Cetinje :: Moj grad

O knjizi ,,Eros, krv i svetost“ Dimitrija Popovića

Posted on 08. Dec, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

Knjiga „Eros, krv i svetost“, koja sadrži studije o tri biblijske žene Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni u likovnoj umjetnosti od renesanse do danas, crnogorsko-hrvatskog umjetnika i pisca Dimitrija Popovića, predstavljena je 05.12.2017. u Narodnoj biblioteci „RadosavLjumović“.  O knjizi su govorili Maja Malbaški, Nela Savković-Vukčević, Pavle Goranović, Ljubeta Labović i autor.

Poštovani čitaoci, prije prelaska na izvještaj sa promocije, iako mnogi od vas to znaju, ukratko ću reći nešto o Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni:

JUDITA

Holoferno, vrhovni zapovjednik asirske vojske opkolio je jevrejski grad Betuliju. Na savjet saveznika nije izvršio napad već je primijenio taktiku iscrpljivanja stanovnika, zauzevši izvore pitke vode što su se nalazili izvan gradskih zidina. Poslije trideset i četiri dana stanovnicima Betulije nestade voda u sudovima. Djeca im bijahu iznemogla, žene i mladići padali su u nesvijest zbog žeđi… Narod na zboru zatraži od starješine Betulije Ozija da predaju grad Asircima … Starješina im reče: Budite hrabri, ustrajte još pet dana …

Svjesna opasnosti Judita, kao mudra žena, se nije mogla pomiriti sa ovim riječima …  Nakon konsultacija sa gradskim starješinama odlučila je da izvede djelo koje će pamtiti pokoljenja …

Detalje nije htjela nikome reći …

Judita je prije ovog događaja tri godine i četiri mjeseca živjela kao udovica. Premda joj je od muža ostalo veliko bogatstvo živjela je povučenim životom. I u udovičkim haljinama je bila lijepa i naočita … Svi su je poštovali …

Nakon odluke da sama nešto preduzme kako bi spasila svoj grad Betuliju predala se molitvama upućenim Gospodu … Nakon toga postaje atraktivna samosvjesna žena koja osjeća i zna moći svoje ljepote i senzualnosti što ističe načinom pripreme i oblačenja kako bi očarala ljude koji je budu gledali …

Uputila se sa sluškinjama prema neprijateljskom taboru i tražila od straža da je odvedu Holofernu …

U prvom susretu sa Holofernom, pala je ničice pred njim a njena ljepota je ozračila opreznog ratnika tako da je lako prihvatio razloge njenog bijega iz Betulije koje je ona veoma mudro iznijela. Ostala je u njegovom taboru tri dana i tri noći. Četvrtog dana Holoferno je priredio gozbu za svoje najbliže saradnike i naravno Juditu.

„Čim je ušla u vojskovođinu odaju „Holofernu se srce uzbudi, duša mu se uznemiri i spopade ga ognjena žudnja da bude sa njom“.

Nakon gozbe koja je dugo trajala Judita i Holoferno su ostali sami u šatoru, da bi brzo zatim, opijeni vinom, završili u postelji … Vrhunac intimnog odnosa doživljava krvavi finale … Judita odsijeca Holofernu glavu njegovim mačem daje je sluškinjama koje je stavljaju u torbu, napuštaju logor i vraćaju se u Betuliju.

Tako je hrabri rodoljubivi čin izvršen a u osvajačkoj vojci  nastalo rasulo čime je Judita spasila svoje sugrađane i svoj grad…

Trijumf i poraz, eros i smrt obilježili su starozavjetnu priču o Juditi i Holofernu zato je Judita bila omiljen motiv mnogim slikarima i skulptorima.

SALOMA

Među biblijskim ženama Saloma, zanosna princeza i plesačica zauzima posebno mjesto jer je svojom ljepotom i senzualnošću posredno uzrokovala smrt proroka Ivana Krstitelja …

Salomina majka Herodijada, žena kraljevog brata Heroda Filipa koja je sa kraljem Herodom imala incestni brak, željela je smrtno kazniti Ivana Krstitelja zbog njegovih oštrih riječi kojima je zbog ovog nemoralnog čina korio kralja Heroda, pa je Salomu savjetovala da od Heroda koji joj je zanesen njenom ljepotom (na njegovoj rođendanskoj gozbi) sve nudio, traži glavu Ivana Krstitelja.

Tako je kralj naredio da se Salomi donese Ivanova glava koju je ona dala majci čime je obilježen vrhunac rođendanskog slavlja.

Međutim, po jednom narodnom predanju Herodijada je bila zaljubljena u Ivana Krstitelja i zbog toga što joj on nije uzvraćo ljubav  ona dolazi do zamisli da neodoljivi Salomin eros iskoristi za realizaciju svoje osvete prema Ivanu Krstitelju.

Postoji još jedno tumačenje da je Saloma bila zaljubljena u Ivana Krstitelja i da on nije udovoljavao zahtjevima mlade princeze, pa se njena neostvarena ljubav pretvorila u krvavu osvetu…

Zbog navedenog su Herodijada i Saloma bile inspirativni motivi mnogim pjesnicima i piscima…

MARIJA MAGDALENA

Ono što je posebno fokusiralo pažnju javnosti, a posebno umjetnika na Mariju Magdalenu bio je njen odnos sa Isusom Hristom, njena uloga u Mesijinom životu, kao i njihova moguća ljubavna odnosno bračna veza. Pretpostavlja se da su imali kćerku Saru.

Biblija prikazuje Magdalenu kao lijepu ženu iz Magdale, prostitutku koja se pokajala, kojoj je Hrist oprostio grijehe, kao jednu od ožalošćenih žena koje su pratile Spasitelja na putu do Golgote…

Magdalena je bila prva koja je nakon posjete Hristovom grobu javila apostolima Radosnu vijest o njegovom uskrsnuću …

Marija je rođena u malom, tada, ribarskom mjestu Magdala po kojem je nazvana Magdalena.

U ovoj knjizi Dimitrije na veoma studiozan način daje detaljni prikaz tretiranja Marije Magdalene koja je bila i ostala inspiracija posebno za mnoge umjetnike  …

IZVJEŠTAJ SA PROMOCIJE

Tokom promocije kojoj je prisustvovao veliki broj ljubitelja umjetničkog i književnog stvaralaštva Dimitrija Popovića uz odabrane video prikaze čitani su i fragmenti iz knjige. Knjigu ,,Eros, krv i svetost“ u kojoj je Dimitrije nakon knjiga “Veronikin rubac”, “Smrt u slikarstvu” i “Corpus mysticum”, nastavio  svoje tumačenje likovnih djela,  objavio je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, kao prvu knjigu u ediciji ,,Kaloon”.

Urednica Maja Malbaški kazala je da je ta edicija posvećena ispitivanju fenomena estetski lijepog, svemu onome što je lijepo, što pobuđuje divljenje, što svojom formom prija čulima, kao što uostalom i samo ime biblioteke govori – kalon na starogrčkom znači ljepota.

-Nadahnuti ovom monografijom, koja nas vodi na svojevrsno putovanje kroz istoriju umjetnosti, a pritome vjerujući u magičnu riječ kalon i njeno uzvišeno značenje, nastala je naša nova biblioteka.

Mr Nela Savković-Vukčević sekretarka Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice  kazala je da je riječ o djelu koje “provocira naše obrazovanje, znanje i instinkte pretvarajući ih u novo, kreativno mišljenje” ali i podstiče sjećanje na besmrtne junakinje antičke tragedije.

-Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi, te pregršt blistavih misli svjetskih velikana otkriva vječnu želju za ljepotom. Ljepotu koju je spoznao kroz priče i slike o trima biblijskim ženama i obogatio ih Salomom, Juditom i Marijom Magdalenom, Dimitrije Popović dijeli sa nama znanje majstora koji je otkrio tajnu rađanja ljepote.  Nad ovom knjigom prisjećamo se junakinja iz antičkih tragedija, posebno Euripidovih. Razmišljamo o odnosu etike i estetike, o tome da je dobro lijepo, a ono što je ružno loše.

Crnogorski književnik i direktor Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Pavle Goranović kazao je da knjiga ,,Eros, krv i svetost” predstavlja sveobuhvatan nastavak mističnog korpusa velikog umjetnika.

Besjeda Pavla Goranovića:

I kao likovnog i kao književnog stvaraoca, uostalom – i kao svestranog tumača raznovrsnih interesovanja i karakteristika, Dimitrijaopovića podstiču oblici prožimanja svetog i profanog. Dok traga za njihovim brojnim odnosima, dodirima i mimoilaženjima, on iskazuje pripadnost rijetkim umjetnicima kojima nije dovoljno samo osjećanje i stvaranje djela, nego i put ka mogućim razumijevanjima. Riječju, umjetnost koja ne teži otkrovenju i koja nema određeni tajnoviti sastav nije intrigantna njegovom eruditskom karakteru.

Knjiga Eros, krv i svetost predstavlja sveobuhvatan nastavak mističnog korpusa velikog umjetnika, i to na jedan temeljit, multižanrovski način. Osim što potvrđuje da jedna fascinacija rađa drugu, ovaj rukopis nam se predočava kao neočekivana i dinamična mreža napisanog i naslikanog, te kao književno-likovno-teorijski vremeplov kroz vječita pitanja, čiju aktuelnost pribavlja autentičnim analizama i proniknućem u dio nezaboravnih svjetskih umjetničkih opusa. Ova knjiga je lozinka za ulazak u svijet velikih književnih i uopšte umjetničkih tema, no i šifra Dimitrijeve poetike značenjskog preplitanja čulnog i magijskog, a sve kroz odabrane scene i junake iz svete knjige.

Eros i svetost u mnogim događajima i njihovim likovnim interpretacijama se prosto zbližavaju, a nimalo slučajno u naslovu knjige (u samoj sredini, dakle) – stanuje krv. Taj upliv je očekivan, budući da su tragovi viđeni u umjetnikovom stvaralaštvu, i budući da krv simbolizuje mnoge od umjetnikovih fascinacija.

Fridrih Niče govori: Od svegašto je napisano volim samo ono što je ko krvlju svojom pisao. I nastavlja: Piši krvlju: i ti ćeš uvidjeti da je krv duh… Judita, Salomai Marija Magdalena krvlju ispisuju svoju i sudbinu svijetai ta boja određuje duh čovječanstva. Krv je tako trajni sastojak i strasti ismrti. Podsjetimo se ovom prilikom i jedne upečatljive slike iz pjesme Mladena Lompara posvećene Dimitriju, odnosno stihova u kojima pulsira Crna Greda /  pozivom da krv opet pocrveni. Između vitalnosti i bola krv izvire i ispisuje/odslikava preokrete u umjetnost, čime se stalni obrti uspostavljaju kao kosmički red.

Studije o tri žene iz Biblije – Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni donose mnoštvo mogućih ishoda i pogodan su povod za beskonačne dijaloge o umjetnosti. Ove stranice, posredstvom odraza fragmenata biblijskog teksta, postaju put umjetničkog, književnog i filozofskog saznanja. Bilo da su to studije o smrti ili rasprave o umjetnosti, cilj im je isti: dopiranje do sebe, do svoje krvi. Moguće da se to događa uz svijest o saznanju u Platonovom učenju:  Saznanje je sjećanje na susret koji smo imali sa oblicima prije nego što su naše duše postale zarobljene u našim tijelima.

U čuvenoj Poslanici umjetnicima, Papa Jovan Pavle II podsjeća: Tako je Sveto pismo postalo nekom vrstom “beskrajnoga rječnika” (P. Claudel) i “ikonografskoga atlasa” (M. Chagall), za kojim su posezali kultura i kršćanska umjetnost. Kao takvog ga vidi i Dimitrije: njemu su Biblija i njeni likovi uporište za dodatne kreacije, za širenje oznaka. Onaj savez između Evanđelja i umjetnosti malo koji umjetnik danas tako znalački koristi kao Dimitrije Popović.

U tom kontekstu, dvije su važne teme ukupnog Dimitrijevog stvaralaštva: raspeće i preobražaj. Njima se autor bavio kako u likovnom, tako i u proznom izrazu i one obilježavaju vanvremenost motiva koji ciklično daju nova viđenja. Za Dimitrija je karakteristično prikazivanje smjena erosa i tanatosa, zatočenosti i otvorenosti, a svakako da su posebnim senzibilitetom zabilježeni i preobražaji strasti. Umjetnika zanima ona nit koja je blizu oba pola, koja ih prožima, spaja ili razgraničava. Raspeće čovjeka kroz vrijeme i mnogi preobražaji u slikama, takođe i u likovima, govore o svijetu kontrasta, o svijetu koji nam se uvijek drugačije predstavlja. Pri tom postupku, on dokazuje na koliko se načina može prikazivati i iskazivati jedan te isti lik, oslanjanjujući se na dokumentarno, u ovim slučajevima – biblijsko. Potraga za novim temama pretpostavlja isključivo novinu razumijevanja.

Predmet ovog istraživanjatako postaje samo stvaranje (uz neophodnost razlike između Stvoritelja i Stvaraoca), koje otvara mnoga pitanja: u kakvom su skladu i sukobu tijelo i duh, i u njima stvarno i fantastično; potom i na koji način htonsko dospijeva u (ovo) zemaljsko. Uz to, Dimitrije ukazuje i na relacije među askezom i žudnjom, gdje se takođe ogleda mističnost postojanja. Komešanje medija i izraza odvija se uz jedinstveno Dimitrijevo umijeće i vanrednu upućenost u teme. KnjigaKrv, eros i svetost stoga jeste rasprava ne samo o umjetnosti nego i o metafizici, ukoliko su one usljed istog temelja ovdje uopšte i odvojive.

U Dimitrijevoj umjetnosti važna tačka jeste susret pojma lijepog s doživljajem smrti. On se pita što sve izvire iz čulnosti, kakve sve neočekivane veze mogu biti sa duhovnošću. Pune obrta su njegove vizije, pa se i pojam ljepote mijenja usljed suočavanja s opasnošću. Dimitrijeva erudicija je uvijek u funkciji prožimanja vremena, odabira vječnih tema koje su se, kako pokazuje i na reprezentativnim primjerima iz povijesti umjetnosti, različito manifestovale. Ovo je istovremeno i dokaz o beskrajnim mogućnostima umjetnosti, o načinu na koji ona uvećava horizonte. Sve to je i traganje za prapočetkom ali i onim trenom koji može i danas važiti. Stoga je u znanim junakinjama našeg doba i pronašao savremene Judite i Salome, Mariju Magdalenu.

Umjetniku je vrlo bitno da u ispoljavanju čari senzualnosti pronađe onu dimenziju kojom se predodređuje lični i opšti usud. Te dvojnosti iskušavaju i spoj s sa sadašnjošću, jer Prožimanje biblijskog i sadašnjeg vremena, u krajnjem traži sam Dimitrije u mnogim vanvremenim djelima – od Mikelanđela do Bejkona. Te veze nam posebno donosi ovaj Imaginarni muzej koji nas uči o trajnoj umjetničkoj težnji da objasni svijet. Zavodljivost i dramatika su jedno drugom podrazumijevajući i osnov su daljih poetizacija, pa i smisla umjetničkog djelanja.

Veoma važno je naglasiti da, u suštini, i u ovoj knjizi, Dimitrije ispisuje  jedinstvenu pohvalu ženi, uz podsjećanje na istodobnost tragike i usuda unutar same ljepote. Kako i sam u jednom razgovoru naglašava: Žena u sebi objedinjava lijepo i vitalno, senzualno i tajnovito.Tri biblijska lika (ali i njihove sadašnje verzije) zato su sjajna osnova da maestro snagom doživljaja i izraza dotakne ove intrigantne personalnosti.

Bliskost erotizma i smrti jeste posebno iskušavanje  svijeta. Nije li sve to žudnja za ženom, za tajnom, za svijetom životnosti. Osmotrimo kao slučajnost onu scenu iz pjesme To kalon velikog Ezre Paunda: Čak ni u snima mojim nećeš da se predaš / I šalješ mi samo sobarice svoje. Kao da Holoferno izgovara Paunda: ne zaboravimo onaj detalj da je Judita u njegov šator po spasenje došla sa služavkama. Zanimljiva je onda i koincidencija između naziva ove pjesme u dva reda i biblioteke u kojoj je objavljena Dimitrijeva knjiga. No, usud ljepote  nadilazi sve, pa otud vojnici pred Holofernovim šatorom izgovaraju „Ko može prezret narod koji ima takve žene?“. Pa kako to umjetnost može zanemariti.

Na kraju, ukažimo i na briljantni postupak razmatranja obrade tri biblijske žene u svjetskoj umjetnosti. Svojim osobenim tumačenjem i znanjem, senzibilitetom i nervom, autor izlazi iz slike, a s druge strane prepoznaje njene nepredvidljive slojeve. Više planova kompozicije uočava kao više nivoa pripovijesti. Do u detalj će Dimitrije sliku razložiti, dati joj drugačiji kontekst, pribaviti joj novi život. Osim toga, kako sam kaže, pronalazi i slikarsku poeziju. I dok analizira djela, kao da se te slike mijenjaju, približavaju nam se, nižu se mogućnosti njihovog pojavljivanja. Zanimljiv je proces proniknuća i objašnjenja, budući da on prati pokrete slike, zaviruje u njihovu unutrašnjost. I sa smirenošću i sa strašću, Dimitrije interpretira drugu stranu svete knjige i gradi ovaj oslobođeni brevijar, intimni – a univerzalni.

Nesuđeni golman i glumac, Papa i pjesnik iz Vadovica piše: „Svi su umjetnici svjesni duboke pukotine između djela njihovih ruku, čak najuspjelijih, i blještavog savršenstva ljepote, spoznate u trenutku stvaralačkog zanosa: sve što uspiju izraziti slikajući, kipareći i stvarajući, tek je bljesak ove svjetlosti, koja je na nekoliko trenutaka zasjala pred očima njihove duše.“  Vojtilin zemljak, nobelovac Česlav Miloš ovo je pismo smatrao čudesnim događajem i vjerovao je da će se pojaviti djela koja će pokazati njegovu opravdanost i istinitost: „I možda će nam se onda ono što nam djeluje nemoguće pokazati mogućim“. Baš kao u djelima Dimitrija Popovića.

Riječ književnika Ljubete Labovića

Beskonačno raspeće strasti

Eros, krv i svetost tri su izrazita univerzalna simbola koja prožimaju ukupno stvaralaštvo Dimitrija Popovića. U gradaciji naslova autor je na prvome mjestu stavio eros koji velikim biblijskim naracijama ima pokretačko dejstvo i na tjelesno-čulnoj i na misaono-duhovnoj razini.

Demonske igre

Žanrovski raspon zbirke „Eros, krv i svetost“ ide od filozofsko-esejističnih varijacija u uvodima do pojedinačnih eseja o djelima velikana. Popovićeve opservacije o remek djelima s motivima Judite, Salome i Marije Magdalene govore o likovnim bravurama, nijansama i to iz oka vrhunskog svjetskog umjetnika, dostojnog da govori o ostvarenjima najvećih majstora Mikelanđela, Karavađa, Đorđonea, Ticijana, Botičelija, ali i Obri Berdslia, Rodena, Gustava Klimta. U prvome segmentu o Juditi Popović je fasciniran ljepotom, tjelesnošću, ali i duhovnim vrlinama zanosne Hebrejke. „Od jednoga do drugoga kraja svijeta nema ravne njoj ljepotom lika i mudrošću razlaganja“. Umjetnikov opis udovice iz Betulije prožet je najfinijim biblijskim citatima koji se skladno uvezuju u njegova poetička i likovna zapažanja. On izražava divljenje njenoj ljepoti i erosu, ali se među redovima osjeća tamna sjenka tanatosa koju Dimitrije magijski nagovještava kroz Holofernova pijanstva I žudnju za Juditom. Ima jedno mjesto kod Marka Marulića iz njegovoga epa „Judita“, „Četvarto libro“: Judita a Abrom pojde van grada;/Bog joj prida liposti, budi da vele lipa biše;/Olofernes, vidiv ju, za njom se zamami. „Zamami“ je magijska riječ, opsjena, „namamiti“ .

Asirijski se vojskovođa „zamamio“ erotskom i tjelesnom ljepotom Juditinom. Žan Desantia upotrebljava riječ obscenus koja pripada jeziku predosjećanja, ili rituala. U crnogorskom to bi bila mađija, vizija o nadolaženju erosa i smrti. Inspirisan Juditom i njenim činom da u zasjenku erotske strasti i ekstaze odsiječe glavu asirskom vojskovođi i time spasi rodnu Betuliju od propasti i pohara, Popović osamdesetih godina prošloga stoljeća stvara fascinantan ciklus crteža dovodeći suvom iglom i gvašem do vrhunca demonske igre erosa, krvi i smrti. Erotika i smrt U izboru deset prizora o Juditi iz Betulije od Botičelija, Mikelanđela, Đorđonea, Karavađa do Franca fon Štuka, Gustava Klimta i Fransisa Pikabije, veliki nas slikar uvodi u svoj „imaginarni muzej“ u kom deset eseja o Juditi zahvataju vrijeme nastanka od gotovo četiri i po vijeka. Dok je Botičelijeva Judita prožeta „lirskim ugođajem“, na Mikelanđelovoj kompoziciji „Judita i Holoferno“ na tavanici Sikstinske kapele lijepa udovica iz Betulije prikazana je sleđa, zagledana u Holofernovo obezglavljeno tijelo, Đorđoneova slika Judite zrači dostojanstvenom mirnoćom, a u viziji Lukasa Kranaha (slici koja je uništena tokom bombardovanja Drezdena 1945. godi ne ) mračna harmonija erotizma i smrti uspostavljena je na eksplicitan način. U posljednjem eseju o Juditi Popović nas šokira izborom vizije biblijske žene na platnu francuskog avangardnog umjetnika Fransisa Pikabije, nadrealiste i saradnika Andre Bretona. Na njegovoj slici Judita i Holoferno su u oniričkom zagrljaju, u nekoj vrsti transa. Erotizam i smrt su nakon iscrpljujuće igre i prožimanja na Pikabijevoj slici srasli, postal su jedno. U tijelu dželata i žrtve zauvijek su spojeni erotizam i smrt. U svim analizama i komentarima „Erosa, krvi i svetosti“ Popović govori in medias res. Gotovo da je svakom komentaru i viziji imanentan preplet erosa i tanatosa, bez obzira na temporalno odmicanje od biblijskoga mita. Eros za svoj ritualni vrhunac strasti neizbježno uzima žrtvu. U tome je njegova naslada i ljepota žrtveničke igre. Kao i svaki veliki umjetnik, Dimitrije Popović se u svim pričama ove knjige poigrava sumnjom i neprekidno traga za detaljima o onome što se ne može dokučiti iz biblijskih priča. Ponekad se učini da bi se vrhunska fantazija fatalne privlačnosti erosa i tanatosa ostvarila u tragovima potpune intimnosti Judite i Holoferna, Salome i Heroda. Ni kod prvoga susreta Isusa i Marije Magdelene ne možemo biti sigurni da li se oprost doista dogodio iz velike vrline Gospoda, ili je tobila „zamama“ ljepotom i putenošću grešnice iz Magdale. Tradicionalno i novo Tri velika simbola eros, krv i svetost dostižu najveću razinu značenja u trećem dijelu u refleksijama o Mariji Magdaleni i Isusu. Svaki simbol ponaosob ima svoje unutrašnje koncepte značenja iznijansirane sa suptilnim prepletima filozofskih, istorijskih, religijskih i sveobuhvatnih likovnih referenci. Eros treperi već u prvim zapletima vezanim za odnose Marije Magdalene i Isusa u grijehu, oprostu i konačno u pokajanju. Simbolika krvi u poglavlju o Mariji Magdaleni dobija spiritualna značenja kroz rane i muku na krstu. Autor i sam kaže da je za razliku od prethodna dva biblijska lika značaj i uloga lika Marije Magdalene kompleksniji i samim tim za umjetnost zanimljiviji. Lijepa žena iz Magdale bila je za Popovića i jedna od prvih opsesija u kontekstu svih budućih velikih tema i koncepata. „Prvi crtež, zapisao je Dimitrije, inspirisan ovom sveticom uradio sam 1973. godine, a ciklus radova naslovljen Marija Magdalena koji sačinjava stotinjak radova objavljen je u istoimenoj knjizi s mojim popratnim tekstom“.

Popović tekst o Mariji Magdaleni u ovoj knjizi varira sve tradicionalne, biblijske, ali I nove teme o svetici koje se neprekidno aktuelizuju i intrigiraju svjetsku javnost. On zahvata varijacije iz svih sfera, od popularne i masovne kulture do filozofskih i svješteničkih krugova. U njegovome je fokusu, u skladu sa naslovom ove knjige erotski život Isusov i delikatna uloga žene iz Magdale u njegovome životu. Pitanje svetosti dobija apsolutni značaj kroz grijeh, oprost i pokajanje žene koja je bila pod krstom raspeća i prva javila vijest o Isusovu uskrsnuću. Široku lepezu tema o Isusu i Magdaleni i njihovom odnosu od izuzetnog značaja i interesa u svjetskim omjerima Popović sublimira kroz navode iz jevanđelja, pojedinačna proučavanja religoznih spisa sve do umjetničkih varijacija i fikcionalne proze. On sučeljava mišljenja o Mariji Magdaleni kao bludnici, grješnici, pokajnici i svetici od Martina Lutera, Jakoba Vorožina i priča o životima svetaca iz„Zlatnih legendi“, gnostičkih jevanđelja i Elen Pejgels, priča o Svetom Gralu do najnovijih intrigantnih i popularnih proza kao što su romani D. Brauna „Da Vinčijev kod“ i „Dekodirani Da Vinčijev kod“ Ejmi Velborn. Pri tom Popović još žešće ističe kontraste i uvodi čitaoce u nove intrigantne dileme o Marijinom životu svetice i grješnice, pohote i čednosti, religije i ateizma. Uz to u knjizi „Eros, krv i svetost“ prilaže nam i kolekciju od trinaest remek djela svjetskih likovnih velikana o životuMarije Magdalene, raspeću i Hristu . U kontekstu grandioznog opusa i pojedinačnih tematskih korpusa Dimitrija Popovića knjiga „Eros, krv i svetost“ zauzima posebno mjesto i predstavlja dragocjen doprinos crnogorskom i svjetskom likovnom nasljeđu.

Riskantna vizija

Dok sam čitao ovu osebujnu knjigu često sam dobijao jednu viziju koja je svakako bila odraz Dimitrijeve erudicije i raskošnog talenta za opservacije velikih tema ove knjige. Dimitrijevo učešće u ovim dramama bivalo je često toliko uvjerljivo da mi je katkad na mjestu Holofernove ili glave Ivana Krstitelja zalebdila umjetnikova glava. To sam osobito doživio u performansima predstavljenim na kraju knjige. U performansima mi se prikazivalo neposredno učešće umjetnika, jer on je stalno u dinamičkoj i (ili) riskantnoj viziji, kao da se dvoumi da neposredno uđe koz sopstveno iskustvo u taj istorijski zanosni fatum ženskosti , erosa i smrti i da će se, recimo, u Salominoj igri „sedam velova“ pojaviti neposredna umjetnikova žrtva. To je najveće u umjetnosti, to je Popovićevo najveće ostvarenje. Jer tjelesnost i uvjerljivost performansa traže najveći mogući stupanj stvarne realizacije. I možemo samo pretpostaviti da li bi umjetnik koji sanja i dosanjava ove tri velike biblijske teme i žene prihvatio takav tip otkrovenja. Meni se čini da bi.

Dimitrije Popović je na kraju programa govorio o nastanku knjige, likovnim predstavama ove tri biblijske žene u različitim epohama, kao i o nizu zanimljivih detalja vezanih za performansa o Salomi koji je po njegovom scenariju izvela estradna umjetnica Severina Vučković.

-Judita, Saloma i Marija Magdalena bile su pojedinačno motivi mojih istoimenih slikarskih ciklusa. Svaka od ove tri biblijske žene ima specifičan karakter. Riječ je o lijepim, samosvjesnim, današnjim rečnikom kazano fatalnim ženama čije su sudbine zaokupljale moju pažnju.

Judita me zanimala kao hebrejska heroina koja je svjesna svoje ljepote kao moćnog oružja. Zavodi asirskog vojskovođu Holoferna, neprijatelja njenog naroda, i nakon intimnog odnosa pod vojskovođinim šatorom odsijeca mu glavu njegovim vlastitim mačem.

Međutim, u toj biblijskoj priči postoji zanimljiva psihološka nijansa koja posebno intrigira. Judita je lijepa udovica koja u Holofernu nalazi ponovo probuđen eros. U neprijatelju nalazi afirmaciju svoga zatomljenog ženstva. Tako hebrejska heroina u rečenom kontekstu postaje žrtva vlastitog čina. Holofernova glava je istovremeno njen trofej i njena mora.

Za razliku od Judite, Saloma nije egzekutor. Lijepa i zanosna plesačica kao nagradu za svoj očaravajući ples traži od očuha, kralja Heroda, odsiječenu glavu Ivana Krstitelja. Taj okrutni čin osvete (po verziji Oskara Vajlda) posljedica je Krstiteljeve neuzvraćene ljubavi koju je Saloma prema njemu izražavala.

Saloma je takođe na svoj način tragična osoba. Njen trijumf postaje njen poraz. Zamamna plesačica dobija na srebrnom pladnju odrubljenu glavu Ivana Krstitelja. Ljubi prorokova mrtva usta. Taj poljubac pun mučne čulnosti je takođe smrt Salominog erosa.
Marija Magdalena je posebno zanimljiv lik. Ta, takođe lijepa fatalna žena iz Magdale, koja je zbog razuzdanog i poročnog života bila proglašena prostitutkom, jeste žena kojoj je Hrist oprostio grijehe i iz nje istjerao demone. Kao preobraćenica postaje istinski Isusov sljedbenik i prvi svjedok Mesijinog uskrsnuća.

Ono što je bilo posebno zanimljivo jeste kako tijelom bludnice izraziti duh preobraćenice koja je postala svetica.

Bilo je zahtijevno proučavati likove, odnosno literarna djela inspirisana ovim likovima, ali iznad svega zanimljivo. Ta se zanimljivost posebno ogledala u tome što su se intrigantne sudbine ovih fatalnih žena mogle posebno izraziti kroz likovni, odnosno litetrarni medij. Jer, svaka od ovih žena ima personalnu specifičnost. U svakom slučaju, biblijski tekst, dakle za Juditu starozavjetni, za Salomu i Magdalenu novozavjetni, predstavlja osnov, glavno uporište za razvijanje umjetničkih interpretacija ovih likova.

Naslov “Eros, krv i svetost”  sam odabrao zato jer na izvjestan, simboličan način odražava sudbinu Judite, Salome i Marije Magdalene. Njihove su sudbine snažno obilježene erotizmom. One izražavaju senzualnost i zavodljivost puti. Provociraju prohtjeve tijela. Krv je važna supstanca u doslovnom i metaforičkom smislu. Obilježila je svaku od ove tri žene na specifičan način, po mjeri njihove sudbine. Dakle, Juditu je obilježila krv asirskog vojskovođe Holoferna, Salomu krv nevine žrtve Ivana Krstitelja, Mariju Magdalenu krv sa Hristovog raspeća što se cijedila iz Isusovih rana.

Po jednoj verziji tu je svetu krv Magdalena čuvala u svetom Gralu, mističnoj posudi sa tajne večere. Svetost je takođe prisutna na svoj način. Judita je postala sveta za svoj narod zbog hrabrog rodoljubnog čina. Saloma nije svetica, ali je poražena svetošću Ivana Krstitelja. U njenom slučaju svetost nadilazi požudu i zločin. Kod Marije Magdalene svetost je posredovana preobraćenjem i potpunim posvećenjem Hristovom naukovanju.

U knjizi sam dao viđenje likovnih kompozicija 25 autora čija su me djela posebno privlačila. Ono što te izabrane autore spaja u njihovoj različitosti, u posebnosti formalno estetskih karakteristika njihovih kompozicija, jeste tipična ikonografija ovih motiva. Judita je prikazivana u činu glavosjeka ili kako pruža odrubljenu Holofernovu glavu svojoj sluškinji Ambri.

Salomu najčešće vidimo kako drži na pladnju glavu Ivana Krstitelja. Marija Magdalena, duge bujne kose, najčešće je prikazivana sa lobanjom, raspećem Hristovim, knjigom, sa posudom pomasti ili bičem. Ono što je posebno zanimljivo jesu pristupi umjetnika ovim biblijskim motivima. Stoga se u knjizi Eros, krv i svetost može lijepo vidjeti kako se isti motiv različito uprizoruje što je odraz umjetničkih kreativnih sloboda, odnosno shvaćanja teme koja se obrađuje.

Premda je moj izbor radova rađen po principu afiniteta, to jest sklonosti prema pojedinim umjetničkim izrazima, bez obzira na različite stilske karakteristike, iako su mi motivi bliski, mogao bih reći da u nekom preciznom smislu nema jasne podudarnosti.

Međutim, želio bih reći kako mi je blizak Karavađov slikarski postupak zbog sugestivne dramatičnosti, Ticijanov zbog suptilne senzualnosti, El Grekov zbog dvosmislene mističnosti, Pikabijin zbog nadrealne inventivnosti, itd”

Zanimljivo je viđenje Salome umjetnika Obrija Berdslija (1872-1898). Njegova ,,Saloma“ urađena je kao ilustracija za istoimenu dramu Oskara Vajlda koja je više od obične ilustracije teksta Vajldove drame zbog toga što je ovaj izuzetni rano preminuli engleski grafičar svojom likovnom interpretacijom Vajldove Salome uspio izraziti neobično i impresivno viđenje ovog motiva.

Berdsli nije upao u literarnu klopku i doslovno prenio u likovni medij siže Vajldove drame.

Njegova neobuzdana kreativna mašta uspjela je najjednostavnijim sredstvima, u krajnje stiliziranom likovnom izrazu, u crno bijeloj kompoziciji, kompoziciji asketske čistoće i jednostavnosti, ostvariti uzbudljiv motiv u kojem se pomiruju elegancija likovne interpretacije sa brutalnom scenom što podsjeća na kakvo mračno snoviđenje.

Performans „Ples bez velova“

Govoreći o svom performansu „Ples bez velova“ koji je tokom promocije ove knjige prikazan na video bimu a  koji je Severina, bez uvježbavanja i generalne probe, izvela na platou ispred starog zdanja Muzeja Mimara u Zagrebu (u kojemu je bio izložen njegov ciklus radova na ovu temu), uz uzbudljive i uznemirujuće zvuke Legetijevog „Rekvijema“ Dimitrije je posebno istakao sugestivnost Severininog složenog doživljaja i izražaja Salominog odnosa prema kažnjenom Ivanu Krstitelju i njenu glumačku darovitost.

-Te noći, pred Muzjom Mimara, pred mnogobrojnom publikom kao da se nakratko bilo dogodilo prožimanje biblijskog i sadašnjeg vremena jer se nedaleko od mjesta gdje se izvodio performans, odvijao živi gradski saobraćaj uz zvuke automobila i tramvaja.

Na kraju ove nezaboravne večeri,  Dimitrije Popović je izrazio zadovoljstvo izdavačem:

-Drago mi je da je izdavač ove knjige Zavod za udžbenike iz Podgorice. Knjiga je izvrsno uređena i dizajnirana. Nadam se da će zanimati našu kulturnu javnost, budući da, koliko znam, ovakve vrste knjiga nema u Crnoj Gori.

Vesko Pejović