Cetinje :: Moj grad

O knjizi “Dijalozi u Parizu” Tijane Živaljević

Posted on 09. Aug, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

Knjiga ,,Dijalozi u Parizu’‘, autorke Tijane Živaljević, predstavljena je cetinjskoj publici 27. jula u autentičnom ambijentu dvorišta bivšeg francuskog poslanstva zahvaljujući inicijativi i organizaciji same autorke.

Na promociji su govorile: Jasna Tatar Anđelić, profesorica francuskog jezika i književnosti i prevodilac, Slavica Perović, lingvistkinja i književnica i Milica Perišić, generalni sekretar Fondacije Petrović Njegoš i autorka.

To je bila druga po redu promocija knjige, dok je prva održana u Podgorici, 6. jula 2016. u multimedijalnoj sali KIC-a ,,Budo Tomović”.

Izdavač knjige: Gligorije Dijak. Ilustracija na korici i grafičko oblikovanje knjige: Dejan Batrićević. Autor fotografija: Đorđe Živaljević

Poštovani čitaoci, to je bio povod da sa Tijanom razgovaram o putu do knjige i da je kroz kratke ocjene književne kritike koje su se čule na ovim promocijama  preporučim vašoj pažnji.

-Na samom početku Vašeg izlaganja, rekli ste da je knjiga posvećena Vašoj pokojnoj majci, Tatjani Vušurović Živaljević, jer je imala najveći uticaj na Vaše odrastanje i formiranje tokom života na Cetinje. Možete li nam reći malo više o tome? 

-Na promociji na Cetinju, bilo je puno naših porodičnih prijatelja i bilo mi izuzetno važno da podijelim da je knjiga posvećena mami, jer, bez obzira na neoliberalno širenje trke i straha, ja ne zaboravljam djetinjstvo provedeno na Cetinje. Nekoliko njenih prijatelja mi je reklo da imam njene manire i osmijeh – drago mi je da je tako. Ona mi je svojim primjerom pokazala da elegancija nije stvar novca, već unutrašnjeg mira i poštovanja… prema materijalima, prirodi, znanju, drugome. Ja sam to nesvjesno upijala. 

-Kad ste počeli da pišete i kad je prva Vaša priča objavljena? 

Pisanje je za mene bio način da doživim svijet oko sebe i pisala sam stalno, još od osnovne škole. Skoro sam pronašla puno svesaka u potkrovlju naše kuće, ali to nisam ni sa kim dijelila. Prva moja priča je objavljena u knjizi ,,Cetinju s ljubavlju” i za nju sam dobila specijalnu nagradu, ali kako sam imala petice i iz ostalih predmeta, nikad se na taj talenat nije obraćala posebna pažnja. 

-Nakon druge godine cetinjske gimnazije, Vi nastavljate srednju školu u Mariboru, u Sloveniji. Kako je došlo do toga? 

Ja sam bila veći avanturista nego što se to od mene očekivalo i već od prve godine gimnazije nadala sam se da će iskrsnuti neka prilika da izađem van naših brda i istražim neke nove kulture. Pri kraju druge godine saznali smo za stipendiju Međunarodne Mature i sa Cetinja smo otiše Ivana Brnović i ja u Maribor, a Milica Marković u Duino, u Italiju. Sve tri smo otišle sa bogatim znanjima stranih jezika, zahvaljujući sjajnim profesoricama kao što su Radmila Kusovac, Vesna Lagator i Tatjana Zeković. 

-Rekli ste da ste knjigu napisali prvo na engleskom, pa tek onda preveli na crnogorski jezik. 

Tako je. Tokom života i rada u Parizu pričala sam sa sagovornicima koji dolaze iz Italije, Portugalije, San Marina, Francuske, Gvineje, Maroka, Vietnama i tako dalje. Kad bih zapisala nektar tog dijaloga, zapisala bih na engleskom, jer je taj jezik za mene bio vektor te međunarodne atmosfere. Kad sam se vratila u Crnu Goru rukopis sam prevela na crnogorski.  

-Tokom vaše promocije u dvorištu bivšeg francuskog poslanstva, Cetinje i Pariz su bili zajedno. Kako ste se Vi osjećali? 

Trebalo je puno hrabrosti doći do ovog trenutka, bez obzira na porodičnu situaciju, situaciju grada, države i Balkana. Jesu, Cetinje i Pariz su bili zajedno, i pomjerili smo neke granice, a neke izbrisali.

-Za kraj našeg razgovora, možete li nam reći gdje se knjiga može kupiti? 

Najlakši način je da se poruči preko sajta www.dialoguesinparis.com

O AUTORKI

Tijana Živaljević je rođena 1985. godine u Crnoj Gori, na Cetinje. Nakon dvije godine cetinjske gimnazije odlazi u Sloveniju, gdje završava međunarodnu maturu na engleskom jeziku. Tokom studija na ekonomskom fakultetu u Podgorici, zajedno sa kolegama, organizuje prvi sajam za zapošljavanje u Crnoj Gori, radi kao turistički vodič, zatim kao asistent slovenačkog ambasadora i kasnije kao provodilac za OEBS. Nakon završenih studija radi prvo kao asistent političkog direktora, a zatim kao savjetnik za ekonomiju i evropske integracije u Delegaciji Evropske unije u Podgorici. Školovanje nastavlja na univerzitetu u Nici, gdje je magistrirala makroekonomiju na francuskom jeziku. Bila je stipendista američke, slovenačke, austrijske i francuske vlade. U julu 2013. seli se u Pariz i počinje da radi u Razvojnoj banci savjeta Evrope. Tada nastaju dijalozi zapisani u ovoj knjizi. Danas živi i radi u Crnoj Gori.

KRATKI IZVODI IZ PRIKAZA KNJIGE NA PROMOCIJAMA:

-Odlomak iz recenzije Jovanke Vukanović, književne kritičarke:

,,Knjiga Tijane Živaljević „Dijalozi u Parizu“ predstavlja veliko i prijatno iznenađenje za ovdašnju, a usuđujem se reći, i za književnu praksu u širem okruženju. Iznenađenje najmanje iz dva razloga.

Prvo, na poetičkom planu: teško svodivi na određenu književnu formu, „Dijalozi“ istovremeno predstavljaju, koliko misaone, toliko i lirske medaljone, kao i kroki dramaturške scene. Sve je to krajnje svedeno u probrani leksički korpus, odnosno literarnu formu koja, iako maksimalno redukovana, otvara bezbroj perspektiva, očigledno, jednog jakog intelektualnog i filozofskog promišljanja same autorke.

Drugo, autorkini „Dijalozi“, kao njen prvi književni rukopis, lišen je svih onih poznatih početničkih stilističkih slabosti – nedosljedne i nesigurne  sistematizacije građe, kompozicione razuđenosti, nejasne ideje, tematske uopštenosti, motivske neuvjerljivosti, i slično. Naprotiv, oni se doimaju kao svekoliko iskustvo svijeta. A Pariz, u neku ruku, i jeste, ako ne čitav svijet, onda je njegov najjači epicentar. A epicentar je iz razloga što su se u njemu, još iz ranijih vjekova, ukrštala, povezivala, integrisala i sinhronizovala različita filozofska učenja, religijske ideje, umjetničke vizije, pedagoške inovacije, političke ideje, državnička iskustva. Ukratko, sudbine ljudi, poznatih i nepoznatih. Riječju, život ljudski u svojoj neobuhvatljivoj kompleksnosti, kontradiktornosti, ljepoti, astralnosti…

A sve to sročeno u nekoliko redova, u replici, u ezopovski formulisanoj misli, u jednom pitanju, u nedovršenoj rečenici, namjerno fokusiranoj na enigmu, na neuhvatljivost trenutka, na iluzornost stvarnog.”

-Odlomak iz izlaganja Jasne Tatar Anđelić, profesorice francuskog jezika i književnosti:

,,Kada smo razgovarale o promociji, Tijana mi je saopštila da neće biti onog klasičnog čitanja odlomaka knjige i meni se to svidjelo, jer se slažem sa njenim stavom da svaki čitalac treba da doživi dijaloge na svoj način,  a to uključuje i ritam njihovog čitanja.  Ja ću, ipak, dozvoliti sebi da sada narušim to pravilo i počeću čitanjem jednog dijaloga, koji određuje, eto, moj subjektivni doživljaj «Dijaloga u Parizu» :

Str.131  – Kad živiš u Crnoj Gori, ne moraš mnogo da putuješ.  – Kako to misliš?  – Pa imate puno sunca. Zar to ne cijenite? Mi koji živimo u Briselu imamo obavezu da putujemo da uhvatimo malo sunca. To nam je neophodno.  – I Crnogorci moraju da putuju. Da uhvate malo vazduha.”  Tijanini “Dijalozi” su upravo taj svježi vazduh, vazduh velikog svijeta, ali obasjan njenim unutrašnjim suncem. Crnogorskim suncem. Uz puno duhovitosti i otvorenosti duha.  Dijalozi su jednostavni, ali je njihova jednostavnost varljiva. Ona nam ostavlja prostor za razmišljanje, maštanje, tumačenje, omogućava svakom od nas da se u dijaloge uključi na sebi svojstven način.  Dijalozi su intimna forma, u skladu sa toplom atmosferom pariskog bistroa u kojem su vođeni, sa njegovim malim zbijenim stolićima, opuštenim i nasmijanim osobljem. Međutim, taj mikrokosmos je slika onog velikog šarenog svijeta koji teče bulevarima s lijeve i desne obale Sene, žuri na posao ili predavanja, obilazi Muzeje i Galerije, fotografiše se po mostovima i u kojem smo svi  makar na tren usamljeni, okrenuti sebi. Tako se i rađa ta univerzalna potreba za trenutkom iskrenosti, razmjene, potreba za bliskošću sa drugim, odakle god on dolazio.”

-Odlomak iz izlaganja Slavice Perović, lingvistkinje i književnice: 

 ,,Dijalozi u Parizu su nevelika dijaloška forma u koju je upakovan jedan blistavi grad, jedna osjetljiva i inteligentna duša i mnogo sagovornika. U knjizi grad pulsira, duša iz dijaloga u dijalog raste i sazrijeva, a sagovornici se boje da ne budu istisnuti iz teksta. Ova intrigantna, nova i provokativna knjiga svojom originalnom formom multiple naracije individualnih priča sadjenutih oko hronološke ravni poziva na čitanje i onaj suštinski dijalog pisca i čitaoca. I to na dva jezika, što je svakako kvalitet. Ali ono što je moj najsnažniji doživljaj iz ovog dinamičnog i komprimiranog prikazivanja života kroz razgovor jeste da je ovo lijep i ubjedljiv predložak za veću formu, šta god to bude. 

Tijana je već uradila najteži zadatak. Ovladala je kratkom formom.”

Vesko Pejović

 PS: Fotografije Đorđe Živaljević