40. Crnogorski likovni salon “13. novembar”

Posted on 13. Nov, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Jubilarni 40. Crnogorski likovni salon „13. novembar“ otvoren je sinoć u Crnogorskoj galeriji umjetnosti „Miodrag Dado Đurić“. Ovogodišnju postavku čine nagrađeni radovi dosadašnjih Salona, iz njegovog, odnosno fonda Narodnog muzeja Crne Gore, kao i crnogorskih umjetnika koji su, za potrebe ove retrospektive, ustupili svoje nagrađene radove za ekspoziciju. Salon će biti otvoren za publiku do 5. decembra, 2018.

Na 40. Salonu zastupljeni su:Miloš Vušković, Gojko Berkuljan, Ksenija Vujović Tošić, Vasko Lipovac, Vojislav Vojo Stanić, Nikola Gvozdenović, Mirko Bulajić, Slobodan Puro Đurić, Dimitrije Popović, Boško Kućanski, Miodrag Kusovac, Božidar Đurić, Tomislav Dugonjić, Đorđe Pravilović, Ivo Šebalj, Drago Đurović, Mijo Mijušković , Enes Munidžić, Branko Miljuš, Kole Manev, Negovan Nemec, Ivo Friščić, Miodrag Dado Đurić, Dušan Brajović, Kosta Angeli Radovani, Pavle Pejović, Zdenko Huzjan, Dragan Karadžić, Slobodan Bobo Slovinić, Ratko Lalić, Milija Pavićević, Nikola Vujošević, Zoran Obrenović, Ivana Pejović, Draško Dragaš, Gordana Kuč, Ivan Pejović, Adin Rastoder, Slavica Gvozdenović, Ivanka Vana Prelević, Ivana Radovanović, Nataša Đurović.

Otvarajući manifestaciju, pred brojnim zvanicama i ljubiteljima umjetnosti, gradonačelnik Cetinja, Aleksandar Kašćelan kazao je da je ovaj jubilej prilika da se podsjeti na crnogorske ali i stvaraoce sa prostora bivše Jugoslavije, koji su na Cetinje donijeli nova likovna promišljanja i afirmisali Prijestonicu i van granica regiona.

-Ponosni smo što smo kroz Crnogorski likovni salon afirmisali domaće stvaraoce i potvrdili pripadnost evropskom civilizacijskom krugu, doprinoseći tako univerzalnim kulturnim vrijednostima.Umjetnički izraz, individualnost i osobenost, talenat, kreativnost – elementi su umjetničkog koda, univerzalno razumljivog, koji potire sve jezičke i fizičke barijere. Uostalom, umjetnost je takva, neuhvatljiva, ali prijemčiva i neophodna kako za lični, tako i za razvoj kulturnog, društvenog i nacionalnog identiteta.

Selektorka SALONA, direktorica Narodnog muzeja Crne Gore dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti, je naglasila kako neophodna rekapitulacija i četrdesetogodišnja retrospekcija otvara prostor budućem kontekstu, koji će podrazumijevati redefinisanje postojećeg stanja i podsticanje odgovarajućih promišljanja predstojeće kulturno-umjetničke valorizacije i egzistencije Salona.

BESJEDA DR ANASTAZIJE MIRANOVIĆ:

JUBILARNI 40 CRNOGRSKI LIKOVNI SALON „13 NOVEMBAR“ CETINJE

Zavisno od perioda i društveno-političkih prilika dvadesetog vijeka, Cetinje je, kako priliči prijestonom gradu, pariralo i prednjačilo po mnogo čemu drugim gradovima i sredinama u Crnoj Gori i okruženju. Mizanscen kulturno-duhovne i umjetničke prijestonice davalo je Cetinju, pored neophodne građanske i diplomatske „infrastrukture“ ( ambasade, golf i tenisiki tereni, klizalište…), osnivanje prvih crnogorskih muzejskih i edukativnih institucija koje su formirale i njegovale kulturno-umjetničku i likovnu pismenost ovdašnjih prostora.

U tek oslobođenom Cetinju, u prostorijama osnovne škole „Njegoš“, osniva se 1946. godine Umjetnička škola, s Petrom Lubardom na čelu, koji uz Mila Milunovića obrazuje i profiliše prve generacije naših likovnih umjetnika. Iste godine formira se i Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore, a 1950. i Umjetnička galerija Crne Gore na Cetinju, u okviru Državne biblioteke, pod rukovodstvom vajara Marka Borozana. Od 1952. godine Umjetnička galerija egzistira kao samostalna institucija, čije brojne aktivnosti predvodi poznati slikar i karikaturista Miloš Vušković. I baš kad se pokrenuo kulturno-umjetnički zamajac, njegov kovitlac prekinut je gotovo u korjenu seljenjem Umjetničke škole u Herceg-Novi, poslije nepune dvije godine rada na Cetinju. Društveno-politička klima polovinom prošlog vijeka donosila je neke „nove vjetorove“ u korist razvoja administrativne prijestonice, tadašnjeg Titograda, glavnog grada socijalističke Republike Crne Gore. Osjeka kulturno-umjetničkih dešavanja, odlazak likovnih umjetnika sa Cetinja u druge sredine koje su pružale veće mogućnosti angažovanja, doprinjeli su da kulturno-umjetnički život Cetinja stagnira i/ili prividno živi „od stare slave“.

Iz takve atmosfere i ambijenta, cetinjski umjetnici, koji su ostali da žive i rade u rodnom gradu, u želji da nastave tradiciju kontinuiteta cetinjskih kulturno-umjetničkih aktivnosti 1965. godine, okupljaju se oko ideje osnivanja likovne manifestacije – salona u čast Dana oslobođenja grada i nazivaju je Likovni salon „13 novembar“. Bio je to prvi likovni salon u Crnoj Gori. U konciznom osnivačkom manifestu Salona između ostalog stoji: “…Umjetnička galerija, Savjet za kulturu Opštinske skupštine i Narodno pozorište „Zetski dom“- Cetinje, organizuju Likovni salon „13.novembar“- na dan osobođenja Cetinja sa željom da podstaknemo naše savremene umjetnike na dalji stvaralački rad i nastavljanje tradicije likovnih umjetnosti našeg grada. Prvu izložbu Likovnog salona „13.novembar“ otvaramo radovima savremenih cetinjskih umjetnika u nadi da će Salon iz godine u godinu sve kvalitetnije reprezentovati likovna dostignuća i zauzimati dostojno mjesto u likovnim manifestacijama umjetnika Jugoslavije…“

Već na samom početku, njegovi osnivači jasno su determinisali razvojne postulate Salona. Bio je on cetinjski, crnogorski, jugoslovenski… Izlagali su na njemu najznačajniji likovni umjetnici ondašnje i sadašnje države. Na tragu te svijetle tradicije traje od daleke 1965., s povremenim diskontinuitetom, zbog čega i slavimo njegovo 40 izdanje.

Na prvom Salonu, u sali Narodnog univerziteta „Jovan Tomašević“ izložbena postavka obuhvatala je 41 rad – trideset šest slika i pet skulptura uglavnom njegovih osnivača, desetoro cetinjskih umjetnika – Miloša Vuškovića, Gojka Berkuljana, Slobodana-Pura Đurića, Smaila Karaila, Miodraga Kusovaca, Đorđa Milovanovića, Mila Pavlovića, Milutina Plamenaca, Marka Borozana i Milutina-Mila Božovića. Tadašnji žiri: dr Niko S.Martinović, Miroslav Luketić, Milan Marović, Vjera Drecun i Dragoljub Ivović dodjelio je tri nagrade – prvu, Milošu Vuškoviću za sliku „Paleta“, drugu, Gojku Berkuljanu za sliku „Pejzaž III“ i nagradu za mlade talente, Smailu Karailu za sliku „Mrtva priroda“. Ostalo je istorija…

Iz godine u godinu rastao je Salon, kvalitativno snažio, da bi na petom izdanju (1969), zaživjela ideja njegove strukturalne transformacije u „opštejugoslovensku smotru likovne umjetnosti“, što konačno i biva prilikom sedme salonske ekspozicije. Naime, Salon je sticajem određenih okolnosti ( priprema velike „putujuće“ izložbe -„Savremena crnogorska likovna umjetnost“ i zbog nedostatka finansijskih sredstava), imao dvogodišnju pauzu (1970 / 1971). Na šestoj izložbi Salona stidljivo se konkretizuju nakane izlaska Salona iz crnogorskih okvira, o čemu svjedoči gostovanje makedosnkog umjetnika, slikara Duška Sotirovskog. Tek sedmi Salon (1973), kako smo naveli, ambicioznije prerasta republičke okvire.

Formiranjem Opštinskog centra za kulturu (1975), Likovni salon „13.novembar“ se integriše u njegov sastav kao zasebna organizaciona jedinica, kojom rukovodi crnogorski slikar, Slobodan-Puro Đurić. Salon ulazi u novu razvojnu fazu, dobija novi Pravilnik i Poslovnik o radu, kao i Organizacioni odbor od 15 članova. Ustanovljuju se tri nagrade Salona koje donosi jugoslovenski žiri, kao i mogućnost da ostale radne i društveno-političke organizacije putem internih žirija dodjeljuju otkupne nagrade. Bili su ovo neophodni/adekvatni preduslovi za pripremu prvog jubileja -10 Salona. Jubilarnu izložbu u „Plavom dvorcu“, uz prisustvo brojnih gostiju i zvanica, otvorio je tadašnji Predsjednik Organizacionog odbora Salona i predsjednik Skupštine opštine Cetinje, Niko Ražnatović, koji je, između ostalog, tom prilikom istakao da je : „…uloga koju je Salon odigrao u širenju likovne kulture i u podsticanju umjetnika na dalji stvaralački rad, od izuzetnog značaja. Na njemu i preko njega stekli su ne malu afirmaciju mnogi likovni stvaraoci, posebno mlađi. Njegovo postojanje značilo je stalan podstrek za nova umjetnička pregnuća. Cetinje je ovim putem još jedanput potvrdilo svoju širokogrudost kada je u pitanju manifestacija od opšteg jugoslovenskog značaja, kakav je Likovni salon „13.novembar“, koji je postao oličenje najhumanije forme upoznavanja i zbližavanja naših nacionalnih kultura i njihovih stvaralaca…“

Dvadesetogodišnjicu postojanja (1976), Salon dočekuje pod novim imenom – Cetinjski salon jugoslovenske likovne umjetnosti „13.novembar“.“… Same brojke, da je na njegovih dosadašnjih devetnaest izložbi učestvovalo 869 umjetnika sa 1660 radova je podatak koji mnogo kazuje. Kao brojka, bez sumnje, impozantan, ali još više po svemu onome što se na tih devetnaest izložbi moglo vidjeti. A vidjelo se mnogo toga – i bogatstvo motiva, i stvaralačka imaginacija, i kolorističke varijacije, i maštovitosti od realnog ka simboličkom i nadrealnom, od uzavrele fantazije do sublimne strogosti forme i sadržaja. Jednom rječju, svega onoga što je bezmalo, karakterisalo taj period u likovnoj umjetnosti Jugoslavije, a djelimično i prije toga…“, bilježio je prilježno predani hroničar cetinjskih kulturno-umjetničkih zbivanja, Anton Zadrima.

Do dvadeset petog izdanja Salona (1991) na njemu je izlagalo 1230 umjetnika sa 2300 radova klasičnih likovnih disciplina. Gotovo simbolički, na četvrtvjekovnu salonsku obljetnicu dolazi do njegovog ukidanja, izazvanog ratnim vihorom, koji je tih ranih devedestih potresao geografski i kulturni prostor ondašnje države. Slijede sporadična salonska izdanja simboličkog karaktera, s prefiksom in memoriam i/ili S.O.S, na kojima se prezentuju radovi iz fundusa Salona, profesora i asistenata FLU sa Cetinja, kao i mladih crnogorskih likovnih stvaralaca – „Zvuci novog vremena“.

Nakon ukidanja Centra za kulturu Salon postaje organizaciona jedinica Gradske biblioteke Njegoš. Umjetnički fond Salona već više decenija čuva se u Narodnom muzeju Crne Gore, uz povremene prezentacije.

Godine diskontinuiteta , s povremenim salonskim izlagačkim ekspozicijama nastaviće se do 2006., odnosno, 2008. godine, kada Salon još jednom ulazi u novu razvojnu fazu pod imenom – Crnogorski likovni salon „13.novembar“, koju (do) danas živi. I tada, na novom početku, kao prilikom njegovog osnivanja, grupa entizijasta vjerovala je u Salon, u njegovu kulturološko-umjetničku misiju: tadašnji gradonačelnik Cetinja – Milo Janković, predsjednik Društva istoričara umjetnosti Crne Gore – prof.dr Aleksandar-Saša Čilikov, Nikola Đurašković i Mirko Đurić ( čiji je otac, poznati crnogorski slikar, Slobodan-Puro Đurić jedan od osnivača Salona 1965. ), pokreću staru/novu salonsku priču. Na tridesetom, jubilarnom Salonu, predstavila se najmlađa generacija crnogorskih likovnih umjetnika obrazovanih na FLU na Cetinju, što je simbolički korenspondiralo sa njegovom intencijom proživljavanja „nove mladosti koju nagovještavaju oni pred kojima se širom otvaraju vrata novih stvaralačkih prostora“. ( Ljiljana Zeković )

Neophodna rekapitulacija i četrdesetogodišnja retrospekcija otvara prostor budućem kontekstu, koji će, nadamo se, podrazumijevati redefinisanje postojećeg stanja i podsticanje odogovarajućih promišljanja predstojeće kulturno-umjetničke valorizacije i egzistencije Salona.

Jubilarna, četrdeseta izložba Crnogorskog likovnog salona „13.novembar“ prezentuje nagrađene radove dosadašnjih Salona iz njegovog fundusa, odnosno, Narodnog muzeja Crne Gore, kao i crnogorskih umjetnika koji su za potrebe ove retrospektive ustupili svoje nagrađene radove za ekspoziciju. Predstavljeni su da bi podsjetili na iskričave trenutke trijumfa umjetnosti kroz interkulturalne dijaloge, koji nužno ne moraju biti istih „sazvučja“. Naprotiv, kakofonično višeglasje poželjno je u otvorenom diskursu, ambiciozno započetom davne 1965., interakcijom individualnih umjetničkih narativa.

I onda i sada, crnogorski kulturno-umjetnički prostor, kreativno etabliran i potentan, podsjeća na prvi umjetnički Salon u Crnoj Gori, koji nadalje obavezuje i obećava osnaživanje starih i produkciju novih korelativnih umjetničkih sprega, zarad kontinulanog identitetskog / integritetskog trajanja najstarijeg likovnog salona ovdašnjih prostora.

Mi mu želimo isto što su mu željeli njegovi osnivači – da kreativno obujmi širi kulturološki prostor kroz umjetničke razmjene/susrete u Crnoj Gori, na Cetinju.

Evo i video zapis RTV CETINJE i novinarke M. Sekulić

RTV Cetinje – Otvoren 40. jubilarni Crnogorski likovni salon “13. novembar”

https://www.youtube.com/watch?v=yIQIBifoJVY

VESKO PEJOVIĆ