Cetinje :: Moj grad

Milorad Popović, dobitnik 13 julske nagrade

Posted on 14. Jul, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

U utorak 12 jula 2016. godine predśednik Skupštine Crne Gore Darko Pajović uručio je Trinaestojulske nagrade za 2016. godinu. Godišnje nagrade su dobili – Miladin Šobić, Miorad Popović i Prof dr Igor Đurović dok je dobitnik nagrade za životno djelo Veljko Bulajić.

Gojko Kastratović, predśednik žirija čiji su članovi bili još prof. emeritus Ilija Vujošević, prof. dr Igor Lakić, mr Miomir Vojinović i prim. dr sci. med. Asim Dizdarević rekao je između ostalog da je Prof dr Igor Đurović  nagradu dobio za naučni doprinos u dizajniranju QML estrimatora, književnik Milorad Popović za roman „Čovjek bez lica“,  a kantautor  Miladin Šobić za album „Šobić”.dok je Veljko Bulajić nagradu za životno djelo dobio kao jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i crnogorskih reditelja i jedan od posljednjih velikih aktivnih evropskih reditelja.

Govor predśednika Skupštine Crne Gore Darka Pajovića

– Dragi laureati, poštovani dobitnici Trinaestojulske nagrade,

Ovim priznanjem, građani Crne Gore vam odaju čast. Današnjim činom postajete sastavni dio ne tako velike porodice posebno zaslužnih građana Crne Gore koji su svojim djelima dali doprinos koji će vječno ostati upisan u kolektivnom śećanju svih građana Crne Gore.

Kao dobitnici ove nagrade vi zaslužujete poštovanje, ali jednako preuzimate i veliku odgovornost. Odgovornost da u svom budućem radu i nadalje stvaralaštvom darujete građane Crne Gore velikim djelima, i da svoj raskošni talenat utkate u nauku, kulturu, umjetnost, sve društvene pore koje čine našu zemlju boljom i ljepšom. Kao što znate, svi mi koji Crnu Goru osjećamo svojom, volimo da kažemo da je to mala zemlja velikih ljudi.

U našoj istoriji nije nam uvijek bilo lako da priznamo kada je neko bolji od nas. Znalci politike i istorije, a i oni koji znaju naš narod, reći će da biti veliki u Crnoj Gori jeste svakako teže nego se dokazati u nekoj zaista velikoj sredini. Ovo zato što se svako djelanje u Crnoj Gori ne može ukriti, već sve što kažemo i činimo brzo i lako postaje javno, a javnost je tu da sudi. Taj sud je u vašem slučaju bio jasan i jednoglasan, prošli ste stroge testove javnosti, kao i jasne kriterijume žirija, i taj sud kaže da su prof. dr Igor Đurović, Milorad Popović i Miladin Šobić dobitnici najvećeg crnogorskog državnog priznanja. Gospodin Veljko Bulajić je uz to dobio i nagradu za životno djelo, a to je, zaista i iskreno, van svake sumnje, djelo koje će pamtiti generacije Crnogoraca, a da budemo iskreni, ne samo Crnogoraca nego svih naroda i građana koji su živjeli i koji žive na prostorima bivše Jugoslavije.

 Jugoslavije više nema, ali velikih stvaraoca u Crnoj Gori još uvijek ima, i uvijek će ih biti. Mi ćemo se ponositi vama, a vi se ponosite zemljom koja vam je ulila talenat i stvaralački kvalitet. Crna Gora vas je sačinila, a vi ste je učinili ponosnom. Stoga će vam Crna Gora zauvijek biti zahvalna.

Dragi prijatelji,

Još jednom vam od srca čestitam na nagradama koje ste danas dobili, želim vam svu sreću i uspjeh u vašem budućem stvaralaštvu, i uvjeren sam da ćete ubuduće svojim radom, trudom i zalaganjem i nadalje da činite velika djela kojima ćete ostati u srcima i sjećanjima sadašnjih i budućih generacija.

Poštovani čitaoci, u ovom prilogu kratko predstavljam Cetinjanina Milorada Popovića.

IZ BIOGRAFIJE

Milorad Popović je rođen 1957. godine u Lipi Cuckoj, Cetinje. Objavio je knjige poezije: „Sa trga glodara“, Cetinje, 1981, „So Jude“, Cetinje, 1982, „Nema više klađenja“, Podgorica, 1985, „Red se polako zavodi“, Nikšić, 1987, „Cetinjski ljetopis“, Podgorica, 1991, „Nesigurna zemlja“, Cetinje, 2005, i „Raskršća“, Cetinje, 2008, te knjige eseja: „Mali narod i nacionalizam“, Cetinje, 1997, „Crnogorsko pitanje“, Ulcinj, 1999, „Podijeljena nacija“, Podgorica, 2010, i „Njegoš i crnogorska nacija”, Cetinje, 2011, „Njegoševo nasljeđe“, Cetinje-Podgorica, 2013. Autor je dva romana: ,,Karnera“, Zagreb-Cetinje, 2012, u izdanju Frakture i OKF-a, za koji je 2013. godine dobio nagradu Meša Selimović u Tuzli i “Čovjek bez lica” za koji je  dobio respektabilno priznanje  Trinaestojulsku nagradu Crne Gore za 2016. godinu. Djela su mu preveđena na desetak stranih jezika. Dopisni je član Evropske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu a trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i direktor Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinje, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti i časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.

O tome što je presudno uticalo na njega da pođe ovim putem kaže:

– Teško je cjelovito predstaviti cijeli splet okolnosti, slučaja, ograničenja, ali i možda i nekih neočekivanih srećnih slučaja koji su oblikovali jednog tipičnog provincijskog autsajdera sa nekim tipičnim mladenačkim tlapnjama, zavjereničkim planovima i određenim prezirom prema društvenim normama, etabliranoj umjetnosti, nacionalnim prvacima, itd. Ali, čovjek jedno sanja a drugo mu se dešava. Na mene je presudno uticao taj cetinjski krug mladih intelektualaca koji su imali neke prevratničke ideje. I mene je taj otkrivalački eros iz jedne tipične solipstističke pozicije takozvanog dekadentnog pjesnika uvukao u centar rasprava o političkim, kulturnim i nacionalnim pitanjima. Dakle, umnogome postao sam dio onog socijalnog miljea koji sam u mladosti prezirao ili barem prema njima pokazivao sumnjičavost. Jednu pjesmu iz tog perioda završavam stihom: “O, sramno doba srednjovječnih”. Dakle, danas bih mogao reći da sam na neki način izdao ta moja krajnje anarhistička, pa i nihilisticka opredjeljenja, ali ipak, vjerujem da sam ostao vjeran onim principima časti i prijateljstva koji su bili uvriježeni među mojim drugovima, takozvanim žestokim momcima, skromnog socijalnog porijekla i nejasne budućnosti.

U romanu “Čovjek bez lica” želio sam da kroz ljudske sudbine ocrtam strašne kontroverze Crne Gore u potonjih 100 godina. U nas je moguće da se čovjek rodi 1912. i nikada ne mrdne sa rodnog mjesta a da, ako ga zdravlje i sreća posluže, doživi 2007. godinu, i na svom kućnom pragu dočeka vas sa pričom da je u svom vijeku živio u osam država. To je situacija moguća samo u okvirima latinoameričke literature. Ovdje je to realnost. Crnogorska realnost fantastičnija je od magijskog realizma Gabrijela Garsije Markesa. Plodan je to, ali i rizićan ambijent za ambicioznog pisca.

JOŠ PO NEŠTO  O ROMANU “ČOVJEK BEZ LICA”

Roman „Čovjek bez lica“ je nedavno objavljen u Zagrebu, u izdanju Frakture i Otvorenog kulturnog foruma. Urednik izdanja je Seid Serdarević, dok su za izdavače potpisani Sibila Serdarević i Goran Martinović. Dizajn naslovnice potpisuje Vedran Klemens. Radnja romana „Čovjek bez lica“ počinje na dan početka „antibirokratske revolucije“ u Podgorici…

U pogovoru knjige čiji je autor Miljenko Jergović između ostalog piše:

-Priča je to o ljudima iz središta i o ljudima s ruba, čije su sudbine i zloće upisane u jednu širu društvenu sudbinu. Knjiga snažna, uzbudljiva i duboko beznadna. Crnogorski magijski realizam, gdje magija proizilazi iz ljudskih karaktera, a ne iz eventualnih spisateljskih namjera…

Kada, upravo na dan Antibirokratske revolucije, 7. oktobra 1988. u svom stanu u Titogradu Šćepan Dragišić dobije vijest da mu je preminuo otac Tripko, i ne sluti što će sve doznati o svome ocu, svojoj zemlji Crnoj Gori, sistemu, ali nadasve o špijunima te njihovim tajnim dvostrukim i trostrukim životima koji će se pred njim razotkriti iz papira koje kriju kovčezi što su mu došli u nasljedstvo. Ispisujući Tripkov život i život njegove porodice, poznanika i nadređenih, Milorad Popović napisao je najveći špijunski roman naših dana.

“Čovjek bez lica” roman je o Crnoj Gori i Jugoslaviji, o dvadesetom stoljeću u kojem se susreću stvarne povijesne osobe i fiktivni likovi, o idealima i odustajanju od njih, o prevratima, nastajanju i rastakanju država i velikih ideja. No to je prije svega roman o nesalomljivima, o onima koji najdublje vjeruju u ideale, o špijunima koji nisu tajni agenti iz filmova, već možda tek obični knjižničari.

Čovjek bez lica snažna je epopeja o ljudima za koje znamo da su tu oko nas, ali o kojima ne znamo ništa, osim da o njima i njihovim procjenama ovise vladari i sudbine naroda. U širokom zamahu od crnogorske vlade u emigraciji u Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata do naših dana Milorad Popović ocrtao je povijest prevara i prevrata, vjere i nevjere, osobnih tragedija, velikih herojstava i još većih izdaja te tragičnih ljubavi koje jedine i mijenjaju svijet.

Vesko Pejović