Ova oblast je bila dosta „zapuštena“ o čemu najbolje svjedoče podaci da oko 50 ulica nije imalo imena i da brojevi kuća nijesu bili ažurirani i postavljeni. S obzirom da su se neke odluke o imenovanjima donosile obično pred jubilej u uskom krugu, bez neophodnog sagledavanja kompletnog stanja, napravljeni su pojedini propusti, pa u ovom mozaiku nema nekih izuzetnih ličnosti i događaja iz naše prošlosti a ni pojedinih uglednih Cetinjana. Evo par primjera:

-Bajova ulica je nekada počinjala od Banovine a završavala se kod Elektrodistribucije. Danas je ona dva puta duža od Njegoševe pa bi je trebalo „vratiti“ na prvobitnu „mjeru“.

-Imamo ulicu „4 jul“ a u neposrednoj blizini naselje sa istim imenom.

-Od 49 cetinjskih heroja samo Savo Burić ima ulicu?!

-Josip Slade nema na Cetinju nikakvo obilježje?!

-Od Cetinjana (koje mi pamtimo) ulice imaju samo Milo Milunović i Aleksandar Leso Ivanović

-Valtazar Bogišić je dobio ulicu dugu 80 m u kojoj se nalazi samo objekat Meteorološke stanice?!

Iz tih razoga u nastavku smo za nekoliko ulica dali predloge za korekcije (preimenovanja, skraćenja, promjenu lokacije) kao i par sugestija za Trgove jer je to sastavni dio ove teme.

Ovaj projekat je plod našeg sedmogodišnjeg bavljenja ovom temom koliko je je trajao rad na STUDIJI-Cetinje, imena ulica, spomenici, spomen obilježja, tako da je sve predloženo „prošlo“ kroz stroge kriterijume za definisanje ove oblasti (koji su u STUDIJI navedeni) a tokom rada i kasnije obavljene su brojne konsultacije sa nekoliko stotina građana jer smo ubijeđeni da je u ovom projektu njihovo učešće neophodno.

Očekujemo da ćete ovaj materijal nakon analize proslijediti u dalju proceduru kako bi se o njemu zvanično izjasnila i Komisija Skupštine Prijestonice za predlaganje imena ulica i da ćete nas o tome obavijestiti.

Za sva dodatna objašnjenja stojimo na raspolaganju.

Srdačan pozdrav,

Autor projekta, Vesko Pejović,

izvršni direktor NVO „Cetinje moj grad“, 067 850 992

——————————————

Co: Milošu Ražnatoviću, dipl ecc, zamjeniku gradonačelnika i predsjedniku DPS-a Cetinja

Mr Petru Markoviću, zamjeniku gradonačelnika

Maji Ćetković, predsjednici Skupštine Prijestonice

Stanku Markoviću, sekretaru Sekretarijata za kulturu, sport i mlade

Snežani Kujović, sekretarki Sekretarijata za uređenje prostora i zaštitu životne sredine

Božidaru Popoviću, sekretaru Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj

Dejanu Lučiću, šefu kabineta – Savjetniku gradonačelnika za medije i odnose s javnošću

EVO I PROJEKTA – OVO JE STARA ŠEMA POSTOJEĆEG STANJA IZ 2012 GODINE

PS:ŠEMU POSTOJEĆEG STANJA SA ULICAMA IMENOVANIM BROJEVIMA ANALIZIRAO SAM U SEKRETARIJATU ZA UREĐENJE PROSTORA TAKO DA JE ZA SAD NE MOGU PRIKAZATI ALI NADAM SE DA ĆE OPIS LOKACIJE SVAKE ULICE BITI DOVOLJAN …

A- INICIJATIVA ZA IMENOVANJA ULICA OZNAČENIH BROJEVIMA OD 1 DO 38

GRUDA – DONJE POLJE

ULICA 1 – Od Vučedolske do Smederevske (koju treba je preimenovati u ULICU RISTA DRAGIĆEVIĆA)

PREDLAŽEM DA SE ULICA 1 ZOVE: ULICA MILOŠA VUŠKOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

MILOŠ VUŠKOVIĆ (1900-1975)Miloš Vušković je osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u rodnom Cetinju. Slikarstvo je izučavao u Umjetničkoj školi u Beogradu (1919-1921. godine) i Beču (1921-1924.godine). Radio je kao profesor u Pančevu (1926-1932. godine), Zemunu i Beogradu. Bio je direktor Škole promijenjenih umjetnosti u Herceg Novom (1948-1952. godine), osnivač i direktor umjetničke galerije na Cetinju (1953-1965. godine). Sa Pjerom Križanićem i drugim karikaturistima osnovao je humorističko-satirični list „Ošišani jež“ (1936. godine). Bio je redovni član Društva za nauku i umjetnost Crne Gore od 1973. godine.

Radio je pejzaže, portrete, figuralne kompozicije, mrtve prirode, karikature, skulpture. Poznatija djela su mu: „Durmitor“ (1952. godine), „Tužbalica“ (1952. godine), „Park“ (1956. godine), „Paleta“ (1958. godine), „Sveti Stefan“ ( 1959. godine), „Ribari“, „Žena sa kukuruzom“…

Samostalno je izlagao u: Falunu (Švedska) (1929. godine), Beogradu (1934. godine, 1962. godine), Titogradu (1951. godine, 1957. godine, 1963. godine, 1965. godine, 1966. godine, 1969. godine) i Cetinju (1921. godine, 1951. godine, 1952. godine, 1960. godine, 1965. godine, 1966. godine, 1969. godine).

Kolektivne izložbe imao je u: Beču, Rimu, Sofiji, Firenci, Atini, Parizu, Marselju, Briselu, Lionu, Štutgartu, Cirihu, Minhenu, Njujorku, Bombaju, Erevanu i drugim gradovima svijeta i bivše Jugoslavije.

PS:

OVO JE VEZANO ZA ULICU 1

ULICA SMEDEREVSKA – Od Vučedolske (pored kuće Stojanovića) do Islandske

Predlažem da se sadašnja Smederevska ulica na Grudi od Vučedolske do Islandske, koja se “pojavila” nakon bratimljenja Cetinja i Smedereva (sedamdesetih godina) preimenuje (jer se to prijateljstvo odavno ne njeguje) i nazove ULICA RISTA DRAGIĆEVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

RISTO DRAGIĆEVIĆ (1901-1980

Risto Dragićević je osnovnu školu (1912. godine) i gimnaziju (1922. godine) završio na Cetinju, a Filozofski fakultet (istorija i jugoslovenska književnost) (1928. godine) u Beogradu. Bio je na specijalizaciji istorijskih nauka u Varšavi (1926-1927. godine). Radio je kao profesor Bogoslovije (1928-1935. godine) i gimanzije (1935-1937. godine) na Cetinju, a potom u Državnom muzeju na Cetinju (bibliotekar, rukovodilac biblioteke i arhivskog odjeljenja i direktor) (1937-1965. godine). Jedan je od osnivača Cetinjskog istorijskog društva 1934. godine. Poslije Drugog svjetskog rata učestvovao je u osnivanju i radu istorijskog društva NP Crne Gore i Instituta za proučavanje istorije crnogorskog naroda. Bio je redovan član naučnog društva Crne Gore (1950-1956. godine).

Još kao student se počeo baviti naučnim radom. Glavne preokupacije u njegovom radu bile su politika i kulturna istorija Crne Gore, Njegoš (Petar II), etnografija i folkloristika (narodno stvaralaštvo). Sarađivao je u „Zapisima“ (1930-1935. godine) i bio njihov odgovorni urednik (1935-1941. godine), radio u redakcionom odboru „Istorijskih zapisa“ (1948-1959. godine). Bio je saradnik i Glasnika Muzeja Cetinja, Glasnika Etnografskog muzeja Cetinja, Glasnika odjeljenja društvenih nauka CANU, Medicinskih zapisa i mnogih drugih listova i časopisa.

Objavio je oko 500 naučnih i stručnih radova od kojih su najznačajniji: Guvernadurstvo u Crnoj Gori (1717-1830. godine), Ugovor Svete Stolice s Crnom Gorom 1886. godine (1940. godine), Arhivski podaci o licima „Gorskog vijenca“ (1948. godine), Članci o Njegošu (1949. godine), Djevojački institut na Cetinje (1949. godine), Nekoliko arhivskih podataka o osnovnm školama (1952. godine), Crnogorske štamparije 1493-1918. godine (1956. godine), Državni muzej na Cetinju 1896-1956. godine (1957.godine), Nekoliko priloga o Velikoj državnoj gimnaziji na Cetinju (1962.godine), Nekoliko arhivskih podataka o crnogorskoj nošnji i crnogorskom oružju (1962. godine), Tajni ugovor Crne Gore s Austrijom (1968. godine), Sanitetska služba u Crnoj Gori 1890-1916. godine (1973. godine).

Bio je jedan od urednika Cjelokupnih djela Nikole I Petrovića Njegoša, knj. I-VI (1969. godine) i član redakcije višetomne Istorije Crne Gore.

Dobitnik je Trinaestojulske nagrade (1969. godine), Trinaestonovembarske nagrade Cetinja (1969. godine). Odlikovan je Ordenom rada II reda (1955. godine), Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima (1964. godine), Ordenom rada sa crvenom zastavom (1976. godine).

Na ovaj način Risto Dragićević, Miloš Vušković i Milo Milunović imali bi ulice na lokaciji koju su često posjećival…

ULICA 2 – PRINCEZE KSENIJE – Od Vučedolske (pored kuće Tasana) kruži i izlazi na Vučedolsku (kod kuće Latkovića)

Predlažem da se preimenuje u ULICU PRINCEZE KSENIJE

OBRAZLOŽENJE:

PRINCEZA KSENIJA PETROVIĆ (1881-1960)Osma ćerka kralja Nikole, Ksenija, obrazovanje je stekla na cetinjskom Dvoru, kod stranih učitelja. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik i jednako se zanimala za društvene i za prirodne nauke.

Bila je desna ruka svome ocu, njegov najsavjesniji sekretar. Nije se udavala, iako su za brak sa njom bili zainteresovani srpski kralj Aleksandar Obrenović i bugarski car Ferdinand..

Ksenija je prva žena na Balkanu koja je vozila automobile. Pisala je memoare i uspješno se bavila fotografijom. Bila je članica Bečkog društva za fotografiju. Umrla je u Parizu u krajnjoj nemaštini i osami. Njeni zemni ostaci preneseni su 1989. Godine, zajedno sa ostacima njenih roditelja i sestre Vjere, na Cetinje.

Lokacija ove ulice ima puno šarma tako da bi to po mojoj procjeni odgovaralo princezi Kseniji…

ULICA 3 Od Vučedolske kroz naselje Borovik

PREDLAŽEM DA SE NAZOVE – ULICA BOROVIČKA

ULICA 4 – Od Vučedolske do ispod Đinova brda

Predlažem da se preimenuje u ulicu VISARIONA BORILOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

VISARION BORILOVIĆ

Poslije smrti vladike Ruvima III u januaru 1685. godine skoro pola godine vladičanska stolica nije bila popunjena, što je imalo teških posljedica na odnose među crnogorskim plemenima.

Na skupštini crnogorskih glavara na Cetinju u maju iste godine iz svih katunskih, riječkih, crmničkih i lješanskih plemena za novog Cetinjskog vladiku izabran je Visarion Borilović. Zatekavši Crnu Goru popaljenu i posvađanu, odmah je pristupio mirenju i ujedinjenju crnogorskih plemena i u tome je uspio za tri godine. Potom su njegovom velikom zaslugom pridobijena brdska plemena: Kuči, Piperi, Vasojevići i dio Bjelopavlića. Na njegovu inicijativu održana je 1688. godine skupština crnogorskih vladara na Cetinju na kojoj je donijeta odluka da se traži pomoć od Mletaka radi zajedničke borbe sa Turcima, a zatim je na Zboru na Gradcu iste godine odlučeno da se ustane na Turke. U doba vladike Visariona Borilovića Turci nijesu uspjeli da podvlaste nijedno crnogorsko pleme niti da ga prisile da plaća danak.

Ustanak 1688. godine označio je početak novog perioda u istoriji u kome Crna Gora u prvi plan svoje politike stavlja zbacivanje vrhovne turske vlasti, a ne kao do tada, očuvanje autonomije pod njom.

———————————————————————————————————–

ULICA 5 – Od ulice Visariona Borilovića do Đinovog brda

Predlažem da se preimenuje u ULICU VLAHA BUKOVCA

OBRAZLOŽENJE:

VLAHO BUKOVACRođen je u Cavtatu 4 maja 1855. U mladosti je plovio, a zatim lutao po Sjevernoj i Južnoj Americi. U San Francisku je počeo amaterski da slika, a 1876. vratio se kući. Po uzoru na mecenu Medu Pucića koji ga uz Štrosmajerovu pomoć odvodi i Pariz, slovenizuje svoje prezime Faggioni u Bukovac. Studira na École des Beaux-Arts u klasi Aleksandra Kabanela (Alexandre Cabanel).

U pariskoj fazi (1877—93) Bukovac je često nagrađivan. Nakon tema iz crnogorskog života, slijedi ciklus aktova i veliki uspeh slikom La grande Iza (Salon 1882.).

Sa Čermakom se sreo u Parizu 1877. godine. Bio je impresioniran njegovim platnima sa crnogorskim temama. Tada je nastala i čuvena slika “Crnogorka na odbrani” za koju je dobio nagradu na Salonu u Parizu 1878 godine. Na Cetinje je prvi put došao krajem septembra 1879 godine donijevši sa sobom sliku “Crnogorka sa sviralom” koju je otkupio crnogorski dvor.

Dolaskom u Zagreb 1893. postaje, cijele sljedeće decenije (do 1903. godine), centralna ličnost u umjetničkom životu grada. Okuplja mlade umetnike i književnike, podstiče osnivanje ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji da afirmiše hrvatsku umetnost u svijetu. Bukovčevo delovanje u Zagrebu, gde je predavao na Likovnoj akademiji, označava početak novog razdoblja u hrvatskoj umetnosti.

Začetnik je hrvatske moderne i najistaknutiji hrvatski slikar na prelazu 19. na 20. vijek.

Od 1903. do smrti (1922) živi u Pragu, gde je bio profesor na Likovnoj akademiji.

Bukovac je u toku svoja dva boravka na Cetinju (1879 i 1883) između ostalog uradio portret mitropolita Ilariona Roganovića, portrete članova knjaževske porodice – vladarskog para i njihovo devetoro djece. Slikao je i obične ljude i pejzaže. Osim Crnogorca i Crnogorca s puškom (1883), naslikao je Starog Crnogorca i Crnogorku na sastanku (1883).

Kasnije je uradio još nekoliko značajnih djela od kojih su najpoznatija: Crnogorka na izvoru (1885), Crnogorski guslar (1919), Razgovor Crnogorki (1919), Crnogorke na bunaru (1919), Osveta Crnogorke (1919).

Bukovac je pored Čeha Jaroslava Čermaka i Francuza Teodora Valeria, uradio najviše slika s temama iz crnogorskog života. Crnogorska tematika zaokupljala ga je trajno, mada ne uvijek sa istim intezitetom i njome se bavi do kraja života. Njegovi likovi Crnogorki predstavljaju najljepša svjedočanstva plemenite gordosti i prefinjenosti.

Vlaho Bukovac je iza sebe ostavio impozantno djelo sa motivima iz Crne Gore koje je doprinijelo afirmaciji Crne Gore i Crnogoraca zato smatram da jedna ulica na Cetinju treba da nosi njegovo ime. Predlažem da se navedena neimenovana ulica na Grudi (u kojoj je zgrada penzionera) nosi ime ULICA VLAHA BUKOVCA.

ULICA 6 – neimenovana ulica – od Vučedolske do ulice kroz naselje ispod Đinovog brda Predlažem da se nazove Ulica serdara Jola Piletića

OBRAZLOŽENJE:

SERDAR JOLE PILETIĆ (1814-1900)Jole Piletić je bio perjanik vladike Petra II i knjaza Danila, serdar i senator. Neobičnu hrabrost pokazao je još u ranoj mladosti ratujući sa Turcima. Istakao se u bojevima sa Turcima 1852. godine i 1853. godine. Kao iskusan vojskovođa značajno je doprinio pobjedi crnogorske vojske na Vučijem Dolu (1876. godine). Sa Mićom Ljubibratićem bio je na čelu dobrovoljačkog odreda u Srbiji za vrijeme rata 1885. godine. Kao dobar poznavalac običajnog prava dao je dr. Valtazaru Bogišiću dragocjene podatke za „Imovinski zakonik“ .

P.S. : Dobio je i tursko odlikovanje (1866)

ULICA 7 – Od Vučedolske ide do kuća Vukčevića

Predlažem da se nazove DUKLJANSKA

OBRAZLOŽENJE

Duklja je najstarija crnogorska država. Nezavisnost je stekla nakon bitke kod Tuđemila, kod Bara, 1042 godine kada je dukljanski knez Vojislav potukao brojniju vizantijsku vojsku.

Sloveni su u VIII vijeku ovladali gradom Dukljom, okolnim planinama, Skadarskim jezerom i dijelom obale Jadranskoga mora prihvatajući, ne samo hrišćanstvo, već i etnonime Duklja-Dukljani.

Njegov nasljednik Mihailo, dobio je 1077/8 godine od rimskoga pape Grdura VII, kraljevsku zastavu, plašt i krunu, kao simbole državne nezavisnosti i titulu kralja.

Naslednik Mihaila, njegov sin kralj Bodin, ovladao je i velikim delovima Raške, Bosne, Albanije, te okolicom Dubrovnika. Bodinovom smrću će moć Dukljanskoga kraljevstva, neprekidnim unutarnjim borbama za vlast, trajno opadati.

Duklja je najveći prosperitet doživjela za vrijeme vladavine Bodina (1081-1101).

Bodinovom smrću moć Dukljanskog kraljevstva opada a 1185 godine pokorio ga je raški župan Nemanja i Duklja-Zeta će biti pod Raškom skoro tri vijeka.

ULICA 8 – Od ulice Vuka Mićunovića (stara Bogoslovija) kroz naselje Podgranicom do Belvederske

Preimenovati je u ulicu POPA LAZA POPOVIĆA koji se prvi doselio u ovaj dio Cetinja a evo i ostalih argumenata:

OBRAZLOŽENJE:

POP LAZO JABUČANIN POPOVIĆ (1797-1895)

Rođen je 12 februara 1797 u Donjem Kraju kod Cetinja. Spada u red najvažnijih crnogorskih memoarista. Bio je samouki sveštenik. Napisao je „Dnevnik popa Laza Popovića od 1807 do 1870“. Kad je imao 20 godina Petar I ga je primio za poslugu u manastir gdje je danju radio a noću učio. U jednoj pravoslavnoj crkvici kod Skadra zapopio se 14 juna 1831. godine i stupio u službu kod arhimandrita Petra II. Po povratku iz Petrograda 1833 godine gdje se zavladičio, Njegoš poklanja popu Lazu, kao odanom Crnogorcu, krst na kojem je ugravirano: „Vladika Crnogorski Petar II Jereju Lazaru Popoviću, 1834 godine, prvog januara“. Ovaj krst se nalazi u postavci Njegoševog muzeja u Biljardi.

Imao je desetoro djece (sedam sinova i tri ćerke). Bavio se i trgovačkim poslovima pa je zahvaljujući tome 1832 godine, zajedno sa Njegoševim bratom Perom, napravio kuću koja je brzo pretvorena u Han. Bila je to prva privatna kuća na Cetinju i prvi javni ugostiteljski objekat na Cetinju.

Temelji kuće u Podgranici položeni su 1836 godine kada je Pop Lazo mijenjao porodična dobra u Humcima za zemljište na ondašnjoj Romanovini – Pod granicom, o čemu postoji ugovor sačinjen 1835 godine „četvrtog dana dvanaestog mjeseca“ s Njegoševim vlastoručnim potpisom i pečatom.

Pop Lazo je služio četiri gospodara, Petra I, Petra II, Knjaza Danila i Knjaza Nikolu. U svojim uspomenama, narodnim jezikom, daje sažete karakteristike razdoblja u kojemu je živio. Opisuje sva četiri gospodara kao i sliku teškog življenja naroda na posnom katunskom kršu.

Njegov memoarski spis i po vremenu nastanka i po načinu pisanja ima određeni etnografski i književno-istorijski značaj.

ULICA 9 – Od Vučedolske ulice u Donjem polju do brda gdje su kuće Miloševića

Predlažem da se nazove ULICA SAVA DUBOVIČANINA

OBRAZLOŽENJE:

SAVO MILOV DUBOVIČANIN – MILOŠEVIĆRođen je 1871 godine u selu Dubovik koje se nalazi nedaleko od Cetinje. Po njemu je i u opticaju uz prezime Milošević i prezime Dubovičanin.

Završio je elementarnu školu jer za visoke škole u to vrijeme njegovi roditelji nijesu imali uslova da ga školuju.

Svojom prirodnom inteligentnošću odlikama i hrabrošću dospio je do dvora dinastije Petrović tj. kralja Nikole. Kod dinastije Petrović obavljao je dužnost upravnika dvora.

Godine 1918 je emigrirao sa kraljevskom porodicom gdje je ostao nekoliko godina .

Po povratku iz Italije u blizini Belvedera (mjesto blizu Cetinja) kupuje imanje sa velikom šumom. Takođe je kupio i veliku zemlju u Donjem polju u čijem je posjedu bila i ulica o kojoj je i danas riječ. Donje polje je i bilo njegovo imanje gdje je sagradio kuću u kojoj je živio i gdje su se okupljali poznati ljudi iz tog perioda.

Za izuzetnu hrabrost i odanost porodici Petrović posjedovao je sva važna crnogorska odlikovanja i zvanje plemenskog kapetana. Od Kralja Nikole dobio je sat sa posvetom koja glasi » Kapetanu Savu Dubovičaninu u znak vjernosti prema našoj kući ». Od povratka iz inostranstva dobijao je « penziju« od kraljevske porodice.

Od porodice je imao ženu , četiri sina , dvije ćerke i dosta unučadi.

Živio je do 1947. godine i sahranjen je na Cetinju, na Starom groblju ispred male kapele.

CRNA GREDA

ULICA 10 – Ide od ulice Ivana Crnojevića (stara benziska pumpa) kroz naselje Crna greda odakle se nastavlja (kroz novo naselje) put prema Bokovu

Nazvati: CRNA GREDA

BOGDANOV KRAJ

ULICA 11 – Od ulice Peka Pavlovića (iza OŠ”LPO”) do Škrke

Nazvati je: ULICA TEODORA VALERIA

OBRAZLOŽENJE:

TEODOR VALERIO (1819 – 1879)Teodor Valerio rođen 1819 u livnici Herseranž, blizu Lonvia (Longwy) u Freancuskoj. Odao se rano umjetnosti i postao već u petnaestoj godlini đak čuvenog slikara Šarlea. Sa njim je 1836 obišao Njemačku, Švajcarsku, Italiju, Siciliju, i otuda donio crteže i akvarele koje je sa uspjehom izlagao tokom 1838. godine.

Među tim početničkim radovima Teodora Valeria nalaze se i motivi iz naših krajeva.

Valerio je 1864 godine duže vremena proveo obilazeći Dalmaciju i Crnu Goru i nakon toga je izložio niz akvarela i crteža, pod naslovom: La Dalmatie i Le Montenegro.

Čuvarka oružja, lula i kolijevka pred cetinjskim manastirom (1876), Crnagorski senator (1876), Devojka iz Njeguša (1876), Svještenik sa crkvenim barjakom, Pastirka sa albanske granice, Odlazak na trg u Kotor (1864), Garda crnogorskog Kneza, Unutrašnjost crnogorske kuće (crnogorska porodica), Crnogorski stražar, Brđanka, Naricanje pred cetinjskim manastirom (1876), S trga na Cetinju, Crnogorac sa hercegavačke granice, Crnogorska parodica oplakuje svoje poginule pred cetinjskim manastirom, Crnogorke na Cetinjskom bunaru, Puškaranje crnogorskih vojnika (1877), su nazivi radova iz tog perioda.

U knjizi Šarla Iriarta objavio je pored drugih drvoreza i Dječaka iz Njeguša, Crnogorca iz Grahovca i Mladu Crnogorku iz Riječke Nahije.

Teodor Valerio je umro 14 septembra 1879, u Višiu. Njegove akvarele i skice otkupila je francuska država još prije 1870, i oni se sada nalaze u Biblioteci Lijepih Vještina (Ecole nationale superieure des Beaux-Arts, 14, rue Bonaparte), u dosijeu »Etudes sur les populations hongroises, slaves et valaques«.

Njegova uljana slika “Crnogorska porodica oplakuje svoje mrtve” nalazi se u muzeju u Mecu.

Rađeni “s prirode”, na licu mjesta, sa velikom savjesnošću i ljubavlju, njegovi portreti govore u isti mah oku i srcu. Jer pod izrazitim crtama, ovih lica, pod živopisnom nošnjom umjetnik je težio, i uspijevao, da, otkrije njihovu dušu, onu prisnu poeziju kojom je nadahnut svaki njihov stav.

Koliko je on tu ulagao truda, svjedoče mnogobrojne studije, skice, koje su mu služile za kompozicije, o kojima govore hroničari njegovih izložbi. Valerio je, pored portreta davao i vjernu sliku predjela, grupa (ljudi, žena, đece), nošnje, oružja, konja, stada. Modeli su mu uvijek bili stvarne ličnosti.

Izvjesne tipove, naročito ženske, malo je idealizavao, ali ostajući pri tom uvijek u tonu. Na to ga je, u ostalom, navodila ljepota žena u Crnoj Gori, klasična pravilnost njihovih crta i patrijarhalna otmenost njihovog držanja. Za “Čuvarku oružja pred cetinjskim manastirom” Ronša nalazi da “opisuje cio život svoga plemena” a za pratioce crnogarskog senatora, da “u svojim traljama’ izgledaju još ponosniji nego i sam senator”. Nije čudo šta se, ovdje-ondje, nazire i naličje naše patriarhalnosti, na primer u grupi koja silazi sa crnogorskih krševa na trg u Kotor: dok čovjek mirno korača sa zabačenam puškom iza vrata, žena pored njega, »ka domaća životinja«, posrće pod svojim teretom.

U knjizi “Jugoslavija u očima francuskih umjetnika” koja predstavlja veliku i značajnu zbirku slika, akvarela i bakroreza Teodora Valeria i jedan od najizrazitijih dokumenata te vrste o nama na Zapadu, nalaze se slikarski i grafički dokumenti iz naših krajeva, ilustracije naših predjela i naselja, naših tipova i našeg narodnog života. Bez obzira na umjetničku vrijednost oni su davali mogućnosti zapadnom svijetu da “vidi” našu zemlju i naše ljude.

Slikar Teodor Valerio je zaslužio da bude poznat kod nas i da jedna ulica na Cetnju nosi njegovo ime.

ULICA 12 – Od Peka Pavlovića do (i kroz) naselje Vladimira Popovića Španca (Švedsko)

Predlažem da se zove ULICA MIRKA BRATIČEVIĆA.

Mirko je bio muzički umjetnik, pedagog i dobrotvor koji je pola života proveo u Švedskoj i u znak sjećanja na njega i sve što je uradio za Cetinje smatramo da ulica koja vodi do Švedskog naselja i kroz njega treba da nosi njegovo ime.

OBRAZLOŽENJE:

MIRKO BRATIČEVIĆ (1933-1989) Rođen je 13 juna 1933 godine na Cetinju gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Sa neshvatljivom ljubavlju za muzikom, školovanje ga je vodilo preko Beograda, Zagreba i Bostona i do drugih značajnih svjetskih centara. Jedno vrijeme imao je i vlastiti ansambl, koji je naprosto plijenio Evropom, ali i van nje.

Živio je dugo u Švedskoj u Geteborgu ali s Cetinjem u mislima. Osnivač je i internacionalnog zbora “Rade Tomov”, koji je podjedanko okupljao i Jugoslovene i strance. Mirko Bratičević, spada u rijetke Crnogorce koji su za svoje stvaralaštvo dobili pregršt kako domaćih, tako i međunarodnih priznanja.

Svojim ugledom čovjeka, muzičara, kompozitora i neprevaziđenog džez-pijaniste i dirigenta, njemu je pošlo za rukom da sve što je zamislio podari rodnom gradu.

Što se dalje nalazio, stalno je bivao sve bliži Cetinju, “sanjajući braću na okupu” – “onda kada prošlost u čovjeku najviše i najjače govori”.

Idejni je tvorac manifestacije “Cetinjani svome gradu”, koja je prvi put organizovana 1973 a zablistala u punom i čini se neponovljivom sjaju 1986 godine, kada je grad pod Lovćenom pretvorio u stjecište muzičara, književnika, slikara, sportista… Bili su tu, Danilo Kiš, Dado Đurić, Dimitrije Popović, Tereza Kesovija, Ksenija Cicvarić, Vjera Miranović, Nikola Popović, Dragica Tomas, Mišo Pajović, Veselin Vujović i mnogi drugi.
Bolovao je od vječite nostalgije za Cetinjem. Prilikom njegovog zadnjeg susreta sa Cetinjem, 23

januara 1989 godine, dok je gledao panoramu Cetinja sa benziske pumpe, rekao je svojim prijateljima: “Vi ne znate u koliko lijepom i čarobnom gradu živite”.

Smrt ga je sustigla svega četiri dana kasnije u Geteborgu. U to vrijeme bio je na mjestu rektora Muzičke akademije u tom gradu. Kada je na Novom groblju na Cetinju 1. jula 1989. godine položena urna s pepelom, od Mirka se oprostio pokojni Radovan Jablan riječima : “… Evo, umrije u dalekom svijetu Mirko Bratičević, čovjek-gigant”.

HUMCI

ULICE 13 i 14 – Od Lovćenske do kuća Miloševića u Humcima (13 i 14) i naselja kod kuća Tomaševića (14)

PREDLOG I OBRAZLOŽENJE:

Do Humaca vode dva kraka. Ulica 13 predstavlja stari UMAČKI PUT (kako se u narodu i zvao) koji vodi do kuća Miloševića (starosjedioca naselja) i ulicu 14 koja ide isto od Lovćenske malo iznad “Starta”) i ima dva kraka – jedan do starog naselja HUMCI a drugi do novog naselja (kuće Tomaševića) koje se izgradilo na parcelama koje su bile dio Humaca, pa bi ovu drugu ulicu trebalo nazvati – ULICA HUMCI

——————————————————————————————————————-

STARO JEZGRO

ULICA 15 – Od Novice Cerovića (kod Vinoteke) pored kuće Radunovića (prema naselju Medovina) iza Vladinog doma, pored Bogoslovije i ograde Biljarde do Arhiva CG (Zmajeva ulica).

Ovu ulicu bi trebalo nazvati ULICA ŠĆEPANA MALOG

OBRAZLOŽENJE:

ŠĆEPAN MALI (1735-1773)Šćepan Mali izabran je za gospodara odlukom crnogorskog zbora 1767. godine. Odvojio je crkvenu od svjetovne vlasti. Zalagao se za mir i prijateljstvo sa Mlečanima i Turcima. Potpuno je potisnuo uticaj Venecije u Crnoj Gori. Za svoje kratke vladavine nizom mjera na bazi običajnog prava koje je donio Opšti crnogorski zbor 1767. godine uspostavio je red i mir u Crnoj Gori. Da bi sproveo ove mjere formirao je oružani odred kao njegovu ličnu gardu koji je 1772. godine prerastao u oružanu snagu usmjerenu protiv negativnih pojava plemenskog društva.

Obrazovao je 1771. godine sud od najuglednijih glavara Crne Gore. Uveo je stroge, do tada nepoznate, kazne za krvnu osvetu, ubistvo, nasilništvo i krađu. Pored ostalih i smrtnu kaznu. U Petrovcu je otvorena škola koja je djecu učila iz vjeronauke i ruskog jezika. Izdao je ukaz o zaštiti crkvenih dobara. Njegove mjere ubrzale su proces stvaranja državne vlasti u Crnoj Gori.

Šćepan Mali je rođen oko 1735. godine a umro je 1773. godine.

ULICA 16 – Od Grahovske (Vlaška crkva) pored gradskog stadiona do Mojkovačke (market „Voli“). Pošto je planiran i krak ove ulice (od Marketa “Voli”) između Stadiona i Starog groblja do ulice Vojvode Boža (kod stare tarine garaže-market “Idea”) trebalo bi i to da bude dio ove nove ulice.

Predlažem da dobije ime ULICA JOSIPA SLADEA

OBRAZLOŽENJE:

Dr ing JOSIP SLADE (1828-1911)Josip Slade je srednjoškolsko obrazovanje stekao u Splitu. Studirao je u Padovi gdje je doktorirao filozofiju, a potom završio studije gradjevinarstva i arhitekture. Nakon toga vraća se u zemlju gdje se više od pola vijeka bavio niskogradnjom, visokogradnjom i urbanizmom. Njegova najznačajnija graditeljska djela u Hrvatskoj su: zgrada pozorišta u Šibeniku, palata Moreti na Čiovu, obnova palata u rodnom Trogiru. Od kraja 80-ih do kraja 90-ih godina 19. vijeka živio je u Kotoru.

Knjaz Nikola ga je 1880. godine imenovao za glavnog inženjera za urbanizam, arhitekturu i graditeljstvo u Crnoj Gori i povjerio mu da izradi urbanistički plan Cetinja.

Po njemu, širenje grada planirano je istočno od Katunske (danas Njegoševa), tada jedine ulice, na prostor izmedju Vlaške crkve i Bolnice „Danilo I“. Na tom dijelu trasirana je nova duga ulica (danas Bajova) paralelna sa Katunskom. One su po planu spojene sa tri nove bočne ulice (danas ulice: 13. novembra, Ivanbegova i Vojvode Batrića). Između prve dvije planiran je prostor za pazar (danas Balšića Pazar).

Projektovao je zgradu „Zetskog Doma“ (1884-1888. godine) i Austrougarsku ambasadu (1896-1899. godine) na Cetinju, Dvorac knjaza Nikole u Nikšiću (1900. godine) i zgradu Lazaret u Herceg Novom (1900. godine). Uradio je i projekte putnih pravaca: Kotor – Njeguši – Cetinje (1878 – 1884 godine), Cetinje – Rijeka Crnojevića (1881. godine), Rijeka Crnojevića – Podgorica (1882. godine), (1884. godine), Bar – Virpazar (1884. godine), Rijeka Crnojevića – Virpazar (1896-1905. godine), kao i projekat Carevog mosta u Nikšiću (1894. godine).

Bio je i načelnik Građevinske uprave pri Ministarstvu unutrašnjih djela od 1880. do 1890. god.

Dr. inž. Josip Salde ostavio je svojim djelom trajan pečat u gradjevinarstvu, arhitekturi i urbanizmu Crne Gore a do sada na Cetinju nije imao nikakvo spomen obilježje.

Ova ulica najviše odgovara zbog toga što je to novi ulaz u Cetinju iz pravaca Kotora, Podgorice i Budve a nalazi se u starom jezgru Cetinja. Dobro bi bilo da se produži do kružnog toka CT-PG-BU a da se Mojkovačka završava kod pomoćnog stadiona odakle počinje Donji kraj (market “Voli”) ali (za sad) može i ovako.

ULICA 17 – Od Peka Pavlovića (kuća Draga Vušurovića) kroz UMJETNIČKI KOMPLEKS do Ulice Novice Cerovića kod Vladinog doma.

PREDLOG I OBRAZLOŽENJE: ULICA PETRA SINANOVIĆA NAGIBA

Iz biografije se vidi da je na ovom prostoru Petar Sinanović – Nagib, jedan od najvećih crnogorskih privrednika ikada, napravio Elektroindustriju OBOD i tako nepogrešivo trasirao njen razvojni put da je OBOD tokom 50 godina rada bio postao svjetska firma.

PETAR SINANOVIĆ-NAGIB (1919-1985) Petar Sinanović je osnovnu školu i gimnaziju završio u Nikšiću prije Drugog svjetskog rata, a mašinski fakultet u Pragu (1945-1948. godine). Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu (1941-1945. godine). Kao student bio je predsjednik udruženja studenata u Pragu i sekretar studentske organizacije KPJ u tom gradu. Radni vijek započeo je u Industriji motora u Rakovici (Beograd) kao načelnik odjeljenja za tehnologiju (1948-1951. godine). Bio je direktor fabrike ribe u Rijeci Crnojevića (1951-1952. godine), osnivač i prvi generalni direktor „Oboda“ u Cetinju (1953-1957. godine), tehnički direktor fabrike „Vlado Bagat“ u Zadru (1957-1958. godine), generalni direktor Industrije mašina „Radoje Dakić“ u Titogradu (1959-1961. godine), osnivač i direktor fabrike „Žiksen“ u Briselu (1961-1968. godine), osnivač i tehnički direktor preduzeća „Inkom“ u Virpazaru (1968-1970. godine).

U Rijeci Crnojevića je od dva preduzeća za ulov i preradu ribe formirao jedno sa dva pogona pod imenom „Ribarstvo“. Unaprijedio je ulov, tehnologiju sušenja i konzerviranja ribe. Planirao je izgradnju bazena za gajenje ribe i modernih mrestilišta. Oživljavanjem fabrike zadržao je mještane koji su bili krenuli u veće crnogorske centre.

Od ljeta do zime 1952. godine projektovao je, nabavio maretijal, instalirao i predao na korišćenje parno grijanje u gimnaziji na Cetinju.

U januaru 1953. godine naziv preduzeća „Industrija ribe – Rijeka Crnojevića“ promijenjen je u Trgovinsko preduzeće za izvoz i uvoz „Export-import Obod“ – Cetinje. Pored ulova, prerade i prodaje ribe, njegova djelatnost je proširena na nabavku i prodaju stoke i mesa i drugih poljoprivrednjih proizvoda na veliko i malo, proizvodnju hemijskih proizvoda i dr.

Petar Sinanović je otvorio restoran za ishranu radnika, hotel na Rijeci Crnojevića i odmaralište za radnike u Kamenovu. U Crmnici je osnovao ekonomiju koja je poljoprivrednim proizvodima snadbijevala restoran za ishranu radnika. Krajem 1953. godine odlučeno je da se pogon „Ribarstvo“ izdvoji iz „Oboda“ i da se odustane od trgovačke djelatnosti. Preduzeće je 1954. godine počelo pod imenom „Obod“-Industrija elektrotehničkih materijala i preciznih instrumenata. Po selima su formirani manji pogoni za malu proizvodnju koja traži ručni rad. U početku je inžinjere, tehničare i majstore dovodio sa strane, pretežno iz Beograda. Da bi se obezbijedio neophodan kadar otvorene su sopstvene škole: prvo industrijska pa tehnička. U periodu od 1953. godine do 1957. godine „Obod“ je proizvodio: toaletne spune, paste za obuću, armature za rasvjetu, mjerne i instrumente, glancače parketa, usisivače za prašinu, radio-aparate, frižidere, veš mašine, elektroinstalacioni materijal. Od 15 radnika koliko je bilo početkom 1953. godine „Obod“ je krajem 1956. godine imao oko 1.300 radnika.

Petar Sinanović je bio neponovljivi vizionar i pregalac, ne samo na prostorima Crne Gore nego i bivše Jugoslavije, koji je bio više decenija ispred svog vremena.

NOVA VAROŠ

ULICA 18 – Od ulice Nikca od Rovina, između kuća i ograde Dječijeg vrtića u Malom parku do ulice Nikole Lekića.

Predlažem da dobije ime ULICA KRSTA KENJA JANKOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

KRSTO KENJO JANKOVIĆ (1794-1861)

Krsto-Kenjo Janković je bio rijedak četovođa od najznamenitijih crnogorskih junaka. Istakao se u borbama na prostoru od Ceklina do Skadra, Podgorice i Spuža: u napadu na Smail-bega Muminovića (oko 1820. godine), kod Crnih virova (1835. godine), u Bijelom Polju (1835. godine), kod Zoganja (1836. godine), Oštre ponte (1836 i 1838. godine), u Maljevini (u okolini Žabljaka), pri Dugačkoj ponti (1841. godine), u Štitarima u Krajini, kod Vranjine. (1858. godine). A posebno u zauzimanju Žabljaka Crnojevića (1835 i 1852. godine) za šta ga je knjaz Danilo odlikovao zlatnom Obilića medaljom. Knjaz Nikola mu je 1874. godine podigao spomenik.

ULICA 19 – Od (sada) ulice Baja Pivljanina (blizu bivše Male pjace) do i kroz naselje “4 jul”

Predlažem da dobije ime ULICA NIKA SIMOVA MARTINOVIĆA

NIKO SIMOV MARTINOVIĆ (1914-1975)Niko S. Martinović je osnovnu školu (1925. godine) i gimnaziju (1933. godine) završio u rodnom Cetinju, a Pravni fakultet (1938. godine) u Beogradu. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1955. godine. Radio je kao advokatski pripravnik (1939-1941. godine). Bio je direktor i glavni i odgovorni urednik „Pobjede“ (1947-1948. godine), direktor Instituta za proučavanje istorije crnogorskog naroda (1948-1949. godine), stručni saradnik, naučni saradnik i naučni savjetnik u Istorijskom institutu Crne Gore (1952-1957. godine), direktor CNB „Đurđe Crnojević“ (1957-1973. godine). Član-sardnik Matice srpske u Novom Sadu postao je 1969. godine, dopisni član SANU 1972. godine. Učestvovao je u II rugom svjetskom ratu (1941-1945. godine). Još kao srednjoškolac počeo se baviti književnošću (pjesme, putopisi) i folkloristikom (narodno stvaralaštvo). Bavio se i književnom kritikom, državno-pravnom, političkom i kulturnom istorijom Crne Gore, bibliografijom, leksikografijom, novinarstvom. U njegovom naučno istraživačkom radu stalne preokupacije su bili: Njegoš (Petra II), Valtazar Bogišić i Pavel Apolonovič Rovinski. Sarađivao je u preko pedeset listova, časopisa, zbornika (Slobodna misao, Zeta, Zetski glasnik, Cetinjski odjek, Pobjeda, Omladinski pokret, Politika, Borba, Stvaranje, Istorijski zapisi, Susreti, Pravni zbornik, Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju, Starine Crne Gore i mnogi drugi). Pokrenuo je i uređivao Bibliografski vjesnik (1961-1964. godine).

Objavio je oko 600 nučnih i stručnih radova, a najznačajniji među njima su: Proučavanje Njegoša (1949. godine), Janko Vukotić i kapitulacija Crne Gore 1916. godine (1957. godine), Počeci radničkog pokreta u Crnoj Gori (1959. godine), Narodno stvaralaštvo u crnogorskim časopisima od 1871-1912. godine (1961. godine), Književni i naučni rad u Cetinjskoj gimnaziji 1881-1941. godine (1962. godine), Prednjegoševsko doba (1963. godine), Valtazar Bogišić; I, II (1958. godine, 1964. godine), Vukova pravopisna reforma i borba za književno jedinstvo u Crnoj Gori (1964. godine), Razvoj bibliotekarstva u Crnoj Gori od Petra II Petrovića Njegoša do 1945. godine (1965. godine), Razvitak štampe i štamparstva u Crnoj Gori (1494-1945. godine), Radnička pjesma i radnički folklor u Jugoslaviji (1966.godine).

Priredio je knjige: Evanđelje po narodu (antologija poslovica), Rovinski o Njegošu (1964. godine), Književni radovi palih boraca (1959. godine), Petar II Petrović Njegoš: Svobodijada (1967. godine). Bio je jedan od urednika Cjelokupnih djela Nikole I Petrovića Njegoša, knj. I-VI (1969. godine).

Dobitnik je Trinaestojulske nagrade. Odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom bratstva i jedinstva I reda, Ordenom rada III stepena i Ordenom rada sa zlatnim vijencem.

ULICA 20 – Od sadašnje ulice X CRNOGORSKE (pored “Plavenkape”) kroz naselje

Predlažem da to bude ULICA DANILA KIŠA

DANILO KIŠ (1935-1989)Danilo Kiš je osnovnu školu započeo u Novom Sadu, a završio u Karkabarabašu (Mađarska) (1941-1945. godine). Gimnaziju je pohađao u Zalabaški (Mađarska) i na Cetinju (1945-1954. godine). Filozofski fakultet (svjetska književnost) je završio u Beogradu (1945-1958. godine). Bio je član uredništva časopisa „Vidici“ (1957-1960. godine). Radio je kao lektor za srpskohrvatski jezik na fakultetima u Strasburu (1962-1964. godine), Bordou (1973-1978. godine) i Lilu (1979-1983. godine) i dramaturg u pozorištu „Atelje 212“ u Beogradu (1965-1968. godine). Za dopisnog člana SANU izabran je 1986.godine. Od 1962. godine živio je i stvarao u Beogradu i Parizu. U devetoj godini napisao je prve pjesme. Pisao je romane, pripovjetke, drame, eseje studije, rasprave, kritike. Iz njegovog stvaralaštva izdvajaju se romani: „Bašta, pepeo“ (1965. godine) i „Peščanik“ (1972. godine), zbirke pripovjeteka: „Rani jadi“ (1969. godine), „Grobnica za Borisa Davidoviča“ (1976. godine) i „Enciklopedija mrtvih“ (1983. godine). Prevodio je sa mađarskog, francuskog i ruskog jezika. Dobio je NIN-ovu nagradu (1972. godine) i nagradu „Ivo Andrić“ (1984. godine). Proza Danila Kiša predstavlja spomenik srednjoevropskom jevrejstvu, koje više ne postoji.

BAJICE

ULICA 21 – Od kraja Bulevara crnogorskih heroja (Novi Obod) do puta za Njeguše i Kotor

Predlažem da dobije ime KATUNSKA ULICA

OBRAZLOŽENJE:

Katunska nahija je dala žig crnogorskoj državi i crnogorstvu a jedan od dokaza za to je 1918 godina kada je ostala vjerna kralju Nikoli. Nekada se Katunska ulica prostirala od Bajica do hotela “Lokanda” (sadašnja Njegoševa ulica se zvala Katunska), pa predlažem, iz više razloga, da se na korektan način “vrati” u ovu priču. Čini mi se, da je u tu svrhu, ovaj predlog idealan jer je na istom pravcu a i dovoljno dugačka.

ULICA 22 – Od Katunske ulice (pored kuće Vidaka Radevića) kroz naselje do blizu spomenika Božićnim ustanicima.

Predlažem da se nazove ULICA PETRA ZVICERA

OBRAZLOŽENJE:

PETAR ZVICER (1896-1923)

Crnogorski narod je ustao na oružje na Božić 1919 (po julijanskom kalendaru) sa ciljem da poništi odluke veleizdajničke tzv. Podgoričke skupštine (od 26. novembra 1918) i da Crnu Goru oslobodi od vojne okupacije Srbije.

Vođa jedne od crnogorskih ustaničkih, gerilskih, komitskih četa u borbi protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore, izvršene 1918. godine, bio je mladi i hrabri crnogorski patriota Petar Zvicer (rođen 1896. godine u Rokočima, u Cucama, a ubijen od strane srpske vojske i žandarmerije 28. decembra 1923. godine u Šćepan dolu, u Rubežima kod Nikšića).

Kratko o zločinu nad njegovom familijom:

Srpska patrola od 12 žandarma, kojom je zapovijedao major Kecmanović, u noći između 25 i 26. aprila 1923. došla je kod porodične kuće Zvicera u selu Rokoči da traži Petra. Kada su vidjeli da ga tu nema, unutar kuće su zavezali Petrovu majku Anđu (bila je stara oko 60 godina), suprugu Zagorku (oko 23 godine), sestru Planu (20 godina), brata Vidaka (13 godina), te troje Petrove maloljetne djece, zaklali ih i zapalili a babu Đurđu su zavezali za trešnju ispred kuće da gleda kako gori njena poklana porodica.

Premda su o ovom zločinu u parlamentu Kraljevine SHS izvijestili poslanici Crnogorske stranke dr. Sekula Drljević i Savo Vuletić, protiv odgovornih srpskih vojnika nije povedena istraga ili suđenje.

PS: Razmišljao sam i o ideji da nosi ime PORODICE ZVICER ali mislim da je ovo bolja varijanta iz više razloga …

ULICA 23 – Od Katunske pored spomenika Božićnim ustanicima – prema naselju

Predlažem da se nazove ULICA BOŽIĆNIH USTANIKA

OBRAZLOŽENJE:

BOŽIĆNI USTANICI Postojala je velika podjela oko toga na koji način Crna Gora treba da uđe u zajedničku Jugoslaviju. Bjelaši ili organizatori Podgoričke skupštine su smatrali da Crna Gora treba da u Jugoslaviju uđe kao dio Srbije i zbog toga su oni izglasali prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, dok su protivnici tih odluka, organizovali Božićni ustanak, i tražili da Crna Gora na ravnopravan način uđe u zajedničku državu, odnosno da se Crna Gora obnovi kao država i da u skladu sa njenim ustavnim i pravnim poretkom odluči o daljoj sudbini.

Božićni ustanak crnogorskog naroda, podignut 6. januara 1919. po novom, ili 24. decembra 1918. godine, po starom kalendaru, na Badnje veče, imao je za cilj da se ponište odluke tzv. Podgoričke skupštine, od 26. novembra 1918. godine o nelegalnom i nelegitimnom prisajedinjenju Crne Gore Srbiji; da se Crna Gora oslobodi faktičke vojne okupacije srpske vojske; da se odbrani i afirmiše crnogorska državna nezavisnost i da Crna Gora kao punopravan i ravnopravan državno-pravni subjekt stupi u jugoslovensku konfederaciju.

Pripreme za ustanak su bile intezivne … Na oružje se diglo oko 35.000 ustanika… Parola ustanika je bila: „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“… Štab pobunjenika se nalazio u Bajicama.

Pop Stevo Drecun je otkrio plan pobune i rekao Mitrofanu Banu-mitropolitu, koji obavještava komandu srpskih trupa na Cetinju.

Opkoljeni su Cetinje, Rijeka Crnojevića, Virpazar 21 decembra 1918 godine. Na pregovore dolaze Janko Vukotić i Jovo Bećir sa ciljem da spriječe obračun i prolivanje krvi.

Pobunjenici su u načelu prihvatili mirovne inicijative uz određene uslove.

Ustaničke zahtjeve potpisao je kapetan Krsto Zrnov Popović.

Komandant Jadranskih trupa general Milutinović odbija zahtjeve i dolazi do oružane borbe.

Oko Cetinja je poginulo 16 a ranjeno 63 ustanika. Prvi je poginuo Đuro Drašković kod Orlova krša. Oko Nikšića gine 29 ustanika. Veliki broj ljudi je uhapšen, osuđen, kuće porušene i popaljene, bilo je i svirepih zločina o kojima govori i „Krvavi album Karađorđevića“.

Vlast i bjelaši su u krvi ugušili Božićni ustanak i komitski pokret ali će se otpor nastaviti.

Od decembra 1918 do avgusta 1929 godine u vrtlogu sukoba nestalo je nekoliko hiljada ljudi. Ubijeno je preko 3.200, opljačkano preko 5.800 crnogorskih kuća, kroz zatvore je prošlo preko 4.700 muškaraca, žena i djece. U egzil odlazi preko 3.000 crnogorskih porodica.

Uprkos činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor srpskoj vlasti i njihovim pristalicama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine.

Sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i – u vrijeme njihova trajanja – jedini primjer masovnoga oružanoga otpora srpskoj politici u Kraljevini SHS.

Svjesni što za crnogorsko državno biće predstavljaju borci Božićnog ustanka, predlažemo da bivša Čermakova ulica (od Gimnazije pored spomenika Božićnim ustanicima) nosi naziv po junacima bez kojih ne bi bilo crnogorskog identiteta i države.

ULICE 24 i 25 – Od Katunske ulice (desno) kroz naselje ispod Sandinog brda i Pišteta do Bajičke crkve.

Predlažem da se ove dvije ulice spoje u jednu ulicu jer tangiraju sjeverni dio Bajica i da se ona nazove BAJIČKA ULICA

OBRAZLOŽENJE:

Neimenovana ulica od Katunske, ispod Sandinog vrha, do crkve u Bajicama treba da se nazove Bajička po kriterijumu kojim se želi naglasiti ko su bili starosjedioci ovog dijela cetinjskog polja u vrijeme dolaska Ivana Crnojevića …

Pored Donjokrajaca, Humaca i Medovljana, jedno od najstarijih plemena koja su naseljavala Cetinjsko polje su i Bajice pa predlažem da se glavna ulica koja sa sjeverne strane tangira Bajičko polje nazove BAJIČKA ULICA

ULICA 26 – Od Katunske kroz Suvo Do

PREDLOG I OBRAZLOŽENJE: SUVODOLSKA ULICA

Kako ova neimenovana ulica u Bajicama vodi od Katunske ulice do naselja formiranog u području koje se zove Suvodo, predlažem da nosi ime SUVODOLSKA ULICA.

ULICA 27 – Od Katunske ide u naselje Osoje i završava kao slijepa

Prelažem da se nazove ULICA VOJVODE MARKA MARTINOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

VOJVODA MARKO DRAGOV MARTINOVIĆ (1830-1917)

Marko D. Martinović je potomak Tomaša Martinovića, brata vojvode Batrića. Bio je vojvoda i senator. Vatreno krštenje imao je kao petnaestogodišnjak. Junaštvom i vještim komandovanjem istako se u bici na Grahovcu (1858. godine) , u ratu 1862. godine i bici na Vučijem Dolu (1876. godine). Dobitnik je Obilća medalje, Medalje za hrabrost, Danilovog krsta trćeg stepena, Danilovog krsta petog stepena, Medalje za junaštvo 1862. godine, Medalje spomenice za rat 1876-1878. godine i drugih odlikovanja.

P.S.: U istorijijskoj literaturi se sporadično i nerijetko i neprcizno navode nazivi domaćih i stranih odlikovanja.

DONJI KRAJ

ULICA 28 – Od Mojkovačke kroz dio naselja Donji kraj a završava se slijepo (pored Zambata)

Predlažem da se nazove ULICA IVANA BOROJEVA

OBRAZLOŽENJE

IVAN BOROJEV

Pri kraju prve polovine 15. vijeka (oko 30 do 40 godina prije Ivana Crnojevića) doselio se na Podlovćenski dolac vojvoda Ivan Borojev iz Starog Vlaha (Zlatibora). Bio je ne samo glasoviti junak i sposoban harambaša, već i izuzetno mudar i dalekovid čovjek.
Po dolasku na Podlovćenski dolac, Ivan Borojev sa ženom Jelicom i sinovima Borojem, Vladislavom, Vušurom i Dragoslavom, je bio prinuđen da krči šumu i stvara plodno zemljište. Posebnu pažnju posvetili su stočarstvu, za koje su imali povoljne uslove.
Rječica Cetina je bila prije toga ostavila tok cetinjskim poljem tako da je ličila na običan potok.
Ivan je uspio je da uspostavi trgovinske odnose sa Mletačkom Republikom, isporučujući joj kastradinu i poznati lovćenski sir, za one potrebe u kojima su oni oskudijevali.
U Podlovćenskom polju Ivan je sa sinovima podigao kuće za stanovanje. Ovo mu se mjesto dopadalo jer je blizu more i Skadarsko jezero, pa se tu stalno nastanio.

Savjetovao je sinove, “da što prije podignu crkvicu na najpogodnije mjesto i da je posvete rođenju sv. Bogorodice i da njega i ženu mu Jelicu ukopaju onđe, đe misle crkvu graditi – ako bi umrli prije podignuća crkve; da paze Dolac i da ga dobro rade; da im je najljepše mjesto kućama ispod prisoja sjevernijem krajem Doca; da se ljube, slušaju i složno žive; da se ne uznose od siromaha; da budu čuvari narodnijeh običaja, svojih svetinja, branioca slobode, branioca vjere i zakona i da budu pokorni zetskijem gospodarima.”
Na kraju je poručio sinovima da ako izvrše njegove amanete, biće dostojni zvat se sinovima vojvode Ivana i imaće pristupa i mjesta kod ljudi.

Ivan Borojev je u dubokoj starosti proživio u novoj postojbini pet-šest godina, pa je umro, a uskoro po njegovoj smrti umrla je i njegova žena Jelica. Sinovi su ih ukopali na Velju Gomilu, đe odrede graditi crkvu, a na grobove su navalili dva velika kamena, koji se i danas mogu vidjeti pred Vlaškom crkvom.

Oko trideset godina prije dolaska Ivana Crnojevića na Cetinje sinovi Ivana Borojeva podigli su crkvu na „Velju Gomilu” (danas Vlaška crkva) opleli je prućem, oblijepili blatom, pokrili slamom i posvetili rođenju sv. Bogorodice,

Stanovnici iz okola nazvaše ovu crkvicu „Vlaška” pa joj to ime ostade za vazda.

Podlovćenski dolac prozvan je Cetinjem po rijeci Cetini, no pošto je ona čitava presušila, a pošto je Ivan Crnojević ogradio manastir i dvorac na uvoru rječice Cetine, pa stanovnici izokola i sinovi vojvode Ivana Borojeva ne šćeše se pošlje zvati „Starovlašanima”, no „Cetinjani”, tako ih nazvahu i docniji naseljenici na Cetinje, pa docnije to ime „Cetinjani” primiše svi naseljenici Podlovćenskog doca”.

ULICA 29 – Od Mojkovačke kroz dio naselja Donji kraj (gdje su kuće bratsva Ivaniševići) prema brdu

Predlažem da se zove ULICA IVANIŠEVIĆA

ULICA 30 – Od Mojkovačke (kod Crvenkape) pored kuće Abramovića u Donjem kraju do brda

Predlog: Nazvati je ULICA DRAGA JOVOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

DRAGO JOVOVIĆ (1923-1996)Rođen je 1923. godine u selu Ćeklići nadomak Cetinja. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju. Kao đak Cetinjske gimnazije rano se uključio u pokret otpora protiv okupatora i bio jedan od organizatora Skojevskog pokreta na Cetinju. Po zadatku Komunističke partije ostaje da radi na Cetinju, gdje je u prvim danima rata bila aktivna partijska organizacija.

Kao aktivan član organizacije biva rano otkriven i uhapšen, a potom i interniran u Albaniju i Italiju. U internaciji u Italiji nastavlja sa partijskim radom. Nakon kapitulacije Italije i bjekstva iz zatvora Kolfiorito, uzima učešće u aktivnostima prekomorskih brigada u borbi protiv fašizma u Italiji.

U toku rata se prebacuje na ostrvo Vis, tada jednu od oslobođenih teritorija, i završava obuku za meteorološku službu u avijaciji koju su organizovale savezničke snage. Oslobođenje je dočekao kao oficir JNA u Rajlovcu gdje je učestvovao u razvoju hidrometeorološke službe avijacije.

Nakon što je demobilisan po zadatku je vraćen na Cetinje, gdje je obavljao niz odgovornih državnih i partijskih funkcija. Najznačajnija je bila dužnost predsjednika opštine Cetinje, koju je obavljao u vrijeme kada se odlučivalo o počecima rada Oboda, tako da se može reći da je u osnivanje Oboda bio uključen praktično od prvog dana.

Shvatajući da Cetinju koje je izgubilo poziciju prijestonice i glavnog grada treba uliti novi život i trasirati put njegovog daljog razvoja, vjerovao je da se to najbolje može postići ekonomskim razvojem, kroz podsticaj osnivanja privrednih kolektiva kao što je Obod.

Krajem 1959. godine dolazi na čelo Oboda. Na ovoj funkciji ostao je do 1970. godine. U tom periodu izgrađene su fabrike elektromotora i mašina za pranje rublja na novom komplesku.

Nakon tog perioda od 1971. godine odlazi na dužnost člana Sekretarijata CKSKCG. Po završetku mandata biva izabran za člana delegacije Crne Gore u Skupštini SFRJ.

Početkom marta 1976 godine ponovo je izabran na mjesto generalnog dirketora Oboda.

Period njegovog «drugog boravka» u Obodu karakteriše živa tehničko-tehnološka aktivnost. Rezultat toga je izgradnja i puštanje u rad tri nove fabrike i to horizontalnih zamrzivača, kombinovanih hladnjaka i vertikalnih zamrzivača i fabrika ledomata. Na ovoj funkciji ostaje do kraja 1980. godine, kada biva izabran za člana predsjedništva Crne Gore.

U Obod se po treći put vraća nakon velikog požara u februaru 1985. godine i ostaje kao v.d. direktora do septembra iste godine.

Za svoje učešće u ratu i dugogodišnji uspješan rad u privredi dobio je brojna ratna i mirnodopska odlikovanja, među kojima se izdvaja Partizanska spomenica 1941. 13-julska nagrada…. Nosilac je odlikovanja i titule Commendatore d’Italia.

Drago Jovović je jedan od najvećih privrednika Crne Gore. On je najzaslužniji što je Petar Sinanović Nagib, osnivač Obod-a, došao i ostao na Cetinje. Zahvaljujući njegovom menadžerskim sposobnostima i preduzetničkom osjećaju, “Obod” je nepogrešivo izabrao razvojni put i postao proizvođač aparata za domaćinstvo čiji su se proizvodi prodavali po cijelom svijetu. Sve ideje za razvoj “Obod”-a na novom kompleksu (Fabrika Elektromotora, Fabrika Horizontalnih zamrzivača, Fabrika Veš mašina, Fabrika Kombinovanih hladnjaka i vertikalnih zamrzivača) su isključivo njegove. Osim toga, zahvaljujući njegovom visokom privrednom i političkom rejtingu obezbijeđeni su povoljni krediti i realizovani su svi ti projekti. Otvorio je i fabriku žičanih proizvoda za rashladne aparate ”Obod”-a u Plavu i tako doprinio da se tamo zaposli oko 150 radnika. U njegovo vrijeme ”Obod” je zapošljavao oko četiri hiljade radnika.

ULICA 31 – Od Mojkovačke prema Špadijerskom vrhu đe su kuće starosjedilaca Špadijera

PREDLOG: ULICA ŠPADIJERA

ULICA 32 – Od Mojkovačke pored kuća Počeka kroz Donji kraj do brda

Predlog: ULICA POČEKA

ULICA 33 – Od Mojkovačke kroz Donji kraj završava se slijepo

PREDLOG: ULICA dr ANTA GVOZDENOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

Dr. ANTO GVOZDENOVIĆ (1854-1935)Anto Gvozdenović je osnovno obrazovanje stekao u rodnim Ćeklićima (Cetinje). Poslije drugog razreda Bogoslovije na Cetinju (1869-1971. godine) odredjen je za studije medicine koje je zavšio u Moskvi 1879. godine. Govorio je ruski, francuski i italijanski jezik. Učestvovao je u crnogorsko – turskom ratu (1876. godine), rusko – turskom (1877-1878. godine), ratu u Turkmeniji (1879-1880. godine), rusko – japanskom (1904-1905. godine), balkanskim ratovima (1912-1913. godine) i Prvom svjetskom ratu 1914-1916. godine). Poslije rusko – japanskog rata dobio je ruski čin general – lajnant. Odlikovan je ruskim Ordenom Svetog Stanislava prvog i trećeg stepena s mačevima, Ordenom Svetog Vladimira trećeg i četvrog stepena s mačevima, Ordenom Svete Ane trećeg stepena i Ordenom Danila i trećeg i četvrog stepena.

ULICA 34 – Od Mojkovačke kroz Donji kraj, završava se slijepo (pored Zeljara)

PREDLOG: ULICA DELJA

OBRAZLOŽENJE:

Svako bratstvo u Donjem kraju još je od duboke starine imalo svoju ,, ulicu“ koje su po istim bratstvima nosile svoje ime. Da je upravo tako, možemo se uvjeriti i uvidom u etnografsku studiju Jovana Erdeljanovića ,, Stara Crna Gora“ koja je publikovana 1924. godine. Delje su, inače, sa Ivanovićima i Ivaniševićima najstarije bratstvo u Donjem Kraju, ali i u Cetinjskom Polju. Njihov rodonačelnik Stevan Delja doselio se na Cetinje još u doba Ivana Crnojevića. Prema tome, kontinuitet trajanja istog bratstva na Cetinju iznosi više od pet stotina godina.

Kako su ulice u Donjem kraju definisane po bratstvima smatram da ulicu broj 34 koja vodi do teritorije gdje su nekada živjele porodice Delja treba nazvati ULICA DELJA.

ULICA 35 – Od kraja Jabučke (kod Zrnožita) do Gnjijevog dola

Predlog: ULICA PETRA TOMANOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

PETAR TOMANOVIĆ (1928-2004.)Rođen je 1928. na Cetinju. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je na Cetinju. Ekonomski fakultet studirao je u Lenjingradu i Beogradu.

Bio je rukovodilac značajnih privrednih preduzeća: Košute, Trgoprometa, Kartonaže, predsjednik opštine Cetinje (1967-1973), direktor fonda za izgradnju infrastrukture na Cetinju. član inicijativnog odbora za podizanje Njegoševog mauzoleja i podpredsjednik Odbora za izgradnju Mauzoleja na Lovćenu.

U vrijeme njegovog mandata kao predsjednika opštine izgrađeni su značajni objekti: Dječija bolnica 1970, Tehnička škola 1972, Naselje 4. Jul, Nova gradska tržnica 1972, Gornji pogoni Oboda (Fabrka EM, Fabrika HOZ, Fabrika VM, Fabrika Bauknect. Urađen je put kroz Katunsku nahiju. Urađene su i uređene mnoge gradske saobraćajnice. U dva navrata ugostio je na Cetinju predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Na jednom od susreta (1968.godine) pokrenuo je pitanje prebacivanje posmrtnih ostataka kralja Nikole I na Cetinje. (U knjzi ”Prenos i sahrana posmrtnih ostataka Nikole I Petrovića Njegoša” dokumentovan je predlog Petra Tomanovića drugu Titu).

Poseban doprinos dao je osamdesetih godina i kao rukovodilac Službe za obnovu Cetinja nakon zemljotresa.

Obavljao je mnoge društvene funkcije a navešću samo jednu, da je šezdesetih godina bio predsjednik FK“Lovćen“ (do 1967. godine) jer je za FK“Lovćen“ svim svojim bićem bio vezan.

Učesnik NOB-a od 1943. god.

Odlikovan od strane predsjednika FNRJ Josipa Broza Tita medaljom rada
Odlikovan od strane predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita ordenom rada sa zlatnim vijencem
Odlikovan je od strane predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita ordenom za vojne zasluge sa srebrnim mačevima
1. Nije važno što je slijepa i što je trenutno rampa na ulazu!Odlikovan od strane predsjednika Republike Italije Giuseppe Saragat ordenom za zaslugePetar Tomanović (desno) u društvu predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i njegove supruge Jovanke Broz (Cetinje, 14. maj 1969).
  
  ULICA 36 – Od Mojkovačke kroz gornji dio Donjeg kraja pored kuća bratstva Ivanovića do brda
  
  PREDLOG: ULICA IVANOVIĆA
  
  ULICA 37 – Od Mojkovačke (kod fabrike Obod-Bauknecht) kroz naselje iza fabrike
  
  Predlažem da dobije ime ULICA DR NIKŠE IVANOVIĆA
  
  OBRAZLOŽENJE:
  
  Dr NIKŠA IVANOVIĆ (1928-1981)Primarijus dr Niko-Nikša (Jošov) Ivanović cijeli svoj životni i radni vijek proveo je i posvetio Cetinju. Rodjen je 05. novembra 1928. god. u porodici Joša K. Ivanovića, uglednog predratnog učitelja, i supruge mu Olge (rodjene Marinović). Veoma rano, još kao predškolsko dijete, dr Niko-Nikša Ivanović ostaje bez oca, što će umnogome obilježiti njegov život i otežati mu životni put. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Cetinju, a studije medicine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu (Bosna i Hercegovina, tadašnja Jugoslavija), kao jedan od najzapaženijih studenata u generaciji. Specijalizirao je pedijatriju na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a specijalistički rad je odbranio pred komisijom kojom je predsjedavao prof. dr sci Vukan Čupić, jedan od najuglednijih pedijatara koga je bivša Jugoslavija ikada imala i po kome Klinika za majku i dijete iz Beograda danas nosi naziv “Klinika za majku i dijete “Vukan Čupić““. Prof. Čupić je smatrao dr Nika-Nikšu Ivanovića svojim najboljim specijalizantom, ne samo u generaciji, već za vrijeme svog cjelokupnog radnog vijeka, što nije krio i što je javno saopštavao kad god i gdje god mu se za to pružila prilika. Dr Ivanović i prof. Čupić, i institucije na čijem čelu su se nalazili, nastavili su svoju stručnu saradnjui nakon specijaliziranja dr Ivanovića na, za to vrijeme, veoma naprednim principima, ali i blisko druženje na Cetinju i u Beogradu sve do smrti prof. Čupića.
  
  Dr Niko-Nikša Ivanović je osnivač Neonatološke službe i pionir neonatologije u Crnoj Gori. Po povratku sa specijalizacije, na svom Cetinju ulaže ogromne napore najprije da Medicinski centar “Danilo I“ dobije dječju bolnicu, prvu dječju bolnicu u Crnoj Gori fizički odvojenu od ostalih odjeljenja, a potom i da se kupi, donacijom i uz pomoć Italijanske vlade, prvi inkubator u Crnoj Gori, te da se, na koncu, osnuje Centar za nedonošenu djecu na Cetinju, prvi centar ove vrste u Crnoj Gori i jedan od prvih u bivšoj Jugoslaviji (nakon Klinike za majku i dijete iz Beograda). Centar za nedonošenu djecu bio je regionalnog karaktera, a njegov kapacitet i stručni resursi bili su na raspolaganju i stanovništvu izvan SR Crne Gore. Centar je u svakom trenutku raspolagao vozilom i pripravnom medicinskom ekipom, a sve u službi prevoza i pratnje malih bolesnika od svojih kuća do Centra na Cetinju. Principi na kojima je dr Ivanović zamislio i formirao službe Centra za nedonošenu djecu bili su veoma napredni i jedinstveni u Crnoj Gori u to vrijeme. Dr Ivanović je bio doživotni šef Dječje bolnice koja je radila u sklopu Medicinskog centra “Danilo I“ i načelnik Centra za nedonošenu djecu (danas Neonatologije). Ogroman trud, zalaganje i samopregoran rad dr Ivanovića (“rad bez radnog vremena“, kako su govorili savremenici i kako jednom prilikom u Cetinjskom listu napisa kolega i savremenik dr sci Vasilije Kusovac), kao i visoka stručnost nijesu prošli nezapaženo. Naprotiv, visoko su bili cijenjeni ne samo od strane kolega i stanovnika Cetinja, već i u cijeloj Crnoj Gori i Jugoslaviji. Dobitnik je Povelje pedijatara Jugoslavije, najvišeg priznanja Društva jugoslovenskih pedijatara,i Trinaestonovembarske nagrade Cetinja, priznanja do kojeg je najviše držao. Dugotrajni aplauz koji je dobio primajući Trinaestonovembarsku nagradu i danas je duboko urezan u sjećanju i odzvanja u ušima njegovih savremenika koji su prisustvovali dodjeli priznanja. Pored stučnog, dr Nikša Ivanović se bavio i naučnim radom, saradjujući u “Medicinskim zapisima“, stručnom časopisu Društva ljekara Crne Gore.
  
  Dr Ivanović je preminuo rano, sa nepune 53 godine (19. oktobra 1981. god.). Ispraćaj koji su mu priredili gradjani Cetinja i Crne Gore još je u sjećanju ljudi koji su mu prisustvovali. Na taj način, odata je počast voljenom “narodnom“ doktoru, kako zapisa Svetozar Đonović u Večernjim Novostima od 20. oktobra 1981. god. Koliki ugled u društvu je uživao dr Nikša Ivanović,kako su ga zvali savremenici, najbolje oslikava jedinstveni i nikada više ponovljeni gest uprave EI Obod, tadašnjeg jugoslovenskog industrijskog giganta sa nekoliko hiljada zaposlenih. Naime, 19. oktobra 1982. god., rukovodstvo EI Obod proglasilo je neradan dan unutar te radne organizacije, kako bi zaposleni mogli otići na obilježavanje godišnjice smrti dr Nikše Ivanovića.
  
  Umjesto daljeg navodjenja činjenica citirat ću dio razmišljanja koja su o dr Niku-Nikši Ivanoviću saopštili njegove kolege i savremenici na njegovom ispraćaju.
  
  Svetozar Đonović u svom osvrtu “na vest o smrti Dr Nikše Ivanovića sa Cetinja“ u beogradskim Večernjim novostima od 20. oktobra 1981. god. u tekstu pod naslovom “Otišao narodni lekar“, izmedju ostalog napisa: “… Ne samo što je bio savestan i human zato što mu je tako nalagala profesija, već je on u pravom smislu reči bio od onih dobrih ljudi, koji su uvijek mirno i uspravno koračali kroz život, starajući se da svakome pomognu, da nikog ne uvrede, a najmanje ostavljajući vremena za sebe. Bio je od onih retkih ljudi, za koje se ima utisak da nikad ne mogu da se naljute na čoveka. Za doktora Nikšu nikada, ne samo u Cetinju, već i po besputnim selima, nije bilo teškoće da stigne makar i pešice do malog pacijenta. Zahvaljujući njegovoj predanosti, ljudskosti i humanosti, njegovoj izuzetnoj stručnosti i prilježnosti svom pozivu – sačuvani su mnogi mladi životi u Crnoj Gori. Stoga je vest o njegovoj smrti prvenstveno pokosila njih i njihove roditelje. Zaplakaće mnogi danas na njegovoj sahrani. Reći će mu: Zbogom, dragi doktore Nikša! Ostaće doktor Nikša kao svetao lik Cetinja, kao lekar sa najlepšim epitetom “narodnog lekara“, kao čovek u pravom smislu te reči.“
  
  Prof. Dušan Gvozdenović, prilikom ispraćaja, nad odrom dr Nikše Ivanovića, pored ostalog kaza: “… Mnoge su te vrline krasile. Sve ono što je crnogorskom imenu dalo svoj pečat i što je bilo sažeto u riječi čojstvo, nalazilo se je kod tebe. A to znači – poštenje, poštovanje drugog, ljubav prema čovjeku, odmjerenost, savjestan rad, principijelnost, hrabrost. … Ljudi kao što si ti bio ne umiru svojom fizičkom smrću. Oni i dalje zrače i učestvuju svojim primjerom u formiranju drugih.“
  
  Kolega pedijatar i dragi prijatelj dr Ilija Vukotić na ispraćaju dr Nikše Ivanovića, pored ostalog kaza: “… Koliko djece danas ne bi bilo živo, kojima priroda nije dala ono što im omogućava život, da nije bilo njegovog (dr Nikšinog, prim.a.) znanja, truda, topline i ljubavi da im to nadoknadi, da tim tek započetim životima nadomjesti ono što im je priroda bila uskratila. A dr Nikša je svoj posao obavljao znalački, savjesno, predano i smireno uz svu ljubav neizmjerno veliku i toplu prema svojim malim pacijentima. Skromnost je krasila ovog vrlog čovjeka, a on je njome služio za primjer. Lik dr Nikše Ivanovića ne bi bio potpun ako se ne bi nešto reklo i o njegovom dugogodišnjem radu na formiranju medicinskih kadrova uopšte, a posebno u Medicinskoj školi na Cetinju. Može se slobodno reći da ti kadrovi Medicinske škole služe na čast ne samo svojim profesorima, već i Cetinju baš po tom ljudskom pristupu radu za koji su se okvalifikovali. Kao izuzetan stručnjak dr Nikša je dobio Povelju pedijatara Jugoslavije, jer su rezultati njegovog rada bili veoma visoko ocijenjeni. A kao čovjek koji je radio na svom Cetinju i za svoje Cetinje, bezrezervno i u svakoj prilici, koji je taj grad volio kao samog sebe – Cetinje mu je dodijelilo Trinaesto-novembarsku nagradu. … Pokojni dr Nikša govorio je jednako, bez zamora o bolesnoj djeci i o perspektivama razvoja Cetinja. Ove dvije teme su bile uvijek prisutne u razgovorima koje je vodio taj široko i svestrano obrazovani čovjek, a često su bile i jedine teme. O Cetinju – tražio je informacije i bio je uvijek dobro i znalački informisan. Svakom i najmanjem uspjehu se radovao, a neuspjehe i propuste uvijek je teško doživljavao. I nama svima svima teško pada pomisao da mu se nije ispunila njegova velika želja da doživi ostvarenje rješenja vitalnih problema grada, a uz to da doživi da se ostvare ideje o kompletnoj dječijoj zaštiti otvaranjem dječijih vrtića, jaslica i drugih institucija zdravstvene zaštite, na čemu je neposredno radio i za što se uvijek zalagao. … o našem drugu, prijatelju i sugradjaninu primarijusu Dr Nikši Ivanoviću može da se kaže da je njegovo rodjenje, rad i smrt vezano za Cetinje, i samo za njega. Jer ljubav prema Cetinju dovela ga je iz studentske skamije direktno na Cetinje, iako je u ono vrijeme imao veliki izbor. Tako će Nikša jednako postupiti i nakon specijalizacije pedijatrije na Institutu za zaštitu majke i djeteta SR Srbije, gdje je svojim znanjem i radom stekao povjerenje i ugled. Na tom Institutu je bio cijenjen od svih s kojima je dolazio u kontakt: svojih kolega i drugih, a posebno od pokojnog prof. dr Vukana Čupića. Dr Nikša će kasnije sa Institutom za majku i dijete razviti visoki nivo saradnje na savremenim principima pedijatrije.“
  
  Ispred pedijatrijske sekcije društva ljekara Crne Gore, kolega pedijatar dr Miodrag-Džijo Marković, pored ostalog, je rekao: “… Bez namjere da ga činim većim nego što je bio, ali sa obavezom da kažem ono što znam o njemu, moram reći da je uvijek birao onaj teži put, opredjeljivao se za ono što drugi nije znao, a njegovoj sredini je to bilo potrebno, za ono što nijesmo imali, birao je ono što je bilo neophodno, bez obzira na to koliko će to njega opteretiti, i bez iluzija da će mu to nešto donijeti. Tako motivisan opredijelio se da prvi u SR CG osnuje Centar za nedonešenu djecu. Izabrao je djelatnost sa kojom se niko nije i neće se proslaviti, ali koja će realizovati humanost našeg poziva, ohrabriti i dati nadu roditeljima, zbrinuti nemoćnog i neminovno dati rezultate koji će za mnoge od njih život značiti. Toliko dugo je radio taj posao, da smo većina nas u Crnoj Gori svjedoci već odraslih i psiho-fizički zdravih ljudi kojima je on život udahnuo. Zato danas – sada i ne možemo a da bolno ne uzdahnemo za čovjekom, čija smrt uzdah spontano izaziva. Ja sam imao sreću da ga upoznam na studijama, kada se uspravljao uprkos teretu koji ga je golemo pritiskivao. Svi smo svjedoci da smo ga uspravnog i upoznali. Da je takav i kroz život ostao i išao – da je beskompromisan borac za osnovne postavke etike svoga poziva. Da je išao još i dalje, pripadao onima koji se bore da istorija ne padne u zaborav, istraživao je i učio, pisao i drugima prenosio ono što je iz istorije svoga kraja, posebno medicine, saznao. Tako je istoriografija sve više bila njegova preokupacija, pored normalnog posla. Izabravši svoj poziv dječijeg ljekara i radeći u svom Cetinju, već na samom početku se odlučio da cijelom snagom svoga bića pripadne djetetu u teškom stanju njegove bespomoćnosti, čak i u periodu kada je i te kako bila potrebna briga, pažnja i terapija drugih njemu samome. Svoj radni vijek počeo je i završio ovdje (na Cetinju, prim.a.). U mukotrpnom i neprekidnom bdenju nad mladim životima, pokazao je veliko strpljenje i upornost, snagu i ljubav, a u ljudskim odnosima besprimjernu istinoljubivost i principijelnost. Takav rad je i jedino mogao dati tako vrijedne rezultate kakve je Nikša postigao. Time je bio ispunjen život ovog običnog, ali pravog čovjeka. Živio je život onih ljudi koji pošteno služe svom narodu, svojoj zemlji i jedu njen hljeb. … Dr Nikša nam je ostavio trajnu inspiraciju da pripadamo svom pozivu i da ga razvijamo do nivoa koji zaslužuje naš naraštaj i za koji se on čitavog svog života iskreno borio.“
  
  Prilikom ispraćaja dr Ivanovića, kolega i dragi prijatelj dr sci Veselin-Ine Vujović, pored ostalog, je rekao: “… Veliku ljubav i emotivnost koju si (dr Nikša, prim.a.) gajio prema rodnom Cetinju, dovele su te u ovaj grad svijetlih tradicija, gdje si svojim nesebičnim, požrtvovanim i kvalitetnim stručnim radom, ušao u plejadu i elitu poznatih crnogorskih dječjih ljekara. Bio si omiljen, medju djecom, tvojim odanim pacijentima, medju roditeljima koju su gajili beskrajno povjerenje prema tebi i tvojem radu. … Za svoj predani, uspješni i kvalitetni rad, kojim si izrazito unaprijedio pedijatrijsku službu, dobio si najveće priznanje ovog grada (Cetinja, prim.a.) kojeg si toliko volio. Ovaj tužni skup, koji ti ovim putem odaje posljednju ljubav i priznanje za sve što si napravio za svoje nejake pacijente, te na taj način usrećio njihove roditelje, je dokaz istinske ljubavi Cetinjana i Crne Gore za tvoje velike doprinose i zasluge…“
  
  Praveći osvrt u Cetinjskom listu povodom smrti dr Nikše Ivanovića pod naslovom “Djeca će čekati“, dugogodišnji kolega i dragi prijatelj dr sci Vasilije Kusovac, pored ostalog, zapisa: “… Zaljubljenik u Cetinje (dr Ivanović, prim.a.) vratio se u rodno mjesto, da služi ovom kršu i ovoj djeci i narodu. Malo ga je gledao – rano je umro Nikša Ivanović. Volio je čovjeka – ta ljubav ga je povela medicinskim naukama. Nije imao radnog vremena – ono je bilo ugradjeno u potrebe bolesnog čovjeka i njegovih malih pacijenata i noću i danju. Volio je svoje rodno Cetinje – ta ljubav ga je dovela da ugradi sebe u njega, da se uvrsti u red čestitih žitelja toga grada. Sav je bio u željama i planovima za unapredjenje zdravstvene zaštite i prosperitet Cetinja i Crne Gore. I u tim razgovorima, taj skromni čovjek “sa trotoara“ je dobijao u žustrini i tonu zrelim i naprednim rezonima. I nauka je interesovala Nikšu – saradjivao je u “Medicinskim zapisima“, a istorija ovog kraja je bila njegov fah. U to se unosio svim bićem svojim, ponosan je bio na tu istoriju. … Humanista je veliki bio – mnoge cetinjske zore je dočekao pored bolesničkog kreveta. Gledao je te zore preko kapije bolnice, tamo prema Lovćenu. Ponosan je na njega bio, pun je njega umro. Sahranjen je u njegovu, podlovćensku zemlju 20. oktobra 1981. godine.“
  
  Pošto se u ovoj ulica nalazi rodna kuća dr Nikše Ivanovića a na osnovu navedenog obrazloženja i činjenice da se stanovnici te ulice slažu sa ovom inicijativom, smatram da bi ova ulica trebala da nosi ime ULICA DR NIKŠE IVANOVIĆA.
  
  ULICA 38 – Od Lovćenske (iznad Rasadnika) pored “Govedarnika” do Jaroslava Čermaka
  
  PREDLOG: ULICA JOVANA POPOVIĆA LIPOVCA
  
  OBRAZLOŽENJE:
  
  JOVAN POPOVIĆ LIPOVAC (1856-1919)Jovan Popović je osnovnu školu i gimnaziju učio u Kotoru, Zadru, Zagrebu i Beogradu. Po okončanju srednje škole završio je artiljerijsku akademiju u Moskvi. Od 1883-1898. godine živio je na Cetinju. Čin brigadira crnogorske vojske dobio je 1890. godine, a čin general-majora u rusko-japanskom ratu 1904-1905. godine. Bio je ađutant knjaza Nikole. Istakao se hrabrošću i vještinom u komandovanju u Hercegovačkom ustanku (1875. godine), crnogorsko-turskom ratu (1876. godine), rusko-turskom ratu (1877-1878. godine), ratu u Turkemniji (1879-1880. godine), rusko-japanskom ratu (1904-1905. godine) i Prvom svjetskom ratu (1914-1918. godine) kada je komandovao divizijom u borbi protiv Njemaca u Galiji.
  
  Za vrijeme boravka na Cetinje (1883-1989. godine) učestvovao je u kulturnom i javnom životu Crne Gore. Objavio je 6 knjiga od kojih su najznačajnije: „Rusija i Crna Gora“ (1883. godine) i „Crnogorci i crnogorske žene“ (1887. godine). Bavio se i poezijom i prevodilačkim radom. Najpoznatije pjesme su mu: Bosanski osvetnik“ i „Izdajica“. Bio je jedan od pokretača amaterske pozorišne umjetnosti. Igrao je kao glumac-amater u prvim predstavama „Balkanske carice“ u „Zetskom Domu“ 1888. godine.
  
  Odlikovan je ruskim odlikovanjima: „Krstom Sv. Đordja“ prvog stepena i „Ordenom Sv. Vladimira“ i Crnogorskom Obilića medaljom.
  
  B – NOVI PREDLOZI ZA DODATNA IMENOVANJA
  
  1-NEIMENOVANA ULICA IZA ELEKTRO DISTRIBUCIJE
  
  PREDLOG: ULICA SULE RADOVA
  
  OBRAZLOŽENJE:
  
  SULA Radov RADULOVIĆ (1790-1872)Nije do sada tačno utvrdjeno kada je rođen Sula Radov Radulović, ali se pretpostavlja da je rođen 1790. godine u Komanima. Umro, je u osvit proljeća, 1872. godine – na crkveni praznik “Cvijetni” i bio sahranjen ispred Vlaške crkve, o državnom trošku, uz prisustvo dvora i svih predstavnika državnih organa ondašnje Crne Gore. Dakle, živio je, po navedenoj pretostavci, 82 godine. Pravo mu je ime (kršteno) – Kostadin.
  
  Radulovići su se u Komane doselili sa Čeva. Otac Sulin je Rade Muratov, a majka Dokna, od Pejovića iz Komana. Nadimak Sula mu je dao narod.
  
  Imao je četiri sina, i to: Sava, Marka, Boja i Njenja. Kad mu je bilo 15 godina, ranjen je u nogu, u jednom ratu sa Turcima i od tada je bio hrom. Nije pohadjao školu. Sulu je, od vladara Petrovića, zapazio Petar I, čin kapetana mu je dao vladika Rade, raskapetanio ga je knjaz Danilo, a rehabilitovao knjaz Nikola.
  
  Za vrijeme Petra I, Sula je postao član Kuluka, prve jedinstvene sudske institucije u Crnoj Gori, koja je uspostavljena 1798. godine. Istakao se, kao član te institucije, i, kao takvog, cijenio ga je Petar I. Po nekim izvorima, Sula je učestvovao, veoma mlad, sa knezom Mrđanom Jovanovićem, na suđenju u manastiru Stanjevići – opatu Dolćiju, sekretaru Petra I, kao jedan od 48 biranih Crnogoraca. Kao član Kuluka, već je bio prepoznatljiv po zalaganju za pravdu i pravilnost, javno ističući: »Ne može čojek griješit – ako istinu reče. Griješi bi, ako je zaturi i krije od ljudi.« Vođen ovom mišlju i tim životnim stavom, trudio se da, u izricanju presuda, bude oštar i pravičan, odnosno da presude zaštite pravoga, a pogode krivoga. Znao je, tada, govoriti: “Lako je čojeka ubiti u boju – još lakše u osveti, ma je muka, u ime naroda, po pravdi kaznu mu izreć! Čojeku, tada, ne uzimaš samo život, no i čojstvo, a to je više od života.”
  
  Na prijedlog Senata, i preporuku Novaka Cerovića, Petar I je postavio Sulu za komansko-zagaračkog kapetana, jer je već bio glasovit i cijenjen čovjek u ondašnjoj Crnoj Gori. Takodje je – 1832. godine, postao član Gvardije i pročuo se širom Crne Gore, kao najpravičniji i najumniji gvardijan.
  
  Sula je, za Njegoševo vrijeme, bio oduševljen otvaranjem škola, pa je pokušavao da u Komanima otvori školu, što mu nije pošlo za rukom. No, onda je pozvao u Komane jeromonaha Evgeniju Nikića, iz Podgorice, da bi opismenio nekoliko komanskih momaka. Nikić je, neko vrijeme, boravio u Komanima, o čemu svjedoči njegova rukopisna knjiga »Molitva svetih vračeva«, koju je poklonio popu i komandijeru Simu Raduloviću. Govorio je tada Sula: »Čojek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan, knjigu – da nije slijep i slobodu – da smije zborit.«
  
  Sula je, za svoje rane mladosti, u svom najbližem društvenom okruženju, stasavao kao neko ko je izuzetno pametan, darovit i plemenit. Dakle, na sebe je skretao pažnju, ne toliko fizičkim izgledom, koliko svojom duhovnošću i moralnošću. Kad je stasao, u selu, bratstvu, plemenu, a, kasnije, kapetaniji, svi su mu se, takoreći, obraćali za savjet, da im pomogne u porodičnim i životnim teškoćama, da riješi sporna pitanja, te, na taj način, postajao je, sve više, psihološka, moralna i duhovna potreba ljudi, njihov orijentir, savjetnik i presuditelj, čovjek kojem se vjerovalo u svakom pogledu, neko ko sve razumije i koji hoće i može svima pomoć.
  
  2-NEIMENOVANA ULICA OD BAJOVE DO VUKA MIĆUNOVIĆA (IZMEĐU POZORIŠTA I ZGRADE OPŠTINE)
  
  PREDLOG: ULICA DR RAJKA ĐURIŠIĆA
  
  OBRAZLOŽENJE:
  
  Dr RAJKO ĐURIŠIĆ (1917-1973)Dr. Rajko Đurišić je rođen u Ulcinju, 1917. god. Gimnaziju je završio na Cetinju 1935. god., a Medicinski fakultet u Zagrebu 1942. god. Specijalizirao je ginekologiju i akušerstvo u Zagrebu i na hirurškom i ginekološko- akušerskom odjeljenju u Osijeku. Specijalistički ispit položio je u Sarajevu 1953. godine. Bio je na stručnom usavršavanju 6 mjeseci u Parizu i mjesec dana u Čehoslovačkoj. Šezdesetih godina bio je direktor Medicinskog centra „Danilo I“. Uspješno je vodio ginekološko-akušersku službu na Cetinju, od svog dolaska 1952. do iznenadne smrti 1973. god.
  
  Bio je poslanik socijalno zdravstvenog vijeća Savezne skupštine u Beogradu.
  
  Njegovim dolaskom ginekološko odjeljenje se izdvaja iz hirurškog odjeljenja, dobija svoje prostorije i počinje svoj razvojni kontinuitet u samostalnoj funkciji. On se može smatrati osnivačem istog odjeljenja i čovjekom čiji su strčni i ljudski kvaliteti mnogo doprinijeli afirmaciji Cetinja i Bolnice „Danilo I“.
  
  Intenzivno se bavio ispitivanjem i liječenjem ženskog steriliteta.
  
  Odjeljenje je u daljem razvoju zadržalo taj vid zdravstvene zaštite žena i okupljalo dobar dio te patologije sa teritorije Crne Gore.
  
  Kako je dr Rajko Đurišić dao poseban doprinos afirmaciji cetinjske bolnice “Danilo I” a time i Cetinja, predlažem da se ulica u kojoj je živio nazove njegovim imenom.
3-NEIMENOVANA ULICA ISPRED SPORTSKOG CENTRA (OD GRAHOVSKE DO MARKETA “VOLI”) KOJA SE NALAZI NA PLACU GDJE SE POSTROJAVALA CRNOGORSKA VOJSKA PRED ODLAZAK NA BOJIŠTAPREDLOG: FUNDINSKA ULICA – nije važno što se sada koristi kao parking!

OBRAZLOŽENJE:

BITKA NA FUNDINI (14.08.1876. godine)

Crnogrska vojska na Južnom frontu u Veljem ratu (1876-1878. godine) imala je odbrambeni zadatak, a karakter njenog dejstva zavisio je od operacija turskih snaga. Za preduzimanje odlučnih borbi protiv crnogorske vojske na Južnom frontu određena je Albanska armija. U tri boja u Kučima tokom jula 1876. godine tri do pet puta brojnija turska vojska doživjela je tri teška poraza od crnogorske vojske kojom je komandovao vojvoda Marko Miljanov. Do odsudne četvrte bitke došlo je 14.08.1876. godine na Fundini (u Kučima). Turska vojska pod komandom Mahmut-paše imala je 20.000 moderno naoružanih vojnika, a crnogorska pod komandom vojvode Ilije Plamenca 4.000 slabo naoružanih boraca. Od turskih jedinica u Plavu i Gusinju formiran je odred od 5.000 boraca sa zadatkom da sa leđa napadne crnogorske snage. Mahmut-paša je odlučio da nastupa duž tri pravca u namjeri da brojnom i materijalnom nadmoćnošću okruži i uništi usamljene crnogorske jedinice u Kučima. Vjerovao je da će u tom slučaju crnogorska vrhovna komanda morati uputiti znatan dio trupa sa Sjevernog (Hercegovačkog) na Južni front, što bi znatno olakšalo situaciju tuskih snaga na hercegovačkom ratištu. Do napada iz pozadine nije došlo zbog energične akcije Istočnog odreda crnogorske vojske pod komandom vojvode Miljana Vukova. Crnogorske jedinice na Fundini su manevrisanjem i prelaženjem sa jednog na drugi položaj po dubini nastojale da na teškom terenu što više iscrpe turske trupe. Čim je uočeno da je kod turske vojske oslabila budnost i borbena gotovost, prvo su crnogorske snage pod komandom vojvode Marka Miljanova, a odmah zatim i druge krenule u energičan opšti protivnapad. Serijom juriša uspjele su da razbiju i u potjeri znatno unište tursku vojsku. Turci su imali oko 7.000 poginulih i oko 6.000 ranjenih vojnika, a Crnogorci oko 300 poginulih i oko 700 ranjenih boraca.

Prema ideji za bitku, načinu njenog izvođenja i njenim rezultatima bitka na Fundini spada u najsmjelije i najveličanstvenije u istoriji Crne Gore.

4-NEIMENOVANA ULICA OD ULICE VALTAZARA BOGIŠIĆA (METEOROLOŠKE STANICE) DO VELIKOG PARKINGA I ULICE ŠTAMPARA MAKARIJA (IZA NJEGOŠEVOG PARKA PORED SPORTSKOG CENTRA “ORLOV KRŠ”)

PREDLOG: ULICA ALFREDA TENISONA

ALFRED TENISON (1809-1892)Lord Alfred Tenison veliki humanista i čuveni engleski pjesnik, glorifikovao je u svojim stihovima Crnu Goru i Crnogorce, zbog njihove nekompromisne borbe protiv Osmanlija. Posvetio im je poznati sonet, koji glasi:

Crna Gora

„Uzdigli su se onamo gdje njihov carski orao jedri,

Sačuvali su svoju vjeru, svoju slobodu, na toj visini,

Čestiti, nemašni, divlji, naoružani danju i noću

Protiv Turaka; ČIJI UPADI NIGDJE NE PRODIRU

Glavačke krenu, ali ne mogu ni da kroče

I Polumjesec sav crven od krvi posrće iz boja

Pred njihovim neustrašivim stotinama ničice lete

Na hiljade niz grebene i kroz doline.

O najmanji među narodima! ti velika Crna Goro,

Ti prestole od kamena, s kog uzleće carski oro,

Petvjekovni branioci zore protiv turskog mraka

Nikada otkada tvoje Crne litice privukoše oblake i ukrotiše oluju

Nije disalo pleme moćnijih gorštaka“.

Pjesmu je napisao u Londonu 1877 godine i pozvao engleskog državnika Gledstona da o njoj napiše komentar. Malo je ko do danas (u prozi), pa gotovo ni sam Njegoš, tako uzdigao crnogorsku prošlost i njeno oružje, kao što je to učinio engleski državnik Gledston u svojoj apoteozi Crnoj Gori.

Smatram da Alfred Tenison, velikan poetske riječi i oduševljeni poklonik crnogorskog slobodarstva zaslužuje jednu ulicu na Cetinju.

5-NEIMENOVANA ULICA OD NJEGOŠEVE (IZMEĐU LOKANDE I PARKA 13 JUL) DO BAJOVE

PREDLOG: GLEDSTONOVA – OD EVROPSKE DO ULICE 21 MAJA

OBRAZLOŽENJE:

GLEDSTON VILJEM EVART (1809-1898.)Engleski državnik, vođa liberala, četiri mandata predsjednik Vlade Velike Britanije, rođen je u Liverpulu 1809 godine kao sin trgovca. Bio je škotskog porijekla.

Njegova politička karijera je trajala 60 godina. Prvi put je ušao u Parlament 1832 godine. Napustio je Parlament 1894. Bio je poznat po svom govorništvu.

Evo što o Crnoj Gori i Crnogorcima piše Gledston:

-Ljudi što odoše sa Ivanom Crnojevićem u gore bjehu ljudi velikog duha; i ova veličina naslijeđena u krvi a utvrđena navikama, mogla je pripomoći da nam dade ono što izgleda kao rijedak primjer prirodnog i božijeg izbora.

Evo kako upoređuje bugarske pomake i bosanske begove koji su primili islam sa Crnogorcima koji su ostali vjerni prađedovskoj vjeri:

-I Crnogorci su mogli kao ono bugarski pomaci i bosanski begovi kupiti ponižavajući mir. I pred njih je iznošen trostruki izbor alternative smrti, ropstva ili kurana. Crnogorci nijesu morali gubiti glave jer je i za njih posla bilo ali oni više voljahu živjeti na muci u ljutoj sirotinji i vječitoj opasnosti nego li se turčiti ili robovati…

Kod Crnogoraca su važila pravila:

-da za vrijeme borbe sa Turcima nijedan Crnogorac ne smije ostaviti bojno polje bez naredbe svojega glavara

– da se bjegunac za navijek sramom žigoše i na progonstvo iz zemlje osudi

-da mu se tada obuče žensko ruvo i preslica za pojas pripaše

-da žene sa svojim preslicama izjure takvu kukavicu iz svetoga hrama Slobode

Ukoliko je meni poznato, kaže Gledston, jedino se u tursko-crnogorskim ratovima nalaze primjeri gdje broj poginulih turaka nadmašuje cjelokupnu brojnu snagu protivstajućih im gorskih vitezova i dodaje:

-To je pleme koje kada mu se harač zaište nudi kamenje, to je narod kod koga je tako ljuta sirotinja da u izvjesnoj prilici rado u zamjenu daje nekoliko stotina turskih zarobljenika za ravan broj krmadi. To su oni čije žene smjelo puške laćaju kada potreba zahtijeva, to su oni čiji djedovi poniješe sa sobom štampariju u planine i zaključuje: Slobodno se može reći da i najromantičnije i najpotresnije slike drugih istorija blijede pred običnim životom Crne Gore. Ona Crna Gora se tokom četiri stoljeća nalazila u sredini velikih talasa opasnosti a provela je u njemu život pun čara i ona neće umrijeti niti će ruski i austrijski orao sviti gnijezdo na njenim kršnim visovima.

Svoju ljubav prema Crnoj Gori Gledston je pokazao i prilikom rešavanja političke afere Plava i Gusinja koji su na Berlinskom kongresu bili pripali Crnoj Gori. Arnauti iz sjeverne Albanije pomognuti od Visoke Porte i Austro-Ugarske obrazovali su poznatu Arnautsku ligu koja se vojnički oduprla okupaciji Plava i Gusinja od strane Crnogoraca. Dolazi do diplomatskih pregovora i zahvaljujući angažovanju Gledstona Crna Gora je izašla na more dobivši Ulcinj sa okolinom.

Malo je ko do danas (u prozi), tako uzdigao crnogorsku prošlost i njeno oružje, kao što je to učinio engleski državnik, vođ liberala, četiri mandata predsjednik vlade Gledston Viljem Evart (1809-1898) u svojoj apoteozi Crnoj Gori.

6-NEIMENOVANA STAZA OD MANASTIRA DO ORLOVOG KRŠA I LJETNE POZORNICE

PREDLOG: STAZA KRALJICE JELENE

OBRAZLOŽENJE:

JELENA PETROVIĆ-SAVOJSKA (1872-1952)

Jelena Petrović je kćerka kralja Nikole. Sa 10 godina otišla je u Smoljni institut u Petrograd koji je bio pod caričinim patronatom i organizovan za princeze i djevojčice iz uglednih porodica. Govorila je francuski, ruski i engleski jezik. Udala se 1896. godine za Viktora Emanuela Savojskog, princa od Napulja. Viktor Emanuel je 1900. godine postao kralj Italije, a Jelena kraljica.Uradila je idejno rješenje spomenika vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrović. Ono je predviđalo sarkograf pod kupolom koju podupiru četiri stuba. Na osnovu njega su francuski arhitekta Fruše i vajar Moro Vojtler projektovali spomenik koji je na Orlovom kršu otkriven 01.01.1897. godine povodom 200-godišnjice vladavine porodice Petrović. Na inicijativu Sofije Petrovne Mertvago osnovala je Žensku radničku školu 1901. godine na Cetinju.

Jelena se vrlo rano počela baviti humanitarnim radom. Uz majku, knjeginju Milenu, pomagala je ranjenicima koji su na Cetinje pristizali sa hercegovačkog ratišta. U razornom zemljotresu koji je 1908. godine zadesio italijanski grad Mesinu i njegovu okolinu, rizikujući svoj život , sa ljekarima je zbrinjavala ranjenike. Pedeset godina kasnije u znak zahvalnosti u Mesini joj je podignut spomenik. Iskazivala je posebnu brigu o djeci. Za nihove potrebe izdvajala je svoja velika novčana sredstva. Sa damama iz italijanskih aristokratskih porodica organizovano je prikupljala pomoć za bolnice i sirotišta. Nakon Njemačke okupacije Poljske 1939. godine i objave rata Francuskoj i Engleskoj napisala je otvoreno pismo vladarkama šest još uvijek neutralnih evropskih država sa molbom da se zauzmu da se zaustavi rat i prestanu zvjerska mučenja i ubijanja.

Zbog njenih dobročinstava iz milošte su je zvali „kraljica majka“. Za humanitarni rad dobila je : britansku Zlatnu medalju britanskog kraljevskog crvenog krsta, njemačku Veliku zvijezdu kraljice Lujze, španski Orden reda Dobročinstva, ruski Orden Crvenog krsta, srpski krst Sv. Save i od pape Zlatnu ružu.

7-NEIMENOVANA ULICA OD BILJARDE DO PLATOA IZNAD MANASTIRA

PREDLOG: NOVA DŽADA

OBRAZLOŽENJE:

BEZ OBZIRA ŠTO JE ASFALTIRANA OVA ULICA TREBA DA ZADRŽI IME PO KOJEMU JE PAMTE MNOGE GENERACIJE CETINJANA I KOJE JE VEZANO ZA ABIJENT STAROG JEZGRA.

8-NEIMENOVANU ULICU OD VOJVODE BATRĆA (ZGRADA OPŠTINE) DO ALEKSE ŠANTIĆA TREBA NAZVATI: ULICA DR NIKA MILJANIĆA

OBRAZLOŽENJE:

NIKO P. MILJANIĆ (1892-1957)Niko Miljanić je osnovnu školu pohađao u rodnom Cetinju i Ženevi, a gimnaziju u Ženevi i Lozani. Studije medicine je završio (1910-1918. godine) i odbranio doktorat (1920. godine) na medicinskom fakultetu u Parizu. Bio je jedan od utemeljivača i prvih profesora Medicinskog fakulteta u Beogradu (1920-1941. godine, 1946-1954. godine). Između dva svjetska rata osnovao je i rukovodio sa više medicinskih ustanova u Beogradu, a na nakon Drugog svjetskog rata organizovao je zdravstvenu službu u manje razvijenim krajevima širom Jugoslavije. Na njegovu inicijativu osnovano je Društvo crvenog krsta Crne Gore.

Učestvovao je u Prvom (1912-1913. godine) i Drugom (1913. godine) balkanskom ratu, Prvom (1914-1915. godine) i Drugom (1941-1945. godine) svjetskom ratu. Bio je predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja (ZAVNO) Crne Gore i Boke (1943. godine), član AVNOJ-a i predsjednik crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO)(1944. godine).

Objavio je veći broj naučnih i stručnih radova iz oblasti anatomije i hirurgije. Izabran je za člana Francuske hirurške akademije . Bio je redovan član Naučnog društva Crne Gore (1950-1957. godine).

Dobitnik je francuskog Ordena legije časti, jugoslovenskog Ordena narodnog oslobođenja prvog reda.

9-NEIMENOVANA ULICA OKO STARE TARINE GARAŽE KOJA IMA DVA KRAKA I POVEZUJE SE SA ULICOM MILJANA VUKOVA I JOSIPA SLADEA (KOD OGRADE STADIONA-OBUĆARSKA RADNJA) TREBA DA DOBIJE IME:

ULICA MARKA MILJANOVA

OBRAZLOŽENJE:

Vojvoda Marko Miljanov do sada nije imao nikakvo spomen obilježje na Cetinju a smatram da treba da se nađe u ovoj istorijskoj priči iz više razloga.

VOJVODA MARKO MILJANOV POPOVIĆ

Marko Miljanov je bio perjanik knjaza Danila, komandir Kuča, vojvoda i senator. Vatreno krštenje imao je kao četnaestogodišnjak (1847. godine). Učestvovao je u crnogorsko – turskim ratovima 1862. godine i 1876-1878. godine. Posebno se istakao hrabrošću i umiješnošću u komandovanju u mnogim čuvenim bitkama a posebno u velikoj pobjedi crnogorske vojske na Fundini (1876. godine). Od 1873. godine imao je krupnih uspjeha u pridobijanju glavara albanskih plemena. Sarađivao je sa dr. Valtazarom Bogišićem na „Imovinskom zakonu Crne Gore“ za oblast Albanije. Bavio se i književnim radom. Njegovo najznačajnije književo djelo je „ Primjeri čojstva i junaštva “ (1901. godine). Smatran je jednim od najvrednijih karaktera koje je dala jedna zemlja. Dobio je rusko odlikovanje, Orden Velikomučenika Georgija četvrtog reda.

10-NEIMENOVANA ULICA OD MOJKOVAČKE DO ULICE MILJANA VUKOVA PREDLAŽEM DA SE NAZOVE ULICA PERA ŠOĆA

OBRAZLOŽENJE:

PERO ŠOĆ (1884-1966.)Pero Šoć, ministar u crnogorskoj kraljevskoj vladi u izbjeglištvu, doktor nauka, rođen je u Ljubotinju.

Prije Prvoga svjetskoga rata, bio je činovnik u crnogorskoj Pošti, zatim je radio u Ministarstvu finansija i Ministarstvu instranih poslova Kraljevine Crne Gore.

Poslije Podgoričke skupštine je u izbjeglištvu, postaje član crnogorske kraljevske Vlade (Ministarskoga savjeta) u egzilu, bivajući jedan od najuticajnijih diplomatskih boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

Godine 1926. nakon amnestije izbjeglih crnogorskih suverenista, Šoć se doselio u Beograd, ali se nikada više nije bavio politikom.

Od 1929. godine Pero Šoć je bio upravitelj jugoslovenskoga PTT-a, bavio se publicistikom i proučavanjem istorije.

Godine 1933. u Beogradu je osnovao Društvo za proučavanje istorije Crne Gore.

11- NEIMENOVANA STAZA OD CETINJSKOG MANASTIRA DO ĆIPURA I DVORSKOG TRGA PREDLAŽEM DA SE NAZOVE: STAZA CRNOJEVIĆA

CRNOJEVIĆIKrajem XIV vijeka i početkom XV vijeka porodica Crnojević imala je značajnu ulogu u svim događajima u Gornjoj i Donjoj Zeti. Vladala je oblastima u Gornjoj Zeti od Skadarskog jezera do Boke Kotorske. Sredinom XV vijeka učvršćuju svoju vlast u Gornjoj Zeti i šire je na oblasti oko Budve u Donjoj Zeti (Grbalj i Paštrovići).

Sa njihovim osamostaljivanjem i preuzimanjem vodeće uloge u političkom životu Gornje Zete to ime u drugoj polovini XV vijeka kao teritorijalno – politički pojam zamjenjuje naziv Crna Gora. On kao i prethodna dva naziva (Duklja i Zeta) oblasnog i državnog područja vezan je za duboke društveno-političke promjene tih krajeva. Povezivanje ratnih družina i katunskih zajednica i buđenje svijesti o pripadnosti istoj teritorijalnoj zajednici imalo je izuzetnog značaja za formiranje države čije je društveno uređenje bilo mješavina feudalnih i rodovskih elemenata. Pod najezdom Turaka osamdesetih godina XV vijeka svoje sjedište sele pod Lovćen, što je bilo od velikog značaja za budućnost Crne Gore. Te oblasti biće posljednje odbrambeno uporište protiv Turaka. Tu će devedesetih godina osnovati prvu ćiriličnu štampariju kod Južnih Slovena, nepunih četiri decenije poslije Gutembergovog izuma štamparskog zanata. To predstavlja jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u istoriji Crne Gore koji će omogućiti brže širenje pismenosti i kulture.

Crna Gora je krajem XV vijeka kao posljednja među južnoslovenskim državama potpala pod tursku vlast.

OVI PREDLOZI SU POD ZNAKOM PITANJA ALI IH TREBA RAZMOTRITI…

-DIO REGIONALNOG PUTA OD KRUŽNOG TOKA CT-PG-BU DO RESTORANA “KONAK” UKOLIKO JE PRAVNO MOGUĆE MOGLI BI NAZVATI:

BUDVANSKI PUT

OBRAZLOŽENJE:

Kako je dio magistralnog puta od Cetinja prema Budvi posebno u reonu pod imenom Zagrablje I Konak, zbog velikog broja stambenih i poslovnih objekata praktično postao gradska ulica a i zbog koncepta priče da pođemo u susret komšijama, predlažem da se dio od kružnog toka do restorana “Konak” nazove BUDVANSKI PUT.

-DIO REGIONALNOG PUTA OD KRUŽNOG TOKA CT-PG-BU DO KRUŠEVA ŽDRIJELA

PREDLOG: POŠTO VEĆ NA TOM POTEZU IMA OKO DESETAK OBJEKATA, MOŽDA BI GA TREBALO NAZVATI:

PODGORIČKI PUT

OBRAZLOŽENJE:

Od raskrsnice CT-PG-BU do Kruševa ždrijela

Sa obadvije strane magistralnog puta prema Podgorici počeli su uveliko da se grade stambeni i poslovni objekti pa smatram da bi potez od kružnog toka do Kruševa ždrijela trebalo da nazovemo PODGORIČKI PUT i da tako “pođemo u susret” GLAVNOM GRADU …

C – KOREKCIJE IMENOVANIH ULICA

1-ULICU “IV JUL” TREBA PREIMENOVATI U ULICU JOSIPA BROZA TITA

OBRAZLOŽENJE:

Logično je da Cetinje – Grad heroj ima ulicu vrhovnog komandanta NOV Jugoslavije koji mu je i dodijelio orden heroja…

JOSIP BROZ TITO (1892-1980)Josip Broz je osnovnu školu i dva razreda građanske škole završio u rodnom Kumrovcu (1900-1905. godine). Zanatsku školu i bravarski zanat izučio je u Sisku (1907-1910. godine). Radio je u Zagrebu (1910-1911. godine, 1927-1928. godine), u Ljubljani i Trstu (1910-1911. godine), Kamniku (Sloveniji) (1911-1912. godine), Minhenu i Manhajmu (Njemačka) (1912. godine), Bečkom Novom Mestu (Austrija) (1912-1913. godine), Velikom Trojstvu (kod Bjelovara) (1921-1925. godine), Kraljevici (1925-1926. godine), Smederevskoj Palanci (1927. godine). Bio je predsjednik vlade Jugoslavije (1945-1963. godine), ministar odbrane u vladi Jugoslavije (1946-1953. godine), vrhovni komandant oružanih snaga Jugoslavije (1946-1980. godine), predsjednik Jugoslavije (1953-1980. godine). Govorio je njemački, češki i ruski jezik.

Od 1910. godine bio je član Saveza metalskih radnika i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slovenije. U jesen 1920.godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Početkom 1924.godine bio je član Okruglog komiteta KPJ za križevačko-bjelovarsku županiju, u aprilu 1927. godine član, a od jula 1927. godine organizacioni sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb. Februara 1928. godine izabran je za političkog sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, a avgusta iste godine za sekretara pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. U sjedištu CK KPJ u Beču kooptiran je u CK KPJ jula, a u Politbiro CK KPJ avgusta 1934. godine. Od tada je počeo da koristi pseudonim Tito. U jesen 1934. godine organizovao je partijsku konferenciju za Hrvatsku i kao delegat CK KPJ učestvovao na partijskoj konferenciji sa Sloveniju. Na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj u Ljubljani decembra 1934. godine izabran je za člana CK KPJ i člana Politbiroa CK KPJ. U periodu 1935-1936. godine radio je u Jugoslovenskoj sekciji Balkanskog sekretarijata Kominterne. Na Sedmom kongersu Kominterne u Moskvi 1935. godine bio je član jugoslovenske delegacije. Tokom 1936. godine dolazio je u Jugoslaviju kao član Politbiroa i organizacioni sekretar CK KPJ. Od Kominterne je postavljen za generalnog sekretara KPJ 1937. godine. Oragnizovao je i rukovodio radom Pete zemaljske konferencije KPJ održane oktobra 1940. godine u Zagrebu. Na njoj je izabran za generalnog sekretara KPJ. Na svom Šestom kongresu 1952. godine KPJ je reorganizovana u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Na Desetom kongresu SKJ održanom 1974. godine izabran je za predsjednika SKJ bez ograničenja trajanja mandata.

Politbiro CK KPJ je na sjednici od 22.06.1941. godine izdao proglas narodu Jugoslavije s pozivom na oružanu borbu, a CK KPJ na sjednici od 27.06.1941. godine stvorio glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda sa Titom kao vrhovnim komandantom. Na sjednici Politbiroa CK KPJ održanoj 04.07.1941. godine donijeta je odluka o dizanju ustanka. U Bihaću je 26-27.11.1942. godine stvoreno Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) koje je na svom Drugom zasijedanju u Jajcu 29-30.11.1943. godine odlučilo da Jugoslavija formira na demokratskom i federativnom principu. Na istom je Titu dodijeljeno zvanje maršala Jugoslavije. Sa Nehruom i Neserom osnovao je Pokret nesvrstanih zemalja (1961. godine) i bio njegov prvi generalni sekretar (1961-1964. godine). Bio je počasni doktor na univerzitetima u Rangunu, Bandungu, Santjagu, Alžiru, Adis Abebi, Ulan Batoru, Halifaksu, Varšavi, Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Prištini i počasni član svih akademija nauka i umjetnosti u Jugoslaviji

Josip Broz Tito je bio jedan od najistaknutijih i najuticajnijih državnika 20. vijeka.

2-ULICU BALŠIĆA PAZAR II (OD NLB BANKE DO PEKARE CENTAR) TREBA PREIMENOVATI U ULICU VOJISAVLJEVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

VOJISAVLJEVIĆI

Nakon propasti makedonske države krajem dvadesetih godina XI vijeka (1018. godine) vlast u Duklji uspostavlja Vizantija. Svoj najveći uspon Duklja doživljava krajem prve i u drugoj polovini XI vijeka – u doba dinastije Vojisavljević. Poslije pobjede nad vizantijskom vojskom u bici kod Bara (Tuđemile) 1042. godine Duklja postaje samostalna u odnosu na Vizantiju. Neko vrijeme potčinjava svojoj vlasti Travuniju i Zahumlje (oblasti između Boke Kotorske i Neretve), a osamdesetih godina i Bosnu i Rašku čime dostiže najširi domet svoje ekspanzije. U drugoj polovini XI vijeka naziv Zeta počinje da prevladava nad imenom Duklja. Zeta je izdignuta na rang kraljevine 1078. godine, a Barska nadbiskupija na rang nadbiskupije 1089. godine. Ima državnu organizaciju kao i druge feudalne države toga vremena: vladar predsjedava saborom, vrhovni je sudija i vojskovođa i štiti crkvene privilegije.

Početkom XII vijeka Zeta počinje da slabi unutardinastičkim borbama za vlast da bi osamdesetih godina istog vijeka potpala pod vlast Raške zadržavajući izvjesnu samostalnost.

3-ULICU BALŠIĆA PAZAR I TREBA PREIMENOVATI U ULICU JOVANA VLADIMIRA

Od Bajove (donji ulaz u pjacu) do Njegoševe (Elektron)

OBRAZLOŽENJE:

JOVAN VLADIMIRDo sredine desetog vijeka Dukljanska država je bila formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih država i Vizantije. Prostirala se od rijeke Bojane na istoku do Boke Kotorske na zapadu i

od Jadranskog mora na jugu do rijeka Zete i Morače na sjeveru. Prvi dukljanski vladar o kome se nešto više zna bio je knez Jovan Vladimir (oko 990-1016. godine) koji je bio u prijateljskim odnosima sa Vizantijom. Krajem desetog vijeka (997. godine ) Duklja potpada pod vlast makedonske države, ali je knez Jovan Vladimir uspio da joj vrati samostalnost. Ubrzo poslije smrti (1016. godine) proglašen je za sveca.

Duklja prostorno mala, a ekonomski i vojnički slaba nije mogla tada značajnije uticati na političke prilike na Balkanu.

4-ULICU PROLETERSKIH BRIGADA TREBA PREIMENOVATI U DUBROVAČKU

OBRAZLOŽENJE (Ona bi se “preselila” na drugu lokaciju)

DUBROVAČKA ULICA

Sadašnja Ulica proleterskih brigada ( od Golubarnika do E-Distribucije) od Bulevara do Bajove zvala se Dubrovačka pa joj iz više razloga treba vratiti ime.

„Oni koji traže raj na zemlji trebaju doći i vidjeti Dubrovnik!“-zapisao je to poznati irski pisac G.B. Shaw (Bernard Šo) nakon što ga je posjetio 1929. godine, očaran njegovom ljepotom, veličanstvenošću, skladom i svim onim što Dubrovnik čini tako jedinstvenim i posebnim u svjetskim razmjerima.

Ovaj mali grad, smješten na samom jugu Hrvatske, ponosno nosi titulu jednog od najljepših gradova svijeta. Nekad je bio grad-država, nadaleko poznata Dubrovačka republika, uz Veneciju najsnažnije jadransko središte.

Od 1979 godine UNESCO ga je stavio pod svoju zaštitu. Danas je jedna od najprivlačnijih turističkih destinacija Mediterana.

Crna Gora je uvijek imala dobre odnose sa Dubrovnikom a Cetinje je listom ustalo u odbranu Dubrovnika 1991 godine. Dodaću još i da se Crnogorski predsednik Milo Djukanovic izvinuo hrvatskom narodu zbog učestvovanja Crnogoraca u agresiji na dubrovacko područje 1991. i 1992. godine.

Cetinje treba da ima Dubrovačku ulicu kažu i stanari ove ulice…

5-ULICU VUKA MIĆUNOVIĆA KOJA IDE OD ULICE ŠTAMPARA MAKARIJA (ŠTAMPARIJA OBOD) DO ULICE IVANA CRNOJEVIĆA (OŠ NJEGOŠ) TREBA SKRATITI DA IDE DO ULICE VOJVODE BATRIĆA KOD RUSKE AMBASADE, A POTEZ KOJI TANGIRA BOLNIČKI KOMPLEKS “DANILO I” NAZVATI

ULICA DR PETRA MILJANIĆA

OBRAZLOŽENJE:

Na Cetinju nijedna ulica do sada nije nosila ime nekog dr medicine pa smatram da to pripada u prvom redu dr Petru Miljaniću I to na potezu koji prati bolnički kompleks.

PETAR MILJANIĆ (1852-1897)Petar Miljanić je osnovnu školu završio u Mostaru, a gimnaziju u Beogradu (1870. godine), obije sa odličnim uspjehom. Govorio je njemački, francuski, ruski i italijanski jezik. Poslije gimnazije

kratko je radio kao učitelj u Mostaru (1870-1871. godine). Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu (1877-1881. godine) a Medicinski je završio u Moskvi. Usavršavao se u Austriji, Švajcerskoj, Njemačkoj i Francuskoj

(1883.godine). Doktorsku disertaciju iz oblasti medicine odbranio je u Vercburgu 1884. godine. Učestvovao je Hercegovačkom ustanku (1875. godine) i crnogorsko – turskom ratu (1876. godine).

U Crnu Goru je došao 1881. godine i počeo da radi kao ljekar u Podgorici. Na Cetinje je od 1884. godine do svoje smrti radio kao gradski ljekar, upravnik Bolnice „Danilo I“ i načelnik sanitetske službe Crne Gore. Kraće vrijeme radile su bolnice u Nikšiću (1887-1892. godine), Danilovgradu (1890-1891. godine) i Podgorici (1891-1892. godine). Objavio je oko 60 studija, analiza, izvještaja, prikaza iz oblasti medicine i prava. Utemeljio je mnoge medicinske discipline u Crnoj Gori: internu hirurgiju, plastičnu hirurgiju, okulistiku, dermatologiju, urologiju, endokrinologiju, neurologiju, sudsku medicinu. Izučavao je i društveno-ekonomske i zdravstvene prilike u Crnoj Gori. Iz oblasti zakonodavstva izdvajaju se: „Zakon o vanbračnoj djeci“ (1886. godine) i „Zbornik pravila, propisa i naredaba u sanitetskoj struci“ (1891. godine). „Zbornik“ je postavio organizaciju sanitetske službe u Crnoj Gori i precizno definisao rad u crnogorskim bolnicama. Prema njemu bolnice će primati bolesnike, domaće i strane, bez obzira na njihovo imovno stanje, pol, uzrast, vjeru, narodnost. Takođe, smatrao je da: kao ljekar može raditi ko je završio medicinske nauke i dobio diplomu na jednom od priznatih evropskih univerziteta, veterinar treba da je završio veterinarski fakultet, a apotekar da ima univerzitetsku diplomu.

Dr. Petar Miljanić je tvorac crngorske medicinske škole.

—————————————————————————————————————————-

6-OMLADINSKU ULICU (OD ZGRADE PROSVJETE KOD GIPOSA DO MOJKOVAČKE) TREBA PREIMENOVATI U ULICU CRNOGORSKIH LIBERALA

OBRAZLOŽENJE:

CRNOGORSKI LIBERALI

Januarski puč u Crnoj Gori 1989. godine dovodi na vlast mlado rukovodstvo koje, bez obzira na svu složenost političkih okolnosti, nema “SKOPOSTI” da se suprotstavi talasu velikosrpskog nacionalizma …

Od 17 marta 1989 godine do 23 decembra 1990 godine predsjednik Crne Gore bio je Branko Kostić a na prvim višestranačkim izborima organizovanim 09.12.1990 godine pobjeđuje prvi čovjek tadašnjeg Saveza komunista CG – od 22.06.1991. Demokratske partije socijalista Momir Bulatović, koji će tu funkciju obavljati osam godina.

Kurs njihove politike najbolje ilustruje izjava Momira Bulatovića da je Crnogorcima ime Crnogorsko a prezime Srpsko…

Pošto tada na političkoj sceni Crne Gore nije bilo procrnogorski orjentisane partije na Cetinju se 26. januara 1990. godine osniva Liberalni savez Crne Gore, kao asocijacija slobodnih, samosvjesnih pojedinaca okupljenih oko ideja liberalne demokratije i oko odbrane ideje nezavisne države Crne Gore.

Ocjenjujući danas ulogu i djelovanje LSCG na političkoj sceni Crne Gore, moramo, između ostalog, konstatovati:

-Da je početkom devedestih godina, imao neprocjenjivo značajan antiratni angažman i da je dao veliki doprinos uspostavljanju i razvoju demokratskih procesa u Crnoj Gori,

-Da je u veoma teškom periodu za Crnu Goru i sve one koji su je srcem voljeli, iako izložen brojnim podmetanjima, progonima i zastrašivanjima, uspio da nevjerovatnom a čini se i neponovljivom energijom, upali LUČU koja je obasjala put do nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore…

-Da je dao značajan podsticaj za osnivanje crnogorskih nezavisnih institucija i obnovu međunarodne afirmacije civilizacijskih vrijednosti Crne Gore i principijelno djelovao u oblasti zaštite ljudskih prava,

-Da je bio za očuvanje jugoslovenske zajednice u formi Saveza suverenih jugoslovenskih država,

-Da se od trenutka istupanja Socijalističke Republike Slovenije iz tkiva SFRJ zalagao za konstituisanje samostalne, liberalno-demokratski uređene Crnogorske države.

Sve ovo je potvrdio i današnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, u svojem govoru na Dvorskom trgu 22. maja. 2006 godine, neposredno nakon svitanja, za Crnu Goru, „najljepše majske zore“ kada se zahvalio LSCG za doprinos koji je dao na putu obnove državnosti Crne Gore.

—————————————————————————————————————————-

7-ULICU SAVA BURIĆA (OD VOJVODE BOŽA DO MOJKOVAČKE) TREBA PREIMENOVATI U ULICU CETINJSKIH HEROJA

OBRAZLOŽENJE:

U toku NOB-a 1941-1945, broj boraca iz Cetinja i njegove okoline (Cetinjskog sreza) iznosio je preko 5.000 od kojih je poginulo 1.414.

Od 1.322 narodna heroja bivše Jugoslavije, Crna Gora je imala 256 a 49 heroja je dalo Cetinje.

Vrhovni komandant oružanih snaga Jugoslavije i njen doživotni predsjednik Josip Broz Tito, zbog velikih zasluga za vrijeme rata, proglasio je Cetinje za grad-heroj 7. maja 1975 godine s obrazloženjem:

“Za herojska djela i podvige, za bezbrojne žrtve i izvanredan doprinos pobjedi nad neprijateljem u narodnooslobodilačkom ratu”.

Sada na Cetinju samo jedan od njih 49 (Savo Burić) ima obilježje – ulicu pa smatram da

u znak sjećanja na 49 cetinjskih heroja ovoj ulici treba dati ime ULICA CETINJSKIH HEROJA.

PS: Dobro bi bilo da se produži do Bajove ulice pa da ide od nje do Mojkovačke.

——————————————————————————————————————-

8-ULICU X CRNOGORSKE OD VOJVODE BOŽA DO VOJVODE MIRKA (od ŽELJEZARE DO PEJTONA) TREBA PREIMENOVATI U ULICU PROLETERSKIH BRIGADA

OBRAZLOŽENJE:

PS: Na ovaj način sve proleterske brigade (i IV i X) bi bile obuhvaćene i locirane u dio Cetinja koji pripada II svjetskom ratu…

PROLETERSKE BRIGADE (1941-1945)

Partizanski odredi su od samog početka bili glavni nosioci borbi i akcija. Kao teritorijalne jedinice koje su uglavnom branile svoj kraj nijesu bili sposobni za teža i složenija borbena dejstva van svoje teritorije. Zato je Vrhovni štab Narodno-oslobodilačke vojske donio odluku o formiranju brigada, regularnih vojnih jedinica spremnih da napuste svoju teritoriju i spremnih da se bore svugdje gdje budu zahtijevale ratne potrebe. Svaka brigada sastojala se od štaba, najmanje četiri bataljona, prateće čete, artiljerijskih jedinica, motomehanizovanih jedinica, komore i saniteta. Štab su sačinjavali: komandant, politički komesar i njihovi zamjenici. Pri štabu je postojao vod za vezu, konjički vod i kulturna ekipa. Brigade su bile pokretne taktičko-operativne jedinice sa velikom manevarskom sposobnošću. U svom djelovanju kombinovale su partizansku taktiku i frontalno ratovanje. Posebno su bile izvježbane za borbe na planinsko-šumskom terenu i oko naseljenih mjesta.

Naziv proleterska dobilo je prvih pet udarnih bigada NOVJ formiranih od decembra 1941.godine do juna 1942. godine i to uglavnom od boraca iz Srbije i Crne Gore. Kasnije u toku rata taj naziv je dodjeljivan odlukom Vrhovnog štaba NOVJ brigadama koje su se posebno istakle u borbama. Naziv proleterska dobilo je u Narodno-oslobodilačkom ratu četrnaest, a poslije rata šest udarnih brigada. Prva proleterska brigada formirana je 21.12.1941. godine u Drugom svjetskom ratu (6 bataljona sa oko 1.200 boraca), druga 01.03.1942. godine u Čajniču ( 4 bataljona sa oko 1.000 boraca), treća (sandžačka) 05.06.1942. godine ( 5 bataljona sa oko 960 boraca), četvrta ( crnogorska) 10.06.1942. godine (5 bataljona sa oko 1.080 bataljona), peta (crnogorska) 12.06.1942. godine (4 bataljona sa oko 850 boraca). Pobjedama nad udruženim snagama okupatora i njegovih domaćih pomagača, izuzetnim junaštvom i žrtvama, korektnim odnosom prema narodu i njegovoj imovini, višenacionalnim sastavom proleterske bigade su znatno doprinosile jačanju Narodno-oslobodilačkog pokreta i postale uzor za sve oružane formacije NOP-a. Preko 400 boraca i rukovodilaca iz njihovog sastava proglašeno je za narodne heroje. Od toga iz Prve proleterske 81, iz Druge 48, iz Treće 20, iz Četvrte 48 i iz Pete 46.

Formiranje brigada značilo je veliki preokret u daljem stvaranju i organizaciji oružanih snaga naroda Jugoslavije.
1. OBILIĆEVU ULICU (OD MOJKOVAČKE DO STARE TARINE GARAŽE – MARKET IDEA) TREBA PREIMENOVATI U
ULICU MILJANA VUKOVA

OBRAZLOŽENJE:

Miljan Vukov nema nikakvo obilježje na Cetinju a odigrao je ključnu ulogu u pripajanju Vasojevića Crnoj Gori. Kako u blizini imamo Obilića poljanu smatram da je to (za sada) dovoljno.

MILJAN VUKOV VEŠOVIĆ (1820-1886)Miljan Vukov Vešović se rano pročuo kao veliki junak i umješan vojskovođa. Vladika Petar II ga je imenovao za barjaktara. Kao barjaktar, a potom i plemenski kapetan, energično je radio na odvajanju Vasojevića od Turaka. Njemu pripada najveća zasluga za pripajanje Vasojevića Crnoj Gori. Bio je vojvoda i senator. Udruženim snagama sa Novicom Cerovićem, Bratonožićima i Moračanima 1858. godine je zauzeo i razorio Kolašin. Posebno se istakao u bojevima sa Turcima 1862. godine i 1876-1878.godine. Dobitnik je ruskog odlikovanja Krsta Svete Ane s mačevima i dvije Obilića medalje.
1. ULICU VLADIKE PETRA I (OD POŠTE DO BOLNICE DANILO I) TREBA PREIMENOVATI U ULICU VALTAZARA BOGIŠIĆA
OBRAZLOŽENJE

Kako će se uskoro novi stadion FK”Lovćen” najvjerovatnije dobiti ime STADION “SVETI PETAR CETINJSKI”, navedenu ulicu treba preimenovati. Od svih kandidata po mojim analizama najbolji “rejting” ima Valtazar Bogišić čija se ulica sada nalazi na lokaciji pored jedinog objekta u njoj – Meteorološke stanice a duga je svega 80 m. Iz više razloga koje ću navesti u obrazloženju smatram da je najbolje rešenje da ova ulica nosi njegovo ime.

OBRAZLOŽENJE:

Od Trga kralja Nikole (Pošta – hotel “NewYork”) do Ulice dr Petra Miljanića (pored hotela “Paris”, do Bolnice “Danilo I”)…

VALTAZAR BOGIŠIĆ (1834-1908) Valtazar Bogišić je u rodnom Cavtatu završio osnovnu i privatnu nautičku školu, a u Veneciji gimnaziju (1856. godine). Još kao mlad naučio je italijanski, njemački, latinski i grčki jezik. Pravo je studirao u Beču, a pored toga slušao je predavanja filozofije, filologije i istorije u Minhenu, Berlinu, Gisenu, Hajdelbergu i Parizu. Doktorirao je filozofiju u Gisenu (1862. godine), a pravne nauke u Beču (1864. godine). Kao znalac svih slovenskih jezika radio je kao saradnik Dvorske biblioteke u Beču (1863-1868. godine). Od 1869. godine bio je profesor istorije slovenskih prava na Univerzitetu u Odesi. Ministar pravde u Crnoj Gori bio je od 1893-1898. godine.

Po pozivu knjaza Nikole u Crnu Goru došao je 1873. godine da bi radio na kodifikaciji crnogorskog prava. Rad na izradi „Opšteg imovinskog zakonika“ trajao je 16 godina (1873-1888. godine), tokom kojih je više puta boravio u Crnoj Gori. Prilikom istraživanja crnogorskog običajnog prava prvi je u našu nauku uveo metod prikupljanja podataka (građe za pisanje zakonika) putem ankete i prvi je u svijetu ograničio pojam građanskog prava na imovinsko, izostavivši prirodno i nasledno pravo. Naučnu djelatnost posvetio je najvećim dijelom izučavanju slovenskog, odnosno južnoslovenskog običajnog prava, ali se bavio i pisanim pravom. Napisao je pravne studije o pravnim običajima kod Slovena (1866. godine) pisanim zakonima kod Južnih Slovena (1872. godine), pravnim običajima kod Južnih Slovena (1874. godine). Po njegovoj koncepciji snaga zakona ne potiče iz moći zakonodavca, već treba da izvire iz snage narodnog života i i uslova i potreba sredine kojoj je namijenjena. Poslednjih 10 godina života proveo je u Parizu kao ugledan naučnik, član mnogih akademija i naučnih društava. Dr. Valtazar Bogišić bio je jedan od vodećih intelektualaca svoga vremena u Evropi.

—————————————————————————————————————————

-POSTOJEĆU ULICU VALTAZARA BOGIŠIĆA OD NJEGOŠEVOG PARKA PORED METEOROLOŠKE STANICE DO ULICE ŠTAMPARA MAKARIJA MOGLI BI SE NAZVATI ULICA BOŽA NOVAKOVIĆA

OBRAZLOŽENJE:

BOŽO NOVAKOVIĆ (1841-1908)Rođen je 1841. Živio je u Zadru do odlaska na studije.
Nakon završenih studija pravnih nauka u Beogradu, iz ljubavi prema Cetinju i Crnoj Gori vraća se na Cetinje i tu ostaje do kraja života (04.avgusta 1908). Od 1870. pa do oslobodilačkih ratova 1876-78 radi kao profesor na Đevojačkom institutu i Bogosloviji. Za vrijeme trajanja ovih ratova bio je uključen u vojnu službu u štab vojvode Boža Petrovića. Od 1881 godine je urednik „Glasa Crnogorca“.
Nastavno-vaspitni rad koji je obavljao sa velikim umijećem ostaće do kraja života njegova prava profesionalna preokupacija. Poslije rata radio je kao profesor u obnovljenim srednjim školama i cetinjskoj gimnaziji. Vršio je dužnosti rektora Bogoslovsko-učiteljske škole i direktora Cetinjske gimnazije.

Početkom septembra 1890 godine po knjaževom imenovanju, Božo je postavljen za predsjednika cetinjske opštine. Na toj dužnosti je ostao do pred kraj 1894 godine a cijelo vrijeme je obavljao i dužnost mjesnog školskog nadzornika.
Kao predsjednik opštine, za četiri godine ostvario je mnoge zamisli: izgrađen je cetinjski vodovod, izvršeno je ozelenjavanje i urbano sređivanje grada i okoline. Na prostoru oko crkve na Ćipuru, duž puta Cetinje – Bajice, na Zagrablju zasađeno je 50 stabala bora, 185 jela, 301 jasika, 100 kestenova, 110 lipa, 101 brijest i oko 1200 bagremova. Po isteku mandata pa do penzionisanja 1905 godine nastavio je da radi kao profesor. Za njegov doprinos razvoju prosvjete i obrazovanju učenika u tom periodu, govorilo se, da svima što su tada bili pismeni u Crnoj Gori ili je bio profesor Božo Novaković ili neko od njegovih đaka…
Za vrijeme 38-godišnjeg života i rada u Crnoj Gori, bio je učesnik mnogih kulturnih, patriotskih i humanih akcija u Crnoj Gori. Sarađivao je sa Valtazarom Bogišićem prilikom njegovog rada na Opštem imovinskom zakoniku za knjaževinu Crnu Goru i Simom Matavuljem…
Na nadgrobnoj ploči „Pred kapelicom“ piše: „JA SAM VAŠ PROFESOR BOŽO NOVAKOVIĆ“.

-KOREKCIJE

1-BAJOVU ULICU KOJA IDE OD ULICE VUKA MIĆUNOVIĆA (PARK 13 JUL) DO GIPOSA TREBA SKRATITI NA PRVOBITNU MJERU (OD ZGRADE OPŠTINE DO ELEKTRO DISTRIBUCIJE) JER JE SADA DVA PUTA DUŽA OD NJEGOŠEVE!? DIO OD ELEKTRO DISTRIBUCIJE DO GIPOSA NAZVATI ULICA NIKOLE TESLE JA DIO OD OPŠTINE DO PARKA 13 JUL ULICA 21 MAJ.

OBRAZLOŽENJE:

-ULICA NIKOLE TESLE

Predlažem da se ulica (koja se dobila skraćivanjem Bajove) od Elektrodistribucije do naselja Gipos (Puškinova) nazove ulica Nikole Tesle jer je u objektu Elektrodistribucije smještena prva električna centrala koja je davala struju Cetinju još 1910 godine.

NIKOLA TESLA (1856-1943)Nikola Tesla, porijeklom iz Banjana (Crna Gora), osnovnu školu je pohađao u rodnom Smiljanu (Lika) i Gospiću (1863-1866. godine). Trogodišnju Nižu realnu gimanziju završio je u Gospiću (1866-1869. godine), a trogodišnju Višu realnu gimnaziju u Karlovcu (1870-1873. godine).

Studirao je elektrotehniku na Tehničkoj visokoj školi u Gracu (1875-1878. godine) i Pragu (1880. godine). Govorio je engleski, njemački, francuski, italijanski, češki, mađarski, i slovenački jezik. Radio je u Realnoj gimnaziji u Gospiću (1879. godine), telegrafskoj kompaniji u Budimpešti (1881-1882. godine), Edisonovoj kompaniji u Parizu (1882-1884. godine) i Njujorku (1888-1889. godine). Osnovao je kompaniju „Teslino društvo za lučnu svjetlost“ u Njujorku koja je radila od marta 1885. godine do januara 1886. godine. Aprila 1887. godine, takođe u Njujorku, osnovao je kompaniju „Teslino električno društvo“. Tada je otpočela sa radom njegova laboratorija sa radionicom. Nakon požara u ovoj laboratoriji 13. marta 1895. godine, već 15. marta iste godine formirao je kompaniju „Nikola Tesla“ u Njujorku i poslije četiri mjeseca sagradio novu laboratoriju u kojoj je nastavio sa istraživačkim radom.

Glavna oblast njegove stvaralačke djelatnosti je elekrotehnika u kojoj je dao više stotina značajnih pronalazaka. Krajem 1887. godine stvorio je sistem proizvodnje, prenosa i distribucije naizmjenične struje koja je imala bitnih prednosti u odnosu na do tada korišćenu jednosmjernu struju. Smatra se da oko 95% elektromotora koji danas rade u svijetu koriste Teslin sistem. Angažovao se na izgradnji velike hidroelektrane na Nijagari gdje je prvi put primijenjen njegov sistem polifaznih struja. Prva isporuka električne energije iz ove hidro-centrale otpočela je 1895. godine (izgradnja je započela 1891. godine), a grad Bafalo, udaljen četrdesetak kilometara, počeo je dobijati električnu energiju naredne 1896. godine. Od 1889. godine radio je na proučavanju struja visokih frekvencija i napona koje su kasnije nazvane Tesline struje. One su našle široku primjenu, posebno u medicini. Sredinom 90-tih godina 19. vijeka bavio se radio-tehnikom, odnosno mogućnošću prenosa poruka na daljinu bežičnim putem. U tu svrhu izgradio je u Kolorado Springsu 1899. godine veliku otpremnu radio-stanicu, koja je odšiljala radio talase na udaljenosti od više hiljada kilometara. Izvršio je 1897. godine eksperiment sa brodom na moru u blizini Njujorka kojim je upravljao pomoću raido-talasa (teledirigovanje). Konstruisao je turbinu bez lopatica (Teslina turbina) koja omogućuje vrlo efikasnu proizvodnju električne energije putem pretvaranja toplotne energije u mehaničku, a ove potom u električnu.

Razmišljao je o bežičnom prenosu električne energije na velike udaljenosti. Time bi se velikom broju potrošača omogućilo da pomoću uređaja sličnog anteni primaju električnu energiju i potom je razvode po potrebi. Njegova mnogobrojna otkrića su neki pronalazači bespravno prisvojili i to je ostalo do današnjeg dana.

Na stogodišnjcu njegovog rođenja1956. godine, u znak priznanja za njegov neizmjeran doprinos razvoju elektrotehnike, jedinica magnetne indukcije je nazvana njegovim imenom. Dopisni član Srpske Kraljevske akademije postao je 1894. godine, a redovni 1937. godine. Bio je počasni doktor Tehničkih škola u Beču (1908. godine), Pragu (1936. godine), Gracu (1937. godine), Brnu (1937. godine), Univerziteta u Bukureštu (1937. godine), Univerziteta u Beogradu (1926. godine), Zagrebu (1926. godine), Parizu (1937. godine), Poatjeu ( 1937. godine), Grenoblu (1938. godine), Sofiji (1939. godine) Kolumbijskog i Jejlskog univerziteta. Odlikovan je Ordenom Sv. Save II (1892. godine) i I klase (1926. godine), Ordenom II stepena knjaza Danila I (1895. godine), Ordenom jugoslovenske krune (1931. godine), Ordenom bijelog orla, I klase (1936. godine), Ordenom bijelog lava I klase (1937. godine, Čehoslovačka).

Nikola Tesla je bio pionir u mnogim oblastima tehnike u kojima je dao između 700 i 1.000 pronalazaka koji su širokom primjenom bitno izmijenili našu postojeću tehničku civilizaciju.

———————————————————————————————————————-

-DRUGI DIO BAJOVE ULICE OD OPŠTINE DO ULICE VUKA MIĆUNOVIĆA KOJI JE OSTAO SKRAĆIVANJEM MOGAO BI SE NAZVATI ULICA 21 MAJA

-ULICA 21 MAJ

Od Ulice Vuka Mićunovića (kuća Vrbica) do Ulice Baja Pivljanina

Referendum o nezavisnosti Crne Gore održan 21 maja na kojem su građani vratili Crnoj Gori suverenost je Veliki dan u istoriji Crne Gore jer je ispravljena velika nepravda nanijeta joj 1918. godine…

Na referendumu je glasalo 419.240 građana ili 86,5 odsto od ukupnog broja birača. Crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 građana ili 55,5 odsto, dok je za ostanak zajedničke države sa Srbijom bilo 185.002 ili 44,5 odsto. Referendumsko pitanje glasilo je:

-Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom.

-Dana 3. juna 2006. godine, Skupština je konačno proglasila nezavisnu Crnu Goru. Nakon preporuka Generalne skupštine UN-a 22 juna, crnogorski barjak se zaviorio ispred sjedišta Ujedinjenih nacija 28. juna 2006. godine, kada je Crna Gora postala najmađa članica Ujedinjenih nacija.

-Crna Gora je 2017. godine postala punopravna članica NATO-a. a danas (2018) se nalazi pred vratima Evropske unije.

Iz tog razloga, predlažem da se ulica broj 5 u starom jezgru Cetinja nazove ULICA 21 MAJA.

2-NJEGOŠEVU ULICU TREBA SKRATITI OD HOTELA GRAND DO ENGLESKOG POSLANSTVA (ULICA PETRA LUBARDE) I TAJ DIO NAZVATI

EVROPSKA ULICA.

OBRAZLOŽENJE:

EVROPSKA ULICA Kako je na potezu od Trga knjaza Danila (ispred bivšeg hotela “Lokanda”) do ulice Štampara Makarija smještena rezidencija predsjednika Crne Gore gdje dolaze visoki gosti, gdje se polažu akreditivi, kako je Cetinje bilo i ostalo evropska metropola i kako Crna Gora “pred vratima” EU a i zbog nivoa priče o cetinjskim ulicama, smatram da je to opravdan predlog.

——————————————————————————————————————–

D – TRGOVI

-DVORSKI TRG TREBA PREIMENOVATI U TRG KRALJA NIKOLE

OBRAZLOŽENJE:

KRALJ NIKOLA PETROVIĆ (1860-1921)Knjaz Danilo je za svog nasljednika imenovao sinovca Nikolu Mirkova Petrovića. Knjaz Nikola je rođen 1841. godine. U Trstu je učio osnovnu školu (1851-1854. godine), a u Parizu je pohađao poznatu srednju školu – Licej Luja Velikog (1856-1860. godine). Govorio je francuski, italijanski, njemački i ruski jezik.

Knjaz Nikola je vrlo energično vodio spoljnu politiku. Posjetio je Rusiju (1868. godine) od koje je Crna Gora dobijala stalnu pomoć, Prusku (1868. godine) i Italiju (1873. godine). Održavao je prijateljske veze sa Grčkom i Rumunijom. Nastojao je da održi što bolje odnose sa Austro – Ugarskom. Razmišljao je o zajednici balkanskih naroda. Radio je na stvaranju zajednice sa Srbijom smatrajući da je to prvi uslov za oslobođenje od turske vlasti. Crna Gora je 1866. godine sklopila savez sa Srbijom koji je postao osnova prvom Balkanskom savezu (1912. godine).

Neposredno pred rat sa Turskom 1876. godine, Crna Gora i Srbija su potpisale novi ugovor o političkoj i vojnoj saradnji. Nakon izbijanja ustanka u Hercegovini 1875 godine, osnovni cilj crnogorske politike bio je oslobođenje hercegovačkih i brdskih plemena od turske vlasti. Za vrijeme vladavine knjaza (kralja) Nikole Crna Gora je vodila dva rata sa Osmanskim carstvom (1862. godine , 1876-1878. godine), učestvovala u dva balkanska rata (1912-1913. godine) i Prvom svjetskom ratu (1914-1918. godine). U bitkama na Vučjem dolu i Fundini 1876. godine crnogorska vojska je nanijela teške poraze turskoj vojsci. Knjaz Nikola je bio vrhovni zapovjednik crnogorske vojske u bici na Vučjem dolu. Sanstefanskim mirom 1878 godine Crna Gora je dobila međunarodno priznanje i znatno teritorijalno proširenje. Berlinskim ugovorom 1878. godine, koji je revidirao Sanstefanski mir, Crnoj Gori je priznata nezavisnost, a dobijanjem Podgorice, Nikšića, Bara, Ulcinja, Kolašina, Andrijevice, Spuža i Žabljaka njena teritorija je udvostručena. Poslije balkanskih ratova Crnoj Gori su pripali Mojkovac, Bijelo Polje, Berane, Pljevlja, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi, Peć, Đakovica i dio Skadarskog jezera, čime je njena teritorija uvećana za još oko polovinu. Nakon Berlinskog kongresa (1878. godine) Crna Gora je uspostavila diplomatske odnose sa Rusijom, Francuskom, Velikom Britanijom, Austro-Ugarskom, Italijom, Turskom, Grčkom, Srbijom, Bugarskom, Sjedinjenim američkim državama i Njemačkom. Knjaz Nikola je nastojao da poslije Berlinskog kongresa postigne što bolje odnose sa Turskom, pa je u tom cilju dva puta putovao u Carigrad (1883. i 1889. godine).

Po unutrašnjem uređenju na čelu države nalazio se knjaz koji je imao neograničenu vlast. Poslije knjaza najviši organ vlasti bio je Senat koji je vršio: administrativnu, sudsku i vojnu vlast. Od 1874. godine Senat je vršio samo sudsku vlast, dok su za druge poslove ustanovljene uprave (mala ministarstva). Senat je ukinut 1879. godine i formirani su: Državni savjet, ministarstva i Veliki sud. U administrativnom pogledu Crna Gora je bila podijeljena na kapetanije. Sudilo se po Zakoniku knjaza Danila do 1888. godine kada je stupio na snagu „Opšti imovinski zakonik“ za knjaževinu Crnu Goru koji je sačinio dr Valtazar Bogišić. Crna Gora je 1905. godine dobila prvi ustav po kome je ona ustavna monarhija u kojoj zakonodavnu vlast vrše knjaz i Narodna skupština.

Godine 1910. Crna Gora je proglašena za kraljevinu, a knjaz Nikola za kralja.

Od 1863. godine knjaz Nikola je radio na usavršavanju vojske. Do ustava 1905. godine crnogorska vojska je bila narodna vojska. Ponovo je popisana 1870. godine i podijeljena u bataljone koji su grupisani u brigade, a ove u divizije (1910. godine). Uvedeni su novi starješinski nazivi. Na Rijeci Crnojevića je podignuta oružna radionica, a na Cetinju radionica za izradu municije (1865. godine). Početkom osamdesetih godina XIX vijeka slao je mladiće u Italiju, Rusiju, Francusku i druge države da se vojnički obučavaju. Vojni stanovi za obuku podignuti su na Cetinju (1896. godine), Podgorici (1903. godine) i Nikšiću (1903. godine). U Podgorici je otvorena pješadijska podoficirska škola (1895), a na Cetinju artiljerijska podoficirska škola (1903. godine) koja je iste godine premještena u Nikšić.

Odmah po proširenju države (1878. godine) osnovao je drugu eparhiju Zahumsko-Rašku sa sjedištem u Manastiru Ostrog. Podignuta su dva manastira i preko 160 crkava, a obnovljeno 12 manastira i preko 110 crkava. Između Svete Stolice (Vatikana) i knjaza Nikole, zaključen je Konkordat 1886. godine sa ciljem da rimokatolička crkva u Crnoj Gori bude samostalna i slobodna od svakog uticaja. Muslimani su odmah poslije 1878. godine dobili svog vrhovnog poglavara (muftiju). Rimokatoličko i muslimansko stanovništvo postalo je ravnopravno sa pravoslavnim. U crkvi su uvedene savremene reforme ustanovljenjem duhovnih ustava za Sveti Sinod i Konzistorije.

Njih je napisao zadarski episkop dr Nikodin Milaš, a sankcionisao (odobrio) knjaz Nikola 1903. godine odnosno 1904. godine. Na osnovu ovih ustava otvorena je na Cetinju 1904. godine prva, a u Nikšiću 1910. godine druga Konzistorija u Crnoj Gori. Parohijalno sveštenstvo je od 1863. godine bilo u obavezi da vodi knjige: krštenih, vjenčanih i umrlih.

Radio je i na osnivanju novih škola. U njegovo doba Crna Gora je dobila oko 140 osnovnih škola. Na Cetinju je 1863. godine osnovana Bogoslovija koja je trajala samo jednu godinu i ponovo otvorena 1869. godine. Iste 1869. godine na Cetinju je otvoren Djevojački institut pod zaštitom ruske carice Marije Aleksandrovne. Prva niža gimnazija (četvorogodišnja) osnovana je na Cetinju 1880. godine preuređena je u klasičnu 1885. godine da bi 1902. godine prerasla u veliku gimnaziju (osmogodišnju). U Podgorici je 1893. godine otvorena poljoprivredna škola koja je radila do 1898. godine. Niže gimnazije su osnovane u Podgorici (1907. godine), Nikšiću (1913. godine), Pljevljima (1913. godine) i Beranama (1913. godine). U Peći su 1913. godine otvorene osmogodišnja gimnazija i učiteljska škola. Poslije 1910. godine na Cetinju se osnivaju „Ženska radnička škola knjeginje Jolande“ i za djecu predškolskog uzrasta „Dječji sad Velike knjeginje Milice Nikolajevne“. Državna štamparija na Cetinju ponovo je uspostavljena 1860. godine. Na Cetinju je izlazio kalendar „Orlić“ (1865-1870. godine), nedjeljne novine „Crnogorac“ (1871-1873. godine) koje su preimenovane u „Glas Crnogorca“ (1873-1916) idr. Osnovani su na Cetinju i „Cetinjska čitaonica” (1868. godine), Vojna muzika i „Pjevačko društvo“ (1871. godine) i pozorište „Zetski dom“ (1888. godine).

Prva bolnica „Danilo I“ podignuta je 1873. godine na Cetinju gdje je 1875. godine osnovano i Društvo crnogorskog crvenog krsta. Postojale su za neko vrijeme i bolnice u Podgorici i Nikšiću. Do 1860. godine bio je samo jedan dvorski ljekar, a 1910. godine u gradovima Crne Gore radilo je 17 ljekara.

Teritorijalnim proširenjem nakon rata 1876-1878. godine i balkanskih ratova Crna Gora je dobila plodnu zemlju i gradove sa razvijenom trgovinom i zanatstvom. Godine 1869 počela je izgradnja Danilovgrada, poslije rata 1876-1878. godine novih varoši u Podgorici, Nikšiću, Baru, dok su postojeće dograđivane o obnavljane. Izgrađeno je više od 460 km puteva koji su povezali varoši u Crnoj Gori (Cetinje-Rijeka Crnojevića-Podgorica-Nikšić, Rijeka Crnojevića-Virpazar-Bar-Ulcinj, Podgorica-Kolašin-Andrijevica idr). I na njima više mostova (Carev u Nikšiću, na Rijeci Crnojevića, Zeti, Morači i dr.). Podignuta je prva željeznička pruga Virpazar-Bar (1909. godine). Izgrađeni su vodovodi u Cetinju (1892. godine) i Danilovgradu, električne centrale u Cetinju (1910. godine) i Baru (1913. godine). Nastala su i prva preduzeća: pivare „Onogošt“ (1896. godine) i „Trebjesa“ (1900. godine) u Nikšiću, monopol duvana (1903. godine) u Podgorici. Poslije 1900. godine formirano je preduzeće za rafineriju ulja sa mlinom za masline u Ulcinju i fabrika sapuna u Baru. „Barsko društvo“ osnovano je 1906. godine radi gradnje i eksploatacije barskog pristaništa i pruge Bar- Virpazar i plovidbe po Skadarskom jezeru. U Nikšiću je osnovana Prva nikšićka štedionica (1901. godine), u Podgorici prva zetska štedionica (1904. godine), na Cetinju Crnogorska banka i Narodna štedionica (1906. godine) i Hipotekarna banka (1912) i u Baru Narodna banka (1909. godine) čije je sjedište 1913. godine prenijeto na Cetinje. Crna Gora je 1906. godine dobila svoj novac „Perper“. Na Cetinju su izgrađeni: hotel „Lokanda“ (1864. godine), knjažev dvor (1867. godine), zgrada Đevojačkog instituta (1873. godine), dvorac prestolonasljednika (1895. godine), Vladin dom (1910) u koji su smješteni: vlada, ministarstva i parlament. U Crnoj Gori je uspostavljen telegrafski saobraćaj (1869. godine), poštanski (1873. godine), međunarodni telegrafski na liniji Bar – Bari (1904. godine) i telefonski (1910. godine). Crna Gora je 1871. godine dobila himnu. Knjaz Nikola je ustanovio odlikovanja: Orden „Svetog Petra“ i Medalju za hrabrost“. Bavio se i književnim radom iz kojeg se izdvajaju pjesma „Onamo, onamo“ (1867. godine) i drama „Balkanska carica“ (1884. godine).

Kralj Nikola je rođen 1841. godine a umro je 1921. godine.

-TRG UMJETNIKA TREBA PREIMENOVATI U TRG KNJAZA DANILA

OBRAZLOŽENJE:

SADAŠNJI TRG UMJETNIKA (PROSTOR IZMEĐU LOKANDE, ĐEVOJAČKOG INSTITUTA, ENGLESKOG POSLANSTVA EVROPSKE I ULICE VIJVODE BATRIĆA) TREBA PREIMENOVATI U TRG KNJAZA DANILA. NA OVAJ NAČIN CETINJE, KOJE JE DALO NEMJERLJIVI DOPRINOS STVARANJU I OČUVANJU CRNE GORE BI DALO ADEKVATNO OBILJEŽJE KNJAZU DANILU

KNJAZ DANILO PETROVIĆ (1826-1860)Vladika Petar II Petrović je svojim testamentom za nasljednika odredio sinovca Danila Stankova Petrovića koji je na skupštini glavara 1852. godine izabran za gospodara. Smatrao je da dotadašnji način vladavine ne odgovara potrebama Crne Gore i da treba odvojiti duhovnu od svjetovne vlasti. Senat je 1852. godine donio odluku da se Crna Gora proglasi za nasljednu knjaževinu, a Danilo za nasljednog knjaza. Time su stvoreni uslovi da Crna Gora postane moderna država. Vodio je vrlo aktivnu spoljnu politiku. Osnovnim političko-strateškim ciljem smatrao je stvaranje veće državne zajednice Južnih Slovena. Želio je da uz pomoć Rusije i Francuske dobije međunarodno priznanje državne nezavisnosti Crne Gore. Nakon bitke na Grahovcu 1858. godine u kojoj je crnogorska vojska izvojevala jednu od najvećih pobjeda nad turskom vojskom u istoriji njihovih ratovanja granica između Crne Gore i Turske prema Hercegovini je uspostavljena 1859. godine, a protokol o razgraničenju potpisan je 1860. godine. Poslije pobjede na Grahovcu Crna Gora je teritorijalno proširena za oko polovinu. Utvrđivanjem međunarodno priznate granice između Crne Gore i Turske faktički je priznata i državna nezavisnost Crne Gore. Pored stabilnosti i političkog jedinstva Crne Gore knjaz Danilo je ustanovio i nove državne institucije. Izvršen je popis vojnih obveznika 1853. godine i formirana „Krstonosna vojska“ 1854. godine. Sljedeće 1855. godine stvorena je Garda kao elitna vojna jedinica. U svim plemenima postavljeni su plemenski kapetani koji su imali administrativnu, sudsku i vojnu vlast. Na skupštini glavara 1855. godine usvojen je Zakonik koji je nazvan Zakonik Danila I. Njime je obezbjeđivana ravnopravnost pred zakonom, imovinska i lična prava, sloboda vjeroispovijesti. Uvedene su stroge kazne za izdaju zemlje, ubistvo s predumišljajem, krađu, preljubu. Plaćanje poreza postala je opšta obaveza. Za vladavine knjaza Danila obnovljen je rad škole 1855. godine koja je poslije smrti Petra II prestala sa radom i štamparije. Otvoreno je više novih osnovnih škola. Ustanovljeni su Alaj-barjak, glavna vojna zastava 1854. godine, četiri godine kasnije novi Alaj-barjak i Orden za nezavisnost 1853. godine. Za svog nasljednika odredio je Nikolu Petrovića.

Knjaz Danilo Petrović je rođen 1826. godine a umro je 1860. godine.

PS: TRG UMJETNIKA

TREBA DA BUDE U OKVIRU NOVOG UMJETNIČKOG KOMPLEKSA NA LOKACIJI STARI OBOD JER JE PROJEKTOM PREDVIĐEN TRG PA GA TREBA NAZVATI TRG UMJETNIKA

————————————————————————————————————–

8-BALŠIĆA PAZAR TREBA PREIMENOVATI U TRG BALŠIĆA OBRAZLOŽENJE:

BALŠIĆI

Nakon raspada Dušanovog carstva u Zeti se oko 1360. godine kao jedna od najmoćnijih porodica izdižu Balšići. U početku su vladali Skadrom da bi se kasnije proširili do Kotora. Do sredine sedamdesetih godina XIV vijeka zaposijedaju Travuniju (oblast između Boke Kotorske i Dubrovnika), osvajaju Peć i Prizren i dobijaju teritorije na jugu Albanije čime njihova dinastička moć dostiže vrhunac. Kada je država postala prostrana smanjile su se mogućnosti održavanja jake centralne vlasti što je nosilo rizik njenog raspadanja. Već sredinom osamdesetih godina vladali su samo Zetom i oblastima u sjevernoj Albaniji da bi se njihova teritorija svela na usku primorsku oblast.

Ipak, u drugoj deceniji XV vijeka uspjeli su da nametnu vrhovnu vlast cijeloj Zeti. Dok su gradovi u Gornjoj Zeti imali vojnički karakter, primorski u Donjoj Zeti su bili središta robnonovčanih odnosa sa sopstvenim pravnim poretkom, crkvenom organizacijom i gradskom društvenom strukturom.

Početkom tridesetih godina XV vijeka završava se vladavina Balšića i Zeta ulazi u sastav Srbije

SPISAK SADA IMENOVANIH ULICA
Na teritoriji Cetinja (2020 godine) postoje sljedeće (imenovane) ulice (50):X Crnogorske, 4 jul, 13. novembra, Aleksandra Lesa Ivanovića, Alekse Šantića, Baja Pivljanina, Balšića Pazar I, Balšića Pazar II, Belvederska, Bore Stankovića, Bulevar crnogorskih heroja, Crvenog krsta, Dečanska, Dušana Vuksana, Grahovska, Hercegovačka, Islandska, Ivana Crnojevića, Jabučka, Jaroslava Čermaka, Jovana Tomaševića, Lovćenska, Mila Milunovića, Mojkovačka, Nikca od Rovina, Nikole Lekića, Novice Cerovića, Njegoševa, Obilićeva, Omladinska, Pavla Rovinskog, Peka Pavlovića, Pera Počeka, Petra Lubarde, Petrogradska, IV proleterske (Proleterskih brigada), Puškinova, Sava Burića, Smederevska, Splitska, Štampara Makarija, Valtazara Bogišića, Vladike Petra I, Vladike Vasilija, Vojvode Batrića, Vojvode Boža, Vojvode Mirka, Vučedolska, Vuka Mićunovića, ZmajevaPS: Boldovane ulice (7) bi bile preimenovane
NOVOPREDLOŽENE IMENOVANE ULICE (64) :Evropska, 21 maja, Cetinjskih heroja, Nikole Tesle, Josipa Sladea, Fundinska, dr Petra Miljanića, Šćepana Malog, Miljana Vukova, Marka Miljanova, Boža Novakovića, Budvanski put, Podgorički put, Josipa Broza Tita, Krsta Kenja Jankovića, Kraljice Jelene, Ulica Špadijera, Ulica Ivaniševića, Ulica Počeka, Ulica Ivanovića, Sava Dubovičanina, Petra Zvicera, Katunska, Bajička, Kneza Jovana Vladimira, Vojisavljevića, Petra Sinanovića Nagiba, Dubrovačka, Božićnih ustanika, Draga Jovovića, Suvodolska, Vlaha Bukovca, Crnogorskih liberala, dr Nika Miljanića, Visariona Borilovića, Serdara Jola Piletića, Teodora Valerija, Alfreda Tenisona, Popa Laza Popovića, Mirka Bratičevića, dr Nikše Ivanovića, Danila Kiša, Ivana Borojeva, Borovička, Sule Radova, Miloša Vuškovića, Ulica Delja, Umački put, Humci, Medovina, Crna Greda; Dukljanska, princeze Ksenije, Jovana Popovića Lipovca, dr Anta Gvozdenovića, Pera Šoća, Gledstonova, vojvode Marka Martinovića, Staza Crnojevića, Nova Džada, dr Rajka Đurišića, Nika Simova Martinovića i Rista Dragićevića
Ukupno bi bilo 43+64 = 107 imenovanih ulica

PS: U Studiji postoje obrazloženja za svih 107 ulica tako da bi trebalo samo prevesti tekst na engleski i napraviti nove table sa QR codom kako bi turisti mogli dok šetaju gradom da imaju lijepe informacije o našoj istoriji i kulturi.PS: EVO I LINKA STUDIJE KOJA JE SASTAVNI DIO OVOGA PROJEKTA:

Studija: Cetinje, imena ulica, spomenici, spomen obilježja

AUTOR PROJEKTA:

VESKO PEJOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR NVO CETINJE MOJ GRAD

CETINJE, 25.11.2020.

20 Komentara

Rajko Bojovic

27. Nov, 2020

Dragi Vesko, upravo sam pročitao tvoj predlog za imenovanje ulica na ct. Iskreno, oduševljen sam svakim predlogom, jer je svaki adekvatan, ispravan i odgovara ulicama za koje su predloženi! Ne znam da li postoje uslovi za to, ali čitajući rijeci koje je napisao za dr. Niksu Ivanović, smatram da je dr. Vaso Kusovac zaslužio neko obilježje na Cetinju. Pa eto jedna mala sugestija. Srdacan pozdrav
Vesko Pejović

27. Nov, 2020

Hvala dragi Rajko Bojoviću.
Slažem se sa predlogom za dr Vasa Kusovca, ali jedan od kriterijuma je da treba da prođe 20 godina od smrti tako da iz tog razloga nijesam predložio dr Vasa Kusovca, divnog čovjeka, vrhunskog stručnjaka, humanistu i velikog zaljubljenika u Cetinje …
Mirko Jovović

27. Nov, 2020

Prije dvije godine u okviru Projekta Donacije Vlade Norveške započet je projekat uspostavljanja Registra kućnih brojeva, ulica i trgova. Ovo je jedan od uslova da se uspostave Evropski standardi. Koliko je ova oblast bila nesređena govori podatak da je pola birača u CG bilo sa kućnim brojem BB.

Sa druge strane imate ljude koji neke stvari ne rade iz moranja već iz čiste emocije i želje da se neke stvari promijene i dobiju pravi smisao. Takav je projekat našeg sugrađanina Veska Pejovića Studija: Cetinje, imena ulica, spomenici i obilježja. Ukoliko se ozbiljno sa strane Prijestonice pristupi ovoj studiji, naravno uz učešće što većeg broja građana i stručnih lica i dobru organizaciju može se brzo sprovesti i time imenovati sve ulice u našem gradu.
Po mom mišljenju ovo je fantastičan primjer kako se kroz imena ulica grada može predstaviti taj grad i njegova istorija i tvrdim da je po tome jedinstven. Zato podržimo ovu inicijativu.

P.S. Prilično je neozbiljno da ulica u samom srcu istorijskog jezgra grada od Vladinog doma do manastira ima oznaku 15.
Banja Kaluđerović

28. Nov, 2020

Vesko dragi SVAKA ČAST!
Ovo tvoje angažovanje je vrijedno poštovanja!
Mnogo truda i ljubavi je uloženo u ovaj projekat!
B R A V O !
Vesko Pejović

28. Nov, 2020

Da se najtoplije zahvalim gospodi Mirku Jovoviću i Banji Kaluđeroviću na komentarima i podršci koju su mi uvijek pružali. Vi znate da se za Cetinje treba boriti konstruktivnim i argumentovanim inicijativama jer to i vi radite, čime potvrđujete građansku komponentu koja je u većem procentu potrebna i Cetinju i Crnoj Gori.
Aleksandar Vujović

28. Nov, 2020

Dragi Vesko,

Pogledao sam tvoj projekat i prvenstveno, sa oduševljenjem moram da ukazem na jasno prepoznatljivu doslednost u analizi, nedvosmislenu istrajnost i uloženi napor, kao i na precizan, sistematičan i uopšteno govoreći, inženjerski utemeljen pristup u rešavanju projektnog zadatka. Polazna analiza trenutnog stanja ukazuje na neophodnost sprovođenja aktivnosti na unapređenju u razmatranoj oblasti i ujedno apsolutno opravdava ovu incijativu.

Vjerujem da će predložena rešenja naići na odobravanje kod nadležnih službi i u tom smislu tvoj entutijazam i zalaganje imaju moju apsolutnu podršku.
Vesko Pejović

28. Nov, 2020

Kada rođeni Cetinjanin a uz to redovni profesor Mašinskog fakulteta u Podgorici, ovako visoko ocijeni moj najdobronamjerniji, osmogodišnji trud i rad na ovom, iz više razloga, veoma složenom projektu osjetim posebno zadovoljstvo jer vidim da je sve uloženo prepoznato i da su predložena rješenja zasnovana na strogim kriterijumima dobila još jednu veoma značajnu podršku.
I ja se nadam da će ovaj projekat na zadovoljstvo mojih brojnih saradnika i konsultanata iz reda građana, dati veliki doprinos besprekornom definisanju ove oblasti.
Dimitrije Popović

29. Nov, 2020

Dragi Vesko,
Pregledao sam tvoj temeljito prostudiran i utemeljen projekt.
Čestitam!
Posebno mi se dopada:
– što si stazu od manastira do ljetnje poziornice odredio za kraljicu Milenu, Šetalište kraljice Milene,
-Dvorski trg za Trg kralja Nikole,
-besmisleni naziv ,, Studentski trg ” u trg Knjaza Danila.
– Takođe se slažem da Balšića pazar treba zvati Trg Balšića (njemu je potrebna detaljna prostorna sudija da se ta površina uredi, jer je to ustvari jedini prostor u gradu koji može imati značenje trga. Sadašnji Dvorski trg je kao što znaš bila ,,Široka ulica” . Tako se za vrijeme kralja Nikole zvala ta gradska javna površina.
Jedna sugestija.
Lijepo bi bilo da se među zaslužnim domaćim ljudima nađe i ime Vladimira Popovića, prvog crnogorskog sineasta. Film ,, Vaskrsenja ne biva bez smrti” je početak naše konematografije. Veoma važne detalje možeš naći u C G leksikonu.
Još jednom čestitke na uspješno urađenom velikom projektu.
Dimitrije
Prof dr Miško Jovović

29. Nov, 2020

Dragi Vesko,
Veoma je lijepo od Tebe što se, u ovim vremenima, na na najljepši mogući način, baviš Cetinjem i što se u svom poduhvatu sjećaš ljudi koji su se isto kao i Ti, uz veliku ljubav prema Cetinju, trudili da ga učine makar malo ljepšim i boljim.
Veliki pozdrav,
Miško Jovović
Saša Šofranac

29. Nov, 2020

Podrška za Veska Pejovića i njegovu inicijativu. Ne treba zaboraviti Cetinjane koji su nešto značajno uradili da se ime Cetinja poštuje. Pored navedenih u inicijativi dodao bih još Dr Dragoja Živkovića, Prof dr Dušana Gvozdenovića, Miroslava Vickovića, Pavla Djonovića, …
pavle miljanić

29. Nov, 2020

Poštovani Vesko,

Čestitam ti na ovom prvorazrednom kulturnom projektu, urađenom metodološki besprekorno, sa puno znanja, mjere i ljubavi prema Cetinju, onako kako uvijek i radiš. Nadam se da će nadležni znati da cijene tvoj višegodošnji trud i entuzijazam i napokon prihvatiti inicijativu. Nema budućnosti bez očuvanja tradicije i sjećanja na velika imena i događaje iz prošlosti, koje ti oživljavaš na najljepši mogući način. Hvala ti na ovom i svim drugim tvojim projektima. Primi veliki pozdrav, uz bezrezervnu podršku!
Veselin N. Ivanovic

30. Nov, 2020

Dragi Vesko,

Pogledao sam prijedlog sa kojim si izasao pred zvanicnike Prijestolnice Cetinje.

Cestitam ti na tome.
Nije veliki broj pregalaca i entizijasta tvog formata.

Srdacan pozdrav,
Prod. dr Veselin N. Ivanovic.
Gojko Padalica

30. Nov, 2020

Plijeni autorova šahovski precizna analiza postojećeg stanja ulica i trgova sa prijedlogom njihovog imenovanja, preimenovanja i neophodnih korekcija. Odma se uočava pripadnost i prirodnost u nazivima. Naprimjer: Borovička, Popa Laza (Jabučanina) Popovića, Katunska, Ivana Borojeva, itd., kao i uključivanje naših znamenitih a preskočenih ličnosti i događaja. Posebno bih istakao Dr ing Josipa Sladea koji nije imao nikakvo obilježje na Cetinju a uz Valtazara Bogišića i Pavla Rovinskog (od izvanjaca) najviše je zadužio Cetinje i Crnu Goru.
Vrlo je važno što je autor našao mjesta i za ugledne Cetinjane poput: Dr Nika Simova Martinovića, Rista Dragićevića, Miloša Vuškovića, dr Rajka Đurišića, dr Nikšu Ivanovića, Petra Tomanovića, Draga Jovovića, Petra Sinanovića Nagiba, itd.
Prijedlozi da se ulica od Dvorskog trga (hotela “New York”) pored Kraljevskog pozorišta i hotela “Paris” do Bolnice “Danilo I” dodijeli Valtazaru Bogišiću a nova ulica od Bogdanovog kraja (kroz novi umjetnički kompleks na lokaciji stari “Obod”) do Vladinog doma, Petru Sinanoviću Nagibu, mnogo mi se dopadaju.
Uživanje je čitati biografije i obrazloženja predloženih ličnosti i događaja i podsjetiti se na njihov doprinos Cetinju gdje napokon, nadam se, treba da dobiju obilježja.
Ovaj projekat je odličan primjer da je NVO sektor nezaobilazan partner u životu našeg grada.
Iz tog razloga smatarm da bi autorov prijedlog (koji sam vidio u njegovoj Studiji Cetinje imena ulica, spomenici i spomen obilježja), da se naprave ljepše table (barem za staro staro jezgro) i dopune QR kodovima kako bi svi to mogli pročitati, podigao ovu priču na još veći nivo i dao doprinos turističkoj ponudi…
Čestitam Vesku Pejoviću, čovjeku prefinjenog senzibiliteta i pravom građaninu i na drugim projektima sa željom da nastavi da daje značajan doprinos ljepšem izgledu crnogorske Prijestonice.
Gojko Padalica
Milena Borozan

30. Nov, 2020

Poštovani Vesko,

Vas projekat je više nego odličan. Sve pohvale. Ovako nešto je zahtijevalo puno znanja, rada i vremena.

Sigurna sam da ovako nešto može da napravi samo čovjek koji istinski voli i osjeća svoj grad…

Nadam se da će nadležni organi biti u mogućnosti da prihvate ovakav projekat i da ga sprovedu u djelo!

Milena
Saša Tomanović, dipl pravnik

02. Dec, 2020

Ovo je vrlo profesionalno urađeno. Obrazloženja su realna, izbor ličnosti i događaja odličan. Moram primijetiti da je za izradu ovog projekta uložen veliki trud od strane poznavaoca prilika i istorije ovog grada.
Osim naziva ulica trebalo bi pokušati, da se, makar za staro jezgro, naprave ljepše table ukoliko to dozvoljavaju finansijske prilike, jer Cetinju – gradu koji treba da se kandiduje za UNESCO, to nedostaje. Takođe bi trebalo razmotriti mogućnosti za postavljanje QR Coda (“Quick Response”) što omogućava turistima da mogu čitati biografije dok šetaju gradom. Za njih nije potrebno imati posebnu opremu kako bi ih skenirali, dovoljno je imati pametan telefon, što svi turisti imaju..…Nije velika investicija ali je efekat izuzetan. Olakšava turistima obilazak grada bez vodiča i upoznavanje sa našom istorijom i kulturom. Nadam se da će lokalna uprava kao i do sada prepoznati interese grada i realizovati ovaj projekat.
Sve pohvale g-dine Pejoviću.
Oskar Huter

03. Dec, 2020

Čestitke g-dinu Vesku Pejoviću na studioznom pristupu ovoj problematici. Vjerujem da će nadležni neizostavno uključiti i sarađivati sa NVO Cetinje Moj Grad prilikom imenovanja ulica. Gotovo svi prijedlozi su utemeljeni u istorijskim ali i moralnim faktima. Još jednom čestitke i podrška!
Luka Lagator

06. Dec, 2020

Za svaku je pohvalu i priznanje rad VESKA PEJOVIĆA koji se odavno sav predao i posvetio našem Cetinju. Sve što je do sada uradio bilo je obrazloženo i potkrijepljeno valjanim idejnim projektima, nacrtima i podlogama na osnovu kojih se kvalitetno moglo ući u dalju realizaciju. Takav je i ovaj rad koji se odnosi na imenovanja cetinjskih ulica i trgova – veoma studiozan, utemeljen, detaljno obrazložen i sveobuhvatan. Naravno, skoro da nije moguće, a pogotovo ovakve stvari i u našoj sredini, uraditi sve onako kako bi svima odgovaralo. Gotovo sve podržavam, uz određene primjedbe, za koje, opet, i ja imam obrazloženje, ali ih na ovaj način ne bih saopštavao, nego ću to reći Vesku lično, jer ih on, kao autor projekta, može uvažiti ili ne. U svakom slučaju, pohvale za uloženi trud i ljubav koju Vesko, po ko zna koji put, daruje svom Cetinju.
Pavle Mićo Novaković

07. Dec, 2020

Ovakav projekt zahtijeva ogroman (dugogodišnji) rad, istražavanje, znanje, posvećenost. Jasno i ljubav prema svom gradu, što je jasno vidljivo i svih radova g-dina Pejovića.
Podržao sam i prije par godina jednu od varijanti ovog projekta imenovanja ulica. Posebno bih istakao i prelijpo i moderno idejno riješenje tabli sa imenima ulica koje bi imale QR cod.
Teško je svatljivo da pored ovako kvalitetnog projekta koji (u raznim varijantama) postoji odavno, ulica prema Medovini pored i oko Vladinog doma, u jezgru grada nosi ime “Ulica 15”. Kako shvatiti da je ulaz zgrade za stanove(“NAMA” ERSTE BANKA ) po novoj numeraciji nema broj ???
Naravno kvalitet ove studije g-dina Pejovića, nije uporediv sa sadašnjim stanjem, ove primjere navodim da se jasnije vidi koliko je apsurdno i čudno da ovakav poklon gradu nije davno prihvaćen.
Čedomir B. Pravilović, dipl.ing

08. Dec, 2020

Pošto sam bio u toku sa izradom kapitalnog Veskovog projekta na ovu temu “Studije – Cetinje imena ulica spomenici, spomen obilježja” pažljivo sam analizirao i ovu Inicijativu i mislim da je veoma dobro urađena pa je u potpunosti podržavam kako u dijelu izbora ličnosti i događaja tako i u mudrim i dobro izvaganim korekcijama i prijedlozima.
Prisustvo desetak uglednih Cetinjana koji su doprinijeli afirmaciji i razvoju našeg grada obogatilo je ovaj mozaik.
Sve čestitke Vesku Pejoviću na inžinjerskoj metodologiji i djelu kojim se možemo ponositi.
Gaga Radulović

17. Dec, 2020

Ova inicijativa je plod dugogodišnjeg Veskovog bavljenja ovom temom što smo mogli vidjeti u njegovoj izvanrednoj i mnogo značajnoj Studiji Cetinje-imena ulica, spomenici, spomen obilježja, koju sam još ranije ocijenio najvećom ocjenom.
Smatram je i veoma mudrim rješenjem jer je u odnosu na Studiju koja je ovu oblast radikalno pretresla i nanovo definisala, ponudila rješenja koja bi trebalo prihvatiti barem u procentu od 90 %.
Evo mojeg predloga za nekoliko korekcija:
-Mojkovačku ulicu bi treba preimenovati u Donjokrajsku (kao što je to bilo predloženo u Studiji) jer to zahtijeva kriterijum koji uvažava doprinos najstarijih stanovnika i bratstava utemeljenju grada.;
-Dečansku ulicu treba preimenovati u Ulicu crnogogorskih vladika.
– A treba i Ulicu Bore Stankovića preimenovati;
Oduševljen sam izborom Cetinjana koji su svojim životnim djelima dali veliki doprinos afirmaciji našeg grada pa još jednom čestitam autoru na velikom trudu i svemu što pruža za naš grad.

Cetinje :: Moj grad

Inicijativa: Imenovati sve ulice na Cetinju

20 Komentara

Vaš komentar

Vrijeme na Cetinju

Foto galerija

Arhiva