O izložbi Mija Adžića

Posted on 12. Oct, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u Ministarstvu kulture na Cetinju, pred velikim brojem ljubitelja umjetnosti, otvorena izložba radova istaknutog umjetnika Miodraga Mija Adžića povodom 60 godina umjetničkog rada.

Nakon Revolucionarne etide Frederika Šopena koju je izvela pijanistkinja Jelena Vukićević Vukmirović i kratkog video zapisa o Mijovom stvaralaštvu, prisutne je u ime organizatora Matice crnogorske Ogranak Cetinje pozdravio slikar i majstor karikature Luka Lagator istakavši zahvalnost za podršku u organizaciji izložbe Ministarstvu kulture i Narodnom muzeju CG, dok su o radovima govorili dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti, likovna kritičarka, modna kreatorka i direktorica Narodnog muzeja Crne Gore i pozorišni režiser Blagota Eraković.

Izložbu je otvorila Dragica Milić, generalna direktorka Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Ministarstvu kulture.

Riječ dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti, likovne kritičarke, direktorice Narodnog muzeja Crne Gore:

MIODRAG MIJO ADŽIĆ – 60 GODINA STVARALAŠTVA

„ Scenograf je kod kuće kod svih umjetnosti, jer njegova umjetnostsadrži sve druge. Scenograf je inženjer, arhitekt, slikar, kipar, izumitelj, istraživač i sanjar. Nemoguće ga je zamisliti kao monogamnog stavaraoca…“ Teo Otto

Već same brojke mnogo govore – 80 godina života – 60 godina umjetničkog stvaralaštva…i to kakvog ! Svestranog, potentno – kreativnog …s dozom privilegovanog luksuza, kao posljedice lične nadarenosti i spleta datih okolnosti.

Jer, usud je htio da se Mijo iskaže i ostvari kao slikar, scenograf, arhitekta, enterijerista, kostimograf… da obujmi raznolike vlastite kreativne potencijale u djelu raskošne medijske izražajnosti i značenjske kompleksnosti/slojevitosti.

Shodno trenutnim kreativnim preokupacijama, nerijetko i paraleleno, Mijo se kreatao u ambijentima i atmosferi tišinom prožete intime slikarskog ateljea do kohabitirajuće kakofonije različja zvukova, slika, sceničnih prizora pod svjetalima pozornice „ što život znače“…zrače…

U kreativnoj amplitudi od slikara do scenografa i/ili scenografa do slikara, poput klatna koje ne miruje i nikada se potpuno ne zaustavlja, stvaralači poticaji tvorili su inventivno-intenzivne mobilnosti, koje kreću umjetnikov duh i danas, u jubilarnim godinama života/staralaštva.

Vrata tog magičnog, umjetničkog svijeta odškrinut će večerašnja izložba u Ministarstvu kulture Crne Gore na Cetinju, uvodeći nas u diskurs suptilnih, prožimajućih, ponekad i neočekivanih korelativnih sprega.

Kao prvi školovani crnogorski scenograf,sa nijednom odrađenom scenografijom za crnogorski pozorišni prostor, profesionalni smiraj dočekao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Opet sticaj okolnosti, kojem su, činise, podjednako doprinjeli umjetnik i Crna Gora.

Poput svojih vrlih kolega-umjetnika, Crnogoraca-Dušana Vukotića, Vaska Lipovca, Dimitrija Popovića i Mijo Adžić je veći dio svog stvaralačkog života ostvario u Hrvatskoj, i baš kao i oni, postao umjetnik svijeta, s neskrivenim zavičajem u djelu. Mjesta rođenja i mjesta života sudbina može da udalji, međutim, ostaju povezana nužnom i neponovljivom autentičnošću individualnog življenja.

Hrvatska je Mijova umjetnička pregnuća i dostignuća darivala brojnim nagradama i priznanjima. Crna Gora i ovom retrospektivnom izložbom odaje počast velikom umjetnku. Takođe, prijestono Cetinje se i djelom Mija Adžića, po ko zna koji put kroz svoje trajanje,potvrdjuje, kao istinska prijestonica duha, umjetnosti i kulture.

Cetinjski „genius loci“ u sprezi sa generacijskom imanentnošću hercegnovskog umjetničkog školovanja, doprinjeli su da Lubarda i Milunović u znatnoj mjeri obilježe rano Mijovo stvaralaštvo. Učeći od najboljih, njima okružen, razvijao je mladi umjetnik svoje talante postupnoprofilišući umjetnički credo. Rodno Cetinje, Mediteran iz više vizura i ambijenata – od Herceg Novog do Splita, beogradska i zagrebačaka Akademija, pariška edukativna nadgradnja, podstaknuti prirodom posla, snažnom literarnompotkom svjetskih i domicilnih književnih klasika i savremenika, vremenom su profilisali i sublimirali djelo koje je istovremeno slika i teatar, fikcija i život, uhvaćeni trenutak i epoha u trajanju.

Mijo je umio/uspio da iz slikarstva i scenografije, kao zasebnih umjetničkih disciplina, artikuliše i transponuje najkvalitetnije osobenosti u svom djelu – izbalansirani suodnos konstruktivnih elemenata djela iz scenografije u slikarstvo, prefinjenu likovnost u scenografiju i kostim, dau teatru tvori „živuće slike“ na sceni, ispunjene kompozicionim skladom, s finim, tonsko-valerskim prelazima, harmoničnog kolorita.

Majstorska vještina osvješćenog osjećaja mjere, kontorola nijansiranih, sofisticiranih medijskih prožimanja/prelaza, rezultirala je osobenim umjetničkim djelom u scenografiji, slikarstvu, arhitekturi, enterijerima, plakatima, televizijskim i filmskim projekatima. Poput renesansnih umjetnika, Mijo je cronogorski „uomo universale“, podjednako zahtjevan i odogovoran spram sebe i izazova umjetnosti.

Jugoslovensku pozorišnu scenografiju druge polovine 20.vijeka možemo čitati kroz recentno djelo Mija Adžića. Njegovo slikarstvo, takođe, svjedoči o tendencijama, mijenama i izazovima nekadašnje, šire likovne scene i savremenim preokupacijama umjetnika. Mediteransko – maritimni porosedei Mijovih uljanih slika, apstraktno-asocijativne egzekucije, lirsko-intimističkog karaktera otkrivaju umjetnika čije djelo se ne svrstava i ne pripada određenom pravcu, stilu ili epohi.

Osamnaest samostalnih likovnih izložbi, na desetine kolektivnih, i više stotina realizovanih scenografskih rješenja za dramske, baletske, operske projekte, uz niz presedana, poput pet premijera za četiri mjeseca ili preko 200 izvođenja Šjora File s Mijovom scenografijom, šest premijera Gotovčevog Era s onoga svijeta s različitim rediteljima, a isitim scenografom – Mijom, govore o umjetniku ogromnih kreativno-energetskih potencijala, s višedecinijskom, kontinuiranom umjetničkom karijerom.

Ono zajedničko, bez obzira na medij u kojem umjetnik stvara/interveniše je uravnoteženost svih konstruktivnih elemenata djela, izgrađeni osjećaj za kompozicioni sklad i koloritno-valerske odnose, nenametljiva, prožimajuća estetika naizgled nespojivog u vanrednim susretima harmonije i ljepote Mijovog djela, gdje mediteranski temeperament odmjerene građanske suzdržanosti i obzirnosti zaiskri gorštačkim, prkosno-dostojanstvenim cetinjskim duhom.

Poznati i priznati crnogorski pozorišni režiser Blagota Eraković je u osvrtu na Mijovo stvaralaštvo istakao da je Mijo scenografiju pretvorio u slikarstvo. On je obrnutim putem, naglašava Eraković koje se može slobodno nazvati slikarstvom prvog reda:

-Mijo Adžić je imao sreću da dođe u Hrvatsko narodno kazalište “Split” koje ima operu, balet i dramu. To su rijetki srećnici njegove struke koji uđu u takav prostor u kojem se dešava sve što se tiče scene. On je shvatio o čemu se radi od samog početka i sa podjednakim uspjehom je rješavao prostor u baletu, operi i drami.

Otvarajući izložbu, direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Ministarstvu kulture gospođa Dragica Milić, zaključila je da je Miodrag Mijo Adžić, umjetnik koji je ostvario impozantno i značajno umjetničko djelo čime je obezbijedio dostojno mjesto i u hrvatskoj i u crnogorskoj kulturi.

–Ponikao u prijestonici u vrijeme kada je slovila “crnogorskom Firencom” Adžić je stasavao u ambijentu koji su kreirali Petar Lubarda (koji mu je poklonio prve boje), Milo Milunović, Aco Prijić, Gojko Berkuljan, Dado, pa je prirodno što je umjetnost bila njegovo profesionalno opredjeljenje.

Za večerašnju postavku autor je sam selektovao najznačajnija ostvarenja iz svog višedecenijskog opusa. Izložena djela ukazuju na raskošan talenat i kompleksan kreativni svijet koji je Mijo izgradio tokom svog života. Njegova interesovanja kretala su se u različitim oblastima umjetnosti i stvaralaštva: scenografiji, slikarstvu, kostimografiji… pa otuda i pomalo neobičan koncept večerašnje postavke, kojom je svojim sugrađanima i sunarodnicima, predstavio multidimenzinalna likovna istraživanja i interesovanja.

Izloženi eksponati svjedoče o značajnim scenografskim i kostimografskim rješenjima, odnosno „scenskim podvizima“ kojima su oživljavani eksterijeri i enterijeri brojnih dramskih, baletskih, operskih produkcija.

Tu su i slike koje pokazuju umjetnikovu posvećenost i vezanost sa Mediteranskim podnebljem, ali i faktografija o valorizaciji umjetničkog rada, brojna priznanja koja potvrđuju vrijedna ostvarenja, zapisi i impresije referentnih domaćih i regionalnih kulturnih djelatnika o stvaralaštvu Mija Adžića.

Pored kataloga Matice crnogorske (MC) za ovu priliku autor je bio obezbijedio i luksuznu i veoma sadržajnu monografiju o svojem 60-godišnjem umjetničkom stvralaštvu. Za ovu priliku iz kataloga MC prenosim tekst Dimitrija Popovića:

SLIKAR U TEATRU

Stvaralački rad profesora Mija Adžića slikara i scenografa, pratim unazad tridesetak godina. Njegov bogati opus ostvarivan u umjetnikovoj matičnoj, teatarskoj instituciji, Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i na prestižnim svjetskim pozornicama, potvrđuje ga kao iznimnog autora. Biti slikar – scenograf znači svoj umjetnički senzibilitet, svoje umijeće i iskustvo staviti u funkciju one likovnosti koja će na adekvatan način kroz fenomen vizualizacije odražavati karakter djela koje se izvodi na sceni. Radi li se o drami, operi, mjuziklu, baletu, … slikar scenograf se svaki put susrijeće s zahtjevnim kvalitativnim problemom.

Slikar u teatru mora misliti i zadanim prostorom u kojem se artikuliše pokret, gesta i glas aktera na pozornici. Koherentnost scenskog prostora i radnje na bini ostvaruje se onda kada se scenografija prožima s rediteljevim konceptom predstave.Tada se uspostavlja ona neophodna uzajamnost likovnog idioma s teatarskim izrazom.

Mijo Adžić spada u one rijetke umjetnike koji su svoja scenografska rješenja gotovo idealno usaglašavali s rediteljskim konceptima, a da pri tom zadrže svoju autorsku personalnost odnosno prepoznatljivost, što je rezultiralo uspješnošću projekata.

Mijo Adžić je slikar mediteranske provenijencije. Suptilni kolorist i sugestivni grafičar. Njegov stvaralački senzibilitet mu je omogućio da se u teatru uspješno bavi lirskim i dramatskim sižeima.

Dovoljno je pogledati njegove crteže i akvarele za pojedine predstave pa da se odmah uoči umjetnikov studiozni pristup u iznalaženju vizualizacije motiva, odnosno zadanog sižea nekog djela kroz oblik, strukturu, svjetlost. Osim profinjene likovnosti na njegovim radovima u linijskim strukturama Adžić se posvećuje svakoj pojedinosti u kompoziciji, svakom detalju jasno određujući njegovu estetsku i funkcionalnu dimenziju. Autor zna da bez precizno odabranog i urađenog detalja nema ni harmoničnosti cjeline.

Zato je Adžić podjednako uspješan u svojim scenografijama u zatvorenim teatarskim binama i onim otvorenim ambijentima javnih prostora.

oseban izazov i kvalitativan problem artikulacije scenskih elemenata predstavlja njihovo ukorporiranje u arhitetonskom starom ambijentu koji sam po sebi predstavlja autentičnu povjesnu „scenografiju“. Zato je scenografija na splitskom peristilu za operu „Trubadur“ primjer kako se pažljivim promatranjem scenografskih intervencija, s minimumom likovnosti može postići maksimum vizuelnog izraza.

U svom bogatom opusu, preko dvije stotine teatarskih scenografija u zemlji i svijetu, Adžić je bio inspirisan s najvećim i najpopularnijim djelima domaćih i inostranih autora, klasicima i modernistima operne, dramske ili baletne umjetnosti. Iz umjetnikove bogate biografije izdvajamo ovom prilikom samo nekoliko djela kojima je Adžićeva scenografija dala uvjerljiv umjetnički pečat.

Glukovu „Orfej i Euridika“, Verdijevog „Falstafa“, Donicetijevog „Don Pakvalea“, Bizeovu „Karmen“, Romea i Juliju Čajkovskog, Verdijevog „Nabuka“, Maskanjijevu „Kavaleriju Rustikanu“, …

Tu su i djela Šekspira, Krleže, Koktoa, Kiša, Sartra, Joneska, … Marinkovića, … Baleti, Amerikanac u Parizu, Žizel, Taso Gal, …

Za svoj uspješan rad Mijo Adžić je nagrađivan brojnim prestižnim nagradama među kojima treba istaći visoko državno odlikovanje iz oblasti kulture, Odličje reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, koje mu je uručio 2003. godine predsjednik Republike Hrvatske, Stjepan Mesić. Dobitnik je Medalje grada Splita, za svoj uspješni četrdesetogodišnji rad, te povelje „Povelje na pergamentu“ pape Ivana Pavla II za „Projekt oltara“ na splitskoj rivi povodom proslave 1700 godina grada Splita.

Profesor Mijo Adžić je takođe aktivan društveni djelatnik koji je puno radio, i danas intenzivno radi, na prožimanju dviju kultura i osnaživanju međudržavnih veza Crne Gore i Hrvatske.

IZ BIOGRAFIJE MIODRAGA MIJA ADŽIĆA

Miodrag Mijo Adžić rođen 25. juna 1938. godine u Danilovgradu. Osnovnu školu završio na Cetinju. Srednju umjetničku školu u Herceg Novom i Splitu. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Beogradu 1967/68. godine na Odsjeku pozorišne filmske scenografije i slikarstva. Po završetku studija kao hrvatski stipendist odlazi u Pariz na specijalizaciju scenografije.

Radni vijek proveo u Hrvatskom narodnom pozorištu u Splitu kao stalni scenograf opere, drame i baleta. Pored scenografije bavi se slikarstvom.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske od 1964. godine. Realizovao 18 samostalnih izložbi i postavio preko 250 scenografskih, kostimografskih i slikarskih projekata u pozorištima, televiziji i na filmu širom nekadašnje Jugoslavije.

Učestvovao i na mnogobrojnim grupnim izložbama crnogorskog, hrvatskog i jugoslovenskog slikarstva.

Dobitnik brojnih priznanja i odlikovanja za izuzetan doprinos na polju umjetničkog stvaralaštva, među kojima: Odlikovanje „Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića“, Priznanje Vatikana „Apostolski blagoslov“ pape Ivana Pavla II, „Medalja Grada Splita“ za izuzetne uspjehe na polju scenografije, i druga.

Živi i radi na Cetinju i Podgorici.

PS: Izložba je otvorena do 25. oktobra.