Cetinje :: Moj grad

“Labirinti sjećanja” Dimitrija Popovića

Posted on 08. Dec, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

U utorak, 4. decembra 2018. u Muzeju Mimara u Zagrebu, promovisana je knjiga „Labirinti sjećanja” Dimitrija Popovića u izdanju Litterisa. O knjizi su govorili: književni kritičari Velimir Visković i Zdravko Zima, Dražen Katunarić, urednik, i autor Dimitrije Popović a hrvatska filmska i pozorišna glumica Alma Prica čitala je odlomke. U knjizi zapisa i eseja Dimitrije u četiri poduža teksta opisuje susrete s prijateljima Danilom Kišom, Emileom Cioranom, Rankom Marinkovićem i Dadom Đurićem i sjećanja na njih.

Od Emila Ciorana, čuvenog rumunskog filozofa čija je knjiga “Kratak pregled raspadanja” opčinila Dimitrija, obilježivši čitavu njegovu mladost, a s kojim se i lično susreo u njegovoj pariškoj mansardi, do Ranka Marinkovića, umjetnika čija su ga djela potaknula na razmišljanja o čovjeku, izololaciji i samoći, smrti…

Ta sjećanja na osobe koje, svaka na svoj način, zauzimaju posebno mjesto u autorovu životu bude u njemu čitav niz asocijacija i razmišljanja o raznim područjima, od filozofije i religije, estetike i metafizike, stvarnosti i imaginacije, kojima se poslije vraća i analizira ih. Riječ je o upečatljivim i minucioznima opisima i mislima o pojedinim umjetničkim djelima i njihovim autorima, o istoriji ljudske egzistencije i civilizacije, o čovjekovu tragičnom zemaljskom postojanju…

Posebno su zanimljivi zapisi o Danilu Kišu koji pokazuju u kolikoj su mjeri bili isprepleteni životi dvojice umjetnika rođenih na Cetinju, u ljudskom i umjetničkom smislu. Riječ je o vrlo emotivnim i dirljivim zapisima koji su, poput čitave knjige, mješavina dokumentarnog, esejističkog i poetsko-refleksivnog žanra, kao što su na primjer kod Kiša literarno vrlo zanimljivi opisi snova u kojima se Dimitriju  javljao čuveni pisac.

Prijateljstvo s još jednim rođenim Cetinjaninom, Miodragom Dadom Đurićem, čitaoca vodi na putovanje, ponovo u Pariz, odnosno u njegovu okolinu, gdje je taj slikar živio i stvarao svoj magični umjetnički svijet. Upravo je Dadova umjetnost nadahnula Popovića da podijeli s nama svoja razmišljanja o odnosu lijepoga i ružnoga, privlačnoga i odbojnoga, stvarnosti i mistike…

Alma Prica

No u knjizi nijesu zastupljene samo ozbiljne teme, šarmantan začin daju joj opisi Dimitrijevih dogodovština s putovanja i zanimljivih susreta s raznim poznatim i manje poznatim ljudima, a kroz knjigu se diskretno provlači i priča o ljubavi Dimitrija i Jagode Popović, čija se ljubav rodila još u studentskim danima.

Knjiga je tako i svojevrsni dnevnik, iz kojega doznajemo niz zanimljivih i nepoznatih detalja iz autorova djetinjstva i mladosti, kada je, na primjer, za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti znao namjerno šokirati studente i profesore svojim radovima.

“Labirinti sjećanja” nijesu samo vrijedno svjedočanstvo o susretima umjetnika i njihovim prožimanjima, nego je izvrsno napisano štivo koje produbljuje naše spoznaje o umjetnosti, nauci, religiji te čitavome nizu raznolikih tema koje se spominju u razgovorima i koje postaju predmetom istinskog promišljanja u svakom vremenu.

Dimitrijev Lavirint sjećanja na prijatelje:

Iako se radi o četiri različite stvaralačke personalnosti, osobama snažne individualnosti, ipak u osnovi njihovog djela postoji jedan zajednički imenitelj koji se može bez sumnje označiti onim unamunovskim „tragičnim osjećanjem života“.

Pišući o Sioranu, Marinkoviću, Kišu i Dadu Đuriću nužno sam se susretao s mnogostrukim značenjem s onim fenomenima kulture i umjetnosti, tradicije i savremenosti koje su ih odredile, profilirale u prepoznatljivom karakteru njihovih stvaralačkih ličnosti.

–S Rankom Marinkovićem sam 1986/7. godine napravio poetsko-grafičku mapu koja se zove ‘Traktat o ruci’. U razgovorima s ovim velikim književnikom, raspravljajući o mnogoznačnosti motiva ruke, nužno ili spontano dolazio sam do zanimljivih asocijacija koje su me vodile u područje Biblije ili anatomije, poezije ili nauke.

Marinković mi je pričao neke duhovite pojedinosti o Petru Lubardi, a to je iniciralo razgovor o ulozi ruke kod različitih načina umjetničkog izraza, minucioznog i strpljivog rada na nekoj grafici dalijevskog tipa ili oslobođenog i gestualnog stvaranja slike, kao na primjer kod Džeksona Poloka.

Izdavačka kuća “Profil” će ove godine izdati moju knjigu, esej o ruci, koja se zove ‘Ruke i rukavice’. u kojoj pričam i pišem o mom pristupu ruci. To je esej o simbolici i ekspresiji koju ruka ima. Ruka je ljepota, od leonardovske renesanse pa do ruke raspeća koja ima egzistencijalitičku i religioznu simboliku u toj rani probijenoj kroz dlan. Ruka je dramatična.

Dado mi je kolega i prijatelj, slikar koji me prvi pozvao u Pariz. On je bio dosljedan u onome što je radio. Ništa ga nije moglo pokolebati. Bio je individualist. Usprkos onih naivnih proglašavanja „smrti slikarstva“, on je i dalje neumorno slikao. Bio je jedan od onih figurativnih slikara kome istinski pripada atribut majstora.

U tekstu o Dadu Đuriću otvaraju se zanimljiva područja ili fenomeni što su ponekad proizišli iz neke sasvim banalne, svakodnevne situacije. Kada sam 1973. godine, za vrijeme moje prve posjete Dadu u Eruvalu, bio gost par dana u umjetnikovom domu, jedno poslijepodne, dok je Dado nakon ručka kosio motornom kosilicom travu pored ateljea, pojavio se vidno uznemiren čovjek koji je tražio Dadovu suprugu. Hitno mu je trebao broj telefona od nekog kustosa. Radilo se o problemu što ga je nehotično napravio dežurni čuvaru muzeju koji je raspakovao Hristov eksponat, misleći da se ispod najlonske folije vezane konopima nalazi nečija zaštićena skulptura.

Taj stvarni događaj otvorio je kratki, ali sadržajni razgovor o konceptualnoj umjetnosti prema kojoj je Dado imao, njemu svojstven, duhovito ironičan stav. Tu su, takođe slijedom asocijacija proizašlih iz obične stvarnosti, detalji razgovora, na primjer, iz vožnje automobilom kroz Pariz, refleksije o mediteranskom podneblju, o nadrealizmu i nekim podudarnostima u smislu izražavanja krajnosti, svojstveno crnogorskom i španskom podneblju, a u vezi Dalijeve i Bunjuelove umjetnosti.

Jednom je Dado u razgovoru sa Olgom Perović govorio o fascinantnom prizoru, kada je vidio mrtvog konja iza čijeg se raspadnutog trupa pružala pitoma panorama Skadarskog jezera. Sličan doživljaj tridesetak godina ranije opisuje Luis Bunjuel, kada je u jednom masliniku pored mora ugledao lešinu magarca u raspadanju. Lijepo i odbojno doživljeno u prirodi umnogome određuje estetski izraz umjetnikovog stvaranja.

U tekstu o Dadu Đuriću nužno se spominje i Cetinje i njegov zanimljivi ambijent. Dadova generacija, kao i moja, iako nas dijeli sedamnaestak godina, bile su one generacije koje su imale neposredan, živi kontakt sa prirodom. Igrali smo se insektima, leptirima, hvatali ili lovili ptice.

Te su životinje postale dio fantazmagorične ikonografije Dadovih kompozicija. Poznato je da je Dado crtao uhvaćene ili preparirane životinje. Kad pišem o umjetnikovom smislu za organsko i fantastično, što proizilazi iz prirode, iz stvarnog, realističkog ambijenta, onda spominjem i onaj čuveni Leonardov štit o kojem govori Vazari. Renesansni je majstor, dok je bio dječak, u svoju sobu donio guštere, slijepe miševe, insekte i zmije i od njih naslikao „strašnu aždaju“… Ovaj, ako ga tako mogu nazvati mediteranski bestijarij, imao je uticaja i na moje stvaralaštvo, naročito u ranim radovima kada sam crtao insekte, žabe i leptire.

Kiša poštujem i volim. Sa njim me upoznao na Cetinju 1983. godine njegov školski drug, cimer sa studija i vjenčani kum a moj profesor matematike iz Gimnazije Boško Mijanović.

Posjetio me na Cetinju u vrućem avgustu 1989., dva mjeseca prije smrti. Samo je šaptao, nije više mogao govoriti. Bio je neposredan, duhovit, katkad ironičan ili samoironičan. Njegovo karakterno lice, koščata fizička konstitucija tijela, snažne šake i gusta neukroćena kosa, nekako se sve to rimovalo sa onim što sam čitao o njemu, o književnosti koju je smatrao svojom sudbinom. Doživljavao sam ga prvenstveno kao biće prožeto životnim iskustvom koje je postalo literatura. Uvjerljiva i sugestivna.

Družili smo se šest godina, u Parizu i na Cetinju. Britanski povjesničar Mark Thompson napisao je izvrsnu knjigu o Danilu Kišu na 500 stranica: ‘Izvod iz knjige rođenih’. Objavljena je u Sarajevu.

U tekstu o Danilu Kišu, naslovljenom „Kišno lice“, naslov je izveden iz jednog simboličkog sna, takođe se, sličnim literarnim postupkom, prožimaju konkretne situacije sa onim što ta situacija inicira kao izvorište za neki esejistički akcenat, neku analogiju literature i slikarstva, života i umjetnosti uopšte.

Na primjer, jedno poglavlje je posvećeno florealnim motivima koji su prisutni u Kišovoj literaturi. Taj dio teksta o cvijeću podstakla je jedna priča u zagrebačkom hotelu „Palas“ negdje 1986. godine, kada smo jedno poslijepodne s Danilom razgovarali Strahinja Marović, Kišov prijatelj iz mladosti, Jerica Ljubenko i ja. Jerica, čiji je stric bio čuveni pjesnik A. B. Šimić, ispričala je neobičnu priču o ljubičicama. Ta me priča, kao kroz kakvi cvijetni labirint sjećanja, vodila onim Kišovim ljubičicama iz njegovih „Ranih jada“, zatim na pogreb prostitutke Marijete iz „Enciklopedije mrtvih“ i onaj impresivni opis cvijeća kojim je zatrpan grob lučke prostitutke, do Zoline lijepe i perverzne Parižanke Rene u piščevoj „Kaljugi“, gdje se u mješavini ljepote i bizarnosti majstorski opisuje zimski vrt pun tropskog bilja. U to sam vrijeme intenzivno radio motiv Flore, u kojem se lice i tijelo paganske boginje pretvara u gusto imaginarno rastinje.

Djela Ciorana su obilježila moje studentske dane, posebno ‘Kratak pregled raspadanja’. Kad sam čitao neke Sioranove tekstove kao da sam čuo ,,ukletog pjesnika“, mog omiljenog pisca Lotreamona, kao  da Sioran govori svome tragičnom i slavnom prethodniku: „Onaj koji se nije dao jasnoj jezi tjeskobe, koji u mislima nije proživio slatku stranu svoga iščezavanja niti osjetio njena surova klonuća, nikada se neće osloboditi opsesije smrti“. A opsesija smrti je u širem smislu, u latentnom ili manifestnom obliku temeljni problem koji se provlači kroz sve četiri umjetničke ličnosti kojima se bavi knjiga „Labirinti sjećanja“. 

Bio sam kod Ciorana u njegovom čudesnom pariškom potkrovlju. Upoznao sam ga ‘72. godine. Vrhunski filozof, aforističnih kratkih misli, liričnih i mračnih. Nažalost ovdje malo ljudi zna za Ciorana. Rekao mi Cioran čudnu rečenicu: ‘znate, kad gledam vaše slike mislim da bi vas najbolje razumjela Španjolska Svete Terezije Avilske i Rusija Fjodora Dostojevskog’. Što je time mislio kazati nisam nikada tačno doznao. Vjerovatno je mislio na moj misticizam.

Izrada ciklusa portreta pisaca koje je obožavao Sioran ostaje kao moj dug kojeg trebam ispuniti prema velikom filozofu.

VESKO PEJOVIĆ