Cetinje :: Moj grad

Izložba slika “Hommage a Stravinski” Jagode Popović u Zagrebu

Posted on 12. Jun, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Jedanaestog juna je u Muzeju Mimara otvorena izložba  slika Jagode Popović  naslovljena Hommage a Stravinski. Riječ je o ciklusu od  dvadesetak radova velikog formata, akrilika na platnu, inspirisanih  kompozicijom ,,Posvećenje proljeća” avangardnog ruskog muzičara Igora Stravinskog.

Prva izložba ovog ciklusa bila je održana prošlog ljeta u Baru u Dvorcu Petrovića. Zagrebačka izložba je proširena sa recentnim radovima. U tekstu zagrebačkog kataloga istoričarka umjetnosti Iva Kerbler je zapisala:

-Od razarajuće snage plesa i glazbe do sasvim meditativnih dionica, gdje se djevojka očito miri sa smrću i činjenicom da tijelo i život žrtvuje bogu proljeća, i da se nikada neće ostvariti kao majka koja daje i daruje novi život, plešući u ritualnom plesu do smrti, Jagoda Popović uvodi motiv ženskog tijela u sliku, gdje ga ovisno o fazi plesa rasčlanjuje i inkorporira doslovnije ili apstraktnije.

Osjećamo sav dijapazon emocija i drame uživljavanja koju  je umjetnica iz stavaka  baleta prenijela u svoje slike. Prepoznajemo  autentičnu ekspresivnu gestu čiji je tonski registar sveden na crne, plave, smeđe i crvene prigušene  i zasićene tonalitete, s tek povremenim otvaranjem  prema ultramarinu, kineskoj crvenoj, svjetloplavim, žutim i bijelim akcentima…

To je nova faza njezinog stvaranja  koja otkriva koliko je glazba  važan element  svakodnevnog života umjetnice , i zašto je s vremenom postala  logičan poticaj i  motiv njezinog slikarskog izraza…

U prepunom atrijumu Muzeja Mimara  u prisustvu mnogih uglednih ličnosti iz kulturnog i javnog života Zagreba  o izložbi su govorili Direktorica Muzeja Mimara mr. Lada Ratković Bukovčan, istoričarka umjetnosti mr. Iva Kerbler  i autorica Jagoda Popović a izložbu je  prigodnim obraćanjem otvorila  zamjenica gradonačelnika Zagreba Jelena Pavičić Vukičević.

Izložba Hommage a Stravinski ostaje otvorena do 1 jula 2018.

IZ BIOGRAFIJE JAGODE POPOVIĆ

Jagoda Popović rođena je 4. januara 1953. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine u klasi prof. Šime Perića. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

Izlagala je na godišnjim izložbama Akademije likovnih umjetnosti te na izložbama Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu i drugim gradovima.

Radila je na oslikavanju umjetničke keramike u zagrebačkom Dekoru. Sarađivala je s izdavačkom kućom Školska knjiga i ilustrovala udžbenike. Specijalizirala je restauriranje štafelajnog slikarstva i obojene drvene skulpture s pozlatom. Radila je kao restauratorica u restauratorskoj radionici muzeja Mimara, kao i u Restauratorskom zavodu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.

Samostalno je izlagala na Cetinju 2014. godine ciklus slika “Enigma prostora” u Biljardi, u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu 2015. godine ciklus slika “Četiri godišnja doba” inspirisan kompozicijama baroknog kompozitora Antonija Vivaldija a 2017. u Dvorcu kralja Nikole u Baru ciklus slika “Hommage a’ Stravinski” inspirisan kompozitorovim djelom “Posvjećenje proljeća”.

Sa suprugom Dimitrijem i sinom Petrom živi u Zagrebu i na Cetinju.

ZA SAJT CETINJE MOJ GRAD JAGODA JE IZJAVILA:

O SEBI

Spadam u onu vrstu umjetnika kojima je bilo važnije kontinuirano raditi nego izlagati. Iako me Dimitrije (sa kojim sam u braku od 16. juna 1975. godine) godinama nagovarao da svoje radove javno izložim trebalo je da prođe skoro četiri decenije da donesem tu odluku. 

Dugi niz godina borila sam se sa problemom alergije na uljane boje i terpentin zbog čega sam morala napustiti veoma zahtjevni i zanimljivi profesionalni posao restauratora koji sam bila veoma dobro savladala. Kako s tim slikarskim materijalom više ne mogu raditi odabrala sam akrilne boje, jer sam na njih neosjetljiva. No zahvaljujući karakteristikama akrila, mogu postizati efekte kao uljanim bojama, transparentne lazure i bogate strukture slikanih površina.

Na Akademiji u Zagrebu upoznala sam Dimitrija. Pogledom me zaveo, nipošto slikama, uopće nisam znala kako radi. Bila sam na prvoj godini Akademije, on na trećoj. Prvi put smo se vidjeli na stepenicama. Ja sam išla u svoju klasu, on u svoju. Gledali smo se dosta dugo, dok mi nije prišao i rekao da je još sa 18 godina naslikao jednu sliku, jedan portret, glavu, a to je zapravo bio moj lik! Ta slika još uvijek postoji. Vjerojatno ga je privuklo to što sam sličila njegovoj ideji žene. On je imao crnu kosu, bradu, bio je sav u crnom… To mi se dopalo. Na početku veze radio mi je nakit od kostiju ptica, kokoši…

Našao je kost u obliku slova “Z” – djevojačko mi je prezime Zdunić – i napravio mi prekrasnu ogrlicu. Najprije me nacrtao, a da nije znao da će me sresti, a kad me sreo, počeo je skupljati kosti za mene! Postala sam njegova muza. I u kipovima, kad sam bila mlađa, preuzeo bi dio mene, moja usta. Šalila sam se da ću znati da ima ljubavnicu, onog dana kad više neću vidjeti sebe na njegovim slikama. No, to se nije dogodilo, nikad nisam vidjela neku drugu ženu.

Volio je nadrealizam i ponašanjem se izdvajao među drugim kolegama na akademiji. Udvarao mi se citirajući Lautreamonta, Apolinairea i posebno Emila Ciorana. U raznim prigodama poklanjao mi je zanimljive nadrealističke kompozicije bizarne simbolike govoreći: “Ovo ti poklanjam umjesto cvijeća, ali ovo je cvijeće koje nikad neće uvenuti”. Bilo je simpatije u njegovoj mladenačkoj samouvjerenosti koja me zabavljala. Danas, nakon 43 godine zajedničkog života, zahvalan mi je što sam sve te radove sačuvala.

Afinitet prema nadrealizmu nešto je što smo od mladosti dijelili a zadržao se i do danas. 

Vjenčali smo se kad sam ja imala 22, a on 24 godine, u Donjoj Stubici, u ponedjeljak točno u podne, prema filmu “Točno u podne”. Nisam imala bijelu vjenčanicu. U općini smo se toliko smijali da se i matičar smijao, nije mogao zapisati naše podatke. Kiša je ljevala, grmjelo je.

Naš zajednički život obogaćen je umjetnošću, sličnim afinitetima, međusobnim razumijevanjem. Premda nijesam imala potrebu dugo vremena izlagati, s Dimitrijem sam uvijek razgovarala i o mojim i o njegovim radovima. On puno radi i izlaže, mnogo putujemo zajedno… Uključio me u umjetnički život u najširem smislu te riječi.

Jedan od trenutaka koji su me najviše ispunili jest rođenje sina Petra. Iako je neko vrijeme gajio sklonost prema umjetničkom pozivu, Petar je danas jedan od ponajboljih politologa i teoretičara međunarodnih odnosa u državi, a radi kao docent na međunarodnom fakultetu DIU-Libertas.

Obično su djeca iz brakova umjetnika nastavljala, kako se kaže, putevima roditelja. U našem primjeru to nije slučaj. Zanimljivost za Petra je u tome da je bio zapažen po svojoj nadarenosti za glumački rad u gimnazijskoj sekciji za glumu. Čak je bio položio prijemni ispit na Drama Studiju u Londonu 1999. godine. Međutim, kad se trebao odlučiti za odlazak na Akademiju dramskih umjetnosti i pripremati se za prijamni ispit, naglo je, doslovno preko noći, odlučio promijeniti odluku o svom budućem školovanju. Autor je dvije stručne knjige iz oblasti međunarodnih odnosa, a upravo radi na trećoj te sarađuje s brojnim stručnim časopisima.

OPČINJENA SAM CETINJEM

Cetinje obožavam iz više razloga. U njemu sam provela najljepše dane svoje mladosti i života.  Opčinjena sam njegovom bogatom i slavnom prošlošću, ljepotom ambijenta i Cetinjanima, među kojima imam puno prijatelja i koje smatram toliko prisnim da se, osim Zagrepčankom, osjećam Cetinjankom. Mnogo mi je žao velikog prijatelja, pjesnika i istoričara umjetnosti, nedavno preminulog Mladena Lompara koji je i inicirao realizaciju mojih izložbi u Crnoj Gori.

Vesko Pejović