Poezija i tragika Pavla Đonovića

Posted on 11. Aug, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

U poneđeljak, 08. avgusta 2016. godine, u prelijepom ambijentu dvorišta Biljarde, pred velikim brojem Cetinjana i ljubitelja poezije održano je književno veče posvećeno Pavlu Đonoviću u okviru kojeg je predstavljena i skoro objavljena knjiga Đonovićevih sabranih pjesama “Zbog jedne krive kletve”.

U ime organizatora prisutnima se obratio Pavle Pejović, direktor Narodnog muzeja Crne Gore a o književnom stvaralaštvu Pavla Đonovića govorili su: Boško Mijanović, Mladen Lompar i Ethem Mandić dok je stihove čitao Slobodan Marunović.

IZ BIOGRAFIJE PAVLA ĐONOVIĆA

Književnik Pavle Đonović ( 1934. – 2002.), ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi.

Objavio je tri zbirke poezije. Prvu zbirku, „Umrli šetač“, objavo je 1956. godine, kao student druge godine Filozofskog fakulteta u Beogradu, na kome je diplomirao 1959. godine. „Ružni bogovi“, su izašli iz štampe 1962. godine, kada je bio profesor Cetinjske gimnazije.

Zbirka „Mornarske elegije“ je objavljena 1968.godine. U trenutku objavljivanja ove zbirke, nalazi se na mjestu kustosa u Njegoševom muzeju na Cetinju, gdje će sa prekidom od tri godine (bio je sekretar Jugoslovenskog odbora za izgradnju Njegoševo mauzoleja na Lovćenu), provesti ostatak radnog vijeka. U penziju je otišao sa dužnosti dugogodišnjeg direktora Njegoševog muzeja.

Pripremio je knjigu crnogorskog narodnog humora pod nazivom „Dim u dim“. Prva knjiga je štampana u okviru biblioteke „Luča“, Grafičkog zavoda iz Titograda. Doživjela je još tri izdanja i tiraž od preko 20.000 primjeraka.

Godine 2001., izašla je iz štampe knjiga „Drače“, kako priređivač ove knjige kaže, prva ove vrste kod nas, i predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu“.

Objavio je i brojne stručne radove, prikaze, reportaže i dr. Pisao je i televizijska scenarija ili bio konsultant na njima.

Bio je aktivan član više strukovnih udruženja i saveza: Udruženja književnika Crne Gore, Saveza pisaca Jugoslavije, Saveza društava muzejskih radnika Jugoslavije, Udruženja folklorista Jugoslavije, Saveza novinara Jugoslavije i drugih.

Dobitnik je i više nagrada i priznanja, među kojima i Ordena rada sa zlatnim vijencem, Nagrade za životno djelo, na Danima humora i satire, održanim u Danilovgradu 2001. godine. Posthumno mu je dodijeljena Povelja „Ivan Crnojević“.

RIJEČ AKADEMIKA PAVLA PEJOVIĆA:

Uvažena gospođo Sonja, dame i gospodo, prijatelji i poštovaoci porodice Đonović,

Hvala vam što ste došli da se ove večeri podsjetimo na Pavla Đonovića, pjesnika, prijatelja i sugrađanina a nadasve tragičnog čovjeka . Postoje ljudi koji svojim življenjem i bitisanjem u određenom prostoru daju tom prostoru poseban imidž i u njemu postaju hodajuće legende. Pavle, iako ga više nema među nama, ostao je legenda za sva vremena, ali nam fali njegova duhovnost, boemstvo i vrcavost duha. Fali nam sve ono što je nesebično kao uman čovjek značio i darivao ovom gradu.

On je pjesnik koji je još u mladosti naslutio svoju tragiku, znajući dobro da su poezija i tragika sestre bliznakinje.

Ovo je veče omaž i njegovim talentovanim sinovima koji su svojim djelima ostavili mogućnost da naslućujemo gdje bi bili njihovi dosezi.

Sudbina je bila neumoljiva a život surov. Neke su se krive kletve obistinile. Ostala su djela kao trajno podsjećanje na tragiku pjesnika i prerano izgubljene mladosti njegovih sinova. A ova knjiga, koju promovišemo, ostaje besmrtni trag o njemu i njima.

Profesor matematike, publicista i nekadašnji presjednik grada Cetinja Boško Mijanović je govorio o stvaralaštvu Pavla Đonovića, ali i evocirao uspomene na zajedničko druženje tokom učeničkih i studentskih dana:

PAVLE ĐONOVIĆ, moj drug

-Ove godine se navršava šezdeset godina od izlaska iz štampe prve zbirke pjesama Pavla Đonovića “Umrli šetač”, čije su pjesme sastavni dio knjige koju večeras predstavljamo. Doznavši da ću i ja biti dio ove svečanosti, moje su misli često lutale proteklih dana kroz vrijeme Pavlova i moga đačkog i studentskog doba, otkrivajući i izoštravajući slike i događaje koji se na njega odnose. Pokušaću da ih i vama približim.

Doba našeg odrastanja bilo je doba nemaštine i straha, i svako slobodno vrijeme učenici su koristili na svoj način. Pavle ga je koristio u druženju sa drugovima ili, oslobodivši se realnosti, u druženju sa riječima svojih pjesama. Te riječi nijesu ostale u njemu ili kod njega, već ih je iskazivao na sastancima gimnazijske literarne sekcije. Naš drug iz mladosti Pavle Zorić, mnogo godina kasnije, sjećao se atmosfere na ovim sastancima, navodeći da je Pavle Đonović bio jedan od najaktivnijih učesnika, da bi na kraju zaključio: „Dolazilo je do oštrih reči, sukobljavale su se sujete, ambicije sudarale, ali je iznad svega postojala mladalačka žeđ za samoostvarivanjem, plemenita želja za stvaralaštvom“.

Želja za stvaralaštvom nije Pavla ostavila ni dolaskom u Beograd pedesetih godina prošloga vijeka. Ja, iako student matematike, nastavio sam druženje sa Pavlom Đonovićem, Pavlom Zorićem, studentima srpskog jezika i književnosti, i sa Danilom Kišom, studentom uporedne (svjetske) književnosti. Ubrzo u naš prijateljski krug ušao je i Milan Beli Popović iz Titograda, takođe student srpskog jezika i književnosti. Našao sam se okružen drugovima koji su imali drugačije preokupacije od mojih. Oni su ulazili u razne oblasti literature, tumačili misli iz njih, a ja sam želio da ih što bolje razumijem, jer je moj prioritetan zadatak tada bio da se bavim beskonačno malim i beskonačno velikim veličinama. Sa njima sam išao na književne večeri studenata Filozofskog fakulteta, na kojima je i Pavle Đonović čitao svoje pjesme.

Povod za naša sastajanja u kafanama (prije svih Prešernova klet) nije bilo samo piće, već se razgovaralo, između ostalog, o aktuelnim pitanjima literature, o evropskim i jugoslovenskim stvaraocima, kao i o drugim oblastima umjetničkog stvaralaštva. Sjećam se večeri kada se razgovaralo o srpskim nadrealistima između dva svjetska rata (Dušan Matić, Marko Ristić, Aleksandar Vučo, Oskar Davičo…), o njihovom pjesničkom jeziku i formi pjesme. I nekom drugom prilikom u kafani pisali smo „pjesmu“. Na jednom papiru svaki od nas je redom napisao rečenicu o zadatom pojmu, ponavljajući postupak još jedanput. Moji drugovi, mijenjajući mjesta rečenicama, pokušavali su da ova „nadrealistička tvorevina“ od desetak redova dobije smisao.

U to vrijeme u našim razgovorima su bile prisutne i pjesme Vaska Pope, čija je zbirka pjesama, godinu-dvije ranije, izazvala rasprave u beogradskim književnim krugovima, a zbog modernog pjesničkog izraza napravila veliki uticaj na mnoge mlađe pjesnike. U ovakvoj atmosferi novih poetskih formi i novih poetskih izraza pojavila se Pavlova zbirka pjesama “Umrli šetač”.

Te davne 1956.godine,u beogradskom književnom časopisu Savremenik, pisao je Sreten Perović o četiri nova crnogorska pjesnika, među kojima je i Pavle Đonović. Sjetio sam se da sam tada čitao Perovićev prikaz, te sam potražio časopis kako bih vam iznio neke akcente iz njega. Na samom početku Sreten Perović kaže da su ovi pjesnici formirali „svoj poetski lik u prelomnim godinama za našu (crnogorsku –pr. BM) literaturu, kada su opšte teme potiskivane u zadnji plan, kada su se pisci okrenuli sebi, svojim unutrašnjim zbivanjima. Na jednom mjestu se nalaze i konstatacije o nekim pjesmama iz zbirke Pavla Đonovića:

“Pjesme koje se izdvajaju svojim kvalitetom i govore u prilog talentovanosti svoga autora, nijesu samo iz zavičaja. Tu je, prije svega, Treći čin, teška optužba gradske otuđenosti, pa ljubavni akvarel Te noći, i najzad najuspjelija slika povezanosti sa tradicijom borbe za slobodu ognjišta i duha, Hajdučka zakletva. U ovoj pjesmi Đonović je uspio da sažme vrijednosti života preko žrtve i samoodricanja u čašu žuči i meda koju je nužno iskapiti do dna. Najviše od svih je obratio pažnu na sukob koji nastaje u čovjeku, naviknutom na planinski zavičajni mir, kada postaje neprimijetni insekt u košnici velegrada. Tu su, po pjesniku, krila otstranjena, uklonjena; čovjek je opsjednut i opterećen, smanjen i skoro bez slobode. To osjećanje velegradske tegobe potencira želju za povratkom u djetinstvo, u roditeljski dom, u patrijarhalnu porodičnu atmosferu koja je sadržala u sebi tihu poeziju spokojstva, prostranstva, u dostojanstvenom prirodnom dekoru.“

Kao učenici gimnazije bili smo u obavezi da analiziramo poemu bosanskog pjesnika Skendera Kulenovića “Stojanka majka knežopoljka”. Sliku opustjele Kozare dugo vremena nosili smo u sebi. Podstaknut ovom poemom Pavle Đonović je, u prvim godinama studija, napisao pjesmu Kozara. Ali on je na sasvim drugačiji način pisao ovu pjesmu. I da nema naslov, čitalac bi u noj pronašao krvave dane rata. Pjesma obiluje skrivenim značenjima (simbolima) i asocijacijama. Sve je u njoj crveno od krvi: i vukovi koji se u krvi dave, i ptice koje postaju krvave zvijezde, i rijeka (krvava vena) koja odnosi proljeće. Čitava priroda je ispunjena krvlju, jer:

Krvave suze s neba kaplju

Pocrvenješe od krvi stabla

Osušiše se začas nabujale grane

Krvlju zamirisa cvijeće

Čitajući pjesmu Nikad više, iz zbirke Ružni bogovi, moje misli su se okrenule prema pjesmi “Gavran” Edgara Poa, a sve zbog toga što je Pavle Đonović na tri mjesta upotrijebio pripjev nikad više, koji se u Poovoj pjesmi nalazi poslije najvećeg broja strofa. Nikakvih drugih podudarnosti nijesam pronašao. Koja su estetsko-književna strujanja uticala na poeziju Pavla Đonovića, o tome mogu da govore istoričari književnosti. Baš sada, kada se nalazimo na ovom mjestu, želim da kažem da su i za mnoge Njegoševe misli izražene u stihovima pronađene paralele i podudarnosti u literarnim izvorima koji su bili njemu dostupni. Njegoševa poznavanja platoničarskih i srodnih učenja, antičkih opisa kosmosa i vizionarskih putovanja u pjesništvu ruskih autora iz XVIII vijeka, kao i novijeg vizionarskog i metafizičkog pjesništva – o čemu je pisao Miron Flašar, doprinijela su da Njegoš „oblikuje“ poetsko-kosmički sistem u Luči mikrokozma.

Nešto ću da kažem i o strukturi ciklusa Noćas su me pohodili mrtvi. Nije slučajnost što on sadrži sedam pjesama – sedam snova. Stari narodi su dali broju 7 mistićno značenje – čovjekova duša, koja živi u materijalnoj prirodi udaljena je za sedam nivoa od božanskog svijeta. Broju sedam data su mnoga simbolična značenja koja ovdje neću navoditi. No, čitajući pjesme ovog ciklusa nijesam se mogao oteti utisku da se on može uporediti sa sedmokrakim svijećnjakom. Svaka od šest svijeća određuje neko čovjekovo Ja, kako se navodi u Kabali, a sedma, koja se nalazi između njih simbolizuje bozansku iskru (besmrtni plamen). U četvrtoj pjesmi, koja se nalazi u sredini ciklusa, kao da se ta božanska iskra pojavila u cvjetnim livadama sreće.

Ovim pjesmama, o kojima smo govorili, Pavle Đonović je zaokruži svoj poetski izraz.“A pjesnikov je zadatak da nađe, da izmisli, onaj naročiti jezik koji će jedini biti u stanju da izrazi njegovu ličnost i njegova osjećanja”, pisao je Edmund Vilson, američki književni kritičar i esejista XX vijeka.Na kraju da nešto kažem o stihovima upućenim meni.

Jednog ljeta, kao student, boravio sam neko vrijeme na selu. Od Pavla, koji se nalazio van Cetinja, dobijem pismo.

Čitam adresu:

Boško Mijanović, moj drug / selo Trnjine – zaseok Krug / Nikola mu se zove tata / Zadnja pošta Cucka Bata.

Napisao je tada Pavle da sam mu drug, što i ja sada činim u naslovu ovog teksta:

PavleĐonović, mojdrug.

Na Cetinju, jula 2016. godine

Mladen Lompar, jedan od najboljih crnogorskih likovnih kritičara i pjesnika, …, autor predgovora pod nazivom “Ako ima pakla, prsla su mu vrata” (za zbirku sabranih pjesama “Zbog jedne krive kletve”) analizirao je tri zbirke Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije iz kojih su uzete pjesme za ovo izdanje.

RIJEČ MLADENA LOMPARA

Ako ima pakla, prsla su mu vrata

–Pavle Đonović je objavio tri zbirke pjesama Umrli Šetač 1956. u izdanju cetinjske Narodne knjige (edicija Poezija mladih), Ružni bogovi, šest godina potom kod cetinjskog Oboda, i treću Mornarske elegije, opet šest godina potom, takođe u Obodu (Biblioteka savremeni stihovi).

Prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.

I rimovanoj poeziji.

Đonovićevi stihovi te najranije faze se preobraćaju iz tradicionalizma u moderan, lapidarian iskaz. U tom smislu, najupečatljivija je pjesma Gavran, sa nastasijevićevskim štimungom i kompleksnom vizijom ozloglašene ptice na kućnom šljemenu.

GAVRAN

Nad šumom gavran uzletio

Šuma ježi

Smrt u šumi

Na kuću je gavran pao

Kuća tuži

Iskopana

Nad selom je zagraktao

Selo plače

Kuku nama

Tako upečatljiva zloslutnost svoju likovnu izrecivost ima u Lubardinoj slici Na kuću ti gavran pao.

Sličnu sažetost Đonović postiže i u ljubavnoj pjesmi bez naslova:

* * *

Te noći

triput je svlačila svoju košulju

Te noći

triput je zaspala zimskim snom

Te noći

triput je budilo nešto jače od proljeća

Te noći

ona je bila školjka koja se

triput rasklapala i sklapala

Neobično je da se Đonović ne ponavlja u sličnom ljubavnom naboju često: kao da se emocionalno potroši i onda čeka neki novi pjesnički ciklus ili novi ljubavni zanos.

S druge strane, i ljubav prema Crnoj Gori doživljava na, reklo bi se, jednostavan način. U njoj je Čovjek, Šuma, I nebo, I rijeka, I more, I vazduh

Kamen

I ništa više, jer to je dovoljno, dosta i lijepo, kako je govorio jednim sasvim drugim povodom Milo Milunović. Na ove se nadovezuju isto tako amblematični stihovi:

Ona je mirna i tiha kao ikona

Sa bezubim ustima pokupljenim

U nešto neizgovoreno

I sa pećinastim očima

Spremnim na plač

U toj slici doživljene su sve dostojanstvene Crnogorke, sve majke, Vuškovićeve Tužbarice Ćetne, Berkuljanove Udovice, Toškovićeva Žena u korotu… sve žene kroz naš istorijski lik.

Ovi, gotovo epiloški, stihovi Umrlog šetača zatvaraju krug Đonovićeve poezije sazrijevanja, i njegove mogućnosti.

Već u uvodnom ljubavnom spletu Ružnih bogova očigledna je svojevrsna tajnovitost, mjestimično i kao ironičan odraz zakopčane priče. Pjesnikovo srce, uzdrhtalo pred pomamom ljubavi, pulsira samo nagovještajima, već u početku pokazujući pravo na čuvanje ljepote privatnosti. Toga prava pjesnik se neće odreći, ostaće sakriven u prostranstvu ljubavne slutnje.

Mada se trudi da svoju tajnu što bezbjednije ostavi u asocijativnim stihovima, uvijek ostaje neka kopča, ključaonica za radoznalog… Uspavanka jednog sjećanja otuda završava asocijativnim naklonom ljubavnom činu:

Silazio sam u tvoj do

I ti si se pela na moje brdo

Sve u jednoj prijatnoj igri

Koju smo krali od života i smrti

Igri

S brda – s dola.

Tom tajnovitošću nije ostvarivao samo svoje pravo već i pravo čitaoca da se bogati na račun njegove tajne. I ma koliko uživao u tom svijetu pjesnik ga na određeni način otkriva i bježi od njega, kao od zabranjene ljubavi i ljubavnog grijeha.

Mornarske elegije objavio je 1968. godine, dok je śedio u Biljardi kao mladi kustos Njegoševog muzeja, što mora imati značaja za njeno nastajanje. Na određeni način, Biljarda je probudila u Đonoviću usnulog pjesnika, i obavezu koju je nosio od beogradskih studentskih temelja. Pritom, ne treba zaboraviti i činjenicu da se tada često družio sa boemskim krugovima oko Prešernove kleti, đe su “zasijedali” ne samo pjesnici, već i drugi nosioci beogradskog kulturnog razvoja.

U uvodnoj pjesmi Dnevnik proljeća, utemeljena je elegičnost ove knjige, a u sljedećoj, Mornar gleda galeba, još uvijek je očigledna veza sa tradicionalističkom poezijom.

Ipak, u prološkim pjesmama dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo.

U tom ciklusu nastaje i gasi se pjesnikovo ushićenje sa kriptičnim formulama, koji se mjestimično dešifruju pomoću biografskih podataka. Takva je Tajna pjesma, koja završava stihovima:

Kad zaljuljaš tijelo svoje u nehatu

Kada nehatno zaljuljaš brod

Očima svojim

Koje me tjeraju na igru na radost na smijeh

Tada poludi moj brod

Tada umiru besmrtni

Prikriti svijetu ljepote tvojih zaliva

Tvojih luka

Bio bi pakao

Bilo bi grijeh.

A onda opet taj niz nastavlja stihovima Mornar i tuđa luka:

Bježim od sidra u radost za jednu noć

Ovo je tuđa luka

Ovo je tuđi smijeh i osmijeh

što se u očima rasteže

Konačno, za ciklus ovih ljubavnih pjesama može se kao siže uzeti stih iz Poruke sireni brodskoj:

Moraš ostati mala sakrivena žrtva

Koju ću čuvati u oblacima i srcu.

Ciklus Noćas su me pohodili mrtvi već u prvoj pjesmi ima stih koji ga simbolizuje:

Ako ima pakla prsla su mu vrata…

Tako pjesnik najavljuje „bisere” svoga pakla, umrlog niza predaka i potomaka. Nikad Pavle Đonović, čak ni bliskom okruženju, nije govorio o pobiješnjelom paklu.

Definišu ga snovi, nastali u dvanaestercu i povremeno, uglavnom, u pjesmama sa „starijom tematikom”, tradicionalistički pristup.

Na određeni način, stihove prilagođava, mijenja način iskaza…

San četvrti dolazi kao predah, drugačija, bolnija vizija, nježnost i cvjetni zasadi poslije loma lobanja, sabalja i krša bojeva u stihovima njegoševske sjenke. Uostalom, nastale su u Biljardi.

Faktura ovih stihova, ritmika i patetika, bile su karakteristike i Đonovićevog pjesničkog okruženja. Međutim, one su time čudnije, jer je sve to pjesnik već prebolio, još u Umrlom šetaču. Te inspirativne oscilacije mogu se tumačiti neprekidnim zračenjem Njegoševog djela i tematskom slojevitošću pjesama. Otuda poslije pjesme San četvrti nastavlja da problematizuje teret sopstvenog postojanja. Oživljava figure, i ma koliko primat davao precima, na čelu je neprikosnovena đevojčica koja se tek bijaše zaljubila u postojanje. I tu dolazi trenutak budnosti koji sve odnosi; i pretke i potomke.

A dalje o stihovima teške slutnje… čili moja snaga…

Ako ima pakla, prsla su mu vrata.

Cetinje, oktobar 2015. godine

Osvrt na poeziju Pavla Đonovića iznio je Ethem Mandić, saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju:

Ethem MANDIĆ

O knjizi sabranih pjesama Pavla Đonovića „Zbog jedne krive kletve”

Pavle Đonović je romantičarski pjesnik i pjesnik splina i simbolista! Ako bi se iz današnje književno-istorijske perspektive morala odrediti poetika Đonovićevog pjesništva ja bih je upravo tako nazvao, zato što se u njegovoj poeziji miješaju poetski uticaji svjetskog romantizma i modernizma. Poezija Pavla Đonovića je neobičan događaj u crnogorskoj književnosti i umjetnosti, onaj izdvojeni glas koji nas fascinira svojom neobičnošću i razlikom u odnosu na ono što su poetski trendovi u vrijeme u kojem je stvarao, makar iz današanje kritičarske perspektive posmatrano i kako je to lucidno primjetio i rekao pjesnik Mladen Lompar u predogovoru knjige sabranih pjesama Pavla Đonovića: „prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.”

Đonović se kao pjesnik ostvario u tri zbirke poezije koje su nastale u rasponu od dvanaest godina, između 1956. i 1968., Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije kada su stvarali i naši najznačajniji pjesnici poput Lesa Ivanovića, Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Žarka Đurovića, Branka Banjevića, Mila Kralja, Ratka Vujoševića, i zato nas zaista iznenađuje poetika i simbolističko-romantičarski glas Pavla Đonovića.

Čitajući zbirke poezije ne možemo da pobjegnemo od utiska da Đonović stvara jednu poeziju čiji se registar emocija i tema, te ritma i fakture kreće u rasponu od Edgara Alana Poa i Semjuela Tejlora Kolridža do Artura Remboa i Šarla Bodlera, a da je onaj uticaj usmene poezije i Njegoševe pjesničke veličine u njegovim pjesmama mnogo manje vidljiv.

Ovaj romantičarsko-simbolistički uticaj čita se prije svega u misaonom sloju i temama koje obrađuju pjesme Pavla Đonovića, prije svega u zbirci Umrli šetač, kao na primjer u pjesmama: Ime cvijeta, Bolest jesenja, Umrli šetač, Let smrti, Otrovna pjesma, Gluvonijema ljepotica, i druge pjesme, u kojima je očito da se pjesnik bodlerovski bavi propadanjem i kao Bodlera zanimaju ga bol, ružnoća, grijeh svi oni osjećaji koji ne pripadaju svakodnevnici. Naslov zbirke nas asocira na posljednje Rusoovo djelo Sanjarije samotnoga šetača, koje je „nadilazilo okvire romantizma i gotovo je preteča modernizma”, kako to veli Milivoj Solar u svojoj Povijesti svjetske književnosti.

Kad umrem

Napravite mrtvački kovčeg kao lađu

I pustite me da plovim

Po talasima

Ja volim da sam i mrtav

Na njima

A kad se oblak nadvije iznad talasa

Talasa koji će lutati

Sa mojim mrtvačkim kovčegom

Možda će jedino on

Proplakati

Kad umrem

Sahranite me na talasima

U pjesmi Amanet iz zbirke Umrli šetač Đonović stvara pjesmu koja u intertekstualnom smislu ostvaruje veze sa poezijom Artura Remboa, koji je preteča simbolizma i nadrealizma i to pjesmom Pijani brod koju je napisao sa šesnaest godina, pjesmu koja je uz neke pesme Šarla Bodlera postala najvažnije lirsko djelo francuske književnosti XIX vijeka. U pjesmi Pijani brod Rembo se identifikuje sa napuštenim brodom, brodom bez posade koji plovi egzotičnim morima i čije putovanje se završava brodolomom, što slično čini i Pavle Đonović u pjesmi Amanet sa tim što u Đonovićevoj pjesmi vidimo i neku vrstu nihilističke poetike i poetike jeze u književnosti (čuvenog unheimlich) u kojemu pjesnik želi da nakon smrti luta morima u mrtvačkom kovčegu, jer na ovom svijetu za njim nema ko zaplakati.

Tema pjesme je drevni pjesnički topos: simbolično prikazivanje života kao putovanja brodom, međutim u pjesmi Amanet Đonovića je to putovanje brodom i talasima nakon smrti, sa čime Đonović se približava romantičarskoj poetici nepoznatog i čudnovatog. Ova tema se srijeće u svjetskoj književnosti počev od Odiseje preko Sindbada moreplovca do savremenih pjesnika. Tema je prisutna naročito u romantizmu: Kolridžova Pjesma o starom mornaru, Poove priče U dubinama Melstrema i Avanture Artura Gordona Pima, Bodlerove pjesme, a intertekstualne veze sa pomenutim djelima Đonović najviše uspostavlja u zbirci Mornarske elegije i u pjesmi Mornar gleda albatrosa.

U pjesmama Gavran, Nikad više (antologijsko never more iz Poove pjesme Gavran), Đonović očito stvara u dosluhu sa poezijom Edgara Alana Poa. Njegova ljubavna i opisna poezija takođe stvara slike koje nisu petrarkističko čiste emocije ljubavi, već je i taj osjećaj na tragu romantičarsko-simbolističke poetike isticanja demonskog i čudnovatog u ljubavi i čovjeku:

Bogovi i đavoli su u isti mah živjeli u tebi

Bogovi ljepote i mali đavoli lude igre

Podrhtavaš kao rijeka

A zvjeri bijesno jure po tvojim obalama

To je jedna i čini mi se dominatna poetika u Đonovićevim pjesmama sa čim je saglasan i Mladen Lompar tvrdeći u pomenutom predgovoru da Đonovićevom poezijom „dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo”, a druga, manja zastupljena, je ona koja je nezaobilazna kod svih pjesnika i pisaca iz Crne Gore, a to je poetika kamena i Crne Gore. To su uglavnom pjesme o Crnoj Gori i egzistenciji pjesnika koji živi na crnogorskom kamenu. Ta poetika najdominatnija je u drugoj njegovoj zbirci, na primjer u pjesmama Oda kamenu, Moja zemlja i druge, koje su lirske vrste rodoljubnog karaktera i tu se njegova poezije integriše u rijeku pjesama koju spaja sudbina Crne Gore i đe prepoznajemo Đonovićeve pjesničke veze sa eliotovskom sviješću o prošlosti i tradiciji.

Tako da je Đonovićeva poezija kako bi to rekao Lompar u predgovoru i po fakturi pjesme koja je lapidarna i po senzbilitetu moderan i neobičan događaj za crnogorsku poeziju druge polovine prošloga vijeka.

NA KRAJU

Sonja Đonović, supruga Pavla Đonovića, zahvalila se posjetiocima književne večeri, organizatoru, kao i svima koji su doprinijeli da se ovo književno veče organizuje i štampa knjiga sabranih pjesama:

-Poštovani Cetinjani, poštovani prijatelji poezije i prijatelji naše porodice

Hvala što ste došli na veče posvećeno Pavlu i njegovoj poeziji, veče koje je organizovao Narodni muzej u kome je proveo gotov čitav radni vijek. Zahvaljujem se direktoru Muzeja, gospodinu Pavlu Pejoviću koji je inicirao ovo veče. Zahvalnost dugujem i upravnici Njegoševog muzeja, gospođi Isidori Kovačević, koja je uz pomoć svojih kolega sve organizovala .

Hvala Pavlovom drugu i našem prijatelju Bošku Mijanoviću, koji nas je,osim što je iznio svoje mišljenje o njegovim pjesmama,podsjetio na prošla vremena.

Zahvaljujem se gospodinu Ethemu Mandiću, mladom profesoru – saradniku u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, čije je viđenje Pavlove poezije za mene novo i interesantno.

Hvala Pavlovom prijatelju,glumcu Slobodanu Marunoviću, koji je lijepo govorio njegove pjesme.

Posebnu zahvalnost dugujem Mladenu Lomparu, koji je napisao predgovor, dao naziv knjizi i potrudio se oko svega što je trebalo, da bi ova Zbirka ugledala svjetlost dana.

No, ovo nije prvi put.

Peđa je u svom dnevniku zapisao:“ Prijatelj naše porodice, književnik,pjesnik Mladen Lompar,je sa puno ljubavi i truda doprinio da Igorov roman „Ogledalo“ bude objavljen“.

Takođe,povodom potshumno organizovane izložbe Peđinih fotografija,inspirisanih biblijskim pričama i naslovljenoj „Testament“,Mladen je za katalog napisao lijep i emotivan tekst.

Dugujem zahvalnost Ministarstvu kulture, koje je finansiralo štampanje Pavlovih sabranih pjesama.

Zahvaljujem se izdavačkoj kući „Dignitas“ sa Cetinja,kojoj je ovo treća objavljena knjiga,autora iz moje porodice.

Svima još jedno hvala.

POŠTOVANI ČITAOCI,

Riječi kojima bih pokušao da opišem ovo veče i završim prilog našao sam u pjesmi Peđe Đonovića (1967-2003) “ZVJEZDANA NOĆ” koju je napisao u Nišu, 20.07.1987. godine:

ZVJEZDANA NOĆ