Na putu čekanja

Posted on 27. May, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture

Poštovani čitaoci, pred vama je kratak zapis o književnom stvaralaštvu našeg Cetinjanina, Ljubomira Mudreše kao i izvod iz njegove nove knjige poezije “Na putu čekanja” koja je velikom poemom posvećena Gumnu ispred Cetinjskog manastira i Cetinju…

Riječ, dvije o autoru.

Ljubomir M. Mudreša rođen je 12. avgusta 1940.godine na Bokovu – Cetinje. Završio je Pravni fakultet i na Jugoslovenskom Institutu za novinarstvo novinarsku školu. Kao spoljni i(li) stalni saradnik radni vijek proveo je na radnim mjestima: reporter, dopisnik, komentator i urednik u Redakcijama: „Večernje novosti“, „Borba“ (30 godina), Studio B, „Svet“ RTV Makedonije, RTV Crne Gore, „Pobjeda“, „Monitor“ (pod pseudonimom Bato Cetinjski), Antena M, „Republika“, „Lučindan“ i drugim medijima.

Do sada objavio je knjige poezije:

„Suza“ „U drugom životu“ „Cetinjski kolopleti“ „Sjaj stare krune“ „Zapis na kamenu“ „Obala ognjišta“ „Kameni prijesto“ „Svjetlost beskraja“ „Dostignuto“ „Neka mi sude“ „Brojanica“ i „Na putu čekanja“ „Vladimir i Kosara i druge pjesme iz Bara“

Dva romana: „Trg“ i „Gospar.

Mudreša je, takođe, član Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Crnogorskog PEN-a, Matice crnogorske i drugih asocijacija i udruženja.

O Mudrešinom stvaralaštvu pisali su: Akademik Vojislav Vulanović, prof. dr Siniša Jelušić, prof. dr Sonja Tomović Šundić, mr Željko Rutović, prof. Zoran Ivanov, Milo Kralj, Budimir Kralj, Ratko Deletić, Borislav Jovanović, Sreten Vujović, Žarko L. Đurović, Bogić Rakočević, Vlatko Simunović, Vanja Kovačević, Branko Jovanović, Zoran Stanojević, Lale Novičin Brković, Vasko Raičević, Borislav Cimeša, Janko Vujisić, Čedomir Lješević, Bogdan Mrvoš, Zoran Medved, Ivo Tomnjenović, Maksim Vujačić, Vesna Šoškić, Mila Čordašević, Nikola Vujanović, Saša Lovre Božović, Tanja Fatić, Snežana Vujović i drugi.

Evo zapisa Prof. dr Čedomira Bogićevića:

Oratorij za čovječnost i poetiku

Jedan među rijetkim crnogorskim književnim stvaraocima čija je životna rola i umjetnički agon, zbog svog zavjetnog kreda što ga je ponio iz kolijevke rodnoga Bokova, nadomak Cetinjske slavne Prijestonice, spojila djelatne fenomene bivstva i mišljenja: vita activa – plodotvorni i humanistički djelatni život racionalističkoga duha, i vita conteplativa – misleći subjekt izražen i kao vita negotiosa – bitni suštinski element ljudske egzistencije u kolopletu sila univerzuma: um, logos, kosmos, duša, materija i kretanje u kojemu „ne propada ništa nego se mijenja, obnavlja oblik – roditi se znači postati drugo no što se prije bilo, umrijeti, pak, svršiti s onim što je ranije bilo“ (Ovidije, Metarmofoze, XVI, 225) – autentični, poetski osobiti, misaoni lirik, književniik-romanopisac Ljubomir Mudreša, koji stoji u sami vrh crnogorske refleksivne poezije čiji je pjesnički beočuk čvrsto stregnut idejom da je misao (doxa) temelj svijeta, da um (nous), kao najviša sposobnost ljudskog saznanja je zasnovan na slobodi volje i autonomiji izbora što ga gradi rectaratio na razmijeđu svijetova logosa i nomosa uz pomoć trijade bivstvovanja: um – razum – praxis, čime svijet prirode i ljudski svijet postaju filosofični a filosofija vrijeme obuhvaćeno mišljenjem (Hegel).

Vrli crnogorski poetik što svoj credo uti inteligans crpi iz dubokih naslaga crnogorske moralne, duhovne i kulturne baštine i u kojoj nalazi inspiraciju za svoj osebujni i iskreni pjesnički izraz i imaginaciju, jer je povijest crnogorska najljepši dar i najdragocjeniji biser u sveukupnoj čovjekovoj istoriji (Š.Petefi), a sama istorija je uživanje veliko i za dušu najbolji učitelj i vaspitač (T.Samokrat), jer bi čovjek bio mrtvac da nije prošlosti(Andrić), a pogotovo što priroda smisla i suštine bića crnogorskog čovjeka izvire iz same prirode ljudskog dostojanstva zasnovanog na praiskonskoj blagodeti – slobodi, pravici, čojstvu, zadatoj riječi, bistrom umu i hrabrom srcu, jer što smo mi ako naši preci nijesu živi?! Tako naš Ljubomir Mudreša ostvaruje Njegoševu aksiologiju pjesnikove suštine: „Zvanije je svešteno poete/glas je njegov neba blijanije/dijalekt mu veličanstvo tvorca” ili: “Svemogućstvo svetom tajnom šapti/samo duši plamena poete“.

Ljubomir Mudreša pripada onom intelektualnom sloju od ljudskosti i kulture dostojanstva i umjetničkom soju što je duboko spoznao gnoseologiju duhovnosti: da će ljepota spasiti svijet (Dostojevski), da je estetika majka etike (Brodski), ali da svijet može učiniti boljim samo poezija (M.Arnold) za koju naš poeta kaže: „Poezija je otvorena knjiga/ona je vječna/kad ne bude nje neće biti svijeta… Kao ideja u životu i ona je sama/ali slobodna… Za pjesnika ćutanje je kazna/ako nema pjesme nema života“. Elegija đetinjstva snažno je prisutna na pjesnikovom „putu čekanja“, kroz mukotrp zemaljskog života, pa „uspomene drže moje tijelo uspravno“.

GUVNO

Bila je jesen kada sam došao pred Cetinjski manstir

Na guvno.

Ono

ćuti

iako je

ogledalo

vremena i ljudi.

Sveto mjesto,

Davno,

poslije dukljanskih trgova izraslo

iz naroda.

Odzvonjavaju koraci

zemlje vremena i čeljadi,

pletu brojanicu.

U kamenom zidu pečat prijesto

krune vladike gospodari.

Na sredini središte

čuva obodska slova.

U sjeni

poređani

bezimeni i glavari,

zakoni, kletve, zakletve, osude.

Mistika fluida zemlje i neba.

Čudesa

čuvaju hrišćanske svetinje,

śeme i ulišta.

Srce zemlje

Dinasti.

Putokazi svijeta i naši.

Odavde se odlazilo,

Ovđe se vrtala Gora Crna.

Tu, baš tu, riječi ne smiju uteći u ćutanje

Zbog istorije.

(Vuk na guvno)

U noći kada su zvijezde kitile nebo,

Bijeli vuk samovao je na guvno,

Na vrhu, planine u koju,

Se narodi u nju kunu.

Moje je mjesto

Davno,

Bilo, dragulj u staru crnogorsku krunu.

Simbol gora,

Slobode, države i naroda,

Što žive oko planine,

I mnogo od nje šire.

Nema me više u kruni?

Tužan, zavijao je vuk

Samotnjak.

Cvilio je i molio Nebo

Da gromovi ne tuku u kameno guvno.

Sviću nova jutra na staroj planini,

Novo guvno upija svjetlost, beskraja u sredini,

A nebo uranja u širini,

Nemirnog mora.

Bude se obale!

U fluidu neba i zemlje,

Šapće vrijeme!

Čeka se vječna vatra!

ŽIVOT

(Sasvim iskreno!)

Živim li neki, tuđi, život ili je to moj?

Ne, ovo je moj, i ako je sličan sa tuđim.

(Reći ću istinu: sve što rade drugi i ja radim.)

Kraj naših života je iznad nas! On je zajednički: moj i tvoj.

U sebi traži spas! Raduj se svakoj kapi kiše, zracima sunca, sjaju mjeseca.

Raduj se novom danu, ljubavima, ustajanju. Ako ti tijelo iskušava duša –

pjevaj čovječe! Kratko hodaćeš zemljom.

Živi bez straha u životu jednom!

Sam se rodi. Usamnjenost je kazna najveća.

(Ne budi dio njene gordosti! Zavisnik je ona.)

Sloboda života radost je ljudska najveća!

Samoći u slobodi raduju se samokažnjenici.

(Svi dođemo na sudu vječnosti!)

Vrijednosti ljudskoga življenja: slobodna volja, ljubav, praštanje i kajanje,

istinski je smisao bitisanja i hrabrost postojanja.

Duh ljudi prati tijelo i vječno lebdi u iskrama nebeske zrake!

Živiš omeđen zemaljskim vremenom.

Nemoš’ vratiti vrijeme u životu tvom!

Kraj i novi počeci u igri su kosmosa i zemlje.

(Od drugoga ljudima nema pomoći!)

Što sam u životu tražio – našao sam u poeziji!

I, ljepotu. I, radost, i tugu. I, ljubav i razočaranja.

Jezikom borim se protiv jezika!

(Poslije svega – ostaje tišina.)

PRAG

Smenjuju se na kućnjem pragu,

Osmine krugova u ljudskom životu.

Neće da ih svjetlost uvrze unutra,

Nit’ ih vječnost napolju gura.

Sve tajne, želje i zavjete,

Obećanja, tugu i zakletve,

Okolo – ognjište čuva!

Taj, kameni, izlizani, kućni prag!

Kolijevka novih rađanja,

Ulište duša,

Graničnik dobra i zla.

(Ćuti, gleda, pamti i sve zna!)

Za kraj evo i kratkog osvrta jednog od najvećih crnogorskih književnih stvaralaca Radojice Boškovića:

-Knjiga lijepih pjesama.

Ljubomir M. Mudreša je iskusan pisac. Iskusnom piscu, iz njegove stvaralačke radionice, ne može pobjeći knjiga bez smisla i razloga pojavljivanja. Ozbiljan čitalac u svakoj knjizi traži ono čega ima…

Često sklon čvrstoj definiciji koja u suštini sputava liričnost, Mudreša uspijeva da u svoju pjesmu uzida po nekoliko stihova, ili strofa koje opravdavaju postojanje i nastajanje pjesnika.

Pjesmu čine riječi. Pisca čine njegove riječi, ili tuđe koje je zapisao.

Tekst je pisac jer da nije pisca, tvorca, ne bi bilo teksta, ni riječi.

Svega ovoga bivajući svjestan je Lj.M.Mudreša, jer se u ovoj knjizi ustremio prema riječima. Biranim riječim, simbolima dobra i zla, ljubavi i mržnje, čojstva, junaštva, poštenja, domoljublja i rodoljublja, te, te riječi bivaju i naslovi Mudrešinih pjesama u kojima on razumije njihovo značenje, ne pokušavajući da stvara i izmišlja nove riječi, već da proslavi one važne, koje su nastale prije nas.

Prilog pripremio i likovno opremio: Vesko Pejović