Cetinje :: Moj grad

O izložbi slika Mihaila Jovićevića “Omaž Mladenu Lomparu”

Posted on 16. Aug, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je na Cetinju otvorena izložba slika Mihaila Jovićevića “Omaž Mladenu Lomparu” koju je na godišnjicu njegove smrti, organizovala Matica crnogorska Ogranak Cetinje u saradnji sa Turističkom organizacijom Prijestonice.

Jaka kiša nije omela brojne poštovaoce ovih izuzetnih stvaraoca da uveličaju ovo veče.

U umjetničkom programu učestvovali su Mladenovi unuci Viktor Huter , violina i David Kovačević, harmonika, učenici trećeg razreda Srednje muzičke škole “Vasa Pavić” u Podgorici kao i Ana Vučković, glumica, koja je pročitala Mladenove pjesme “Putanja konačnosti”, “Montenegro” (po izboru Marka Špadijera) i Dimitrijev tekst iz kataloga a izložbu je otvorio slikar i pisac Dimitrije Popović.

IMAGINARNI DODIR DUHA

Nakon numere “Žute dunje” koju je Mladen mnogo volio, Luka Lagator, slikar i majstor karikature, pozdravio je prisutne u ime Matice crnogorske:

-Cetinje je uvijek imalo velike ljude i velike umjetnike koji ga čine onim što jeste i što će biti. Pjesniku Mladenu Lomparu koji se prije godinu dana preselio u vječnost slikar Mihailo Jovićević posvećuje dio svog umjetničkog bića preko ove neobične i nadahnute izložbe…

Slikara Mihaila Jovićevića i pjesnika  Mladena Lompara  spajalo  je dugotrajno prijateljstvo i  kreativna  uzajamnost. Mladen Lompar je objavio desetak zbirki pjesama i brojne likovne kritike, a Mihailo Jovićević je stvorio  nekoliko hiljada likovnih radova. Obojica su za svoj rad dobili visoka društvena priznanja i zaslužene nagrade.  Ova dvojica stvaralaca, vezani lukom duge od Bajica do Crne Grede  i nastojanjem  da putem umjetnosti dosegnu smisao postojanja,  svojim djelima su ostavili dubok trag u savremenoj crnogorskoj kulturi i izgradili imena dostojna uvažavanja.

PUTANJA KONAČNOSTI

U ovoj zemlji

mogu pjevati samo ptice

I mrtvi pjesnici

njih ne možemo ućutkati-

odzvanjao je njihov prazni trijumf

 

odlučili su se

za naš izgon

uvjereni da u tišinu

odnosimo i svoje riječi

 

i zaista

bijasmo neko doba bez misli

i puta

(otvoreno more više to nije bilo)

sa suzom kao ukrasom konačnosti

 

neki su otkačeni strahom

padali sa strana

i ostajali s glavom u šakama

(da ne čuju)

ako ikada više posegnu za riječima

hoće li svjedočiti

o svom posrnuću u čovjekolikost

nama je neizvjesnost bila utjeha

a prolazak kroz tijesnac njihove vremenosti

radost

(u početku samo kao slutnja)

Koju je svjetlost sve više oblikovala

 

ipak

Bješe to osjećaj onih

Što će uskoro postati srećni leševi

 

znali smo

Da će naše ludilo trajati

Nakon druge numere: A. Piazzolla “Oblivon” koju su odsvirali Viktor i David, Ana je pročitala Dimitrijev tekst iz kataloga:

Omaž Mihaila Jovićevića Mladenu Lomparu

-Kada prijatelj uradi omaž prijatelju, slikar pjesniku, onda to odavanje počasti kroz umjetničko djelo dobija posebnu dimenziju. Postaje domen metafizičkog u kome se suptilno prožimaju likovno i literarno, slika i stih. Mihailo Jovićević je od početaka pjesničkog stvaralaštva Mladena Lompara bio upućen u njegovu poeziju. Kao njihov prijatelj bio sam svjedok te upućenosti. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tačnije 1972. godine Mihailo je naslikao naslovnicu i dizajnirao korice za knjigu Mladenove zbirke pjesama „Pustinožitelj“.

Kada sam govorio ili pisao o Mladenovoj poeziji analizirajući njene inventivne strukture, njenu melanholičnu otmenost, isticao sam pjesnikovu posvećenost riječima. Mladen je pažljivo odabirao riječ za ono što je imenovao stihom. Riječ „osjećanje“ kojoj je poklanjao posebnu pažnju sadrži riječ „sjećanje“ riječ koja je toliko bitna za njegov poetski svijet.

Upravo su Mihailove slike ovog omaža nastale kao sjećanje na prijatelja i osjećanje onoga što je kod njega izazivala bogata pjesnikova lirika. U tim slikama „za Mladenovu dušu“ kako ih je okarakterisao autor, na simboličan način je koncentrisano ono što je i pjesnika i slikara nadahnjivalo; stvarnost i mit, duhovno i svjetovno crnogorskog podneblja u kojem su odrastali, Cetinje s impozantnom mističnom siluetom Lovćena, sivilo uzbudljivog kamenog pejzaža koje podstiče maštu…

Kao vrstan poznavatelj Mihailovog stvaralaštva Mladen je nadahnuto pisao o slikarevim kompozicijama, tamnim madonama, o biblijskim događajima, o prizorima Hristovog stradanja.

U slikama posvećenim prijatelju pjesniku nalazimo sve bitne značajke Mihailove umjetnosti, specifični likovni izraz čija se kompoziciona koherentnost i figuralna gustoća u recentnim radovima potencira izrazitim strukturama površina s kolorističkim akcentima.

Ta naslikana uskomešana mnoštva svedena na pikturalne znakove, taj biblijski i savremeni svijet u pokretu, jest simbolički zbir individua koja svaka na svoj način nosi sopstvenu sudbinu kao odraz svijeta u kojem živi s onim temeljnim pitanjem – ko smo, odakle smo i kuda idemo?

Pjesništvo je epifanija. Religija kojoj je posvećeno pjesnikovo biće. Mihailova slika „Oltar“ simbolički ukazuje na žrtvenik na kojem pjesnik polaže svoj stih, kao kvintesenciju književnog izraza, kao autentično odjelotvorenje svog kreativnog bića.

Imaginarno korespondira sa stvarnim. Proizilazi iz stvarnog. Upravo me prizor stvarnosti s Mladenovog pogreba podsjetio na izvorišta imaginarnog njegovih stihova i Mihailovih slika, kao potvrda ili znak nekog višeg reda onostranog.

Na dan Mladenove sahrane, 15 avgusta na starom cetinjskom groblju, prilikom obreda hrišćanskog ukopa pjesnikovog tijela, kratkotrajno se naoblačilo i počela je padati kiša. Kiša je bila Mladenov gotovo opsesivni pjesnički motiv pa je stvarnost sahrane dobila imaginarnu dimenziju ne bez određene simbolike. Takođe, mnoštvo okupljeno oko Mladenovog groba podsjetilo me na jednu staru Mujovu kompoziciju naslovljenu „Nošenje krsta“.

Upravo je Mladen svojim životom i svojim pjesničkim djelom pokazao i dokazao kako se ustrajno nosi krst svoje sudbine, krst života i krst umjetnosti, krst koji mu je u slabosti davao snagu, u beznađu budio nadu, besmisao nadilazio smislom…

Zato je ovaj omaž uglednog slikara uglednom pjesniku prožet osjećajem nade i vjere što vodi do onih tajnih vrata onostranog kako je prikazano na slici „Vrata raja“.

Ono što spaja slikara i pjesnika u njihovim svjetovima jest tragika čovjekovog zemaljskog postojanja kojoj umjetnosti nastoji dati smisao.

Mladenova pjesma iz zbirke „Hronika rastrojstva“ počinje stihovima: Gospode, za mučeništvo hvala tvojoj milosti i bih ga dostojan…

Dimitrije Popović

Cetinje, 29. jul 2018.

Glumica Ana Vučković je večeras bila veoma nadahnuta tako da je publika tokom večeri nagrađivala burnim  aplauzima a od Dimitrija koji se nakon nje obratio prisutnima sa nekoliko prigodnih rečenica dobila je kompliment da je upravo dokazala kako glumac može da pročita bolje i “jače” tekst autora.

Dimitrije je konstatovao i da su izložene slike nijeme poezije, vezane na najljepši način sa onim što je vezalo Muja i Mladena, da su rađene za Mladenovu dušu i pohvalio Maticu crnogorsku Ogranak Cetinje za visoki nivo organizacije ovog događaja.

Tačku na kraj umjetničkog programa stavila je Ana čitajući još jednu Mladenovu pjesmu:

MONTENEGRO

Ovo će biti Crna Gora

još mnogo vjekova:

-u tamnicu zatvorenje

i okovi

 

i uvijek će tu biti

Sveci i pjesnici

žrtve i krvnici

lutaće još dugo

učiti strane mitove

izgovarati tuđe molitve

Bolovati rane drugih

i skapavati

IZ BIOGRAFIJE MLADENA LOMPARA

LOMPAR, Mladen (rođen na Cetinju 22. marta 1944, umro 15. avgusta 2017. u Kotoru), pjesnik, likovni kritičar. Muzejski savjetnik. Završio je Filozofski fakultet (Odsijek za istoriju umjetnosti) u Beogradu. Po završenim studijama radio je kao kustos u Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju. Od 1984. do 1995. bio je direktor Umjetničkog muzeja Crne Gore.

Smijenjen je s tog mjesta jer nije dopustio da se u Muzej unesu ukradene slike sa hrvatskog ratišta.

Lompar je bio komesar II i III Cetinjskog bijenala. Potpredśednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je član i jedan od utemeljivača Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Predśednik Crnogorskog P.E.N. Centra.

Prvu knjigu pjesama – »Pustinožitelj« objavio 1970. Već od tada, a posebno od objavljivanja knjiga »Karabojno žitije« (1972), »Tajni osvit« (1975), »Noć poslije« (1981), »Uzalud riječ« (1986) i »Dnevnik iz boce« (1991) predstavlja neobičnu figuru savremenog crnogorskog pjesništva.

Prva faza njegovog stvaralaštva odlikuje se istančanim lirskim kazivanjima. Okrenut je jezgrovitim jezičkim sklopovima i stihovima ljubavne tematike. Odlučan prevrat ka drugačijim načinima ispoljavanja započinje 1991. kada objavljuje »Prostor izgubljene svjetlosti«. Lomparova poezija je podvrgnuta raznovrsnim eksperimentima i uključivanju proze u pjesničko tkivo teksta, sa snažnijom upotrebom imaginacije. Iste godine iz štampe je izašao izbor iz pjesništva – »Dodir za gubilište« (priredio: Rajko Cerović, drugo izdanje 2001), koji se smatra jednim od reprezentativnijih knjiga te vrste u savremenoj crnogorskoj književnosti.

Nakon preśeka stvaralaštva postaje sklon novim poetskim izrazima koji se đekad nazivaju »istoriografskom metafikcijom«, što se prvo iskazuje u knjizi »Kraljica Jakvinta, opat Dolči i vrijeme stida« (1995). Uz pomoć pjesničke vizure, bavi se literarnom obradom odabranih sekvenci iz crnogorske povijesti.

Postupak se nastavlja u knjigama »Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja« (1996) i »Boca lude princeze« (1997). Lirska rekonstrukcija istorije je objedinjena u knjizi »Triptihon iz nacionalne biblioteke« (1998), koju je dio domaće književne kritike okarakterisao najrelevantnijim dostignućem književne produkcije 90-ih godina XX vijeka kod nas.

Trinaesta knjiga poezije – »Tišina četvrtog pečata« (1999) donosi kombinaciju rafinirane lirike i imaginarne revizije (pseudo)dokumenata. Knjigu »Noć iz lapidarija« objavio je 2003. 

Zbirka poezije »Sjena na sceni« izdata je 2004. godine. Dvije godine kasnije (2006) tu knjigu će prevesti i objaviti Slovenci pod naslovom »Senca na prizorišču«. Izbor iz Lomparovih djela pripremiće 2009. zagrebački Meandar pod nazivom »Sedam redova života«. U Crnoj Gori iste godine objavljuje prvo i drugo izdanje knjige »Vrijeme u kojemu sam prošlost« u kojoj sve bitne odrednice ljudskog trajanja ujedinja se u jednu tačku koja postaje „odredište prošlosti“ pjesničkog subjekta i sama poezija. Godinu kasnije Lompar izdaje knjigu „Mit o izgubljenim dodirima“.

Uslijedili su izbori poezije na francuskom jeziku za festival Mediteranskog pjesništva u ars 160 Setu na Azurnoj obali pod nazivom „Oracles des songes – Proročišta snova“ 2012, godinu kasnije izbor poezije na engleskom jeziku „The arc of finitude -Putanja konačnosti“; te iste 2013. i Makedonci prevode Lomparovu poeziju i objavljena je knjiga „Zasipnat glas“ (Promukli glas) u izdanju skopskog Blesoka, kao i na bugarskom jeziku: oni su izabrali najpoznatiju Lomparovu knjigu i u izdanju dvije izdavačke kuće iz Sofije objavljen je „Triptih ot narodnata biblioteka“ (2013).

Stilski manir pjesnika Mladena Lompara koji je obilježio i njegove prethodne zbirke, prepoznatljiv po slobodnom stihu i izostavljanju znakova interpunkcije, kao i parentezama, prisutan je u „Balsamovanoj kletvi“, koja je objavljena iste godine u izdanju Otvorenog kulturnog foruma. Naredne, 2014. godine, Lomparovu knjigu „Diptih rastrojstva“ prevode Albanci i objavljuju pod nazivom „Diptiku i cmendjes“ u Tirani. Crnogorski zavod za udžbenike i nastavna sredstva za potrebe školske lektire izdaje izbor Lomparove poezije „Od plamena do svjetlosti“ 2015. godine, a njegova knjiga „Zmije Grmožura“ naći će se u elitnoj ediciji „Luča“ iza koje će stati eminentne crnogorske institucije kulture. Za Lomparovog života je i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske objavila izbor njegove poezije „Tuđe strasti“ 2017. godine.

Mladen Lompar je bio i plodan likovni kritičar, jer mu je istorija umjetnosti bila u fokusu profesionalnog bavljenja. Objavio je monografije na crnogorskom i engleskom jeziku: „Crnogorski slikari“ – „Painters of Montenegro“ u izdanju Atlas grupe i CID-a iz Podgorice, dok su izdavačka kuća Pobjeda, Matica crnogorska i DPC objavili njegove monografije o najznačajnijim crnogorskim slikarima nakon Drugog svjetskog rata: „Milo Milunović“, „Miloš Vušković“, „Mihajlo Vukotić“, „Jovan Zonjić“, „Petar Lubarda“ 2013. godine.

Poezija Mladena Lompara prevođena je i pojedinačno na mnoge svjetske jezike. Zastupljena je u više antologija savremene crnogorske i poezije regiona. Lompar je bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja »ARS« u prvoj i obnovljenoj seriji. Bio je i član redakcije Crnogorskog književnog lista. Prvi je dobitnik nagrade DANU Zlatni pečat Crnojevića, za knjigu »Dodir za gubilište«, a za knjigu »Sjena na sceni« 2004. dobija nagradu Risto Ratković. Najveće državno priznanje Trinaestojulsku nagradu Lompar je zavrijedio za knjigu »Sjena na sceni«2007. godine, a nagradu Miroslavljevo jevanđelje za monografiju Crnogorski slikari. Monografja predstavlja sintezu Lomparovog višedecenijskog uvida u crnogorsku likovnu scenu; u njoj su sistematizovani tekstovi o najznačajnijim predstavnicima crnogorskog likovnog izraza – od Pera Počeka do najmlađih stvaralaca, te omogućuje valjan uvid u recentno crnogorsko slikarstvo kako njegovim proučavaocima tako i ljubiteljima likovne umjetnosti.

Lompar je dobitnik i nagrada »Aleksandar Leso Ivanović« i »Vito Nikolić«. Autor je brojnih izložbi crnogorske umjetnosti, kao i muzejskih postavki. Vodio je izdavačku kuću »Dignitas« koja je objavljivala naslove mladih i afirmisanih crnogorskih pisaca, te naslove iz istorije.

IZ BIOGRAFIJE MIHAILA JOVIĆEVIĆA

Mihailo Jovićević (1939) je završio srednju umjetničku školu u Herceg Novom. Akademiju likovnih umjetnosti i poslijediplomske studije u Beogradu. Slikarstvo je studirao kod Mila Milunovića, a konzervaciju kod Milorada Medića. Bio je profesor na Kulturološkom fakultetu, Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju i Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Angažovan je kao profesor na Fakultetu vizuelnih umjetnosti u Podgorici (univerzitet Mediteran).

Dobitnik je više nagrada medju kojima i Trinaestojulske nagrade Crne Gore.

Živi na Cetinju.

Važnije samostalne i grupne izložbe:

Umjetnička galerija, Cetinje; Calerija “Josip B. Benković”, Herceg-Novi; Moderna galerija, Titograd; Sala Mauri, Spoleto (ltalija); Mali likovni salon, Novi Sad; Umjetnički paviljon, Titograd; Radnički univerzitet, Mostar; Moderna galerija, Budva; Calerija „Santa Marija”, Budva; Calerija „Al”, Podgorica; Otok Gospe od Škrpjela; Galerija „Cams”, Cetinje; Galerija “Buća-Luković, Tivat; Galerija “Zvonimir”, Zagreb; Galerija „Haos”, Beograd; Salon Matice crnogorske, Podgorica; Galerija „Marko K. Gregović” Petrovac na moru; Galerija „Most”, Podgorica, “Dvorac Petrovića” Centar savremene umjetnosti Crne Gore – retrospektivna izložba, Podgorica; Salon”13. novembar”, Cetinje; Ministarstvo kulture – Cetinje, Izložba likovnih umjetnika Jugoslavije, Zagreb; Savremena crnogorska umjetnost, Beograd, Rim, Bari; Pejsaž u crnogorskom slikarstvu, Tunis, Egipat, Ankara; Narodni muzej Cetinje u Narodnom muzeju Beograd; Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas, Moskva; Izložba saveza likovnih umjetnika Jugoslavije, Skoplje; Savremena likovna umjetnost, Pariz, Haselt, Šarloa, Turne; Podstrek Crne Gore, Štutgard; Montenegro “Vizuelni tragovi”, Beograd, Euro-part, Lasing(USA); Izložba crnogorskih slikara, Toronto(Kanada); Dani jugoslovenske kulture u Bugarskoj; Cetinjski bijenale III, Cetinje; Recentno crnogorsko slikarstvo, Beč, Grac; Jesenji pariški salon, Pariz; Crnogorska umjetnost “Sarajevo”, Sarajevo; Biljezi, Pariz; Savremeno crnogorsko slikarstvo, Keln; Savremena crnogorska umjetnost, lnsbruk; Crnogorsko savremeno slikarstvo od figuracije do znaka, Ljubljana, Beč; Salon “Petra Lubarde”, “Plavi dvorac”; Cetinje.

Fotografije su djelo Veska Pejovića, Danila Brajovića i Saše Kovačevića a video zapis RTV Cetinje:

Vesko Pejović