Uručena Njegoševa nagrada Miloradu Popoviću

Posted on 14. Nov, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je sinoć (13.11.2017) je na svečanosti u Vladinom domu na Cetinju uručio Njegoševu nagradu laureatu, književniku Miloradu Popoviću. Popović je nagradu dobio za roman “Čovjek bez lica“.

Evo besjede predsjednika Vujanovića:

Gospodine Popoviću, Predsjedniče Skupštine Crne Gore gospodine Brajoviću, Podpredsjedniče Vlade i ministre kulture gospodine Pažin, Gradonačelniče Bogdanoviću, Visoke zvanice i poštovani gosti, Članovi žirija, Vaše ekselencije, Dame i gospodo Medjunarodni žiri, dodjelio je Njegoševu nagradu za 2017. godinu knjizevniku Miloradu Popoviću za roman “Čovjek bez lica”.

Ambicije i vrijednosti nagrade opredjeljene su grandioznim djelom Petra II Petrovica Njegoša. Ličnosti epohalne vrijednosti čije su nemjerljive zasluge za stvaranje našeg državnog i nacionalnog identiteta. Pjesnik koji Lovćen, svoj poslednji zemaljski hram, postavlja kao svjetionik, prema kome se mjeri sve što je vrijedno u našoj književnosti. To nas i obavezuje na stalno istraživanje njegove književne i vladarske uloge. Stalno istraživanje jer je djelo Njegoševo po svojoj slojevitosti i dubini uvjek neistražena vrijednost. Ove godine na Njegoša nas podsjeća obilježavanje 170 godina od štampanja “Gorskog vijenca”, u jermenskom manastiru u Beču 1847 gidine.

Petar II Petrović Njegoš nesumnjivo je bio jedna od najmarkantnijih figura crnogorske i evropske duhovnosti čije je djelo svevremeno. Pojavom i obrazovanjem izazivao je divljenje pokazujući da Crna Gora može da bude kolijevka ovakvom velikanu. Njegovo pjesništvo se svrstava neposredno uz Homera, Dantea, Getea a njegovo djelo svojim antropološkim porukama objašnjava smisao čovjekovog života. U svom ovozemaljskom životu promišljao je kosmički doživljavajući čovjeka mikrokosmosom u makrokosmotskom beskraju. Sa tih nebeskih visina antologiskim stihovima dao je svoje filozofsko shvatanje čovjeka njegoševski poručujuci “S točke svake pogledaj čovjeka/kako hoćeš sudi o čovjeku/tajna čojku, čovjek je najviša”. Upravo zato što je čovjek tajna najveća najdublje je i vječno njegovo spoznavanje.

Sa nebeskih visina Njegoš je svjedočio da je život borba neprestana, da svako nestajanje radja novo nastajanje, a da se svijet čuva snagom uma koji mu podaruje opstajanje. Njegoševski “Nad svom ovom grdnom mješavinom/opet umna sila toržestvuje”. I uistinu samo nam sila uma obezbjeđuje stabilnost i budućnost.

Kao vladar i državnik Petar II Petrović Njegoš bio je posvećen stvaranju moderne države. Ideja državnosti temeljila se na obezbjedjenju unutrašnjeg jedinstva. Unutrašnjeg jedinstva na etičkim postulatima njegovog prethodnika Svetog Petra Cetinjskog, koji je vjerovao da je “otečestvo”, vrhovna spiritualna mjera i arbitar i cilj istinskog morala i pravde. Zakonima i institucijama koje je stvorio Njegoš je dao temelje našem Knjazu i Kralju Nikoli, da kao poslednji vladar velike Vladičanske kuće Petrović Njegoš stvori modernu državu koja će, na bojnom i diplomatskom polju, obezbjediti svoje medjunarodno priznanje.

Naš planetarni velikan Petar II Petrović Njegoš predstavlja snažnu simboliku čovjeka koji je svoj život posvetio dobru svoje države. O tome moćno svjedoči Vilkinsov zapis o Njegošu na Cetinju 1844 godine u kome bilježi “Njegove opaske o istoriji, o politici i mnogim pitanjima o kojima on voli da diskutuje pokazuju veliku oštroumnost i odlično pamćenje, a ljubav koju ima prema svojoj zemlji izaziva divljenje i poštovanje”.

Ukupno Njegoševo djelo nas podstiče i obavezuje da izgradjujemo ličnost na poštovanju morala i pravde. Na idealu čojstva, prema kome čovjek ne treba da bude “čovjek bez lica”, iz naslova romana dobitnika ovogodišnje Njegoševe nagrade, već čovjek sa licem, karakterom i osobenošću ili kako Njegoš poručuje “Ime česno zasluži li na njoj/ on je ima rašta polaziti”.

Iskoristio sam ovu vrijednu prigodu da, u mjeri mogućeg, osvijetlim genijalnost Petra II Petrovića Njegoša kako bi saopštio svoj doživljaj da je ova nagrada dio književnog pa i identiteta kulture Crne Gore.

Uvažene dame i gospodo Nakon što smo čuli obrazloženje medjunarodnog žirija pozivam dobitnika Njegoševe nagrade književnika Milorada Popovića da je primi i da nam de obrati.

Popović se zahvalio žiriju, koji su činili predsjednik Bogomil Đuzel (Makedonija), Ivan Lovrenović (Bosna i Hercegovina), Rusanka Lyapova (Bugarska), Dušan Šarotar (Slovenija), Jovica Aćin (Srbija), Miljenko Jergović (Hrvatska) i Vlatko Simunović (Crna Gora).

Riječ laureata Milorada Popovića:

Za mene koji sam rođen u Katunskoj nahiji, još u vrijeme dok su mladi i stari, jedva pismeni seljaci, ali i analfabete, govorili naizust dijaloge likova iz Gorskog vijenca, i pričali anegdote o vladici Radu kao da su s njim drugovali, dodjela Njegoševe nagrade ne predstavlja samo jedinstveno profesionalno priznanje nego ima i osobito simboličko i moralno značenje. Hvala vam za ovu veliku čast koju sam primio blagodarno i ponizno”, kazao je u svojoj besjedi, laureat Njegoševe nagrade Milorad Popović

Popović je kazao da sa današnje distance, poslije propasti jugoslovenske ideje, možemo sa sigurnošću tvrditi da bi pjesnik Gorskog vijenca, da je nekim slučajem bio savremenik stvaranja Prve Jugoslavije, tog i takvog ujedinjenja Južnih Slovena, u kojemu je Crna Gora 1918., vojno okupirana od svojih saveznika i svedena na prezrenu bezimenu provinciju, a kralj Nikola, poslije šezdeset godina vladavine proćeran i pretvoren u tužnog izgnanika i apatrida, bio najogorčeniji protivnik aneksije Crne Gore Srbiji.

Jer, nijedan drugi, mali i veliki Crnogorac, prije i poslije, nije bio tako ponosan na voljnost i slobodu podlovćenskog svijeta koliko je to bio Petar Drugi Petrović Njegoš. On, podsjeća Popović, u pismu Matiji Banu, navodi: “ Slobodnoj Crnoj Gori priliči da samo od slobodne države kao Amerika primi pomoć, kad već ne može bez nje biti… Rusiju volim, ali ne volim da mi se svakom prilikom daje osjećati cijena te pomoći. Ja gospodar slobodne Crne Gore pravi sam rob petrogradskih ćudi. To mi je dodijalo, pa hoću taj jaram da zbacim

Stoga, kaže Popović, besmislene su tirade ideologa unitarnog jugoslovenstva, velikosrpstva i panslavizma da je Crna Gora Njegošu bila ne samo pretijesna nego i da je on svim silama težio da je ritualno žrtvuje jednoj zamišljenoj većoj i bogatijoj državnoj zajednici

Njegoš je odveć veliki pjesnik da bi u bilo kojem nacionalno – kulturološkom kontekstu bio interesantan samo piscima i ljubiteljima lijepe književnosti. I da je Crna Gora u 20. stoljeću imala sreću da se skladnije razvija, bez hegemonisitičkih pritisaka, unutrašnjih podjela i pokušaja nacionalne asimilacije, bez toliko ratova, okupacija, promjena državnih sistema i ideologija, nesumnjivo bi ga naraštaji, kao što je to slučaj s drugim nacijama i njihovim velikim pjesnicima romantizma, Puškinom, Geteom, Bajronom, Igoom, Leopardijijem, Prešernom, Emineskuom, Petefijem, Mickijevičem, Botevom, Ševčenkom… uzeli kao jednu vrstu nacionalne zastave. Ali, nijedan drugi znameniti pjesnik romantizma nije imao takvu posmrtnu sudbinu: svijest o Njegoševu geniju dugo i sporo se probijala među učenim svijetom u balkanskim provincijama, čiji filistarski, skorojevićki duh nije mogao dobaciti dalje i više od stihotvorenija Sima Milutinovića, Lukijana Mušickog, Branka Radičevića, Stanka Vraza, knjaza Nikole… Njegoš im je ličio na neku tamnu, divlju gromadu koja nije saobrazna kitnjastim i elegičnim stihovima južnoslovenskih bardova. Razlika između genija i epigona nije u vještini versifikacije niti u težnji za jezičkim i stilskim savršenstvom već u razlici između slijepog i bojažljivog slijeđenja prethodnih generacija i samosvijesti da se tradicija ne može samo naslijediti nego se, s iskustvom koji nijesu imali prethodnici, stalno proširuje i preispituje njeno značenje u savremenom poretku stvari”, kazao je, u besjedi, Milorad Popović

Borba za Njegoševo nasljeđe neprestano se obnavlja i dobija na zamahu, pogotovo u vrijeme političkih kriza i važnih kulturnih i nacionalnih jubileja, po orvelovskoj definiciji:” Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost: ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost

Velikosrpsko svojatanje Njegoša razarajuće djeluje na razvoj crnogorske nacionalne svijesti: jer, ukoliko najveći južnoslovenski pjesnik, koji je uz to bio svjetovni i duhovni poglavar Crne Gore nije Crnogorac, onda je svako dokazivanje nacionalne samobitnosti besmisleno i beznadežno. U duhovnoj matrici etnogenetičara i kleronacionalista nema mjesta za sumnju, kamoli za dvojnost ili višeznačnost: dakle ni za mogućnost da Njegoš, poput, recimo, Česlava Miloša, Gogolja, Brodskog, Andrića, Desnice, Kovača… čija djela baštine najmanje dvije nacionalne književnosti, bude istovremeno crnogorski i srpski, konačno i južnoslovenski pjesnik. Jer, implicitno bi priznali posebnost crnogorske nacionalne kulture, ali i svjetonazorsku antinomiju: u crnogorskoj percepciji Njegoš je genijalni slobodar a u velikosrpskoj doktrini on je uz Svetoga Savu, drugi stub tobožnje nacionalne superiornosti. Moćnoj i beskrupuloznoj velikosrpskoj propagandi, koja pjesnika slobode pretvara u pobornika tirjanstva, stavljajući znak jednakosti između Njegoševog otpora Osmanskoj imperiji i zločinaca kojima su u potonjem ratu stihovi iz Gorskog vijenca bili inspiracija za masakre i proćerivanja civila, lakoumno su podlegli i izvjesni bošnjački intelektualci, ne shvatajući da tako osnažuju raison d’etre ideologije koja je planirala etnička čišćenja i genocid u Srebrenici”, naglasio je Popović

On je dodao da je koncepcija prema kojoj je Njegoševo srpstvo krucijalni dokaz da Crna Gora nema posebni identitet, samim tim ni razloga za posebnu državu, nadmoćna, pa i dominantna u materijalnom, institucionalnom i svakom drugom pogledu

I stoga efikasno uspijeva, kombinacijom različitih propagandnih tehnika, katkad administrativnim mjerama i represijom, da demonizuje kritička preispitivanja ovještalih kanona. Posebnu buku i bijes izaziva prezentovanje istorijskih činjenica, na primjer, da je Njegoš od ruskog Sinoda dobio oficijelno priznanje autokefalnosti pravoslavne crkve u Crnoj Gori, da je on prvi nominovao crnogorski jezik, i da je lično u putnim ispravama upisivao narodnost Crnogorac. Ogromni materijalni resursi, pogotovo u dvadesetom vijeku, potrošeni su za asimilovanje Crnogoraca, i opet njihovi rezultati su polovični i kontroverzni. Crnogorska kontroverza upravo se temelji na gotovo misterioznoj vjekovnoj opstojnosti ovog malobrojnog ljudstva u crnim brdima ponad mediteranske obale – za koje je Volter govorio da liče na mravinjak – i s druge strane njihove nesposobnosti da konačno dovrše proces nacionalnog konstituisanja. Ova slamka “među vihorove”, u svakom vremenu suočavala se sa novim, drugačijim opasnostima: u vaktu vladika iz kuće Petrovića Njegoša i kad nije bilo direktne spoljne ugroze prijetila joj je samovolja glavara pograničnih plemena, kasnije je bila moneta za potkusurivanje različitih velikodržavnih ideologija, a danas kad je Crna Gora postala članica Ujedinjenih nacija i Evroatlanskog saveza, opako je napadnuta iz onih hramova nekadašnje narodne crkve Njegoševe, koji su u međuvremenu postali glavni propagandno-obavještajni i paravojni stožeri svake protivcrnogorske zavjere. Pjesnik bi kazao: “Junaku se često putah znade/ vedro nebo nasmijat grohotom”, kaže Popović

On smatra da će se i u predvidljivoj budućnosti nastaviti borba za Njegoševo nasljeđe, koja će umnogome determinisati karakter, ideologiju i kulturno-politički pravac Crne Gore

Bez obzira što danas naša zemlja nekom izvanjcu koji obiđe ovdašnje knjižare, bogomolje, takozvane ljetnje festivale, može izgledati kao kulturna kolonija, negativna iskustva prošlog stoljeća – pogotovo ona iz 1918. i 1989. – nedvosmisleno nam sugerišu da nikakva trenutna slabost, nesposobno i neodlučno vođstvo ili nepovoljne vanjske okolnosti, ne mogu zatrijeti originalno istorijsko i duhovno iskustvo iz kojega izviru Gorski vijenac i Luča mikrokozma. Njihova neuporediva jezička, izražajna i misaona ljepota i snaga najmoćnija su legitimacija ove male ali dragocjene nacionalne zajednice, i njena trajna poveznica s duhom i sudbinom evropske civilizacije”, kazao je Popović.

Popovićev roman “Čovjek bez lica” je objavljen prošle godine u izdanju OKF-a iz Cetinja i Frakture iz Zagreba.

Nakon više sjednica održanih tokom 2017.godine, Međunarodni žiri za dodjelu Njegoševe nagrade je na današnjem zasijedanju u Ministarstvu kulture na Cetinju donio odluku da se Njegoševa nagrada za 2017. godinu dodijeli crnogorskom književniku Miloradu Popoviću, za roman “Čovjek bez lica”, objavljen 2016. godine u izdanju OKF-a iz Cetinja i Frakture iz Zagreba.

Prema mišljenju Žirija, u romanu “Čovjek bez lica”, Popović sažima ključne elemente stogodišnje istorijske drame crnogorskog prostora i čovjeka. Fenomene emigracije, ideologije i unutrašnjih drama ličnosti koje su se našle na velikoj pozornici nemilosne zemlje, pisac donosi izražajnim literarnim sredstvima. Rezultat je djelo čije upoznavanje predstavlja veliko čitalačko iskustvo. Strukturna vertikala crnogorskog nacionalnog stasavanja.

IZ BIOGRAFIJE MILORADA MIJA POPOVIĆA

Milorad Popović je rođen 1957. godine u Lipi Cuckoj, Cetinje. Objavio je knjige poezije: „Sa trga glodara“, Cetinje, 1981, „So Jude“, Cetinje, 1982, „Nema više klađenja“, Podgorica, 1985, „Red se polako zavodi“, Nikšić, 1987, „Cetinjski ljetopis“, Podgorica, 1991, „Nesigurna zemlja“, Cetinje, 2005, i „Raskršća“, Cetinje, 2008, te knjige eseja: „Mali narod i nacionalizam“, Cetinje, 1997, „Crnogorsko pitanje“, Ulcinj, 1999, „Podijeljena nacija“, Podgorica, 2010, i „Njegoš i crnogorska nacija”, Cetinje, 2011, „Njegoševo nasljeđe“, Cetinje-Podgorica, 2013. Autor je dva romana: ,,Karnera“, Zagreb-Cetinje, 2012, u izdanju Frakture i OKF-a, za koji je 2013. godine dobio nagradu Meša Selimović u Tuzli i “Čovjek bez lica” za koji je dobio respektabilno priznanje Trinaestojulsku nagradu Crne Gore za 2016. godinu. Djela su mu preveđena na desetak stranih jezika. Dopisni je član Evropske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu a trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i direktor Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinje, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti i časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS. Dobitnik je više nagrada za književnost a dobitnik je i 13. julske nagrade Crne Gore za 2016. godinu. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.

LISTA KANDIDOVANIH AUTORA I KNJIGA

ZA NJEGOŠEVU NAGRADU U 2017.

Bosna i Hercegovina

Enes Karić, Boje višnje (roman, Sarajevo, 2016.)
Tanja Stupar Trifunović, Satovi u majčinoj sobi (roman, Sarajevo, 2016.)
Damir Ovčina, Kad sam bio hodža (roman, Sarajevo, 2016.)

Bugarska

Čavdar Cenov, novele Skretanja ujesen, Izdavačka kuća Žanet 45, 2015.
Cočo Bojadžijev, zbirka pjesama, Izd. kuća za poeziju DA, Sofija, 2016.
Ivan Teofilov, zbirka pjesama Ukus života, Izd.kuća RIVA, Sofia, 2016.)

Makedonija

Katica Ćulavkova, Otvorena poetika, Skopje, MANU, 2016.
Risto Lazarov, Mrak, Vezilka, Skoplje, 2016.
Vlada Urošević, Tajno zlato, Magor, 2016.

Slovenija

Goran Vojnović, Figa (roman)
Aleš Šteger, Nad nebom pod zemljo (poezija)
Jani Virk, Med drevesi (kratke zgodbe)

Srbija

Borislav Radović, Pesme i neke stvari, Čigoja štampa 2016.
Svetislav Basara, Andrićeva lestvica užasa, gotski roman, Laguna 2016.
Dragan Velikić, Islednik, Laguna 2015.

Hrvatska

Slobodan Šnajder, Doba mjedi, Tim press Zagreb, 2016.
Mate Matišić, Ljudi od voska, HNK Zagreb, 2016.
Olja Savičević Ivančević, Pjevač u noći, Sandorf, 2016.

Crna Gora

Sreten Perović, knjiga poezije Na mostu nesanice (Fondacija Prijateljstvo, Podgorica, 2016);
Ljubomir Đurković, dramska trilogija Grci (Žuta kornjača, Podgorica, 2015)
Milorad Popović, roman Čovjek bez lica (OKF Cetinje &Fraktura Zagreb, 2016)

—————————————————————————————————————————————————–

Prilog pripremio Vesko Pejović