Cetinje :: Moj grad

Putovanje dugo 111 godina

Posted on 20. Apr, 2016 by Vesko Pejović in Cetinje, Zanimljivosti

-Putovanje dugo 111 godina

Ljudi su se selili od najranijih dana zbog raznoraznih razloga, ali jedna od najvećih organizovanih selidbi je bila naseljavanje Sjedinjenih Američkih Država početkom 20- tog vijeka kada se u dvadesetak godina uselilo preko 20 miliona ljudi. Mnogi od tih su bili i ljudi sa prostora Balkana, tjerani bijedom i nemaštinom, nesređenim političkim situacijama, ali i vođeni nadom i snovima o “ulicama prekrivenim zlatom” koje su širili agenti u potrazi za jeftinom radnom snagom.

Mi svi smo čuli ili čitali priče o uspjesima pojedinaca koji su ostvarili svoje snove, ali rijetko o onima koji su doživjeli porodične tragedije, a takvih je nažalost bilo mnogo. Ja sam odrastao znajući da su oba moja djeda Jovo Bošković i Jefto Palavestra majčin otac, bili Amerikanci, tako su ih zvali u Hercegovini, mom rodnom kraju. Nažalost obojica su umrla još prije mog rodjenja. Znao sam da je Jovin brat Đuro ostao u Americi, da mu je supruga Martinović iz Crne Gore, da imaju 4 sina i to je bilo sve. Svi rijetki kontakti su nestali tokom drugog svjetskog rata. Rijetke priče su blijedile, ali ja sam volio istoriju, pravio porodično stablo i nadao se da ću možda jednoga dana uspjeti pronaći našu izgubljenu porodicu.

Onda se desilo još jedno veliko seljenje i to prisilno, uzrokovano ratom na prostorima bivše Jugoslavije. Moja porodica iz Hodbine, velikom i bogatom selu južno od Mostara zajedno sa ogromnim brojem ljudi iz doline Neretve se raselila širom svijeta. Ja sam se tako iznenada našao u toj velikoj državi Americi, tačnije u malom gradu Lancaster na jugoistoku Pensilvanije. Sa mnom su bili supruga i dvoje male djece. Ali ovo nije priča o nama, dolazak u Ameriku mi je dao priliku da poslije perioda navikavanja počnem da tražim Đurinu porodicu. Naravno pojavom interneta to bi trebalo biti još lakše, ali nažalost nije bilo. Slao sam pisma, poruke na razne adrese, uglavnom na zapadnoj obali, poneko bi odgovorio, ali niko iz Hercegovine. Amerika ima zakon da popisi stanovništva postanu dostupni javnosti tek poslije 70 godina, tako da je i to otežavalo potragu. Gotovo sam bio odustao od potrage, a onda sam prije dvije godine otišao na službeni put u okolicu San Franciska. Prije puta sam odlučio da pogledam gdje se nalazi ulica ili više put sa imenom Boskovich Road, možda u mojim vožnjama mogu svratiti, ako ništa drugo napraviti fotografiju. Put je bio suviše daleko od moje destinacije, ali sam u toj potrazi ugledao kratku informaciju o računu na Ancestry.com na ime Shay Kiviaho gdje je pisalo da je njegovo interesovanje usmjereno na porodice Bošković iz Mostar – Hercegovina i Martinović iz Cetinja – Crna Gora. Znao sam da sam našao prvi trag, bio je praznik, tako da sam naredna 4 dana uglavnom proveo na kompjuteru i pronašao veliki broj informacija o porodici Đure Bošković i Joke Martinović, koji su živjeli u okolici grada Seattle u državi Washington i ta država je upravo u to vrijeme otvorila veliku arhivu podataka iz vremena od 1900 do 1940 godine. Sada sam počeo da tražim adrese, telefone, e –majle, poslao sam par poruka i za dva dana dobijem poruku “Zdravo Brano, ja sam George Boskovich, George ( Đuro ) i Yoka su moji djed i baba. Ti si poslao poruku mojoj sestrični Valerie i ona je proslijedila meni”.

Uskoro su se javili Valerie, Stephanie, George-ova druga sestrična i naravno Shay, koji je ustvari unuk od najstarije Đurine unuke, ali veoma zainteresovan za svoje korjene, što uopšte nije uobičajeno za prosječnog Amerikanca, koji uglavnom ne znaju odakle su im došli djed i baba, govorimo o useljenjima u zadnjih stotinjak godina. Poučen tim iskustvima nisam očekivao mnogo, drago mi je da smo se upoznali i to je to. Nisam u početku ni rekao da uskoro dolazim u Kaliforniju, dok nisam vidio da su oni veoma zainteresovani za svoje porijeklo i tada sam im rekao da dolazim za desetak dana, sreća je bila da neki od njih žive u okolici San Franciska, tako da je bilo lako organizovati susret – večeru gdje nas se našlo desetak osoba.

Sada se vraćamo u Hodbinu u 1903 godinu kada Đuro odlazi u Ameriku u svojoj 25 godini, a 7 godina kasnije pridružuje mu se i moj djed Jovo. U Hodbini su ostali roditelji, dva brata i 3 sestre. Đurina destinacija je bila država Washington, okolica grada Seattle. Po svemu sudeći on se dobro snašao, jer je već poslije kratkog vremena imao mali samački hotel, prodavnicu i praonicu rublja. Između ostalih zemljaka upoznao se sa Tomom Martinovićem iz Cetinja, što je uskoro dovelo do dolaska u Ameriku Tomine mlađe sestre Joke i vrlo brzo poslije toga do Đurine i Jokine ženidbe. Fotografija 1 pokazuje kopiju vjenčanog lista. Kao što možete vidjeti Đuro je postao George Boskovich, Joka je Yoka, u ta vremena najobičniji službenik je mogao da vam promjeni ime bez pitanja ili objašnjenja.

U narednih nekoliko godina mladenci dobijaju petoro djece, kćerku Ljubicu, sinove Stanka, Branka, Uroša i Brunu. Ali ubrzo prva tragedija pogađa mladu porodicu, mala Ljubica umire. Fotografija 2 pokazuje Joku u crkvi, na oštećenoj fotografiji nedostaje mali Ljubičin kovčeg. Naredna fotografija 3 pokazuje malo parče papira pisano rukom malog Branka prije stotinjak godina. Hotel na fotografiji 4 je oštećen zbog klizanja zemljišta i porodica se 1916 seli u obližnje mjesto Aberdeen gdje otvaraju hotel St Luis. Nova tragedija pogađa porodicu 1918 godine kada umire Đuro u 40-toj godini života, ostavljajući Joku sa 4 mala dječaka. Jedina Đurina fotografija 5. Mala vijest o smrti u lokalnim novinama pokazuje da moj djed Jovo je u Kaliforniji i da čekaju njegov dolazak na sahranu, fotografija 6. Joka je bila nepismena i bez znanja engleskog jezika, ali nastavlja da vodi hotel, njena unuka Barbara će pričati mnogo godina kasnije kako je nepismena baba bila nevjerovatno promućurna i dobra sa brojevima i računanjem. Morate da znate da u to vrijeme nije bilo penzija, zdravstvenog siguranja, ljudi su umirali od najobičnijih bolesti. Moj djed Jovo se vraća nazad u Hercegovinu oko 1920 godine, prvi svjetski rat je završen, Jovo je bio regrutovan u Američku vojsku 1917 godine, ali nije upućen na ratište.

Joka se udaje za Andrew Popovich 1921 godine, nema podataka šta se kasnije desilo sa njim, jer se Joka ponovo udaje 1927 godine za Bogdana – Bob Plačković-a. Nekoliko godina kasnije 1931 godine najstariji sin Stanko se ženi sa Marom Bevandich iz Jablanca kod Senja u današnjoj Hrvatskoj. Fotografija 7 pokazuju Maru i Stanka. Naravno sva djeca su imala i engleska imena, Mara je Mary, Stanko je Charles Stanley. Uskoro dobijaju dvoje djece Barbaru i Dragana (Donny). Barbara kao srednjoškolka je na fotografiji 8 a Dragan – Donny na 9 . Đurin nadgrobni spomenik je na fotografiji 10, čak je Hercegovina pogrešno napisana. Konačno Boškovići i Martinovići doživljavaju radost sa dvoje male unučadi, ali ne za dugo.Jokin brat Tomo, koji je radio kao miner strada na poslu 1933 godine, nije bio oženjen. Naredne 3 fotografije su 11,12,13 gdje je Tomo kao miner u Kaliforniji 1930 godine, u posjeti kod sestre, obučen u odijelo i zajedno sa Draganom i Jokom.

1936 godina je posebno tragična, Joka gubi dva sina Branka i Stevu, koji umiru od turbekuloze. Branko umire u maju 1936 godine u 26 godini života, a Stevo nepuna 3 mjeseca kasnije u 24 godini života.

Brankova sahrana je na fotografiji 14, porodica je u prvom redu, 3 brata, majka, nevjesta Mara. Stevina jedina fotografija je 15 gdje se vide i Joka i Tomo, a sahrana 16. Iduće godine umire i nevjesta Mara Bevandić Bošković, imala je samo 23 godine, ostavlja dvoje male djece. Iste godine ženi se najmlađi sin Uroš koji u dokumentima ima još imena George, Bruno. Supruga je Geneva Cagley 25 godina, konobarica, razvedena, Uroš – Bruno ima 22 godine i po zanimanju je vatrogasac. Charles – Stanko, koji također ima nadimke Chuck, Geo koji se pojavljuju u dokumentima se ponovo ženi 1937 godine sa Lucille Code, nepunu godinu nakon smrti supruge Mare.

Imamo fotografiju od Uroša – Brune, 17. Naredne godine su bez nekih dokumentovanih događaja što traje do 1944 godine kada u 29 godini umire Uroš- Bruno, a sahranu vidimo na fotografiji 18. Prvi red, lijevo je Stankova druga supruga Lucille koja u krilu drži malu Barbaru, Jokinu prvu unuku, tu je i Geneva , Uroševa supruga, Joka i Stanko-Charles Stanley. Uroš i Geneva nisu imali djece, Geneva se preudala poslije 4 godine.

Stanko i Lucille su imali 6 djece i mnogo problema u braku, postoji i vrlo zanimljivo pismo od njenog advokata, gdje se vidi da Jokin muž Bogdan Plačković nudi jednu od svojih kuća da Lucille stanuje sa djecom da ne bi išla nazad u Kaliforniju gdje je njena porodica, da djeca budu u blizini oca i babe Joke, ali Lucille odlazi, ne znam tačno godinu.

Htjela je poslije smrti bivšeg muža da uzme i dvoje djece od Mare, Barbaru i Dragana, ali baba Joka je uspjela da ih zadrži na osnovu krvnog srodstva. Bogdan umire 1948 godine, zadnji Jokin sin Stanko – Charles Stanley umire 1951 godine, ponovo fotografija sa sahrane 19, ostali su samo Joka i unučad Barbara i Dragan.

Lucille i djeca su imali kontakt sa Jokom i dvoje polubraće, ali rijetko, dok nisu odrasli. Probali su da im promijene prezime, ali su se oni pobunili i tako je ostalo Boskovich, sa porijeklom obavijenim velom tajne. Od njih osmoro, mojih drugih rođaka su još živi George koji živi u Las Vegas i Marta koja živi u okolici San Francisca. U San Jose, okolica San Francisca žive i Martine sestrične Valerie (kćerka od Rosalie) i Stephanie (kćerka od Ellen) koje sam takodjer upoznao prije dvije godine. Evo imena svih osmoro Đurinih i Jokinih unuka: Barbara i Dragan – Donny – Marina djeca, George, Alexander, Mike, Marta, Rosalie, Ellen – djecaod Lucille. Evo i dvije fotografije od Lucille sašestoro male djece 21 I druga 23 sa djecom mnogo starijom. Fotografija 22 je vjerovatno jedna od zadnjih Jokinih fotografija sa dvoje praunučadi, Barbarine djece.

Shay Kivianho unuk Jokine unuke Barbare, koji je sa Stephanie vrlo zaslužan za mnoge od fotografija i dokumenata, njegovo porodično stablo na Ancestry ima nekoliko hiljada ljudi, u posljednjih par godina dodao je stotine ljudi sa Boškovića strane, ali još traga za Jokinom stranom za Martinovićima. Neke od novijih fotografija su vezane za Barbaru, 24 sa unukom Talia Kiviaho, na njenom vjenčanju 2006 godine, 25 opet njeni unuci Mark, Talia, Shay.

Jokin tužni život je došao do kraja 20 novembra 1966 godine u 79 godini života. Najveću pomoć u starosti je imala od unuke Barbare, koja je sa Draganom jedina znala naš jezik . Barbara je sačuvala ove stare fotografije, neka pisma, predmete. Prvo da vidimo fotografiju 20, Barbara sa svojom djecom iz dva braka i malim cukom. Takodjer vidimo i neki predivni pojas, za koji ne znamo šta je, gdje se koristi, itd.

Naredno pismo i četerdestodnevni pomen za Jokinu sestru Maru Martinović mogu pomoći u nalaženju Jokine rodbine. Pored Mare Joka je u Cetinju imala i brata Petra koji je bio živ kada je Joka umrla. Pismo od Marinog supruga Nike je ustvari napisano nekoliko mjeseci poslije Jokine smrti, tu su tri fotografije od koverte i dvije stranice od pisma. Barbara vjerovatno nije bila javila vijest o Jokinoj smrti u Cetinje. U pismu se spominju još neka imena od bliže Nikine i Marine rodbine. U par dokumenata se vide imena Jokinih roditelja, otac je Ilija, a majčino ime je napisano pogrešno kao Mokke.

Tu je još i čestitka od Nike za novu 1967 godinu, koji još ne zna da je Joka već umrla.

Sada se vraćamo u 2014 godinu, kada Josh, unuk od mog rođaka George koji živi u Las Vegas dobija od svoje bake gomile mojih e- mejla i fotografija, stupi u kontakt sa mnom i pošto je već imao organizovan put u Evropu sa svojom tek vjenčanom suprugom Diane, postavi pitanje da li moguće da posjeti Hercegovinu. Jedna od njegovih destinacija je bila Dubrovnik, tako da su skratili boravak u Dubrovniku i proveli 2-3 dana u Hercegovini, moja porodica i moj bratić Saša sa suprugom Tamarom su bili dobri domaćini i vodiči. Tako je poslije tačno 111 godina prvi Đurin potomak posjetio pradomovinu. Naravno, evo i nekoliko fotografija sa te posjete, gdje vidimo Josh Mateus, Diane, moja dva brata Jovicu i Bobu, majku Milevu, oca Damjana, Đurinog bratića (Jovin sin), fotografije 26, 27, 29 ifotografiju 28 sa našeg prvog susreta u San Jose, CA u decembru 2013.Sve fotografije su označene brojevima i sve imaju kratku informaciju o osobi ili osobama na fotografiji. Ako čitaoci budu imali pitanja, ja ću nastojati da im odgovorim uz pomoć rodbine iz Kalifornije i Washington-a.

Nadam se da ćemo uspjeti pronaći nekoga od Jokinih bližih, tako da Shay i ostali Boškovići sa zapadne obale konačno zatvore puni krug potrage za davno izgubljenom porodicom. Isto se nadam da će poneki čitalac ovog lijepog web –sajta naći ovu priču interesantnom i vrijednom čitanja. Hvala unaprijed. Za kraj moram da citiram riječi naše rodice Marte poslije našeg susreta, Brano ja više nisam siroče!

Na kraju izražavamo posebnu zahvalnost web sajtu cetinje-mojgrad.org i gospodinu Vesku Pejoviću na velikodušnoj ponudi da ova priča bude objavljena i eventualno pomogne u nalaženju Jokine rodbine, potomaka njene sestre i brata.

S poštovanjem!

Brano Bošković, 20.04.2016.

Prilog pripremio Vesko Pejović