Cetinje :: Moj grad

Cetinjske podzemne vode i ponori-Branko Borilović

Posted on 07. Mar, 2020 by Vesko Pejović in Zanimljivosti

Ugledni njemački geograf i prof. filozofije Kurt Hasert (1868-1947), prilikom prve posjete Cetinju 1891. godine, zapisao je da je te iste godine u mjesecu oktobru pušten u upotrebu „vodovod koji daje dobru pijaću vodu”. Takođe je zabilježio i podatak iz kojeg se vidi da se Cetinje u tom periodu snabdijevalo vodom sa „bregova Obzovice”. Sličnu konstataciju imao je i norveški kapetan Henrik Angel koji je na skijama prošao Crnu Goru 1893. god. Po njegovom mišljenju, Cetinje je imalo “prekrasan”vodovod. Norveški kapetan,koji je mnogo toga lijepog zapisao o Cetinju, u dva navrata je boravio u Crnoj Gori, prvi put 1893, a drugi 1914. godine. Prilikom prve posjete, zabilježio je podatak da se grad snabdijeva vodom iz modernog vodovoda iz kojeg se, pomoću „vatrogasnog žmrka“ svakodnevno poliva poznato cetinjsko klizalište, koje je u to vrijeme bilo jedinstveno na ovim prostorima.

Danas, stotinak godina kasnije, cetinjski vodovod ni izbliza ne izgleda tako. Bremenit je problemima, zbog čega žitelji grada podno Lovćena, pogotovo u ljetnjem periodu, često ostaju bez vode. Pored ostalog, cetinjski vodovod opterećuju česti kvarovi na postrojenju u Podgoru – Crmnička nahija, mjestu koje je od Cetinja udaljeno 30 kilometara. „Vertikalna udaljenost” tog kaptišta je, takođe, veoma velika. Naime, voda se izvlači sa 170 m (Podgor) na 870 m (Velja gora) nadmorske visine. Takav primjer nije poznat na ovim, a vjerovatno i širim prostorima. Drugi razlog je dotrajala vodovodna instalacijа, zbog čega se na dugom putu od Podgora do Cetinja, kao i u samom gradu, gubi ogromna količina vode. Postoji i treći razlog koji je izražen posebno u ljetnjem periodu kada zbog velikih suša dolazi do nedostatka vode u samom izvorištu. Zbog toga su cetinjske česme„suve“ bar jedan dan u neđelji, a preko noći grad već decenijama nema vodu. No, kada se prisjetimo preko kojih „gora i dolina“ voda mora preći da bi došla do naših stanova i kuća, često se kao žitelji ovog grada moramo zapitati kako je uopšte i imamo.

Тakvo saznanje ponukalo je uvaženog prof. dr Mihaila Burića na razmišljanje kako pomoći našem gradu. Sva njegova saznanja ukazuju na to da Cetinje leži na ogromnim zalihama podzemnih voda (jezero) koje uz određena ulaganja treba staviti u funkciju građana. Po njegovom mišljenju, te podzemne vode se nalaze na stotinak metara ispod zemlje i uz primjenu savremene tehnologije one bi se mogle korisiti bar kao tehnička voda. U tom slučaju posušno cetinjsko polje u dobroj mjeri riješilo bi pitanje vodosnabdijevanja. Sve to djeluje optimistično i blagotvorno, još kada se zna da se Cetinje nalazi u surovom kraškom dijelu Crne Gore, čije je najbliže veliko izvorište, kao što smo rekli, u selu Podgor u Crmnici. Da je prof. Burić upravu kada govori o potencijalu podzemnih cetinjskih voda potvrđuju i podaci do kojih smo došli istražujući literaturu na ovu temu. Naime, pored gore navedenih autora (Hasert, Angel) ovim pitanjem su se bavili i još neki strani i domaći autori. Među prvima koji je zabilježio postojanje voda u Cetinjskom polju bio je mletački inženjer Frančesko Barbieri, koji je izradio skicu Cetinjskog manastira 1692. godine, na kojoj se vidi potok. U krugu Manastira se nalazila voda, kaptirana u bunaru koja je korišćena za manastirske potrebe. 

Takođe čitamo da još daleke 1894. god. poznati istoričar Milorad Medaković govori o tome da Cetinje „leži na ezeru“ i da „kad konji trče, oseća se tutanj“. U knjizi govori i o usahloj cetinjskoj rijeci za koju kaže da je potonula „blizu kuće Špira Mitrova, a to e u vrh Baica“. Još jedan autor bavio se ovom temom, a to je Nićifor Dučić, koji u svom radu o Crnoj Gori kaže da je Cetinjem nekad tekao potok koji je „davno već presanuo ili u zemlju poronuo“.

                             Barbierieva skica Cetinjskog manastira iz 1692. godine na kojoj se vidi potok

Po svim dosadašnjim saznanjima, jedan krak rijeke dolazio je od Bajica, a drugi iz dijela grada koji se zove Borovik, đe je odvajkada bio mlin u kojem se vršilo mljevenje žita.

Zanimljivo je da se mlin snabdijevao vodom koja je posebnom branom zaustavljana i po potrebi puštana da pokreće točak za mljevenje žita.

                                                                                             Ulaz u mlin                                                    

Osim njih, i poznati istoričar Jovan Erdeljanović pominje lokalitet Vranja stijena (Gornič), ispod koje je prolazila „negdašnja rijeka Cetinjskog polja“ Istim pitanjem bavilo se i Profesorsko društvo sa Cetinja pa tako nalazimo tekst „Cetinjsko polje nekad bilo jezersko dno“.

                                                                                               Ostaci mlina

U ovom tekstu čitamo da je „veći krak rijeke izvirao ispod Vranje stijene u Bajicama i sastajao se sa manjim krakom na Viganj, blizu današnje Barutane, odakle su ponovo činili dva kraka – jedan ispod Donjeg kraja, a drugi sredinom polja“.

                                               Brana za zaustavljanje vode i tragovi usahnulog potoka u Boroviku

Takođe navode da su prije desetak godina postojali i mostovi za prelazak preko rijeke, kao i mlin na počivalu, zvanom Mliništa u Bajicama. Za Ponor kažu da ga je sagradio Ivan-beg radi regulisanja „uvora“ iste rijeke. O istom pitanju je pisala i „Grlica“ za 1889 (str.66).

                                                   Fotos iz albuma Zorana Zekovića- Most na rijeci Cetini (V.P)

I u crnogorskim periodičnim publikacijama nalazimo zanimljive članke koji svjedoče o bogatstvu ovog područja podzemnim vodama. Tako u „Cetinjskim novinama“ nalazimo tekst koji govori o boravku istraživača Georga Lahnera i dr Volfa iz Berlina s ciljem istraživanja špilja u Cetinjskom polju, odnosno ponora i cetinjskih podzemnih voda.Iste je primio Mitrofan Ban i pokazao im nacrte iz kojih se vidi da je rijeka tekla iz pravca  Bajica, kao i na kojim se mjestima nalaze ponori. Nikšićka „Slobodna misao“,takođe, donosi vijest pod nazivom „Kako je Cetinje riješilo pitanje vode“ u kome se kaže da je„Cetinje naročitim amandmanom dobilo za izgradnju vodovoda 10 miliona dinara“.

                                                                                 Depozit na Zagrablju

Već smo govorili o tome da se Cetinje nalazi u surovom kraškom dijelu Crne Gore, u srcu „kamenog mora“.Zbog toga ćemo dati i neke osnovne karakteristike vezane za podneblje Cetinja. „Podlovćenski dolac”, kako se grad nekad zvao, jedno je od tri najveća kraška polja u Crnoj Gori. Leži između planina Lovćen (Jezerski vrh 1644m), Huma (1385m), Ceklinštaka (845m), Dobrštaka (920) i Inogora (927m). Polje je dugačko oko 6 km, široko 0,5 do 1,3 km na apsolutnoj visini od 670 do 715 m nadmorske visine. Ukupna ravan polja je relativno mala i zahvata površinu od 4,5 km2.

Samo polje pokriveno je diluvijalnim i aluvijalnim slojevima, koje su nanijele nekadašnja rijeka Cetinja i njene pritoke. One su stvorile malu „plodnu oazu”, okruženu planinskim masivima. Rijeka Cetinja je, prema nekim podacima potonula negdje u 15. vijeku. Iako je davno nestala, njene podzemne vode s vremena na vrijeme znaju da zaprijete Cetinju. Dostupni podaci govore da je većih poplava u istoriji ovog grada bilo 1664, 1896, 1908, 1910, 1927, 1930, 1937, 1954, 1986.  godine.

Prošlo je više od 30 godina od kada je Cetinje 1986. godine zadesila katastrofalna poplava prouzrokovana upravo podzemnim vodama u sadejstvu sa obilnim padavinama (kiša, snijeg). Poslije obilnih kiša koje pogotovo u tim mjesecima zadaju dosta briga žiteljima Cetinja, otapajući velike količine snijega sa lovćenskog masiva i okolnih brda, u dijelu grada koji se zove Donje polje stvorile su ogromne akumulacije vode, čiji nivo je mjeren metrima. Gumeni čamci vezivani su za ogradu hotela „Grand”ili pored crkve na Ćipuru, gdje se danas nalaze zemni ostaci kraljevskog para Petrović – kraljice Milene i kralja Nikole.

                       Evo kako je voda izlazila iz Cetinjske pećine 1986. godine, snimio Ljubo Vujović (V.P)

O ovom događaju prof. dr Borivoje Bato Mijatović zabilježio je sljedeće: „Ovogodišnja poplava, međutim, ne ostavlja nikakve sumnje: evidentno je utvrđen fenomen plavljenja Cetinjskog polja podzemnim vodama koje su se izlivale kako iz Cetinjske pećine, tako i iz novostvorenih izvora duž obodnih delova polja, i to uglavnom između Manastira i Bogdanovog kraja”.

                                                                      Poplava na Cetinju, februar 1986. godine

Inače, Cetinje spada u red gradova sa najvećim vodenim talogom u Evropi, oko 4000 mm godišnje.No, i pored ovih ogromnih količina vodenog taloga, Cetinje vjekovima kuburi sa vodom za piće, posebno u ljetnjem periodu. Stoga možemo slobodno reći da je vjekovni problem nedostatka vode ,,mučio” sve generacije žitelja našeg grada, pa i samog kralja Nikolu Petrovića-Njegoša. U cilju rješavanja ovog problema, on je na Vrelima (Hasert kaže Obzovici), mjestu u neposrednoj blizini grada, napravio kaptište za snabdijevanje pitkom vodom. To kaptište je nazvao „Knjeginja Milica”.

Pored pomenutih autora, cetinjskim podzemnim vodama su se bavili i poznati jugoslovenski i crnogorski stučnjaci kao što su: prof.dr Dragoljub Petrović, dr Živan Bogdanović, mr Dragoslav Pavić, prof. dr Borivoje-Bato Mijatović i mnogi drugi koji, takođe, smatraju da Cetinje posjeduje značajne zalihe voda u basenu ispod grada.

Zbog toga je i teza profesora Burića, sa početka naše priče, zaista zanimljiva i vrijedna pažnje. Mišljenja smo da je treba pažljivo razmotriti i aktuelizovati zbog iznalaženja mogućih rješenja vjekovnog problema crnogorske Prijestonice.

Ova tema je izazivala pažnju istraživača i u narednom vremenskom periodu, pa tako u uglednom beogradskom časopisu „Godišnjica N. Čupića” nailazimo na zanimljiv članak koji je u indirektnoj vezi sa temom o kojoj govorimo. U pitanju je studija „Tragovi ledenog doba u Crnoj Gori“ autora prof. Radula Vasovića, u kojoj govori i o cetinjskim vodama. Koliko nam je poznato ova studija do sada nije tretirana u naučnim i stručnim krugovima, pa je upravo zbog toga i interesantnija (prvi put se publikuje). Boraveći na Cetinju,Vasović je izvršio opsežno snimanje terena, kako u gradu tako i u njegovoj okolini. Govoreći o tragovima ledenog doba u Crnoj Gori on se suprostavlja tezi uvaženog prof. Jovana Cvijića i kaže da na Lovćenunije „bio samo jedan glečer“ koji se spuštao od Jezerskog vrha prema Njeguškom polju, već da su bila dva. Ispitujući lovćensko područje, Vasović saopštava svoje nalaze: „Nasuprot tome tvrđenju, ja sam nad samim Cetinjskim poljem, u prvom selu do Cetinja, u Bjelošima, našao tragove usahnulog glečera“. Taj glečer se, prema njemu, nalazio između visa Bjeloški soko (1400 m) i Ivanove aluge do visa koji se zove Pisdan (pištalina, mjesto đe izbija voda, prim.a), koje razdvaja uvala Snježnica (Snježnički dolovi) „gde se uvek nahodi snega i leda”. Ovaj glečer je, po svoj prilici, snabdijevao jedan krak Cetinjske rijeke, koji se spuštao kroz mjesto zvano Borovik sve do starog Cetinjskog manastira. Tragovi tog kraka vidljivi su i danas, posebno kada su velike kiše (plime).

Autor, dalje, navodi da je „glavno ležište starog bjeloškog glečera bilo u toj Snježnici, čije su ivice visoke oko 1400 m, a glečerski jezik svršivao se nad samim Cetinjskim poljem na oko 800 m nadmorske visine”. Zbog velike količine vode i fluvio-glacijalnog materijala, on je mišljenja da je dolazilo do začepljenja ponora i da je Cetinjsko polje moralo biti pretvoreno u „karstsko jezero. Za ovu priču su vrlo važni i podaci koje prof. Vasović iznosi o cetinjskim ponorima. Naime, on je detaljno opisao đe se koji nalazi i kaže: „Iz ranije su bila otvorena i poznata tri ponora – jedan kod crkve na Ćipuru, drugi kod Vojnog stana, treći kod laboratorije (đe se nekad nalazila „Obodova“ ambulanta u Bogdanovom kraju, prim. a.), četvrti je otvoren tek pre šest godina, u imanju jednog Jabučine (Popovića) i zove se ponor „pod Granicom“. Za ovaj ponor mnogi Cetinjani misle da je nastao znatno ranije, a on je po podacima koje je iznio Vasović nastao 1906. god.  Autor, dalje, kaže da je ponor dubine 15, a širine 20 m i da se otvorio onog momenta kada je „sopstvenik“ na tom mjestu htio da gradi kuću. O otvaranju ovog ponora postoji i drugi podatak, koji nalazimo u „Glasu Crnogorca“ 1898. godine, a o njemu je pisao i već pomenuti njemački istraživač Volf, koji se pominje u „Cetinjskim novinama“.

Kada govori o sastavu zemljišta u Cetinjskom polju, prof. Vasović kaže da je ono u najnižem dijelu grada – Donjem polju i najvišem – Bajice, istog sastava (tlo je prekriveno najprije zemljom, zatim tvrdim žutim materijalom – đer, pa žutim pijeskom – fumina, prim.a.). To opet nedvosmisleno ukazuje na činjenicu da je takvo stanje mogla napraviti samo ležeća voda, tj. jezero. I autor ovih redova se sa tim slaže, pogotovo kada je za potrebe ovog istraživanja  2015. god. pratio radove na prekopavanju terena za gradsku kanalizaciju. Tom prilikom je napravio seriju fotografija koje egzaktno dokazuju ovu tezu.

Kanali koji potvrđuju tezu da je isti sastav zemljišta u Bajicama (gornji dio grada)

Vasović smatra da samo jezero, „po nestanku glečera, moglo je još dugo trajati, sve dok se pojedini ponori nijesu počeli otvarati“. Otvaranjem ponora, posebno onog kod Ćipura „ispod sadašnje pridvorne kapele kod brijesta“, jezero je počelo oticati formirajući rečno korito, koje je i danas vidljivo.

                                                         Izvađeni materijal prilikom iskopavanja kanala (đer)

Tim koritom, čije obale su povezivali mostovi, tekla je rijeka Cetinja sve do 15 vijeka. Neki podaci govore da je rijeka tekla i u XVII vijeku, a „sačuvana je uspomena i na most koji je vodio preko reke u manastir“. Poslije njenog povlačenja ostalo je suvo karstno polje, pokriveno fluvio-glacijalnim materijalom.Na kraju, autor kaže: „To što vredi za Cetinjsko polje vredi i za Njeguško polje. Stara kotlina zasuta je fluvio-glacijalnim materijalom onoga glečera čije je ležište bilo u cirku u kojem se još nahodi jezero (blato), ispod kapele vladike Rada – Njeguša, na Jezerskom vrhu“.

Neosporno da su vode iz jezera koje pominje Vasović, kao i vode iz poznate cetinjske rijeke, potonule a njihovi tragovi su još vidljivi. O tome svjedoče česte poplave koje su ozbiljno prijetile gradu. Kao što smo rekli, poplava u Cetinjskom polju je bilo više, a najveće su bile februara 1986. godine.

Austrijski kartograf Leopold Levina je 1917. godineboravio u Crnoj Gori i napravio skicu podzemnih voda Cetinja. Na toj skici Levina je sa nevjerovatnom preciznošću obilješio podzemne tokove cetinjskih voda.

Za postojanje podzemnih voda znao je i kralj Nikola pa je tako dao da se na prostoru Vladičine bašte i cetinjskih parkova iskopa desetak bunara koji su neosporno koristili građanima Cetinja. Tragovi ovih bunara su i danas vidljivi i nalaze se na pomenutim lokacijama. Jedan bunar se nalazi i na imanju našeg poznatog slikara Dimitrija Popovića. Autor ovih redova, zajedno sa Pavlom Đurišićem izmjerio je dubinu pomenutog  bunara i na desetak metara se našla voda, što navodi na zaključak da se voda u tom dijelu grada nalazi na mnogo manjoj dubini nego na gore pomenutim mjestima. Ostalo je upamćeno da je vode bilo u ovom bunaru i tokom najvećih ljetnjih suša, pa čak da je i Higijenski zavod držao antibiotike iznad površine vode zbog njene hladnoće.

                                                                    Bunar na imanju Popovića

U novijem periodu ovim problemom se bavila i poznata budvanska kompanija „Merkur“ koju vodi Cetinjanin Milan Mrvaljević. Naime, on je u krugu hotela „Grand“ na Cetinjupronašao vodukoja se crpi sa dubine od oko 80 metara koja se i danas koristi. Prema našim saznanjima, sve analize izvršene u Podgorici i Beogradu ukazuju da se radi o kvalitetnoj vodi, koja se istina u ljetnim mjesecima zamuti kada je najveći sušni period. Voda je pronađena i na imanju Marka Martinovića („Martex“, Bajice), prema riječima njegovog sina Dragana, i to na dubini od 165m. On je mišljenja da bi procijenjena količina vode mogla da zadovolji potrebe polovine grada. Sve analize ukazuju da se radi o izuzetno kvalitetnoj vodi, što je provjeravano na institutima u Podgorici i Beogradu.

Što se tiče ispitivanja cetinjskih ponora, i tu su napravljeni određeni pokušaji u cilju njihovog istraživanja. Naime, uvaženi prof. Petrović, u svojoj knjizi ,,Kraške vode Crne Gore“, govori o ispitivanju ponora u Donjem polju („kraju“) u dva navrata, i to 1934. i 1935. godine.

                                                                Izgled današnjeg ponora „Pod granicom“

Kaže da je drugo bojenje cetinjskog ponora izvršeno u periodu od 23-25. oktobra 1935. godine. „Obojena voda na glavnom ponoru Cetijskog polja pojavila se u vrelu Obod posle 41 časa“ kaže prof. Petrović. Slična ispitivanja radio je i prof. Mijatović. Autoru ovih redaka jednom prilikom je ispričao zanimljivu priču koja se odnosila na ispitivanje (trasiranje) otpadnih voda iz „Ponora pod granicom“ i to u dva navrata,1969-1970 i 1973. godine. Tom prilikom, po Mijatovićevim tvrdnjama, u ponor je sipan tečni natrijumfluorescein (uranin), razblažen u vodi i uvlačen u bušotinu upumpavanjem rastvorne boje. Trasiranje je izvršeno 9. jula 1973. godine u 10h. Prve pojave trasera boje u izvoru Oboda konstatovane su 28. jula 1973. godine. Treba naglasiti da su ova ispitivanja vršena pri niskom vodostaju, u periodu kada na Cetinju ima malo padavina, zbog čega je traser dugo putovao do izvorišta Obod.

O ponorima piše i već pomenuti istraživač Volf, koji skreće pažnju da se ponori moraju redovno čistiti kako bi uvijek bili prohodni.

Na kraju, još jednom da kažemo da je ideja prof. Burića veoma zanimljiva, rekli bi i realna i ostvarljiva, zbog čega je zdušno podržavamo. Navedene činjenice ukazuju da se pravilnim korišćenjem postojećih podzemnih voda na ovom području mogu značajno umanjiti problemi vodosnabdijevanja Cetinja. Istina, realizacija ove ideje je veoma zahtjevna, što znači da je potrebno da Prijestonica iznađe sredstva, kako bi ovaj vjekovni problem Cetinja bio trajno riješen na dobrobit sadašnjih i budućih generacija.

PRILOG PRIPREMIO: VESKO PEJOVIĆ