O knjizi “Bog našeg nacionalizma”

Posted on 18. Apr, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

U Vladinom domu na Cetinju 10. aprila je predstavljena monografija “Bog našeg nacionalizma”, autora dr Bobana Batrićevića, koja se bavi upotrebom odnosno zloupotrebom Njegoša i korišćenjem njegovog djela u propagandi i političkom diskursu vlasti u Crnoj Gori od 1851. do 2013. godine kada je obilježeno 200 godina od rođenja najvećeg crnogorskog pjesnika. O knjizi su govorili dr Adnan Čirgić, dr Saša Knežević, dr František Šistek i autor. Moderatori večeri bili su mr Sanja Orlandić i crnogorski pjesnik Đorđe Šćepović.

Recenzenti knjige su prof. dr Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, prof. dr Sanjin Kodrić s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr Saša Knežević s Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore i prof. dr František Šistek s Češke akademije nauka i umjetnosti Karlova univerziteta u Pragu. Izdavači monografije su Nova Pobjeda i Fakultet za crnogorski jezik i književnost.

Dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost Adnan Čirgić rekao je između ostalog da je knjizi dr Bobana Batrićevića prethodio naporan rad i da je bukvalno ‘’preorao’’ svu postojeću bibliografiju o Njegošu.

-Nije ovo mjesto za prepričavanje knjige za čiji je naslov autor odabrao gotovo sto godina staro poređenje jednog kolumniste. Umjesto toga, može se kratko reći da je autor pokazao kako je Njegoš, ustvari, s političkim potrebama, posthumno bivao, petrovićevski, karađorđevićevski, bjelaški, zelenaški, jugoslovenski, crnogorski, srpski i velikosrpski i četnički i partizanski i kapitalistički i komunistički i proruski i prozapadni …i tako redom kako su potrebe nalagale.

Besjeda autora Predgovora profesora sa karlovog univerziteta u Pragu, akademika dr Františeka Šisteka:

-Slavimo Njegoša kao književnog genija, ali ga naročito slavimo kao Boga našeg nacionalizma“, napisao je kolumnista lista Crna Gora u ljeto 1925. Posmrtni ostaci crnogorskog vladike, vladara i pjesnika Petra II Petrovića-Njegoša (1813–1851) upravo su tih dana u okviru jedne velike državne svečanosti, u kojoj je lično učestvovao i jugoslovenski kralj Aleksandar Karađorđević, ponovo sahranjeni na Jezerskom vrhu, odakle su privremeno izmješteni nakon što je kapela u kojoj je Njegoš počivao oštećena u Prvom svjetskom ratu tokom osvajanja lovćenskog masiva austrougarskom vojskom. Navedeni citat lapidarno i tačno pogađa suštinu posmrtnih instrumentalizacija Njegoša u crnogorskom društvu od sredine 19. vijeka sve do današnjih dana. Zadnji teokratski vladar i prvi moderni pjesnik svoje zemlje tradicionalno se smatra za najveću ličnost cjelokupne crnogorske istorije. U savremenoj Crnoj Gori, bez obzira na činjenicu da sve dublje ulazimo u 21. vijek sa njegovim globalnim izazovima, odgovori na današnje probleme najčešće se traže u prošlosti. U okviru crnogorskih diskursa, kontroverza i polemika o kolektivnom identitetu, odlučujuća uloga sekularnog sveca i vrhovnog arbitra u važnim pitanjima kolektivnog identiteta još uvijek najčešće pripada upravo Njegošu. U Crnoj Gori Njegoš i dalje zauzima centralno mjesto u imaginarnom nacionalnom panteonu: on je i danas faktički tretiran kao „Bog našeg nacionalizma“.

Kolumnista lista Crna Gora sigurno nije mogao ni naslutiti da će njegove riječi, zapisane zbog trenutne političke potrebe i vjerovatno uskoro zaboravljene, gotovo jedan vijek kasnije doživjeti reciklaciju u jednom sasvim drugom vremenu i kontekstu. Odavno zaboravljeni citat, koji je na kraju upotrijebio i kao naslov monografije koju ste upravo otvorili, pronašao je pored mnogih drugih podataka tokom svog nekolikogodišnjeg istraživanja građe o „posmrtnom životu“ i političkoj upotrebi Petra II Petrovića-Njegoša u Crnoj Gori mladi cetinjski istoričar Boban Batrićević (1988). Ova knjiga predstavlja njegovu prvu naučnu monografiju koja je nastala, kao što je kod književnih prvijenca ovog tipa obično slučaj, kao prerađena verzija njegove doktorske disertacije odbranjene 2017. Dr Batrićević je stručnoj i široj javnosti u Crnoj Gori već neko vrijeme poznat kao autor naučnih studija o raznim aspektima moderne crnogorske političke i kulturne istorije, kao pisac komentara za dnevnu štampu, univerzitetski predavač, popularizator nauke, urednik, kulturni radnik i društveni aktivist.

Monografija Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma. Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u političkoj propagandi i diskursu vlasti u Crnoj Gori od 1851. do 2013. godine obuhvata jedan relativno dug vremenski period, počevši od Njegoševe smrti sve do dvjestogodišnjice njegovog rođenja. Knjiga se tematski svrstava u sve bogatiju stručnu literaturu, posvećenu „posmrtnom životu“ nacionalnih junaka, problematici kolektivnog pamćenja i političkoj instrumentalizaciji istorijskih ličnosti. U centru autorove pažnje nalazi se diskurs crnogorske vlasti o Njegošu, njegovo korišćenje, kontinuitet i promjene. Fenomen vlasti autor shvata u širem smislu riječi: ne fokusira se samo na politički diskurs nego i na sferu kulture i društvenog života. Jedino ovakav složeni pristup, uostalom, omogućava da se na pravi način rekonstruiše crnogorska realnost 19. i 20. vijeka, jer, kao što je poznato, u Crnoj Gori, tačnije u crnogorskom javnom prostoru čiji su tragovi sačuvani u arhivima i bibliotekama, izvan kontrole vlasti praktično ništa nije postojalo, bez obzira na tip režima koji je trenutno vladao.

Batrićević u prvih nekoliko poglavlja analizira genezu Njegoševa kulta. Njegove glavne konture se formiraju u drugoj polovini 19. vijeka, odnosno još prije Prvog svjetskog rata, nestanka crnogorske nezavisnosti i nastanka prve jugoslovenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Zadnjih sto godina (od 1918. do 2018) predstavljalo je u Njegoševoj posmrtnoj karijeri nacionalnog sveca jednu neprekidnu i vrtoglavu avanturu, kada je njegov kult doživio bezbroj utilitarnih aproprijacija i pragmatičnih reinterpretacija sa strane sukcesivnih političkih generacija, ideologija i režima. Boban Batrićević jasno i precizno, ponekad sa distancom, ponekad sa neskrivenom ironijom, pokazuje kako se imaginarni Njegoš tokom 20. i 21. vijeka mijenja prema mjeri i potrebi svakoga vremena.

Nakon raspada Jugoslavije i obnove nezavisnosti, primjetno je da u crnogorskoj sredini više ne postoji jedna dominantna, obavezna i opšteprihvaćena slika Njegoša. Umjesto nje, imamo veći broj uzajamno suprotstavljenih, nacionalno drugačije obojenih verzija iste istorijske ličnosti koje se poklapaju samo djelimično. Njegoš nije više „bog našeg nacionalizma“ nego „bog naših nacionalizama“ u pluralu. Ukoliko se složimo da Njegoš još uvijek predstavlja nešto poput nacionalnog „boga“, onda sigurno ne liči na jednog monoteističkog boga kako ga zamišljaju vjernici koji pripadaju jednoj od četiri religije koje današnja crnogorska država zvanično priznaje i podržava (pravoslavlje, islam, katoličanstvo, judaizam) nego mnogo prije na jedno hinduističko božanstvo sa beskrajnim brojem sasvim različitih lica koje zadovoljavaju individualnu maštu i potrebu svakog sljedbenika.

Bog našeg nacionalizma nije konvencionalna monografija o Njegošu, bez obzira na činjenicu da se njegovo ime najvjerovatnije pojavljuje na svakoj njenoj strani od početka do kraja. Ovo je prije svega knjiga o Crnogorcima i crnogorskoj vlasti nakon Njegoša. Ovo je knjiga o potomcima njegovih podanika, bez obzira na to da li su sami sebe u prošlosti shvatali ili još uvijek shvataju kao etničke Crnogorce, Srbe, Jugoslovene ili drugačije. Batrićević u svom radu prikazuje kako je imaginarni Njegoš, koji je nastao kao produkt kolektivne imaginacije, idealizacije, glorifikacije i političke instrumentalizacije, postao toliko dominantan da je zasjenio ne samo Njegoša kao realnu istorijsku ličnost nego bukvalno i sve ostale ličnosti crnogorske prošlosti i sadašnjosti. Uvijek mi se činilo da u onom unikatnom, neprikosnovenom i dominantom položaju koji je Njegoš stekao u okviru crnogorskih kao i nekih srpskih diskursa o identitetu, istoriji i kulturi na račun svih ostalih političara, književnika, umjetnika, ratnika, naučnika, pomoraca, sportista, biznismena, humanitarnih radnika i drugih koji su se rodili u istoj zemlji prije njega i poslije njega, ima nešto tužno i bolesno. Njegoš nije samo sahranjen na Lovćenu, on je prije svega sahranjen pod gomilom riječi koje su o njemu izgovorene i zapisane nakon njegove smrti. Imaginarni Njegoš, koji je nastao kao rezultat kulta koji je postepeno građen već od sredine pretprošlog vijeka, danas sve primjetnije blokira kreativnu energiju crnogorskog društva i kontraproduktivno utiče na tekuće debate o savremenom kolektivnom i kulturnom identitetu. Knjiga Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma predstavlja jedan značajan doprinos nužnoj i neophodnoj dekonstrukciji upravo takvog Njegoša. Iz tradicionalističkih i konzervativnih pozicija, knjiga će vjerovatno izazvati različite primjedbe. S obzirom na činjenicu da se njen autor bavi jednim vrlo dugim i kompleksnim periodom kao i jednom ličnošću koja je već odavno postala predmet samostalne discipline – njegošologije, kritičari će u knjizi naići na propuste i formulacije koje im se neće sviđati. To je, uostalom, sudbina svake ambiciozne knjige koja pokušava da iz novog ugla sagleda neku veliku, važnu i kontroverznu temu. Uprkos tome, vjerujem da je naučna dekonstrukcija Njegoševog kulta upravo u onom pravcu koji nam je pokazao Boban Batrićević jedan od preduslova za jasno razdvajanje istorijskog Njegoša, čovjeka svog vremena i velikog pjesnika čiji su stihovi dan danas živi u svakodnevnom govoru Crnogoraca, od onog imaginarnog, diskursivnog, političkog, rigidnog, klerikalnog, autoritativnog, vještačkog i sveprisutnog Njegoša koji guši potomke svojih nekadašnjih podanika kao vampir.

Riječ prof dr Saše Kneževića:

Čast mi je što učestvujem večeras, ovdje na Cetinju, u promociji knjige Bobana Batrićevića, koga znam još kao studenta i čiji potencijal, talenat i široku obrazovanost prepoznajem i izuzetno cijenim. Zato mi nije iznenađenje, a pritom je zadovoljstvo, što se on svojom prvom knjigom tako snažno i upečatljivo potpisao, i ujedno najavio velike saznajne domete.

Vjerujte mi da nije lako nešto reći suvislo u razumnom, što će reći kratkom vremenskom roku, o studiji koja je do te mjere interdisciplinarna. U njoj se autor bavi percepcijom i recepcijom Njegoševog djela, upotrebama i zloupotrebama, političko-partijskim ideologijama, nacionalizmima, istorijom i istorijskom sviješću. Knjigu je naslovio »Bog našeg nacionalizma«, pa sam ja izabrao da kažem nešto o ta dva segmenta, nacionalizmu i istorijskoj svijesti, i njihovoj međusobnoj vezi.

Moram prije svega reći da je od Bobana bilo hrabro što se prihvatio teme o »oživljavanju mrtvog pjesnika«, odnosno kako je ideološko-politički korišćeno pjesnikovo djelo, i odmah zaključiti da je iskazao analitičnost, lucidnost, metaforu u izrazu i stilu, ali posebno ono bez čega ovaj poduhvat ne bi bio moguć, a to je moć razumjevanja složenih društvenih fenomena i suvereno razobličavanje pojava najkompleksnijeg multidisciplinarnog karaktera.

Nacionalizam se u današnjoj nauci, političkoj teoriji, pa i laičkom tumačenju, karakteriše na različite načine, ali je sasvim jasno da su, mada se on vremenom mjenjao od početka XIX vijeka do danas, njegove odlike univerzalne i zajedničke. Po nacionalističkoj doktrini, jezik, rasa, kultura i nekad religija predstavljaju različite aspekte primordijalnog entiteta, nacije. Nacionalizam ne može dati pravo objašnjenje političkih procesa u prošlosti, ni jasan metod kojim se nacije mogu izolovati jedne od drugih i konstituisati se kao suverene države. Po nacionalističkoj logici, postojanje Britanije i SAD ili Švajcarske predstavljalo bi nasilje nad prirodom. U ideološkom i političkom obliku nacionalizam je izraz zatvaranja, samodovoljnosti i kulta svoje nacije, i lako prerasta u negaciju vrijednosti i prava drugih naroda. Ovo je korak do toga da rat bude izabran kao sredstvo za rješavanje pitanja u odnosima sa drugim nacijama. U teoriji nacionalizma je konstatovano postojanje svojevrsnog fanatizma, istina prisutnog i u drugim modernim evropskim ideologijama, koji zastrašuje svojom nepomirljivošću i destruktivnošću.

Za nacionalizam je Danilo Kiš ustvrdio da je on prije svega paranoja, kolektivna i pojedinačna, i posljedica gubljenja individualne svijesti, da je on ideologija banalnosti i samim tim totalitarna ideologija. »Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja…nedorastao individualnoj pobuni…ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista je a individualnost mu je uskraćena…I šta jednom nacionalisti preostaje nego da svoje društveno biće traži drugdje. Nacionalizam u novijoj istoriji najčešće je proizvod ideologije, i taj proizvod je porazan za čovjeka. Učesnici te Valpurijanske noći svijeta bili su najčešće konvertiti, ljudi zaboravljeni i odbačeni od represivnih mehanizama ideologije. Nacionalista je otpadnik. Ostalo je jedno rješenje da zadovolji svoju napaćenu dušu. To je rat. Željan vlasti, on ne može da vlada sobom a nekim se vladati mora; život je kratak a svijet je ružan. Zadnji je čas da se spasi što se spasiti može. Naka se razvije barjak«.^[1]

Kao što je poznato već krajem osamdesetih godina XX vijeka u vrijeme urušavanja komunizma u Evropi i nestajanja blokovske podjele svijeta nacionalizam zahvata mnoge prostore a argumentacija za ostvarenje »istorijskih snova« izvodi se iz takozvanog »istorijskog prava«, koje je opet porodilo pojam »istorijske teritorije«. Ističem da je pojava ovih obrazaca tipična za sve nacionalizme, što naglašavaju najistaknutiji teoretičari nacionalizma kao G.Gelner, E.Kaduri i E. Hobsbaum.

Na Balkanu se to ujedinjuje sa osnovnim karakteristikama ovdašnjeg političkog mentaliteta. Iza brojnih sukoba stoji naša fatalna težnja ka krajnosti. Naš čovjek je po svom karakternom sklopu takav da krilatica koja će da ga pokrene mora biti zaoštrena, kao bojni poklič. Umjereno, kompromisno, racionalno ne razigrava njegov politički temperament. Dalje, to što se sukobljavaju veoma slični je narcizam malih razlika. Kod nas bez prestanka traje rat »nas sa nama«. To je onaj psihološki fenomen koji je Frojd opisao, a sastoji se u preuveličavanju sitnih razlika između bliskih etničkih i kulturnih zajednica, sa ciljem da se potpali, produbi i rasplamsa mržnja među njima.

Ova, i neke druge, razobličene pojave, su u Batrićevićevoj knjizi snažno naglašene.

Moderno društvo svoju istorijsku svijest manifestuje na više nivoa pri čemu nije bitna istinistost predstava o istoriji, već činjenica da se na osnovu svjedočenja o prošlosti određuje mjesto i uloga u sadašnjosti. Istorijska svijest ima u sebi tačna i netačna gledišta o prošlosti koja se u datoj savremenosti često aktuelizuju. Jirgen Koka govori o »pripovjednom prisvajanju istorije kao dijela nas samih«. Posebno društva okovanana tradicijom ne uspijevaju da se odupru pritisku svijesti ispunjene i tačnim i netačnim podacima, uveličanim ulogama ličnosti i razmjerama događaja, koja se u imaginativnoj formi sve više rasprostiru i u mašti narastaju. Racionalna svijest teško može ovladati u društvima pritisnutim usmenom pričom i predanjem.

Ilustrativan je upravo primjer Crne Gore i djelo velikog Njegoša. Državno-politički razlozi u Njegoševo vrijeme zahtijevali su angažovanje svih raspoloživih duhovnih potencijala, istorijskih legendi, epske tradicije, mitova, sjećanja na srednjevjekovnu državu i dr.

Važnost istorije, odnosno istorijske svijesti u formiranju i doživljaju nacionalnog identiteta, i samog nacionalizma, univerzalna je. Takav značaj ona je, naravno, imala i na Balkanu, kao važan kohezioni faktor identiteta nacije i važan činilac u izboru političkih ciljeva nacije. Sve ide u prilog činjenici da je istorija, tj. istorijska svijest, istovremeno i svijest o današnjem i svijest o prošlom. Istoričar Andrej Mitrović navodi da istorijske predstave imaju posebno važno mjesto u identifikaciji i legitimisanju grupa, pokreta, nacija. Pri tome, najveći i najuticajniji dio društvene svijesti uvijek su stvarala i stvaraju vannaučna izvorišta, a u uslovima pojačanih političkih borbi umnožavaju se vannaučne predstave zato što se one lakše instrumentalizuju.

Na kraju, želim da Vas pozdravim, jer treba ostaviti prostora Bobanu, da se obrati a svakako ima šta da kaže. Ovo je njegovo veče, a ja mu najsrdačnije čestitam na odličnoj knjizi i želim mu još sličnih duhovnih avantura i dometa.

Boban Batrićević:

Polazna ideja moje monografije je da se jasno čitaocu pokaže da postoji kontinuitet u upotrebi Njegoša i to od njegove smrti do 2013. godine kada smo povodom dvjestagodišnjice od rođenja Njegoša imali puno raznih proslava.

Odlučio sam se za hronološki postupak jer on umnogome odgovara promjeni vlasti u Crnoj Gori.Vidno je da , kako se budu mijenjale vlasti, tako će se za njihove potrebe mijenjati i interpretiranje Njegoša. Knjigu sam upravo podijelio na period od knjaza Danila 1851.g kada je Njegoš umro, kada detektujemo tu prvu upotrebu kada se Danilo za legitimizaciju svoje vlasti poziva na Njegoša i prema ruskim vlastima i prema Crnogorcima, a onda se predstavljao i kao njegov legitimni nasljednik i koristio njegovu popularnost.

Onda slijedi Kralj Nikola, kraljevina SHS, Karađorđevići, Drugi svjetski rat, postkomunistički Njegoš, vrijeme SRJ i vrijeme nezavisne Crne Gore i kroz ta poglavlja koja pokazuju kako , zašto, na koji način i u kojem kontekstu se Njegoš interpretirao.

Interesantno je navesti period kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, period za vrijeme komunista i period vlasti u Crnoj Gori oličene u liku Mila Đukanovića. Komunisti, Njegoša do 1948.godine slave kao najvećej genija Jugoslavije i nekoga ko je izuzetno držao do odnosa sa Rusijom, da bi odmah nakon 1948.g. poslije zahlađenja odniosa sa SSSR, Njegoš predstavljan u kontekstu anti Rusa, nekoga ko ukazuje da je Crna Gora rob petrogradskih ćudi.

Isto tako aktuelna vlast kada je bila na liniji Slobodana Miloševića nije se bunila protiv promovisanja Njegoša kao srpskog pjesnika , da bi nakon 1998. godine, Njegoš postao evropski putokaz Crne Gore i preteča multikulturalne, evropske Crne Gore.

Ja sam Njegošu pristupio kao najvećem crnogorskom pjesniku devetnaestog vijeka, osobi koja je umrla prije više od stopedeset godina i čije djelo posljednjih godina izaziva velike polemike u našem multikulturalnom društvu. Moja se knjiga ne odnosi na samog Njegoša već na one koji se predstavljaju kao Njegoševi advokati. Tu mislim na mnoge nacionaliste bilo koje provenijencije, bilo crnogorske, srpske ili bošnjačke, koji na neki način osporavaju Njegoševo djelo ili advokatišući mu, unižavaju značaj.

Dakle, svjesni smo činjenice, da je Njegoš najveći pjesnik i tu treba da se završi svaka priča o samom Njegošu. Nakon toga stupamo u polje Njegošologije i tu treba da vidimo ko ga koristi, kako ga koristi, kako ga citira i interpretira.

Njegoš je, kako je zapazio Endru Baruh Vahtel, pjesnik, veličina koja je izuzetno uticala na stvaranje nacija na južnoslovenskom prostoru i Vahtel vidi da u čitavoj Istočnoj Evropi postoji jedan pjesnik u svakom narodu koji karakteriše samo tu naciju. Odnosno da on svojim djelom na jeziku približnom svom narodu uspio da artikuliše sve to što je jednoj naciji potrebno kao jedan ideološki lijepak kako se to kaže u istoriografiji.

Njegoš se pojavio u epohi romantizma i on je ustvari arhetip svega toga što podrazumijeva stvaranje jednog kulta nacionalnog pjesnika. Taj je kult zaživio krajem devetnaestog vijeka ali ne možemo zapostaviti činjenicu da je Njegoš još za života bio izuzetno značajna persona na južnoslovenskom prostoru tako da nije bilo teško za očekivati da poslije njegove smrti mnoge političke doktrine koje su se pojavile na Balkanu, počnu da koriste njegovu zaostavštinu. Bila ona materijalnog karaktera, kao što će se vidjeti u određenim slučajevima ili ona simboličkog karaktera, Njegoša kao stuba određene ideje. Svi su se trudili da se prikažu kao Njegoševi nasljednici ili kao neko ko radi u njegovo ime.

Ako Njegoša posmatramo kao pjesnika koji je naša reklama i svjetski brend, on promoviše interkulturalnu crnogorsku, južnoslovensku stvarnost, on ne priznaje vjerske podjele, on ne priznaje bilo kakve podjele među Južnim Slovenima.

Autor se nakon prigodne besjede zahvalio učesnicima promocije i brojnoj publici koja ga je nagradila dugotrajnim aplauzom.

Evo i linka na kojem možete pronaći video zapis RT CG:

http://www.rtcg.me/kultura/kulturna-galaksija/199849/uz-njegosa-se-slavio-mir-ali-i-islo-u-rat.html

Prilog pripremio i likovno opremio: Vesko Pejović