Održana tribina “Mladi i istorija”

Posted on 13. Mar, 2018 by Vesko Pejović in Iz kulture

Sinoć je u prepunoj galeriji Matice crnogorske Ogranak Cetinje u veoma romantičnom ambijentu, uz plamen šterika, održana tribina “Mladi i istorija” na kojoj su promovisana dva doktora istorije Boban Batrićević i Srđa Martinović. Taman kad je trebao da počne program, zbog velike kiše i grmljavine a možda malo i od “straha” što će se pomenuti neke interesantne i dugo nerasvijetljene teme nestala je struja ali samo na dva sata koliko je ovo druženje i trajalo!?

Nakon muzičke numere (Rolf Lovland “Song from a secret garden”) koju su izvele Ivana Kusovac, klavir i Tanja Bogdanović, violina, prisutne je u ime domaćina i organizatora večeri pozdravio je, u stilu majstora karikature Luka Lagator: “Ja nijesam neki istoričar, ali mislim da su istorijske prilike Crnoj Gori bile naklonjene, kao što su nama večeras vremenske” dajući potom riječ Marku Špadijeru.

Evo uvodne besjede Marka Špadijera:

NIŠTA NIJE NEPRAVEDNO KAO ZABORAV

-Počeću priču jednom digresijom. Ljeti na Cetinju pravimo porodično okupljanje porodice. Tu bude dvadesetak djece i omladine, koje sam pokušao da zainteresujem pričom o sudbinama njihovih predaka. Bilo im je dosadno .

“Đede, to je istorija, što će to nama?”

Odlučio sam da napišem jednu knjižicu đe bih istražio puteve porodice u poslednjih dvjesta ili stopedeset godina sa tim da svako od njih napiše svoju biografiju koja ulazi u taj prodični brevijar. Kao primjer sam im dao biografije njihovih đedova i prađedova rekonstruisnih na osnovu porodičnih dokumenata. Izgleda da ih počelo zanimati to štivo zbog okolnosti da jedan predak bio pečalbar u Americi, a dugi se sa zarade u Carigradu obreo u rusko-japanskom ratu, a poginuo na Solunskom frontu u sastavu ruskih jedinica.

Tek tada su shvatili značaj starog turskog samovara na ugalj koji se čuva u kući. Zanimali su se kako su i od čega živjeli, kako se hranili, što su stekli, kako su radili , đe su putovali…

Zbunio ih je podatak da je u sukobima Bajica i Donjokrajaca početkom 19. vijeka bilo više mrtvih nego u okršajima sa Turcima.

Zamišljeni nad tim činjenicama počeli su da razmišljaju o minulim vremenima , seobama, sudbini ljudi, naroda i države.

Drugi primjer je takođe lične prirode. Jednom sam svog unuka Krsta sa devet godina, kod Vlaške crkve i Lovćenske vile, nastojao da zaintersujem za borbe Crnogoraca, njihovu hrabrost i i požrtvovanju . On je komentarisao “ Poslije dođe Supermen i pobijedi Turke i Crnogorce”.

Ovdje nema naravoučenija, sem možda gorkog saznanja da su naše predstave o herojstvu i patriotizmu zastarale.

Poslije ovih primjera iz mog sela, prelazim na temu “mladi i istorija”.

Reklo bi se da u Crnoj Gori ne treba mnogo napora da se mladi zaintersuju za istoriju. Doskora je bila živa deseteračka istorija koja se prenosila guslama, a onda su istoriografiju preuzeli ljudi od zanata, uveli u školske programe i obaveznu lektiru, a gusle su ostale kao alternativna istorija. Ovdje se ljudi intimišu sa istorijom, ali je često praktikuju kao neobaveznu temu za ćaskanje. Matica crnogorska od samog osnivanja nastoji da građane, a posebno mlade, zainteresuje za nacionalnu istoriju oslobođenu romantizma, mitova i falsifikata. U tu svrhu ukazuje na propuste u školskim udžbenicima, izdaje knjige i organizuje tribine. Očekivali smo da će se nadležne školske institucije u suverenoj Crnoj Gori srčanije posvetiti tom problemu.

Nažalost, suočeni smo sa šokantnim saznanjima. Podaci iz anketae 2016. pokazuju da 58,8 % crnogorskih studenata ne zna koliko je SFRJ imala republika i pokrajina, 62,5 % studenata Filozofskog fakulteta smatra da je Crna Gora učestovala u poslednjem ratu.

Razni su putevi kojim istorija /svjetska i nacionalna/ dospijeva do mladih. Na svakom od tih puteva postoje i stranputice, razlićite percepcije prošlosti i kontroverze o pojednim događajima i ličnostima.

U svijetu i kod nas institucije kao što su škola, muzeji, biblioteke, arhivi, njeguju kulturu sjećanja. Na sliku prošlosti utiču i politika, porodica, sredina, duh generacije, predanja, knjige, mediji , nazivi ulica i ustanova …

Istorije okolnih naroda su prepune asimilatorskih tendencija prema Crnoj Gori, a istoirje imperija ignorišu male narode i njihovu kulturu. Crnogorska istorijografija je relativno mlada nauka koja je preuzela dosta tuđih modela. Još uvijek je bez suštinskih sondi u duboku prošlost, opterećena predrasudama, mitovima, romantizmom, megalomanijom i dinastičkom pričom… Zvezdan Folić, nedavno preminuli mladi istoričar, napisao je, povodom Istrage poturica, da je “kod generacija i generacija školske i studentske populacije u Crnoj Gori usađivana iracionalna istorijska svijest”.

Istorija se prenosi bez dovoljno preplitanja sa drugim naukama i književnošću, a njena privlačnost mogla bi se postići boljim korišćenjem audiovizuelnih materijala. Istorija se u školama proučava hronološki pod geslom “ponos i patnja”, ali ostaje mnogo praznina koje ispunjava neistorijsko obrazovanje koje u Evropi do 30% formira istorijsku svijest građana.

Crna Gora je mala zemlja i globalni svijet gotovo ne primjećuje njeno postojanje na Planeti. Upravo zbog te minornosti, treba stimulisati mlade ljude da saznaju kroz kakve su drame i iskušenja prošli njihovi preci da bi imali slobodu i sačuvala svoje ime. Tako će znati da cijene svoju državu i da izgrade personalnu legitimaciju. Naročito treba da poštuju i njeguju svoju kulturu, porede i prožimaju sa drugima, jer je poštovanje svojeg, uslov za uvažavanje drugog.

Živjeli smo dugo kao država u izolaciji i stekli za Evropu “šarm zaostalosti” i siromaštva. Sad kad imamo šansu da budemo dio Evrope, a ne rubno područje evropskih imperija i hegemona, uvijek u borbi i strepnji za opstanak, moramo da nađemo potiske iz prošlosti za ulaz u bogati i civilizovani svijet.

Istorija se danas u školi, na internetu, medijima, u porodičnom predanju, interpretaciji političara, nudi kao pluralizam opcija i “istina”. Kad je takva ponuda na stolu, mladi ljudi teško mogu napraviti pravi izbor. Kritičko mišljenje, duh tolerancije i otklanjanje predrasuda smatra se uslovom za savremeno shvatanje istorije.

Saveznici su poslije drugog svjetskog rata donijeli odluku da se svi udžbenici njemačke istorije unište i napišu novi, oslobođeni fašizma. Vrlo poučno za Balkan, kome je najpotrebniji moderni evropski pogled na prošlost. Ako ne uspijemo postići jedinstven pogled na prošlost, nećemo ni na budućnost.

Treba odbaciti istoriju prepariranu za stare političke programe. U Crnoj Gori imamo sreću da međunacionalni međuvjerski odnosi dominantno počivaju na uzajamnom poštovanju i zajedničkoj državotvornoj svijesti. Za istoriju slobode, jednakosti i ljudskih prava, mladi mogu naći primjere u položaju čovjeka u Crnoj Gori, njegovom poimanju pravde, njegovoj čovječnosti, njegovoj predanosti slobodi i državi, njegovoj borbi za sopstvenost, za identitet. Naravo, identitet se mijenja i što rekao Fukujama “politika identiteta je, zapravo, politika traženja priznanja”.

Istorija treba da postane nauka ne samo da registruje ratničku, porobljivačku i mrziteljsku prošlost, već da u njoj otkriva puteve slobode i čovjekoljublja. U crnogorskom shvatanju morala čojstvo je bilo iznad herojstva, a u našoj istoriografiji je obratno: ”Čovjek junaku konja vodi”.

Izazov istorijske nauke je da doprinese da se mržnja pretvori u solidarnost, ratovi u mir, ugnjetavanje u slobodu, samovolja u zakonitost, nasilje u demokratiju…Ta alhemija neće skoro pobijediti , ali je lijepo sanjati o njoj.

Ovo je dosta za nekog ko pripada prošlosti. Vrijeme je da čujem dvojicu mladih istoričara Bobana Batrićevića i Srđu Martinovića, pred kojima je budućnost. Sva trojica smo rođeni na Cetinju, na moju žalost, ja ravno pedest godina prije njih.

Nakon Markovog izlaganja naizmjenično su govorili Boban Batrićević i Srđa Martinović a na kraju su uslijedila pitanja i odgovori što je tribini dalo posebnu dimenziju.

Boban Batrićević rođen je na Cetinju 1988. godine, đe je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao i magistrirao na Filozofskomfakultetu u Nikšiću, studijski program Istorija. Godine 2017. odbranio je doktorsku tezu „Recepcija, reinterpretiranje i korišćenje Njegoševa lika i djela u propagandi i političkom diskursu vlasti u Crnoj Gori 1851–2013. godine“. Autor je preko dvadeset naučnih radova, objavljenih u stručnim publikacijama. Učesnik je više međunarodnih naučnih skupova. Mjesečni je dopisnik neđeljnika Monitor u rubric Paralele.

Polje interesovanja: teorija i filozofija istorije, metodologija naučnih istraživanja, kulturna istorija, istorija ideja, književna istoriografija.

MLADI SE NE INTERESUJU ZA PROŠLOST KOLIKO BI TREBALO

–Tribina “Mladi i istorija” prava je prilika da se govori o problemima istorijske nauke kod nas. Iako imamo odlične udžbenike i koliko toliko kvalitetne sinteze naše istorije, novije generacije se ne interesuju za prošlost koliko bi trebalo. Iz srednjih škola oni izlaze s jako skromnim poznavanjem istorije što ih čini ranjivim na različite konstrukcije i mitove koji unižavaju prošlost, svodeći je na rezervoar iz kojeg crpe činjenice za pothranjivanje nacionalističkih nazora. Istorija se nažalost ovđe i dalje doživljava kao beskonačan spisak zaklanih, krvno osvećenih, dugačak red vladara i ličnosti. Istorija je nešto mnogo dublje, ljepše i životnije, nauka sa svojom filozofijom koja zahtijeva izvjesna povezivanja i promišljanja, kritički i analitički duh te spremnost na inovacije i uključivanje rezultata drugih nauka. Bez svega navedenog istorija je subjektivni autorov tekst i lična slika od činjenica.

Ovakve tribine su nužne jer se mladi ljudi kao śutrašnji potencijalni autori upoznaju sa savremenijim pristupima prošlosti koji oslobađaju od nacionalizma i pristrasnosti. Na istoričarima i profesorima istorije leži zadatak da popularizuju svoj zanat.

Srđa Martinović rođen je 1988. godine na Cetinju đe je završioosnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka i Pravnom fakultetu u Podgorici. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Doktorirao je na temu „Bezbjednost kroz instituciju crnogorske vojske 1878-1918. godine“.

Tokom studija biran je za predsednika studenata i člana Senata Univerziteta Crne Gore. Član je Instituta za humanitarno pravo u San Remu. Zapošljen je u Ministarstvu odbrane. Učesnik je brojnih stručnih, međunarodnih i naučnih konferencija. Objavio je više desetina naučnih članaka iz oblasti odbrane, vojne istorije I bezbjednosti u domaćim i stranim naučnim časopisima. Autor je dvije monografije o vojnoj eliti crnogorske vojske.

SJENKE PROŠLOSTI

-Prošlosti se ne sjećaju samo oni narodi koji je nemaju. Crnogorsko društvo i danas je umnogome determinisano događajima iz prošlosti. Istorija nije samo korisna da bi čitali prošlost, već zato da čitamo budućnost, a svaka istorija se završava budućnošću.

Iako je Džordž Eliot zaključio da najsrećniji narodi nemaju istoriju, međutim, rekao bih na sreću, mi nijesmo među njima, mi je imamo.

Društva bez kolektivnog pamćenja, kolektivitet su bez svijesti. Prosto je nemoguće iole ozbiljnije promatrati crnogorsko društvo, a da se ne uzme u obzir istorijski obrazac i izvuče neka paralela. Gotovo da ne postoji društvo slično našem na koje istorija ima toliki uticaj. Prošlost je u Crnoj Gori prisutna svuđe, u porodici, u mjestu odrastanja, tokom sazrijevanja, na javnim okupljanjima, a naročito pri političkom i ideološkom izboru. Pojedinci su skloni da u savremenim odnosima, okolnostima ili događajima traže sličnosti ili kontinuitet sa sličnim u prošlosti. I danas pri odlučivanju o vlastitioj sudbini i sudbini budućih generacija, prizivamo za savjet sopstvene đedove. Čitavim segmentima našeg društva i dalje upravljaju sjenke prošlosti. Kad god ponestane argumentacije pozivaju se okamenjene kosti. Preci i njihova prošlost su mnogo moćni propagandni elementi u oblikovanju ili usmjeravanju crnogorskog društva. Određeni obrasci ponašanja duboko su ubrazdani u crnogorskoj zbilji.

POSEBAN ODNOS

Prošlost Crne Gore zavređuje najveću pažnju, kako mladih tako i svih kategorija društva. Osim što je neodvojivi dio identiteta i nacionalnog bića, ona je jedno od najvećih dobara, dobro koje treba imati posebno mjesto i odnos. Istorija lišena mita, ona koja budi nadahnute emocije, istorija ne kao razdjelnica, već kao sabirno mjesto.

Crna Gora dijeli najveće civilizacijske vrijednosti, istorija je njena najvrednija legitimacija pred svijetom. Ona je fundament njenog postojanja i uslov svih uslova njenog opstanka.Kao suštinska identitetska kategorija, svjesno ili ne nezaobilazan je dio i personalnog, individualnog identiteta.

Izuzetno je važno proučavati prošlost Crne Gore, jer ona bitno utiče na sadašnjost, i nigdje kao na ovom prostoru nema tako duboke korijene a koliko su zapravo važne te veze govori i prošlogodišnji događaj podizanja spomenika velikome vojvodi Mirku Petroviću. Dvojica poslanika jedne od vladajućih partija u Podgorici, u odnosu na podizanje spomenika, operdjeljivali su se ne po partijskoj naredbi ili direktivi, već po nekakvoj plemenskoj svijesti i obavezi, bili su uzdržani. Možete li da zamislite da neki događaji koji su se desili prije više od dvjesta godina direktno utiču na izbore koje i danas pravimo? To možemo jedino da zamislimo u Crnoj Gori.

Proces globaalizacije nezaustavljivo briše velike udaljenosti ne samo među državama već i kontinentima, događaji na jednom kraju svijeta, utiču na procese u drugom kraju. U takvim uslovima zaturaju se pojedine vrijednosti države i nacije, naročito je velik uticaj na mlade ljude. Mladi su po logici stvari vjesnici novog doba, ali krčeći puteve ka tom novom ne bi trebali da zaborave luču koja je osvjetljavala putokaze prošlosti kako ljudima tako i vrijednostima.

Još je Hana Arent rekla „Ako ne poznajemo našu istoriju, osuđeni smo da je živimo“.

Vesko Pejović