Monografija “Eros, krv i svetost” Dimitrija Popovića

Posted on 23. Mar, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

JOŠ JEDNA IZUZETNOST VELIKOG STVARAOCA

U izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica izašla je iz štampe monografija ,,Eros, krv i svetost”, Dimitrija Popovića.

-Monografija „Eros, krv i svetost“ Dimitrija Popovića je imaginarna galerija djela o Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni. Biblijsko trajanje tri veličanstvene žene u tokovima evropskog stvaralaštvaje, u stvari, priča velikog crnogorskog umjetnika i pisca o njegovom duhovnom dobru. To je bio put kojim se u crnogorskoj umjetnosti došlo do jedinstvenog teorijskog djela.

Judita

U prostor svog duhovnog dobra Dimitrije uvodi kratkim iskazom o starozavjetnoj heroini koja se oslobađa korotničkog života i odlazi pod šator Nabukovog vojskovođe da mu zavodničkom snagom i opojnošču, sopstvenim mačem odsiječe čupavu glavu i na pladnju svoje sluškinje je odnese okupiranom narodu Betulije.

Priču o raskošnoj Botičelijevoj Juditi, koju čini njegova pedantna analiza biblijskog teksta i izuzetnosti velikog italijanskog umjetnika, Dimitrije nastavlja analizom Mikelanđelove freske na jednom sfernom trouglu u Sikstini. Erotsku povezanost Judite i Holoferna kod Mikelanđela nalazi u neobičnom prikazu Judite s leđa dok plaštom prekriva odrubljenu glavu i gleda tijelo u čijoj je snazi do tada uživala. Mada u biblijskom tekstu niđe nema pomena o erotskom kontaktu Judite i Holoferna, Dimitrije ga tretira kao logičnu činjenicu.

S druge strane, Đorđoneova Judita stoji kao usamljeni osvetnik dok lijepom nogom što se pokazuje iz raskošne odjeće pritiska odrubljenu glavu Nebukovog vojskovođe, a u ruci, koja mu je poslije erotske strasti presudila, drži trofejni mač.

Kranahovom Juditom, što je „čini posebnom mračna harmonija erosa“ kojim je spasila svoju Betuliju od pada u asirsko ropstvo, nastavlja se ova svečana postavka djela velike evropske umjetnosti. Specifični Karavađov kjaroskuro i dramatika biblijske teme su idealna podloga za izrazito djelo italijanskog baroka, isto kao što je to ,,kitnjasti zlatovezni“ postupak bečkog secesioniste Gustava Klimta, koji Juditu nalazi u markantnom liku žene iz svog okruženja. Erotski nagovještaj u starozavjetnoj verziji priče o Juditi i Holofernu, je blizak njihovom prožimanju u likovnom postupku Pikabijinog djela.

Inspirisanost bilijskim ženskim likovima (pored Judite, Salomom i Marijom Magdalenom) sam pojašnjava na jednom mjestu: „Kod ove tri spomenute biblijske žene očituje se …, na specifičan način, prožimanje erotizma i smrti, profanog i sakralnog, senzualnog i mističnog.”

Saloma

Pedantno bilježenje jevanđelista, ali i tvoraca apokrifnih tekstova o Salomi i njenoj opojnoj igri u čast očuha cara Iroda, je podloga na kojoj su stvarane slike i skulpture, počev od renesansnog majstora Sebastijana del Pjomba. Njegovom Salomom sa Krstiteljevom glavom na pladnju poslije zavodljivog plesa, počinje niz remek djela evropske umjetnosti. Ljepoti Salomine igre bliskija je raskošna Ticijanova paleta i erotična podloga žene sa Krstiteljevom glavom i malim puttom u krošnji razlistalog stabla. Erotičnost i ljepota Karavađove Salome, potencirana je ružnom vizijom Krstiteljevog egzekutora, koji postavlja glavu na pladanj i sluškinjom što sve posmatra preko ramena sjetne plesačice.

U strogom izboru Dimitrijeve imaginarne galerije je kitnjasto Proviđenje Gustava Moroa, slika specifične erotičnosti i krvoločnosti, ne samo zanosne Salome nego i svih učesnika ,,scene“ kralja Iroda, kraljice Irodijade, dželata i sluga. Dimitrije je u svoj izbor uključio i Salomu Obrija Berdslija, crtež inspirisan Vajldovom pretpostavkom da je u Krstitelja bila zaljubljena sama Saloma i da je osvetom svoje majke osmislila ličnu povrijeđenosti Krstiteljevim ignorisanjem njenog ljubavnog zanosa.

Marija Magdalena

Marija Magdalena je treća velika tema ovog antologijskog izbora. O Hristovoj ljubavnici, ali po mnogim apokrifnim spisima i ženi koja mu je rodila ćerku Saru, stvorena je impresivna galerija evropske skulpture i slikarstva, a Dimitrijev izbor počinje Donatelovim djelom, u čijoj viziji biblijska prostitutka nije ni lijepa ni zanosna grešnica. Ona je prije potrošeno, smežurano biće, kojemu samo ruke nose trag nekadašnje ljepote.

Analizu slikarskih djela sa sveticom iz Magdale počinje Ticijanovim platnom sa jasnim otiskom putenosti, erotizma i suzdržane požude. U određenom smislu, Ticijanovu viziju komparira sa Botičelijevom slikom Rađanje Venere.

Gverčinova vizija Marije Magdalene predstavlja njeno samokažnjavanje u pećini sa pitoresknim pejzažom u pozadini. Ljepotu i požudnost svog grešnog tijela kroti udarcima biča pred minijaturnim raspećem.

Najintrigantnija slika sa temom Marije Magdalene u poodmakloj trudnoći je kompozicija baroknog majstora Žorža de la Tura sa atributima svete grešnice, lobanjom i svjetlošću iz kandila, koja rukama nježno dodiruje simbol svog materinstva.

S druge strane, El Grekova slika je puna veličanstvene svjetlosti i jedre ljepote obnažene žene, što upućuje na lascivne detalje koje provocira njena oproštena prošlost. Dimitrije uz Donatelovu „potrošenu” Mariju Magdalenu, apostrofira djelo Antonija Kanove, na kojoj se gotovo može dodirnuti mermerna koža jevanđeoske bludnice. U nizu kiparskih djela u Dimitrijevom strogom izboru, Kanovino djelo je nastavak niza „erotske umjetnosti”.

Ako je klasicizam, kako navodi Dimitrije, ukroćeni romantizam, na najbolji način to potvrđuje Marija Magdalena klasiciste Frančeska Hajeza koji sveticu pokazuje kao potpuno nagu ženu u slobodi pastoralne samoće, sa atributima: lobanja, drveni krst u rukama.

Rodenovo majstorstvo je u tekovini impresionističke skulpture i ovdje se prezentira grupom Hrist i Magdalena gdje veliki francuski kipar posebno tretira pokret i trenutak skidanja s krsta.

Dalijev opus je omiljeni Dimitrijev izbor, a u prezentiranoj viziji Životu Marije Magdalene, kako navodi, „se na profinjen način stapaju sakralno i nadrealističko čemu poseban doprinos daje Dalijeva urođena sklonost prema misticizmu, bez obzira kako tu sklonost umjetnik eksplicirao. Zato ova slika umjesto vizuelnog šoka nudi zavodljivu tajnovitost.”

Bejkonova vizija je konac lijepih žena iz Magdale. Ako je bejkonovska zamisao proces odumiranja jedne ideje o sakralnoj grešnici, onda je slika koja zatvara tok njenog trajanja kroz svjetost kazna koja se definiše njenim užasnim krikom.

Ovako lucidan završetak Dimitrijevog imaginarnog muzeja „Eros, krv i svetost”, uvodi u škrti izbor njegovog tematskog stvaralastva, sa Juditom, Salomom i Marijim Magdalenom.

U pribježištu

Igrom slučaja, bio sam često u Dimitrijevom društvu dok je nastajala njegova Judita sa Petrom Vrkljan i Saloma sa Severinom, isto kao što sam bio svjedok njegovih konceptualnih radova iz sedamdesetih godina prošloga vijeka, sa kostima i gorskim ružama iz naše Arkadije. Bio je fokusiran, kao i uvijek, na stvaranje svojih djela. I tajnovit, ponekad uz svoje modele, kao u nekom pribježištu. Zato imam posebno poštovanje za konac njegovog teorijskog djela kao još jednu izuzetnost velikog crnogorskog stvaraoca.

Mladen Lompar

“Pobjeda“, 23.03.2017.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović