Cetinje :: Moj grad

Izložba slika mr Milice Vukotić

Posted on 24. Jul, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

U petak 21 jula u 21 h u organizaciji Matice crnogorske i Sekretarijata za kulturu, sport i mlade Prijestonice Cetinje, a u sklopu projekta Cetinjanke Cetinju, koji ima za cilj da doprinese afirmaciji kreativnih žena Cetinja, otvorena je izložba slika “Voljenom gradu” mr Milice Vukotić. Nakon muzičke numere “CHANT TO THE MOON” (čiji je autor Georg Perlman) koju je nadahnuto izvela šarmantna profesorica violine Ivana Majić Kaluđerović, prisutnim ljubiteljima umjetnosti obratila se prigodnom besjedom Ljiljana Ljiška Zeković, istoričarka umjetnosti:

-Čovjek osjeća potrebu za ljepotom, jer ima potrebu da osjeti da postoji u svijetu – Mikel Difren

MilicuVukotić, kao i mnoge likovno nadarene zaljubljenike u umjetnost, sudbina je odvela drugim životnim stazama, ali potreba da kroz kičicu – boju i liniju izrazi svoj unutrašnji svijet ostala je zauvijek njena potajna želja. Humanista po profesionalnom opredjeljenju, emotivno i ljudski vezana za djecu koja žive u svijetu tišine, ona je na svojim slikama unijela neki poseban mir kojim prenosi toplinu vlastitog odnosa prema prirodi, svijetu, čovjeku. Pohvaljena i nagrađena za najbolje likovno izražavanje u toku osam godina školovanja, kako piše na njenoj maturskoj diplomi, ona se nakon dugog vremena vratila svojem neostvarenom snu – slikarstvu. Taj njen stvaralački entuzijazam rezultirao je prvom samostalnom izložbom koju prezentuje u svom voljenom gradu Cetinju koji je, nekada, davno, inspirisao i podstakao njene kreativne naklonosti. Prezentovane slike na izložbi koje možemo povezati sa već udomaćenim terminom“žensko pismo” pokazuju nam da iza njih stoji osoba koja je svoj slikarsku izraz razvija u domenu poetskog intimizma i njemu adekvatnim tematskim sadržajima: pejzažu, cvijeću, portretu, dok njen likovni izraz možemo analizirati stilskim odrednicama realizma i gestualnog i kolorističkog ekspresionizma. Miličin likovnih jezik mijenjao se zavisno od motiva. Na pejzažima do izražaja dolazi njena potreba da iskaže svoju fascinaciju prirodnim fenomenima crnogorskog planinskog i primorskog ambijenta. Ono što ih čini posebnim je njihova interpretacija. Dok na kompozicijama planinskih predjela sa rijekom ili jezerom preovladava žuta boja – boja sunčeve svjetlosti, na slikama mora osjećamo notu melanholije, posebno na slikama sutona ili praskozorju na kojima se pučina žari od intenzivnih crveno naranžastih refleksija koje se ističu na tamnom ozađu. Teško je na njima odrediti koliko su inspirisani određenim vizuelnim doživljajem, a koliko su plod njene imaginacije. Portreti, osim Flore na kojem su povezani prefinjeni ženski lik i izdanci prirode, predstavljaju njene intimne zapise, da bi na slikama cvijeća pokazala respektabilne kompozicione i kolorističke finese koje postiže prozračnom valerskom suptilnošću (Cvijeće i Žuta orhideja). Na radu Crvene kale nagovještava veću slobodu u rješavanju kompozicijskih i strukturalnih elemenata, kojima možda otvara prostor novim likovnim traženjima. Ovom izložbom MilicaVukotić otvarila nama je svoju dušu, svoju intimu. Kao slikarka plijeni nas stvaralačkom iskrenošću i neposrednošću, kao i likovnom nadarenošću kojoj nije dozvolila da svene i da nestane u prolaznosti života. Zahvaljujući se Matici crnogorskoj Ogranku Cetinje na još jednom divnom kulturnom događaju koji su priredili ljubiteljima umjetnosti Ljiljana Zeković je dala riječ autorki.

Riječ mr Milice Vukotić:

Dame i gospodo, dragi moji Cetinjani, Ima li veće časti i sreće za jednu Cetinjanku koja je davno otišla iz grada, nego se vratiti svom izvoru i uzoru sa pregrštom jarkih boja, pejzaža i likova i najljepših želja inspirisanih cetinjskom iskrom i biti dočekana toplom dobrodošlicom, Vašim prisustvom, osmjesima i zvucima violine ispred Matice crnogorske. Hvala Vam od srca. Hvala prestole od istine  – Cetinje ispod najljepše planine na svijetu, koja se s nebom ljubi s Njegošem neumrlim. Cetinje, grade moga djetinjstva i mladosti, dragulju među gradovima i narodima, kruno na glavi Crne Gore, ponosno i nikad pokoreno prestolje, grade vladara, vladika, umjetnika, pjesnika, slikara, filozofa, naučnika, istoričara, zidara, hodočasnika, putnika namjernika, grade dobrih i plemenitih ljudi, grade junače, grade pjesme, istorije i slobode. Tebi na dar s poklonjenjem donosim svoje najdublje otkucaje duše, svoje slikarske radove, svoje najtananije misli i želje.  A Vi, mili moji Cetinjani, primite onako kako ih ja donosim Vama, toplo i sa pažnjom i ljubavlju i što manje kritičnije. Želim da sa mnom podijelite osjećanja ljepote i dobronamjernosti stvaranja. Pred Vama je moja duša, ne budite strogi. Ovo nekoliko slika bilo je pripremljeno na uvid mojoj generaciji iz 1957. godine za proslavu 60-godišnjice gimnazijske mature. Ali, uvaženi entuzijasta i zaljubljenik u Cetinje i poklonik ljepota, gospodin Vesko Pejović, nije dozvolio da ostane samo generacijski ugođaj, već je preko Matice crnogorske otkrio moj rad Vama, Cetinju, u okviru programa „Cetinjanke Cetinju“.

Na tome mu velika hvala, učinilo me je ponosnom i srećnom, što mogu da dam nešto svoje voljenom gradu. Slikanje je bila moja prva vokacija i ljubav iz đačkih dana. Ali njemu se nijesam mogla posvetiti. Život me nosio na druge strane. Ali, u mojoj kući i sad se nalazi gomila knjiga, kataloga i druge literature iz umjetnosti. Put me vodio od književnosti, istorije i umjetnosti do defektologije, logo­pedije i izučavanja govora i jezika djece oštećenog sluha, kao i djece i odraslih sa problemima govora i jezika. Čitav svoj radni vijek poklanjala sam svoju pažnju, znanje i ljubav drugima, nesebično i bez ostatka, Malo sam mislila na lični prestiž. Moj rad je bio pionirski iz ove oblasti. Nosio me je entuzijazam i želja da pomognem. Možda se moj rad u javnosti mogao više vrednovati. Moji stavovi i mišljenja ponekad su bili kočnica za neke. Ali, neka. Moja najveća nagrada su sjećanja i pamćenja malih i velikih ljudi kojima sam pomagala. Vjerovatno i danas trajem u njihovom sjećanju. To mi je hvala i nagrada. Bavila sam se pomalo i naukom i istraživanjima iz oblasti govorne patologije, koliko su to okolnosti dozvoljavale. Mislim da se bez mog imena ne može zamisliti crnogorska defektologija. A ima me i u Leksikonu značajnih prosvjetnih radnika Crne Gore. Na kraju, najsrdačnije se zahvaljujem Vama, dragi moji Cetinjani, Ljiški Zeković, našoj poznatoj istoričarki umjetnosti, na prikazu moga rada, a posebno gospodinu Vesku Pejoviću i Matici crnogorskoj  – Ogranak Cetinje, na organi­zaciji izložbe i ovog za mene značajnog događaja i priznanja. Još jednom, hvala Cetinje, koje uvijek gdje god idem, u srcu nosim i s ponosom čuvam tvoje lice, oltare slobode, dična prestonice.

IZ BIOGRAFIJE MILICE VUKOTIĆ

Rođena je 1938. godine u Ćeklićima. Gimnaziju i Višu Pedagošku školu završila je na Cetinju, Defktološki fakultet u Zagrebu a magistarske studije u Beogradu. Radila je u Zavodu za gluvu djecu u Kotoru, u Ministarstvu prosvjete i na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Prvi je diplomirani logoped u Crnoj Gori i autor prvih istraživanja iz oblasti govora i jezika djece sa poremećajima sluha i govora. Autor je mnogih stručnih i naučnih radova iz ove oblasti i monografije o lingvističkim istraživanjima govora gluve djece. Nosilac je mnogih stručnih zvanja a za svoj rad je dobila brojne nagrade i priznanja. Dala je značajan doprinos defektološkoj teoriji i praksi Crne Gore. Slikanje, kao i pisanje je uvijek bilo imanentno njenom biću. Na njenoj maturskoj diplomi piše: Pohvaljena i nagrađena za najbolje likovno izražavanje u toku osam godina školovanja. Slikanju kao svojoj velikoj preokupaciji koja joj pruža mogućnost izražavanja stava prema prirodi i životu vraća se posljednjih godina. Član je Udruženja izvornih likovnih stvaralaca Crne Gore (ULUCG) i umjetničkog udruženja „Uranak“. Imala je više grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu a ovo je njena prva samostalna izložba posvećena voljenom gradu.

Vesko Pejović