Cetinje :: Moj grad

Prva sijalica u Crnoj Gori

Posted on 14. Feb, 2017 by Vesko Pejović in Zanimljivosti

Piše: Velizar Radonjić

• U subotu, 14 avgusta, ljeta gospodnjeg 1910., u 9 ura naveče, počelo je električno osvjetljenje prijestone varoši Cetinje. Ovo je bila jedna od vijesti koje su tih dana objavili „Glas Crnogorca“, „Cetinjski vjesnik“, kao i mnogi listovi u Beogradu i drugim evropskim prijestonicama.
• Puštanje u rad prve crnogorske elektrane je dio svečanosti povodom obilježavanja jubileja pedeset godina vladavine Knjaza Nikole i povodom proglašenja Knjaževine Crne Gore za Kraljevinu, a Knjaza Nikole za Kralja.
• Izgradnja sistema hidroelektrana na Morači se periodično aktuelizuje još od 1911. godine. Te godine su donesena dva zakona o davanju koncesija inženjeru Antu Deškoviću sa Brača, za izgradnju hidroelektrana na rijeci Morači kod Manastira Moračkog i u Podgorici kod Donje Gorice. Ovo pitanje je ponovo aktuelno. To je zgodna prilika za podsjećanje na prve kilovate proizvedene u Crnoj Gori i prvu sijalicu upaljenu na Cetinju daleke 1910. godine.
• Crna Gora na početku XX vijekaKnjaževina Crna Gora je proglašena za Kraljevinu, a Knjaz i Gospodar Crne Gore Nikola I. – za Kralja, na Veliki Gospođin Dan, u nedjelju 15. avgusta po starom, odnosno 28. avgusta 1910. godine po novom kalendaru.U proglasu „Mome dragome narodu“ Kralj Nikola I. objavljuje da je Narodno Predstavništvo kao izraz narodnih misli i osjećaja, zaneseno željom da dan pedesetogodišnjice njegovog vladanja kruniše djelom koje će nagraditi njegov „dobri narod“ jednodušno donijelo „… prijedlog da se obnovi naše staro Kraljevstvo i da se na današnji dan Crna Gora proglasi Kraljevinom, a ja da primim dostojanstvo Kralja…“

  Kralj, dalje objavljuje: „Pošto sam prihvatio taj prijedlog Narodnog Predstavništva i svojim ga potpisom uzakonio, proglašujem, u ime Gospoda Boga, našu Otadžbinu Kraljevinom, a Sebe po milosti Božjoj, Nasljednim Kraljem Crne Gore.

  Objavljujući ovo Mojemu dragome narodu, prizivam milost Božiju na našu zemlju i molim Svevišnjega, da blagoslovi naše djelo, kako bi ono bilo na sreću, slavu i veličinu Crne Gore…“

• Uz podsjećanje na proglašenje Crne Gore Kraljevinom, radi boljeg razumijevanja tadašnjeg vremena, valja podsjetiiti da je odredbama Sanstefanskog mira (03. III 1978.) i na Berlinskom kongresu (13.VI – 13. VII 1978) Crna Gora priznata kao nezavisna i suverena država. Nakon toga je dobila i gradove Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgoricu, Žabljak, Bar, a početkom dvadesetog vijeka Plav i Gusinje.
• Značajan dio sadašnje Crne Gore je i dalje bio pod vlašću Otomanske ili Austrougarske imperije. Dr Novica Rakočević, piše da je tadašnja „Crna Gora bila tipična seljačka, zaostala agrarna zemlja“ navodeći podatak da je do 95% njenog stanovništva činilo seljaštvo. Pripajanjem novih gradova, nakon sticanja nezavisnosti, došlo je do „jačanja varoškog elementa“ što je doprinijelo razvoju trgovine i zanatstva, uvoza i izvoza, osnivanju trgovačkih udruženja i akcionarskih društava, sklapanju brojnih međunarodnih ugovora, ulaganju u infrastrukturu, začecima industrijskog razvoja…Valja podsjetiti da Crna Gora sve do 1906. godine nije imala ni svoju valutu. Do 1901. je važio austrijski fiorin, a od 1901. do 1906. godine austrijska kruna. Tek 1906. godine je iskovan prvi crnogorski novac – bakarni i nikleni perper, 1909. srebrni a 1910. godine i zlatni perper.I podsjećanje – da je prema popisu iz 1910. godine Crna Gora imala 222.051 stanovnika.
• 
• Industrijska revolucija
• Drugu polovinu devetnaestog vijeka posebno karakterišu epohalni pronalasci koji su udarili temelje druge tehnološke revolucije. Tu prije svega mislim na Teslin pronalazak naizmjenične struje i sistem njenog prenosa i distribucije. Tome treba dodati i Edisonovu sijalicu.Knjaževina Crna Gora, i ako u fazi oporavljanja od iscrpljujućih ratova i u procesu konstituisanja savremene države, razmišlja i o sopstvenom razvoju. Pažnju ukupne javnosti zaokupljaju najnoviji tehnički i tehnološki pronalasci. Piše se i priča o električnoj energiji, Nikoli Tesli i njegovim otkrićima. Smatraju ga najjačim svjetskim umom na polju elektrotehnike. Samo„Glas Crnogorca“ u periodu od 1892. do 1910. godine, o Tesli i njegovim pronalascima objavljuje dvadesetak članaka. Nazivaju ga „kralj elektriciteta“, „prvi elektrik na svijetu“, „živa zvijezda našeg jata“… Veliko poštovanje prema Tesli i njegovom djelu gajio je i Knjaz Nikola. To svoje poštovanje posebno je iskazao 1895. godine ukazom kojim je Nikolu Teslu odlikovao Ordenom Knjaza Danila II. reda.
• Prvo korišćenje električne energije u Crnoj Gori se vezuje za napajanje opreme radio telegrafske stanice na Voluijici u Baru, koja je instalirana i počela sa radom 1904. godine. Prema nekim, istina nepotpunim, podacima „na Volujuci je dobijana električna energija iz najmanje stotinu akumulatora ili dizel motora od najmanje 8KS“ navodi se u monografiji „100 godina crnogorske elektroprivrede“. U monografiji se pominje i stručni članak iz 1959. godine u kojem je iznesena tvrdnja da je u Baru 1906. godine počela da radi i druga namjenska električna centrala na dizel gorivo. Bila je instalirana za potrebe „Compagnie di Antivari“ (Barsko društvo) koja je gradila pristanište u Baru, prugu od Bara do Vira i pristanište na Viru.
• Elektrifikaciju Cetinja, kao gotovu stvar koja će se desiti povodom obilježavanja pedesete godišnjce vladavine Knjaza Nikole, najavio je provladin „Cetinjski vjesnik“ 9. maja 1909. godine u članku o utvrđivanju budžeta Knjaževine: „.. Tom prilikom gospodar je poslije govora izjavio želju da se i ministar finasija gospodin Dušan Vukotić i načelnik Jovanović postaraju da se odmah pristupi gradnji velikog doma knjaževske vlade na Cetinju (Vladin dom – prim. V.R.) i da se uz druge poslove za mjesec avgust (1910) iskuje zlatni crnogorski novac (perper) jer će u tom mjesecu biti glavni dio svečanosti 50. godina vladavine gospodareve… Uz misao da se u isto vrijeme pristupi radu oko uvođenja električnog osvjetljenja na Cetinju… Da naša prijestonica dobije lijepo i moderno osvjetljenje, koje će pored koristi građanstvu dati prijestonici Crne Gore ukras kojim će se moći ponositi pred mnogim stranim posjetiocima naše zemlje.“ Elektrifikacijom se u početku podrazumijevalo samo osvjetljavanje glavnih cetinjskih ulica, pa je Uprava varoši početkom februara 1910. godine objavila poziv (tender) zainteresovanim firmama da podnesu ponude za osvjetljavanje Cetinja plinskim lampama sistema „Aladin“, „Auto-lux“ i sl. Niko od ponuđača nije htio da prihvati rok da čitav posao obavi do početka avgusta i smatrali su da je ovaj posao u tim rokovima neizvodljiv. Jedan od ponuđača je predložio uvođenje električnog osvjetljenja sa izgradnjom hidrocentrale na Rijeci Crnojevića, što je opet bilo neizvodljivo u zadatom roku. Kada se činilo da od planiranog osvjetljenja neće biti ništa, krajem marta se sa ponudom javio Emanuel Kraus iz Trsta. Ponudio je da njegova firma „Emanuele Kraus – Trieste“ napravi električnu centralu i obezbijedi traženo električno osvjetljenje.
• 
• Prva koncesija za izgradnju elektrane

  Nakon odgovarajućih provjera u Austrougarskom poslanstvu na Cetinju (Trst je tada bio u sastavu Austrogarske monarhije) ponuda je prihvaćena i sa Krausom je 18. maja 1910. godine zaključen ugovor o koncesiji. Uz saglasnost Ministarstva unutrašnjih djela uprava prijestonice Cetinje se obavezala da preduzeću „Emanuele Kraus“ ustupi koncesiju za izgradnju i rad električne centrale u trajanju od 30 godina. Koncesionar je bio dužan da formira „Crnogorsko akcionarsko društvo za elektriku“ koje će rukovoditi ovom centralom. Uprava Cetinja se obavezala da za vrijeme trajanja koncesionog ugovora neće dozvoliti da neko drugi obavlja ovu djelatnost na teritoriji ove varoši, niti će sama osnivati preduzeća koja bi se bavila proizvodnjom struje. Date su im i određene povlastice poput dozvole za besplatno postavljanje podzemne i nadzemne prenosne mreže i korišćenje državnih zgrada za potrebe prenosa električne energije…

  Koncesionar se obavezao da proizvede električnu energiju u dovoljnim količinama za osvjetljenje, industrijske i druge potrebe tokom svih 24 sata. Ulična rasvjeta je morala biti upaljena sa prvim mrakom – pa do svanuća. Sve sijalice su morale biti upaljene do ponoći, a od ponoći do svanuća samo polovina. Ugovorom je utvrđena i cijena struje sa posebnim tarifama za posebne namjene.

  U monografiji „100 godina crnogorske elektroprivrede“ se navode i drugi važni elementi koncesionog ugovora. Koncesionar se obavezao da će, najkasnije do 20. avgusta, po novom kalendaru, instalirati postrojenja i osvijetliti glavnu gradsku ulicu, knjažev dvor, prestolonasljednikov dvor, dvor knjaza Mirka, Vladin dom, Ministarstvo vojno, Vojni stan, Zetski dom i Đevojački institut. Koncesionar je preuzeo obavezu i da, nakon ovog roka, u narednih šest mjeseci osvijetli čitavu varoš i obezbijedu struju za sve druge potrošače. Kao garanciju izvršenja preuzetih obaveza Koncesionar je bio dužan da u neku od crnogorskih banaka položi 40.000 kruna, od kojih će mu 20.000 biti vraćeno kad izvrši obaveze oročene sa 20. avgustom, a ostatak kad osvjetljenje varoši bude završeno.

• Nabavaka opreme i postavljanje instalacijaU skladu sa ugovorom koncesionar je izvršio nabavku odgovarajuće opreme. U Gracu je kupio dva dizel motora od po 60KS i dva generatora od po 55 kW. Ostala oprema je nabavljena u Beču, pa su početkom juna 1910. godine počeli i radovi na postavljanju instalacija.

  Cetinjski mediji uredno izvještavaju o napredovanju radova. „Cetinjski Vjesnik“ 21. maja javlja da je posao na elektrifikaciji povjeren „jednoj stranoj firmi“… a „namještanje kablova za električno osvjetljenje počelo je u ulici Baja Pivljanina.“ Polovinom juna javlja da su instalacije električnog osvjetljenja već postavljene u glavnim ulicama Prijestonice, dok se „ u Dvoru, Vladinom Domu, poslanstvima i privatnim kućama privode kraju.“  Nešto kasnije, 3. jula: „ U Dvoru je već privedena kraju instalacija i samo se čeka da proradi električna centrala pa da se izvrši proba… Kako smo izvješteni o jubilarnim danima biće Vladin Dom noću sav električno osvijetljen pomoću sijalica u raznim bojama tako da će velika impozantna građevina noću plivati u moru svjetlosti.“ Nedjelu dana kasnije, 10. jula, pišu i o problemima odvijanja redovnog saobraćaja zbog izvođenja ovih radova: „Radi namještanja podzemnih kablova za elektriku u ulici Pivljanina Baja, iskopani su kanali, čime je ova ulica potpuno izolisana što traje nekoliko dana, čime je saobraćaj jako ometen i svodi se na Katunsku ulicu, što je takođe veoma nezgodno s obzirom na saobraćaj koji ide po svojim poslovima.“

• Zgrada za električnu centralu nije mogla biti sagrađena u tako kratkom roku, pa je oprema (pretpostavlja se) privremeno instalirana u jednoj od prostorija Vladinog Doma. U monografiji crnogorske elektropirivrede ovakav zaključak izvode na osnovu pisma inženjera Marka Đukanovića, tadašnjeg Ministra unutrašnjih djela, koji piše da je Krausu bilo dozvoljeno da opremu instalira “ u jednom dijelu – pod volat –Vladinog Doma, i to da mu se ništa i ne uslovljava, bilo za naknadu kakvu, bilo u pogledu vremena za koje imao premjestiti rečenu centralu.” Koncesionar je, inače, u Bajovoj ulici, u blizini austrougarskog poslanstva, otkupio oko 2.400 m2 zemljišta i na toj lokaciji izgradio zgradu prve električne centrale.
• Početak rada električne centraleMediji su javili da je u subotu 14. avgusta, po starom, odnosno 27., po novom kalendaru, u 21 sat, centrala puštena u rad i na Cetinju su zasijale prve sijalice. Bio je to, bez sumnje, veliki događaj, posebno za jednu malu i siromašnu zemlju kakva je bila tadašnja Crna Gora. Značaj ovog događaja je u toliko veći što je bio dio ukupnih svečanosti proglašenja Crne Gore za Kraljevinu a Knjaza Nikole za Kralja.
• U monografiji crnogorske elektroprivrede navode podatke da je “Crnogorsko preduzeće za elektriku”, u skladu sa koncesionim ugovorom, obezbijedilo: “osvjetljenje za dvor kralja Nikole, dvor prestolonasljednika Danila, dvor kneza Mirka, sve vladine institucije, Zetski dom, Djevojački institut, bolnicu ‘Danilo I.’, poslanstva, uličnu rasvjetu sa oko stotinu svjetiljki i nešto više od šezdeset privatnih kuća. Centrala je proizvodila trofaznu struju, a ukupna dužina visokonaponske mreže iznosila je 3.500 metara. Cijena struje za jednu sijalicu od 20 svijeća bila je oko 1,50 perpera mjesečno. U vrijeme početka rada Centrale, niži državni službenik imao je mjesečnu platu 80-100 perpera.”
• Za rasvjetu su korišćene sijalice koje je proizvodila firma “Osram”. Jednu od tih prvih sijalica, koja se smatra jednom od najstarijih sijalica u svijetu i vjerovatno najstarija koja je još ispravna i danas čuva cetinjska porodica Pravilović, iz koje je od 1910. godine uvijek po neko bio stručnjak elektrotehničke struke.

• Početak rada prve električne centrale su pratili i brojni problemi. Nepun mjesec nakon njenog puštanja u rad došlo je i do dvodnevnog prekida u napajanju. Bilo je puno žalbi da je svjetlost slaba, da na ulicama gori tek svaka treća ili četvrta sijalica… Bilo je i prigovora da im „Poduzeće za elektriku“ upisuje veću količinu električne energije nego što su potrošili i da im po većoj cijeni prodaje struju slabijeg kvaliteta…
• Zanimljiv je slučaj tadašnjeg kinematografa Ljuba Tamindžića, koji se početkom 1912. godine obratio Milu Dožiću, ministru pravde, prosvjete i crkvenih djela. Luka I. Milunović u svojoj knjizi CRNOGORSKI KINEMATOGRAFI 1908-1914., piše kako se Tamindžić žali da „Crnogorsko poduzeće za elektriku“od njega traži da dodatno plaća i utrošenu električnu energiju koju koristi
  za kino projekcije u Zetskom domu i ako pozorište po računima plaća ukupnu potrošnju. Obzirom
  da on Zetskom domu već plaća nadoknadu za prikazivanje filmova smatra da se utrošena struja ne može dva puta naplaćivati i traži od Ministra intervenciju po ovom pitanju: „Kako sam u ovaj posao uložio sve moje, žalosno bi bilo da jedan stranac, a bez razloga, mene upropašćuje i ujedno samom pozorištu štetu nanosi…“Radom elektrane nije bila zadovoljna ni najviša crnogorska vlast. U monografiji crnogorske elektroprivrede podsjećaju da „Ministarstvo unutrašnjih djela, koje je imalo nadzor nad radom preduzeća, primjećuje nemarnost i neodgovornost u radu električne centrale…“ Kad su se propusti i pritužbe nagomilali Ministarsvo je donijelo odluku da, zbog slabog nadzora nad radom električne centrale, kazni upravu cetinjske varoši sa 100 perpera. Opštinska uprava je ovu kaznu odmah platila, ali je odlučila da i onakazni upravu elektrane. Sačekali su prvi prekid struje, koji je trajao svega par minuta i elektranu kaznili , takođe, sa 100 perpera.
• O ovome se raspravljalo i na diplomatskom i ministarskom nivou. U pismu Ministarstva inostranih djela, od 28 jula 1912 godine upućenom Ministarstvu unutrašnjih djela navode da je „Uprava ovdašnjeg električnog preduzeća izvijestila svog vlasnika g. Oskara Krausa u Trstu, da je Uprava Opštine Varoši Cetinja, globila imenovano preduzeće sa STOTINU (100) perpera, zbog toga što je tu skoro bio prekid struje usljed čega nije bilo električne svjetlosti za samo 2-3 minuta…“ Pismo se završava molbom za rješavanje ovog problema: „Moli se Kr. Ministarstvo unutrašnjih djela da bi izvolelo uzeti u ozbiljno razmatranje ovu stvar i donijeti svoje pravično rješenje po predmetu.“ 
• Ratovi, nestanak Crne Gore…Narednu deceniju su obilježili ratovi. Austrougarska monarhija, 1. marta 1916. godine uvodi vojnu upravu na okupiranom Cetinju. Tokom rata, sve do 5 novembra 1918 godine i njihovog odlaska sa Cetinja, električna centrala je služila njihovim potrebama.Nešto kasnije, na Podgoričkoj skupštini, Crna Gora je izbrisana sa političke mape Evrope. Pripojena Srbiji, postala je dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
• Lale Zuber, trgovac, banakar i filantrop (foto)
• Nove okolnosti su ubrzale proces promjene vlasnika cetinjske elektrane. Elektranu je u januaru 1922. godine kupio trgovac i bankar, jedan od najbogatijih crnogoraca prošlog vijeka, Lale Zuber, upamćen i kao filantrop. Vesko Pejović, na portalu „Cetinje moj grad“ piše da je 24. 11. 1922. godine, Lale Zuber napravio „Ugovor o daru“ kojim je svoje vlasništvo nad Električnom centralom na Cetinju dobrovoljno ustupio Sudu Opštine Cetinje, uz uslov: “… da on svake godine na Mitrovdan, počev od 1923. godine, u njegovo ime, kao njegovu pomoć, a po svojem nahođenju, sirotinji varoši Cetinje, razdijeli sumu od 40.000 dinara.“ Ukoliko zbog više sile ne bi došlo do propasti firme ovaj ugovor je trebao da se primjenjuje unarednih 100 godina.Nakon Drugog svjetskog rata nacionalizovana je skoro sva imovina Lala Zubera, pa i elektrana na Cetinju, tako da je i „Ugovor o daru“ usljed više sile prestao da se primjenjuje.Centrala je, kao dio crnogorske elektroprivrede, radila sve do 1963. godine, nakon čega je pretvorena u Tehnički muzej.
• IZVORI PODATAKA:
  • Vesko Pejović: www.cetinje-mojgrad.org, internet portal posvećen Cetinju, više članaka
  • Dr Radoman Jovanović: Borba za teritorijalno proširenje i međunarodno priznanje Crne Gore (1852-1878), monografija CRNA GORA, „Književne Novine“, Beograd 1976.
  • Dr Novica Rakočević: Razvitak moderne države i građanskog društva u Crnoj Gori (1878-1918), monografija CRNA GORA, „Književne Novine“, Beograd 1976.
  • dr Živko M. Andrijašević, Prof.dr Zvezdan Folić i mr Dragutin Papović : monografija 100 GODINA CRNOGORSKE ELEKTROPRIVREDE, Elektroprivreda Crne Gore, Nikšić 2010.
  • CRNOGORSKO VISOČANSTVO 1910-2010, Web site u čast jubileja – 100 godina od proglašenja Crne Gore Kraljevinom, http://www.montenegro-canada.com/articles/article/7405493/144752.htm
  • Luka I. Milunović: CRNOGORSKI KINEMATOGRAFI 1908-1914. Matica Crnogorska ljeto 2012.
  • dr Gavro Perazić i mr Radoslav Raspopović: MEĐUNARODNI UGOVORI CRNE GORE 1878-1918, „Pobjeda“, Podgorica 1992.godine

  –       Dr Đuro Batrićević: CRNOGORCI U RUSKO – JAPANSKOM RATU,

• JOŠ PAR ZANIMLJIVOSTI
• Radoje – Rade Gardašević, prvi elektroinženjer u Crnoj Gori Podsjećanje na prvu sijalicu u Crnoj Gori prilika je i za kratko podsjećanje na prvog crnogorskog elektroinženjera.Prvi crnogorski elektroinženjer bio je Radoje – Rade Gardašević, sin glasovitog junaka, barjaktara Šćepana Gojkova Gardaševića.Dr Đuro Batrićević u djelu „Crnogorci u rusko – japanskom ratu“ piše da je Rade rođen „najvjerovatnije“ 1880.godine. Osnovnu i srednju školu je završio na Cetinju. Po nalogu Knjaza Nikole upućen je na školovanje u Petrograd gdje je završio elektrotehnički fakultet.

  Po izbijanju rusko-japanskog rata, 1904-1905. godine, Rade se „među prvim dobrovoljcima, javio da u njemu uzme učešća“. Po završetku ovog rata ostao je neko vrijeme u Rusiji, a u Crnu Goru se vratio 1912. godine neposredno pred Prvi balkanski rat.

  Po izbijanju Prvog balkanskog rata kralj Nikola je predložio Radu Gardaševiću da ostane u njegovom Glavnom štabu, piše Batrićević. „Međutim, ovaj nemirni i temperamentni ratnik kraljev predlog nije prihvatio, dodajući da mu je mjesto u prvim borbenim redovima.“ Uputio se na skadatrski front i prilikom juriša na utvrđeni Taraboš, 1912.godine, poginuo „u posljednjem jurišu na pogled Skadra.“

• Koncesije za izgradnju hidroelektrana na Morači
• Posebnim zakonima o koncesiji, donesenim 24. aprila 1911. godine, Antu Deškoviću, inženjeru sa Brača, date su koncesije za podizanje hidroelektrana na rijeci Morači, o čemu će se opširnije pisati u jednom od narednih članaka.Prvim zakonom mu je data izgradnja „jedne hidroelektrične centrale na rijeci Morači, u blizini moračkog Manastira.“ Zakonom je precizirano: „U ovoj hidroelektričnoj centrali proizvodiće se od 40.000 do 90.000, a i više, konjskih snaga, a za tu će svrhu povlasničar uložiti kapital od 4 do 5 miliona perpera.“Drugim zakonom mu je dodijeljena izgradnja centrale na rijeci Morači kod Donje Gorice u Podgorici. Kapacitet ove centrale je bio 2.000 do 3.000 konjskih snaga, a u njenu izgradnju je trebao da uloži 1,5 do 2 miliona perpera.
• PS:(Objavljeno u časopisu POGLED br 19., izadavač Inženjerska komora CG, januar 2017. godine)
• IZ BIOGRAFIJE VELIZARA RADONJIĆA
• VelizarRadonjić, rođen 1952 godine, novinar u penziji. Živi u Podgorici, Crna Gora.Radni vijek proveo u građevinarstvu radeći na raznim poslovima, pored ostalog i: novinara i urednika listova nekadašnjih građevinskih kompanija, tržišne promocije, administrativnim poslovima…

  Piše kolumne i blogove. Ima stalnu rubriku “Arhiv” u časopisu POGLED koji izdaje Inženjerska komora CG. Piše aforizme, kratke price, satirične komentare.

  Prilog pripremio i likovno opremio: Vesko Pejović