Cetinje :: Moj grad

O izložbi fotografija “Ruralnost, rod, siromaštvo”

Posted on 21. Feb, 2017 by Vesko Pejović in Iz kulture

U prostorijama Matice crnogorske, Njegoševa br. 100, na Cetinju, u neđelju, 19. februara 2017. u 12 sati, otvorena je izložba fotografija Tamare Martinović “Ruralnost, rod, siromaštvo”. Posmatrajući kroz objektiv, pejzaž, razne detalje a posebno težak život u prvom redu žena u nekoliko crnogorskih sela, koji izmiče našim pogledima, Tamara je sa 20 izloženih fotosa (koji govore više od riječi), poručila  da ova tema zaslužuje mnogo veću pažnju društva …Prisutne je u ime Matice crnogorske pozdravio Vesko Pejović osvrnuvši se kratko na ovaj projekat a nakon briljantnog izvođenja  fantazije Edvarda Molenhauera “Infant Paganini” profesorice violine Ivane Majić Kaluđerović, o izložbi je veoma nadahnuto govorila Prof. dr Aleksandra Nikčević Batrićević:

–Fotografije Tamare Martinović pružaju uvid u poseban svijet: svijet često zapostavljan, nerijetko zaboravljen, svijet o kojem se rijetko govori. Ove fotografije predstavljaju poseban prelaz u taj svijet, specifičan fizički i misaoni prostor u koji nas Tamara svojim zanosnim talentom uvodi: u svijet ruralne Crne Gore, teške, bremenite mukom, divlje, ali i lijepe, Crne Gore u kojoj je najljepši ukras žena, pogurena i utonula u sopstvenu brigu, ali svoja, dostojanstvena, nedodirljiva, velikodušna…

Ruralnu Crnu Goru, tešku i siromašnu, krasi takva čarobnica koja će pred slučajnim prolaznikom ispraviti od silnoga bremena pognuta leđa i ispružiti ruku nudeći jabuku, jedru i čistu, simbol darežljivosti i činjenice da crnogorska čarobnica i u najvećoj nemaštini odvaja i dijeli, prepoznaje drugoga i njegove potrebe, razumije sve niti koje su se među ljudima pokidale, a koje trebaponovo spajati uz puno ljubavi i razumijevanja.

Tamara nas uvodi u različite prostore, briše granicu između onoga što je privatno i javno u ovom segmentu crnogorskog života. Ona na veličanstven način razbija okvire i predrasude, preispituje stereotipe i slaže sopstvene mozaike, u ljubavi, strpljenju i vjeri da će ljepša strana svijeta ipak prevagnuti. Ona bira lica i objekte kojima daje posebno mjesto, kako bi nas opomenula na život i trajanje koje zaboravljamo, a prema kome treba da pružimo ruku kako bismo što bolje spoznali sebe u kompendijumu života koji nas bukom odvlači od onoga što je suštinsko u čovjeku, onoga što smo bili u vremenu prošlom – bolji ljudi u težim vremenima. I onoga što je suštinsko u ženi koja se bori da od životne tegobnosti izgradi veličanstvenu pjesmu, koja će, umjesto nenapisanih stranica u svakovrsnim istorijama i studijama, ostati kao svjedočanostvo o postojanju koje produžava život, pogleda uperenog prema budućnosti, dok na leđima nosi teret stare crnogorske kamene kuće, gladi, mrtve čeljadi i zaborava, koji najviše zaboli.

Fotografije Tamare Martinović će sa sigurnošću ovaj zaborav zauvijek potisnuti, kroz niz fragmenata koji u oku posmatrača ostaju kao dio nezaboravne mape koju sputavaju okviri, do sada diktirani tradicionalističkim i stereotipnim kodovima, iz kojih proizilazi da se Tamarino viđenje ruralne, tegobne i ženske Crne Gore, uklapa u jedno, iako ne samo jedno, viđenje Susan Sontag o fotografiji uopšte. U knjizi Eseji o fotografiji Susan Sontag piše:

,,Snaga fotografije je i u tome što stalno drži otvorenu mogućnost ispitivanja trenutaka koji se u normalnom vremenskom toku odmah zamenjuje drugima. Ovo zamrzavanje vremena – smela, oštra zaustavljenost svake fotografije – proizvela je nove i obuvatnije kanone lepote. Ali istine koje se mogu prikazati u izvojenom trenutku, koliko god značajne ili odlučujuće bile, nalaze se u vrlo tesnoj vezi sa potrebana razumevanja.“[1]

Tamarine fotografije ispituju trenutke, zamrzavaju živote, ostavljajući tako prostor za suptilnu analizu, koja preispituje naše do sada prihvaćene spoznaje. Tamarine fotografije su, ako ih sagledamo iz ugla koji pominje Sontag, povod za jači i uporniji aktivizam, od bilo koje ispisane riječi. Ali samo ako se zagledamo i iz kompendijuma života izdvojimo trenutak za duboko promišljanje.

Ovom prilikom želim da naglasim da su fotografije Tamare Martinović nastale u okviru projekta koji je Crnogorska asocijacija za američke studije ,,dr Biljana Milatović“, koja svoje sjedište ima u Nikšiću, na Filološkom fakultetu, realizovala u saradnji sa CELAPOM iz Beograda. Ovo nije prvi projekat koji sa njima realizujemo, ali jeste prvi u koji je uključena Tamara Martinović kojoj je za veliki dio posla ukazano povjerenje, a koje je, kao što možete vidjete iz fotografija koje su izložene u Matici crnogorskoj na Cetinju, sasvim opravdala.

Ovo je izbor iz velikog broja fotografija koje je Tamara tom prilikom napravila. Iako mi je više puta naglasila da u predstavljanju njenog djela naglasim da je utegobnosti izgradi veličanstvenu pjesmu, koja će, umjesto nenapisanih stranica u svakovrsnim istorijama i studijama, ostati kao svjedočanostvo o postojanju koje produžava život, pogleda uperenog prema budućnosti, dok na leđima nosi teret stare crnogorske kamene kuće, gladi, mrtve čeljadi i zaborava, koji najviše zaboli.

Fotografije Tamare Martinović će sa sigurnošću ovaj zaborav zauvijek potisnuti, kroz niz fragmenata koji u oku posmatrača ostaju kao dio nezaboravne mape koju sputavaju okviri, do sada diktirani tradicionalističkim i stereotipnim kodovima, iz kojih proizilazi da se Tamarino viđenje ruralne, tegobne i ženske Crne Gore, uklapa u jedno, iako ne samo jedno, viđenje Susan Sontag o fotografiji uopšte. U knjizi Eseji o fotografiji Susan Sontag piše:

,,Snaga fotografije je i u tome što stalno drži otvorenu mogućnost ispitivanja trenutaka koji se u normalnom vremenskom toku odmah zamenjuje drugima. Ovo zamrzavanje vremena – smela, oštra zaustavljenost svake fotografije – proizvela je nove i obuvatnije kanone lepote. Ali istine koje se mogu prikazati u izvojenom trenutku, koliko god značajne ili odlučujuće bile, nalaze se u vrlo tesnoj vezi sa potrebana razumevanja.“[1]

Tamarine fotografije ispituju trenutke, zamrzavaju živote, ostavljajući tako prostor za suptilnu analizu, koja preispituje naše do sada prihvaćene spoznaje. Tamarine fotografije su, ako ih sagledamo iz ugla koji pominje Sontag, povod za jači i uporniji aktivizam, od bilo koje ispisane riječi. Ali samo ako se zagledamo i iz kompendijuma života izdvojimo trenutak za duboko promišljanje.

Ovom prilikom želim da naglasim da su fotografije Tamare Martinović nastale u okviru projekta koji je Crnogorska asocijacija za američke studije ,,dr Biljana Milatović“, koja svoje sjedište ima u Nikšiću, na Filološkom fakultetu, realizovala u saradnji sa CELAPOM iz Beograda. Ovo nije prvi projekat koji sa njima realizujemo, ali jeste prvi u koji je uključena Tamara Martinović kojoj je za veliki dio posla ukazano povjerenje, a koje je, kao što možete vidjete iz fotografija koje su izložene u Matici crnogorskoj na Cetinju, sasvim opravdala. Ovo je izbor iz  pitanju amatersko bavljenje fotografijom (Tamara je profesorka engleskog jezika i književnosti), sigurna sam da će oni koji ove fotografije budu vidjeli riječ ‘amaterski’ prihvatiti sa određenom rezervom jer Tamara je svoj posao odradila vrhunski, sa posvećenošću koja krasi istinske profesionalce i sa ljubavlju koja se čita sa svake izložene fotografije. Ovo je prvi zadatak oko koga smo se nas dvije našle, a biće ih još u budućnosti, sasvim sam sigurna.

Zahvaljujem se svima koji su danas došli, zahvaljujem se Matici crnogorskoj na ukazanom povjerenju i velikoj pomoći oko ove postavke, i proglašavam ovu izložbu otvorenom.

[1] Susan Sontag, Eseji o fotografiji, radionica SIC, Beograd 1982, str. 95.

Na kraju programa, autorka izložbe se zahvalila Matici crnogorskoj i Vesku Pejoviću kao i prisutnima što su po veoma lošem vremenu došli da uveličaju ovaj kulturni događaj. 

ZA ČITAOCE SAJTA CETINJE MOJ GRAD TAMARA JE IZJAVILA:

-Još od školskih dana zanimale su me razne vrste umjetnosti, među njima i fotografija.  Dok sam studirala, kupila sam prvi obični digitalni fotoaparat i od tada je želja za osvajanjem svijeta kroz objektiv iz godine u godinu rasla. Zamrznut trenutak vječnosti ima posebnu sentimentalnu vrijednost. Prije osam mjeseci sam najzad kupila prvu ozbiljniju opremu i počela da učim i otkrivam ljepote svega što se krije iza jedne fotografije. Tek sam, takoreći, zakoračila u tom pravcu, a rad na ovom projektu i saradnja sa divnim ljudima koji su bili uključeni u cijelu priču dodatan su mi podstrek.

Do mog učešća u ovom projektu došlo je zahvaljujući saradnji sa profesorkom sa fakulteta, Aleksandrom Nikčević-Batrićević, koja mi je ukazala povjerenje i pružila priliku da se izrazim kada je ova tema u pitanju. Kada me je Aleksandra pozvala i ponudila mi ušće u projektu moj Facebook profil je bio preplavljen najnovijim fotografijama koje sam u zanosu pravila i to mi se činilo kao logičan razlog angažovanja. Međutim, kada smo se vidjele, saznala sam da je ključnu ulogu, zapravo, imala jedna moja stara fotografija koju sam Aleksandri poklonila prije šest godina. Fotografija koja budi jako lijepa sjećanja… Dakle, ona i ta Aleksandrina osobina da ostaje u životima starih studenata i zadržava ih u svom su male srećne okolnosti koje su napravile nešto lijepo.

Kada sam čula temu projekta, gotovo bez razmišljanja sam pristala. Veoma mi je drago zbog toga. Mada sam isprva bila skeptična zbog svog umijeća, srećna sam što sam ipak bila dio svega i što su baš projekat i jedna životna tema bili prvo na čemu sam radila.

Zalaženje u ove predjele naše zemlje za mene je uvijek zadovoljstvo, ali ovog puta osjećaj je bio poseban jer su se tražila posebna mjesta, posebni detalji, posebni ljudi. Mislila sam da će biti najteže doći do ljudi, jer je mjesta i detalje, u mojoj glavi, bilo jednostavnije dokumentovati. Nadam se da sam uspjela da prenesem makar djelić životne atmosfere kroz njih. Ali ono u čemu sam zaista uživala i što me je osvijestilo bio je taj kontakt sa ljudima. Ljudima koji nijesu navikli na tako česte putnike namjernike, pa možda jednim dijelom i zbog toga – jednim malim dijelom samo zbog toga – dočekuju iste na vrlo interesantan, jako lijep, veseo i topao način. Iza oskudice onoga što nude krije se čitavo bogatstvo životnih priča koje nesebično dijele u momentima škljockanja fotoaparata. Tako upravo daju i sve što imaju. Odnosno nemaju. Na kraju se, uz pozdrav, oni Vama zahvaljuju. I pozivaju Vas da opet dođete. Nenajavljeni, zašto da ne?… Voljela bih da nas je više takvih.

Mnogo je načina na koje se može predstaviti ova tema – od najsurovijih prizora bola i nemaštine, do zabačenih predjela obavijenih teškim uslovima života. Ja sam se vodila nekom sredinom i pokušala na lijep način da odgovorim na zadatak, uključivši i pejzaž i detalj i portret. Nijesam iznijela ono najgore stanje, ali vjerujem da svaka fotografija priča priču i nudi goli život. Trudila sam se da to budu različiti predjeli Crne Gore ne bih li zadovoljila kriterijum raznovrsnosti koji sam sebi postavila. Onda sam, došavši na sve te lokacije, prepustila prizorima pred sobom da me kupe čistotom svoje ubogosti. Nije im bilo teško.

Prvo izlaganje ovih fotografija bilo je u Podgorici u Američkom uglu, a zatim i na Cetinju u prostorijama Matice crnogorske. Posebno mi je drago što sam imala tu mogućnost da izlažem tamo i malo široj publici, u prijestonici kulture, dam osvrt na ovu temu. Saradnja sa ljudima koji su učestvovali u organizaciji svega i doprinijeli samom otvaranju izložbe bila je jedno divno iskustvo.

IZ BIOGRAFIJE TAMARE MARTINOVIĆ

Tamara Martinović rođena je 1985. u Ljubljani. Odrasla je u Podgorici, đe se i školovala. Završila je engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i radi u Kembridž centru u Podgorici.

Još od malena je počela pokazivati interesovanje i smisao za više vrsta umjetnosti, od kojih se u njoj najduže zadržala ljubav prema fotografiji.

Fotografija su trenuci, život i san, pričanje priče…

To je ono što Tamara pokušava da zabilježi.

Projekat Ruralnost, rod, siromaštvo prvi je na kom je radila i pružio joj je, pored zadovoljstva, priliku da mnogo i nauči, kako o samoj fotografiji, tako i o svemu što je fotografisala.

PS:

Izložba će biti otvorena do 28. 02.2017. godine

Vesko Pejović