Cetinje :: Moj grad

O promociji romana “Đurđe Crnojević i žena mu Izabeta”

Posted on 26. Jun, 2020 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u Svečanoj sali Ministarstva kulture na Cetinju održana promocija romana Boška Mijanovića “Đurđe Crnojević i žena mu Izabeta”. U programu su učestvovali: generalna direktorka Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Ministarstvu kulture, Dragica Milić, publicista Marko Špadijer, urednik izdanja, Maja Martinović Kršić, profesorica književnosti, autor Boško Mijanović, pijanista Matija Marković, glumac Stevan Vuković i novinarka RTV Cetinje, Marija Todorović. Događaj su organizovali Matica crnogorska Ogranak Cetinje i Ministarstvo kulture.

Pozdravljajući prisutne generalna direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Ministarstvu kulture Dragica Milić se u prigodnoj i toploj besjedi osvrnula na period vladavine dinastije Crnojević i na pozitivnu izdavačku politiku Matice crnogorske:

Poštovani gospodine Mijanoviću, dragi učesnici, cijenjena publiko,

Pozdravljam vas u ime Ministarstva kulture, sa posebnim zadovoljstvom zbog povoda koji nas je večeras okupio.

Literarna obrada tema iz naše slavne prošlosti je uvijek ne samo zanimljiva, već i veoma poželjna, jer je to prijemčiv način da se naš kulturno-istorijski kontekst i kulturna istorija, predstave i približe široj javnosti, stručnoj, laičkoj, čitalačkoj.

Period vladavine dinastije Crnojević predstavlja više nego zanimljivo literarno polazište, kako zbog istorijske intrigantnosti same epohe, tako i zbog intrigantnosti biografija članova ove vladarske kuće. Ipak, ne može se reći da je naša književnost na pravi način odgovorila na te za literature uvijek inspirativne izazove.

Zbog toga raduje pojava jedne fikcijsko-dokumentarne interpretacije događaja iz doba Crnojevića, koja kao centralnu temu ima   odnos između Đurđa Crnojevića  i njegove žene Izabete.

Djelom „ĐurđeCrnojevićižena mu Izabeta“ Boško Mijanović veoma odgovorno prilazi gradnji ove priče, potkrepljujući njen fiktivni sloj dokumentarnim, koji pokazuje autorovo ozbiljno istraživanje istorijske faktografije. U toj kombinatorici vješto se prepliću one visoke teme jedne burne istorije, sonim što pripada čovjekovoj intimi.

U vođenju ove priče može se govoriti i o svojevrsnom žanrovskom ukrštanju istorijskog romana i melodrame,čime autor stvara jedno zavodljivo literarno štivo, koje može računati na širu čitalačku publiku.

U romanu je dat značajan prostor zasigurno najvećem dostignuću Đurđeve vladavine – osnivanju štamparije i njenom radu. Faktografsku podlogu te teme autor proširuje, kako u samom tekstu,tako i u njegovom nekonvencionalnom dodatku na kraju knjige, čime ovaj rukopis može dodatno pokrenuti znatiželju čitalaca.

Izdavaštvo Matice crnogorske ovom publikacijom pokazuje svoju spremnost da i u polju fikcije nastavi svoj već dokazani rad na rasvjetljavanju našeg kulturnog i istorijskog nasljeđa.

To jeste onaj posao koji smo tokom prošlog vijeka mogli bolje obaviti, čime bismo sopstvenu kulturnu i identitetsku supstancu učinili otpornijom na razne revizionističke nasrtaje i svojatanja.

Na kraju, želim da se zahvalim gospodinu Mijanoviću na ovoj lijepoj i vrijednoj knjizi, a Matici crnogorskoj da nastavi sa ovakvom izdavačkom politikom.

Zahvaljujem se na pažnji i preporučujem vam ovu knjigu za čitanje

Riječ urednika Marka Špadijera:

1-Ima nečeg simboličnog u tome što je Matica crnogorska 1994. godine započela izdavačku djelatnost upravo sa knjigom Boška Mijanovića: Paskalne tablice Đurđa Crnojevića.

To je bila godina obilježavanja jubileja pola milenijuma Crnojevića štamparije, ali i doba   manipulacije i prisvajanja prve crnogorke štamparije. Stavljajući fokus na osvetljavanje kulturnih izvorišta Crne Gore, Matica se posebno bavila periodom Crnojevića. Već  1995. godine  objavila je  Zbornik o crnogroskom štamparstvu, a kasnije organizovala  naučni skup o Crnojevićima.

Nedavno je Matica, u saradnji sa naučnim ustanovama Bugarske i Makedonije, organizovala izložbu crnogorskog ćirilskog štamparstva u Sofiji i više mjesta u Crnoj Gori (Kotor, Podgorica, Cetinje, Bjelo Polje), a namjerava da u crnogorskim školama postavi panoe sa faksimilima knjiga starih štampara. U pripremi je fototipsko izdanje Psaltira prema primjerku nađenom u Bugarskoj.

Knjiga Boška Mijanovića, koju danas promovišemo predstavlja imaginarni literarni povratak na Ćipur, na Cetinje, koji su Crnojevići odredili kao zlatan vrt crnogorske istorije, koji smo dužni da brižljivo uzgajamo.

2-Kad se zagledamo u prošlost da bi u njoj našli primjere koje nam mogu poslužiti za projektivanje budućnost, prirodno je da se bavimo periodom Crnojevića. To je jedan od onih sudbinskih uzleta i tragičnih porinuća naše povijesti. Zeta Ivana Crnojevića dobija današnje ime Crna Gora. Mala, slobodna mediteranska zemlja oko Lovćena i Skadarskog jezera, koja se spuštala na more, nalazila se na limesu Istoka i Zapada. Evropski zapad ovdje je bio prisutan svojom renesansom i graditeljstvom, modernim načinom  života i živo pulsirao između zaleđa i Primorja. Tu se nekoliko desetiljeća cvjetala trgovina i preko Kotora i direktno  pulsirali doticaji sa razvijenim italijanskim sjeverom, njegovim gradovima i univerzitetima.  Kruna evropske demokratske kulturne influence bila je štampanje knjiga pokretnim slovima. Taj izum prvo su  koristili naši ljudi u Veneciji (Kotoranin Andrija Paltašić), a potom i na Cetinju (Makarije). Bio je to zvjezdani trenutak evropskog duha Crne Gore. Sa istoka dolaze anadolske najezde  će uskoro  preplaviti ove krajeve, oduzeti Crnoj Gori slobodu i svesti život njenih stanovnika na goli opstanak, a kulturu na rudimentalne oblike.

Period kraja 15. i početka 16. vijeka veoma intrigantan i inspirativan za književnike.  Treba se prisjetiti narodne pjesme Ženidba Maksima Crnojevića, istoimene drame Laze Kostića, Balkanske carice knjaza Nikole, kao istorijskog romana Makarije Čeda Vulevića i filozofskih reminiscencija u djelu Bijeli gavran Bora Jovanovića. Većina književnih djela koje se bave ovim periodom su epskog ili romaničkog i političkog karaktera, a tek u novije vrijeme se pokušava literarno rekonstrisati to vrijeme  i individualisati razne ličnosti u njemu.

Istoričari su ovaj period izučavali (bolje reći komentarisali već poznate činjenice, uglavnom o štampariji Crnojevića). Pronađeni su brojni primjerci knjiga iz ove štamparije koji su cirkulisali po slovenskom pravoslavnom svijetu. Održavaju se dileme da li je štamparija Đurđa Crnojevića, koju je vodio jeromonah Makarije za mitropolita Vavile, radila u Veneciji ili na Cetinju. Mit da se štamparija Crnojevća nalazila na Obodu, Rijeci Crnojevića. odžava do danas, bez ijednog ozbiljnog argumenta.

Izučavajući štampariju Crnojevića Boško Mijanović, kao profesor i radoznali intelektualac, pronikao je sa preciznošću matematičara u proces izrade štampanih knjiga izračunavajući potrebno vrijeme i broj učesnika u izradi knjiga naše prve ćirilske štamparije. Utvrdio je da je njen ktitor, zetski vladar Đurđe Crnojević, italijanksi đak i renesansni čovjek imao zavidno znanje astronomije, što je pokazao u izradi paskalija sa pokretnim crkvenim praznicima. Nastavio je istraživanja o Crnojevićima i napisao više članaka i izdao posebnu knjigu na tu temu.

3- Kao da su mu stručne i naučne dileme bile povod da uđe u jednu novu avanturu: da napiše roman o Đurđu Crnojeviću i njegovoj ženi Izabeti. Tako je nastala  knjiga koju danas prezentiramo čitaocima. To je po žanru istorijski roman, ali može biti svrstan u legendu o ljubavi crnogorskog princa sa venecijanskom ljepoticom plemićkog roda.

Poslije Vladimira i Kosare, ovo je vjerovatno najintrigantnija crnogorska ljubavna storija. Boško Mijanović je iskoristio bogatu građu o štampariji Crnojevića, proučio veze Cetinja sa Kotorom i Venecijom toga doba i stekao sigurnost u opisu sudbine Đurđa kao posljednjeg vladara Zete u odnosu na nadiruću Tursku i saveznicu Veneciju. Nastojao je da vjerno rekonstruiše prilike koje su vladale u zemlji, odnos Đurđa sa bratom Stefanom koji je postao eksponent turske politike, pokaže veze Crnogoraca sa porodicama u Kotoru i Veneciji…Uveo je u priču veliki broj ličnosti sa zanimljivim i lustrativnim sudbinama. U opisu  noći i dana, sumraka i svjetlosti, snjegova i kiša, teških zima i južine, prepoznaje se Cetinjanin koji je to doživio i bezbroj  puta u očima imao Orlov krš, Vlašku crkvu, Đinovo brdo i Lovćen kuda je vodio Đurđa i Izabetu.

Osnovna vrijednost priče koju je autor obradio kao odnos ljudi u jednom ambijentu i jednom dobu je njena opšeljudska dimenzija. Likovi i već poznata istorijska fabula lišeni su nacionalne ili bilo koje druge patetike, kostimirane fasade, riterske drame, već  su ispunjeni ljudskim sudbinama koje su opisane realistički ubjedljivo. Centralna tema je odnos Đurđa i Izabete koja se pretvara u univerzalni motiv ljubavi koji dobija na trajnosti i svevremenosti. Ljubav temeljnog i moralnog Đurđa i smjerne bogobojažljive Izabet buknula je već pri prvom susretu. Bili su opčinjeni i odmah vezani tajanstvenošću emocije koja zanavijek vezuje dvoje opčinjenih. Ova trajna ljubav nije počivala na plamenu strasti, već na potpunoj uzajamnoj predanosti. Kao kontrast  te ljubavi, koja u sebi sadrži odanost i moralnost, prikazan je Stefan sa svojim osvajanjem ženskih srca bez skrupula.

Samo je velika ljubav Izabete prema Đurđu mogla jednu Venecijanku privoljeti da se odrekne udobnosti i luksuza. Izabet se prilagođava životu daleko od grada, jer je za nju kristalna kula svemira zajenički život sa voljenom osobom. Ona se intersuje za život podanika Đurđeve države, za običaje i psihogiju gorštaka.  U ime ljubavi stoički podnijeti surovu sudbinu koju je doživjela kada je sa suprugom morala pobjeći iz Crne Gore. Velika iskušenja nastavljaju se  u Veneciji, gdje je odvojena od svoga supruga. Ignoranciju dužda i ravnodušnost prema sudbini porodice svog saveznika dovela je Izabetu i njenu djecu do siromaštva i njenog muža do očaja. Đurđe  nastoji da spas za svoju ljubljenu ženu, porodicu i svoju zemlju nađe kod Turaka. Odanost, ljubav, koja savladava sva iskušenja i sve surove izazove koje nisi život u tako burnim vremenima, ispričana je kroz muški glas ritera Đurđa koji se bori za svoju zemlju i svoju voljenu i ženski glas krotke Izabete Erico koja je istinski zaljubljena u svoga muža.

Ljubavna idila, spokoj u krilu voljenog čovjeka, učešće u poslovima svoga supruga, mir čistih predjela Crne Gore, a zatim izgnanstvo, neizvjesnost i bijeda u rodnom gradu i čežnja za voljenim bez nade.

To je jedna gotovo biblijska priča ispričana sočno, ubjedljivo i originalno. Autor je sam definisao postupak pisanja u uvodu, objašnjavajući kako je dopunio hroniku popa Stefana iz 1833. godine:

“polufikcijskom pričom, gdje su se činjenice i mašta međusobno ispreplijatale”. Kao da se uplašio da će mu neko zamjeriti da je prikazao jednu „plačljivu“ ljubavanu priču, autor nas vraća u realnost  provjerom svojih opisa štamparije sa svojom prijateljecom Betom, specijalistom za staro štamarstvo.

Još samo da dodam jedan kuriozitet. Dok se autor dvoumio kako da ljetopis Đurđa Crnojevića, posljednjeg gopodara Zete kome je Dvor i Manastir izgradio njegov otac Ivan  i postavio prijestono Cetinje kao centar Crne Gore ispuni istoriskim činjenicama, a imaginacijama ga učiniti životnim, njegov prijatelj, slikar, Mihailo Jovićević je u svom ateljeu u Bajicama smišljao lik ljepotice Izabete. Tu sliku, ikonu ljubavi imate na koricama knjige.

Ja toliko, ispred izdavača. Matice crnogroske, u želji da knjiga koja je izašla u vrijeme pandemije korona virisom, bude dobra lektira u dane izolacije. Nadam se da će uvjerljivije od mene knjigu preporučiti profesor Maja  Martinović Kršić i autor Boško Mijanović.

Riječ Maje Martinović Kršić:

Odavno u našoj književnosti nije bilo istorijskog romana, te zato ,,Djurdje Crnojević i žena mu Izabeta“  autora Boška Mijanovića treba toplo pozdraviti.

U većini istorijskih romana obično je vjerodostojan samo događaj oko kojega se odvija radnja, a ličnosti su izmišljene. To u ovom romanu nije slučaj, već je težište na njima. Događaje u njemu, ili bar većinu njih, pamti istorija, ličnosti takođe, samo je odnos među njima fikcija, što nam pisac u uvodu kaže. Ali, da li je fikcija, što naravno mora biti, pažljivi čitalac se neminovno pita? Jer, sve je tako stvarno i Izabeta i Đurđe i njihova ljubav, susret, rastajanje… Istorijski romani su obično lišeni psihološkog sagledavanja ličnosti, što ovdje takođe nije slučaj, Đurđe i Izabeta su, i ne samo po tome, iznad svog vremena.

 Koncepcijski ,,Đurđe Crnojević i žena mu Izabeta“  je lijepo i stručno riješen.

U Uvodu nas pisac veoma emotivno upoznaje sa porijeklom ideje o stvaranju romana.

U prvom dijelu upoznajemo naslovne likove, niz istorijski potvrđenih događaja, dolazak glavne junakinje iz Venecije u Crnu Goru, vjenčanje s Đurđem ubrzo pošto mu je umro otac Ivan. Srijećemo se i sa mnogim drugim ličnostima: Stefanom, bratom Đurđevim, Makarijem štamparom, kotorskom i venecijanskom vlastelom.

Drugi dio romana opisuje svu tragediju bračnog para koju su nametnula istorijska dešavanja – odlazak iz Crne Gore, rastanak, zlopaćenje Đurđevo – što na poslu koji mu ne priliči, što u tamnici, nemaština, prodaja blaga radi preživljavanja, težak život, tužan kraj…

Postoji i Dodatak kojim se roman završava, vrlo važan dio knjige. U njemu je prepiska autorova sa prijateljicom Betom, stručnjakom za staro štamparstvo. Mnoge nedomumice koje je čitalac do tada stekao, ovim dodatkom su objašnjene.

Zadržala bih se, kratko, na dva lika iz romana – Stefanu, bratu Đurđevom i Izabeti, jer karakteristično oslikavaju duh podneblja u kojem su nastali – surovost i blagost.

Stefanova surevnjivost prema bratu potkrijepljena je mnogim događajima u knjizi, pa i onim najtragičnijim, selidbom Đurđa i Izabete iz Crne Gore. Njegov prelazak na tursku stranu doveo je i do drugih tragičnih dešavanja u zemlji… Da bi još više potkrijepio njegov negativan lik, autor nas upoznaje s njegovim odnosom prema djevojci koja zbog njega tragično završava svoj život.

Izabeta, Đurđeva žena je sasvim nešto drugo. Njena ličnost, način na koji nam ju je autor predstavio, svakako zaslužuje jednom veću i dublju analizu. Kao strankinja u tuđoj zemlji pokazala je, prije svega, veliku ljubav prema njoj… divila se njenim ljepotama na duboko emotivan način. Prvi put, dolaskom, s oduševljenjem upoznaje naše planine i more, i drugi put,  kad već u bijedi dolazi da vrati relikvije iz crkve na Cetinju koje su odlaskom u Italiju odnijeli, oduševljenje prelazi u čežnju i bol. Autor ju je oslikao kao kompletnu ličnost – majku petoro djece, suprugu koja voli i poštuje svoga muža kojemu je i prijatelj i savjetnik u svemu, umjetnički nadarenu osobu koja oslikava prve štampane knjige njoj omiljenim bojama, kako Đurđe kaže…

Nakon čitanja knjige čitaocu se nameće osjećaj divljenja, smatram da nije prejaka riječ, upućenog autoru, prije svega na predanom radu. Kroz taj rad, ne može da se ne primijeti, pokazao je veliko poznavanje istorije, geografije, etnologije, etnografije, antropologije, starog štamparstva. Poznavanje psihologije pokazao nam je kroz emotivan odnos Đurđa i Izabete, ali i kroz pisma koja Izabeta šalje majci, odnos vojnika prema Đurđu, pomoć Stanislave koja ne zaboravlja dobra, itd itd.

Moje skromno mišljenje je da knjiga treba, iz navedenih razloga, da zauzme značajno mjesto u našoj književnosti.

I za sam kraj:

Knjiga je na mene ostavila dubok utisak, dugo sam o njoj razmišljala i neminovno su mi se, pri tome nametnula dva pitanja, tj žaljenja:

-Zašto Crna Gora, uprkos vjekovnim nedaćama, nije snažnije nastavila svoj kulturni uspon, nakon štampanja prve knjige davne 1494. godine;

I

-Zašto ova knjiga nije objavljena, tj postojala koju deceniju ranije u vrijeme kad sam učenicima tumačila ljepotu i vrijednosti knjige? Mogla je biti u lektiri, što svakako zaslužuje, pa bi se, sa istim žarom i učenici i ja njoj radovali i o njoj raspravljali…

Riječ autora Boška Mijanovića:

Prije neku godinu na umu mi nije bilo da ću, u ovim svojim godinama, pisatu knjigu uobličenu kao roman. Nijesam imao, niti imam, ambiciju da se dokazujem u pisanju literarnih djela, koja bi me uvela u besmrtni krug naših romanopisaca. Ova knjiga što je večeras pred vama neplanirano je nastala, jer mi je pretprošlog ljeta došla ideja da stavim na papir jedan period iz doba Crnojevića, koji sam dobro poznavao. To sam bez odlaganja i uradio.

Sa periodom Crnojevica otpočeo sam svestranije da se upoznajem sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tih dana razgovarao je sa mnom, telefonom, mitropolit Danilo Dajković i tražio je, ako sam u mogučnosti, da nešto preduzmem kako bi se zaštitila crkva na ostrvu Kom u Skadarskom jezeru od potpunog propadanja, a koja je zadužbina Crnojevića. Upoznao sam istorijat crkve i doznao da su u njoj grobovi roditelja Ivana Crnojevića – Stefanice i Mare, i da je u njoj rukopoložen Njegoš za arhimandrita od prizrenskog vladike Zaharija.

Kroz nekoliko dana, čamcem sa Rijeke Crnojevića pošli smo na ostrvo Kom: direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Ljubomir Kapisoda, arhitekta u toj ustanovi Đoko Mugoša, komandir Stanice milicije Obrad Vučerakovič i ja. Našli smo oko crkve koze, crkvena vrata izbijena, patos prekriven debelim slojem kozjeg đubriva, a freske koje su bile na dohvat kozjih rogova potpuno uništene.

I u narednim godinama često sam bio preokupiran članovima vladajuće porodice Crnojevića. Aktivnosti oko proslave, i sama proslava 500 godina od osnivanja Cetinja nijesu objeručke prihvaćene od tadašnjeg republičkog rukovostva. I jedan poznati Crnogorac pisao mi je da Opština ne treba da podiže spomenik Ivanu Crnojeviću, jer je bio turski vazal.

Godinu poslije proslave promovisali smo knjigu Sazdanje Cetinja, koju je priredio Radoslav Rotković, a značajna je za rasvjetljavanje crnojevićkog perioda. U njoj su, u najvećem dijelu, sabrana dokumenta iz Državnog arhiva Venecije i Dnevnika Marina Sanida, venecijanskog istoričara i političara.

Nastupile su i godine pripreme za proslavu 500 godišnjice rada Crnojevica štamparije. Dostupna su nam postala fototipska izdanja dvije njene knjige. Održavani su naučni skupovi posvećeni radu ove štamparije. Publikovale su se studije, članci i monografije o njoj. Pročitao sam veći dio ovoga teksta, i pronalazio  poneku nelogičnost u njemu. I ja sam ponešto pisao o njenom radu. Tako sam dobro upoznao vrijeme Crnojevica.

Od početka pretplošle godine, bio sam preokupiran Crnojevićima. Često sam prolazio šetnjom pored Manastira, na kom mjestu je nekada bio dvorac Crnijevića, i javljalo mi se pitanje: Kako se ocjećala Izabeta, djevojka iz plemićke porodice, koja je u ovu cetinjsku kamenu pustu udolinu došla iz venecijanskog sjaja? Tako sam riješio da se vratim u taj period, da živim u njemu, i da pišem o licima i događajima koji su mu dali pečat.

Neke djelove, meni dostupnih, dokumenata oživio sam, pretvarajući ih u dijalog. Pratio sam puteve i mjesta kojima su išli i gdje su se nalazili Đurđe i Izabeta. Da bih bolje upoznao državu Đurđa Crnojevića, čitao sam turske deftere koji se odnose na nju. U njima sam pronalazio imena sela u nahijama, broj domaćinstava i imena domaćina. Zaključivao sam koliko je država mogla da ima žitelja, a njih je svakako bilo ispod dvadeset hiljada.

Pomoću Interneta prelistavao sam knjigu Euklidovi elementi, štampanu na latinskom jeziku osamdesetih godina XV vijeka, u štampariji Erharda Ratdolta, i u njoj analizirao višeredne inicijale i pronalazio propoziciju koja mi je bila potrebna za moj tekst knjige. Takođe sam, pomoću Interneta, prelistavao Sanudove Dnevnike, ulazio u Venecijanski arhiv da bih pronašao neki podatak koji se odnosi na Đurđa Crnojevića, a da nije meni do tada bio poznat.

Isto tako, pomoću Interneta, satelitskim snimcima, dolazio sam do palate u Veneciji, koja je bila utočište za Đurđa Crnojevića i njegovu porodicu poslije bjekstva iz Crne Gore.  Pratio sam Đurđevo kretanje Venecijanskom lagunom, Velikim kanalom i drugim užim kanalima. Zajedno sa Đurđem bio sam na starim trgovima Padove i Ravene, i obilazio ravensku tvrđavu. Pratio sam i njegovo kretanje lijepim predjelima pored rijeke Lamone i drugim predjelima sjeverne Italije. Itd.

Upoznao sam lik dužda Antonija Barbariga i lik dužda Leonarda Lauredana, zapažao karakteristične crte njihovih lica, jer su mi bile potrebne za tekst romana. Čitao sam istorijat Duždeve palate i zapazio da se devedesetih godina XV vijeka na njenom uglu nalazila kula, zvana Torezela, koja je služila kao zatvor. Bio sam zadovoljan ovim otkrićem, jer iz onoga što sam do tada pročitao od poznavalaca vremena Đurđa Crnojevića, nijesam mogao da je lociram. Nailazio sam kod njih i na podatak da je Torezela neko mjesto.  

Kada sam završio roman bio sam zadovoljan što sam mislima nekoliko mjeseci bio u sjevernoj Italiji i Veneciji, i upoznao lijepe predjele, jer i kada bih imao dovoljno novca, moje godine ne bi mi dozvolile da toliko vremena boravim na tim prostorima.

                                                                           Stevan Vuković, glumac

Na kraju besjede autor se zahvalio posjetiocima, govornicima na lijepim riječima o knjizi, učesnicima u umjetničkom programu, pijanisti Matiji Markoviću za Šopenov nokturno u e-molu, glumcu Stevanu Vukoviću i Mariji Todorović, novinarki RTV Cetinje, za čitanje odabranih odlomaka iz romana i organizatorima večeri.

O AUTORU

Boško Mijanović je rođen na Cetinju 1935. godine gdje je završio Cetinjsku gimnaziju. Diplomirao je matematiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Decenijama je prisutan u prosvjetnom, kulturnom i političkom životu Cetinja. Bio je profesor Cetinjske gimnazije, predsjednik opštine Cetinje, direktor Državnog arhiva Crne Gore i direktor Republičke zajednice obrazovanja. Objavio je knjige: Pashalni ciklus Đurđa Crnojevića, Cetinje, 1994; Cetinjske vertikale: (renesansni obzori Crnojevića), Cetinje, 1997 i Njegoševi poetsko-matematički prostori, Cetinje, 2013., a u časopisima i dnevnim novinama objavljivao je brojne studije, članke i priloge.

VESKO PEJOVIĆ

PS:

EVO I VIDEO ZAPISA RTV CETINJE I NOVINARA IGORA RUDOVIĆA: