Bajova 136

Posted on 01. Apr, 2016 by Vesko Pejović in Zanimljivosti

Bajova 136 – priča o jednoj kući i njenim žiteljima

(Ideju da pišem istorijat svoje rodne kuće mi je dao Vesko Pejović. Nijesam je odmah prihvatila, priznajem. Kome to danas treba, koga to interesuje, pomislila sam… Postojao je i veći razlog – u kući se malo o tome govorilo, pa što baš sada ja da nešto da kažem… A dokumenti postoje, uvijek sam voljela da ih listam… Skoro sam odustala, a onda sam se sjetila svog bratanića Filipa koji živi daleko od mene, u Americi, i koji, kad god dođe, voli da čuje neku priču o kući…)

Pa evo – Za Filipa

Kuću u kojoj sam rođena sagradio je oko 1892. godine moj čukunđed Špiro Ognjenović iz Kotora. (Fotos broj 1: Porodica dr Steva Ognjenovića 1919.) Porodica Ognjenović, stara i ugledna, imala je svoj grb koji se i danas nalazi u Pomorskom muzeju u Kotoru… Špiro Ognjenović je bio visoki finansijski službenik i kompozitor. Prvi je komponovao muziku za ,,Balkansku caricu“ kralja Nikole. (On je u pomenutoj operi igrao ulogu Ivan bega … Njegova kćerka Milena, kasnije udata Pavlović, muž joj je bio Peko Pavlović, je igrala Martu, i istovremeno se smatra prvom crnogorskom koncertnom pijanistkinjom…)

Prva generacija ljekara Bajove 136 (Fotos br. 2: Cetinje – Katunska ulica 1905)

Sin Špira Ognjenovića, Stevo, moj prađed, rođen je u Kotoru 1867. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Medicinski fakultet je završio u Petrogradu (Sankt Petersburgu). Po povratku u domovinu, bio je ljekar i upravnik bolnice ,,Knjaginja Zorka“ u Nikšiću, specijalizirao je pedijatriju u Beču, i , na kraju radne karijere , bio upravnik Bolnice ,,Danilo I“ (Fotos br.4) na Cetinju, 10. po redu. Tu je ostao sve do penzionisanja… Bio je oženjen Marijom Petrović Njegoš (Fotos br.3), kćerkom vojvode Đura Petrovića, brata vojvode Boža. Rodna kuća moje prababe Marije je bila u Katunskoj (danas Njegoševoj )ulici, u njoj je danas Svetigora… Ona je, zapisano je u knjigama, bila prva generacija Đevojačkog instituta na Cetinju. Dugo je živjela (na moju sreću), te sam je dobro upamtila – imala sam 16 godina kad je umrla. U mom djetinjstvu je jedno vrijeme živjela sa nama, u kući u Bajovoj i pričala mi priče koje i danas pamtim…

Dr Stevo i supruga mu Marija imali su osmoro djece, šest kćeri i dva sina…(Četvrta kćerka po redu, Sonja, će postati kasnije moja baba). Prve četiri kćerke su, kao i majka im, završile Đevojački institut i bile u njemu sve do zatvaranja, 1913.godine…

Dr Stevo Ognjenović se penzionisao 1924. godine i otišao u Prčanj, gdje su Ognjenovići imali veliku kuću, po bokeški rečeno – palac… Umro je u Prčanju 1930. godine, ali je, po sopstvenoj želji, sahranjen na Starom groblju na Cetinju… (Fotos br.5: Pismo italijanske kraljice Jelene Mariji Petrović Ognjenović)

U međuvremenu je u Napulju završio medicinu moj đed Nikola Niko Martinović. Na Cetinju se oženio kćerkom svog upravnika, Sofijom- Sonjom, te je, po njegovom pezionisanju i odlasku u Prčanj 1924.godine, kupio njegovu kuću. Od tada je kuća u Bajovoj u posjedu porodice Martinović…

Druga generacija ljekara Bajove 136

Moj đed, Niko Martinović, rođen je u Bajicama 1888. godine. (Otac mu je bio Petar, Pero, po ondašnjem običaju preimenovan u Šaka. Šako je bio učitelj i školski nadzornik, a ostalo je zapisano da je napisao prvi udžbenik geometrije za osnovnu školu u Crnoj Gori). Niko je završio osnovnu školu u Bajicama, gimnaziju u Kotoru, a 1908. godine upisao je Medicinski fakultet u Napulju.

(Fotos br.6: Druga s lijeva – stoji- Sonja Martinović; peti s lijeva – stoji – dr Niko Martinović, sjedi-Sofia Mertvago; čuče: ćerka Sonje i Nika Marija, ćerka Ljudmila; u prvom planu sin Petar)

Niko je dva puta prekinuo studije-prvi put kao student četvrte godine da bi učestvovao u Balkanskom ratu, a drugi put kao apsolvent, da bi učestvovao u Prvom svjetskom ratu. U Balkanskom ratu je bio medicinski pomoćnik u bolnici Južnog odreda crnogorske vojske i učestvovao u bici na Bregalnici, a u Prvom svjetskom ratu je učestvovao u Mojkovačkoj bici, te upravljao vojnim bolnicama u Rudom, Pljevljima i Goranskom. Vraća se potom u Napulj gdje završava studije 1916. godine. Jedno vrijeme je radio u Napulju na očnoj klinici, gdje je specijalizirao očne bolesti. Radio je i u bolnici u Karasiju, provincija Askoli Pićeno, a u domovinu se vraća 1920. kada se zapošljava u Bolnici ,,Danilo I“, gdje provodi čitav svoj radni vijek, prvo kao ljekar, a kasnije kao upravnik, što je obavljao sve do smrti… Hirurgiju je specijalizirao kod poznatog hirurga dr Novikova, koji je tada radio na Cetinju, te tako završava i tu specijalizaciju. Za njegovo ime je vezano i postavljanje prvog rentgen aparata u Bolnici, a time i u Crnoj Gori. (Na tom rentgen aparatu je sam sebi dijagnostifikovao rak pluća 1942. godine, od čega je umro u martu 1943.) Osim rentgena, on je prvi donio i mikroskop u Crnu Goru. Sačuvano je pismo koje je poslao 1917. iz Napulja Kraljevskom crnogorskom Ministarstvu unutrašnjih poslova sa sjedištem u Neiju , a sa molbom da mu se odobre sredstva ,,600 lira italijanskih, da uzmogne savjesnije produžiti usavršavanje i tačnije se odazvati obavezama“.Ministarstvo mu je odobrilo sredstva, te je kupljen mikroskop, koji je kasnije donio u Crnu Goru…

( Fotos br. 7: Sonja Martinović sa djecom-Branko, Petar-Peđo i Marija)

Moj đed dr Niko i supruga mu Sonja imali su četvoro djece, moj otac im je bio treće dijete po redu…

Kuća koju je kupio od svoga tasta, za njegova života dozivljava procvat… U bašti se igra tenis, postavljen je teren za buće, u dnu bašte napravljena drvena kućica djeci za igru… Doktor Niko je mnogo volio svoj grad… Trudio se da doprinese njegovom razvoju… Donirao je sredstva za uređenje teniskog terena u Njegoševom parku… Bio je predsjednik Teniskog društva Crne Gore i predsjednik Crnogorsko -francuskog društva, pomogao je da se na Cetinju otvori prvo francusko zabavište… U sjećanjima Cetinjana je ostao kao neko ko se trudio da pomogne u svakom trenutku, a tako je vaspitavao i svoju djecu, da je humanost važnija od materijalnog dobra… (Fotos br. 8: Katunska ulica 1910)

Nešto između

Krajem 2. svjetskog rata i po njegovom završetku, za porodicu i kuću u Bajovoj su nastupili teški dani. Babi Sonji su oduzeli muževljevu penziju (ta nepravda je ispravljena tek poslije 15 godina)… Unutrašnjost kuće se mijenjala – zazidan je kamin, odnesen klavir, prodavale su se vrednije stvari … Nešto se odnosilo i na revers. Reverse još čuvamo!

Moj otac Petar – Peđo i majka Vidosava-Bećka (Fotos br. 9), rođena Jovanović (iz kuće Jovanovića preko puta spomenika Lovćenska vila), vjenčali su se 1946. godine, odmah poslije završene mature, i otišli u Beograd na studije. Ona je upisala biologiju, a on medicinu. Ja sam rođena 1948. i rano djetinjstvo sam provela ,,studirajući“ sa njima… Nije tada bilo igračaka,ali je bilo puno ljubavi prema meni… Ne samo roditeljske, nego svih cetinjskih studenata koji su se skupljali kod nas, u maloj sobi u Cvetkovoj ulici… Bila sam jedino studentsko dijete i njihova pažnja i briga za mene je bila nešto što se pamti i čuva… Veza među nama je trajala i kasnije, čitav život… Samo je jedan njihov drug danas živ – Pule Vujović, a ostali: Boško Andrić, Bane Bastać, Musa Živković, Boško Cođo Simović, Šunja Đurić, Mošo Mijanović, Dika Nikolić, Maćan Uljarević, Meša Đuranović su otišli u cetinjske legende, ali zauvijek ostali u mom srcu… Nema više ni Bunje Đuranovića i Gojka Kršića – oni su tada jedini iz njihovog društva bili već zaposleni i kupovali su mi prve knjige i lutke… (Fotos br 10: Cetinjski student 1952. u bašti Bajove 136-Dika Nikolić, Pule Vujović, Petar Martinović, Meša Đuranović, Boško Andrić, Dujo Martinović, Bećka Martinović sa ćerkom Majom)

Majka je prva završila studije i vratila se na Cetinje sa tek rođenom sestrom i samnom… Zatekli smo u kući pet porodica, Opština nam ih je naselila, a nama ostavila tri sobe i veliko kupatilo, koje smo, sjećam se dobro, paravnom podijelili i u prvom dijelu namjestili kuhinju… ,,S naše strane,“ su u kući bile četiri generacije žena: prababa, baba, majka, sestra i ja… Meni je bilo divno, djece puno, bašta odjekuje od pjesme i igre… (Niko se ni od mojih nije žalio, trpjeli su sve bez riječi… Takođe, mislim da nikad niko nije čuo moju babu Sonju da se požalila u vrlo teškim vremenima po nju… ) Prijateljstva sa našim stanarima ostala su za čitav život,i dan danas se obradujemo susretu… (Fotos br. 12: Kum Šunja Đurić i Peđo Martinović sa ćerkom Majom)

Majka se zaposlila u Gimnaziji, gdje je ujutro predavala biologiju, i u Medicinskoj školi gdje je to isto radila popodne… Mi smo dvije ostajale sa babom i prababom… (Fotos br. 11-Druženje u bašti Bajove 136: stoje – Sonja i Maja Martinović – sjede – s lijeva: Olga Mugoša sa sinom Miomirom i ćerkom …, žena Ljuba Gagovića – Jove sa sinom Akom)

One dvije su uljepšale naše djetinjstvo… Svemu su nas učile-prvim francuskim i ruskim riječima, kako da pomognemo u kući, služimo se iglom i koncem… Ako bih bila naročito poslušna, prababa mi je pokazivala suknju koju joj je poslala italijanska kraljica Jelena, njena rođaka. I, počinjao je ritual: vadila je suknju iz ormara, dizala gazu sa nje i pojavljivala se suknja, sva od svile i čipke… Sjela bih ispred, gledala u nju, nikad je nijesam dodirnula, a još je i danas vidim…

Opština nam je kuću počela polako ,,vraćati“ tj oslobađati – prvo veliku kuhinju, pa sobe, kad je moj otac završio studije i došao iz Beograda. (Fotos br. 13: Kum Bane Bastać, Peđo i Maja)

Treća generacija ljekara

Moj otac dr Petar Martinović je počeo da radi u Bolnici ,,Danilo I,“ 1955. godine, odmah po završetku studija, kao ljekar opšte prakse. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje završava specijalizaciju rentgenologije, vraća se cetinjsku Bolnicu i radi u njoj do 1964. godine. Te godine prelazi u Titograd, obavlja praksu kao jedini rentgenolog i šef odjeljenja, prvo u Domu zdravlja, a potom u titogradskoj bolnici. Tada je imao veliki broj pacijenata, a ostalo je zapamćeno da je radio sve dok ima pacijenata, nikad nijednog nije vratio… Kao stipendista Svjetske zdravstvene organizacije boravi pola godine u Parizu, gdje specijalizira zračnu terapiju i po povrtaku u Titograd postaje prvi direktor tek otvorenog Radiološkog instituta… Kasnije je pet godina radio u Libiji, a nakon povratka u zemlju nešto ranije, zbog bolesti, odlazi u penziju… Umro je na Cetinju 1999. godine… (Fotos br. 14: Ivanova korita- Bećka, Maja sa skijama, Dika Nikolić, Peđo i Musa Živković)

Četvrta generacija ljekara iz Bajove ulice broj 136

Četvrta generacija ljekara iz Bajove 136 je moja sestra Dubravka Martinović, udata Mitrović. Medicinski fakultet je završila u Beogradu, gdje je i specijalizarala neuropsihijatriju. Dok je živjela u Beogradu radila je na Institutu za mentalno zdravlje, u Palmotićevoj ulici. Po povratku u Crnu Goru radila je u Budvi i na Cetinju… Bila je poznati i cijenjeni neuropsihijatar, sada je u penziji.

(Fotos br.15: Peđo i Bećka Njujorku 1988.); (Fotos br. 16: Maja sa bratom Nikolom) – (Fotos br.17: Maja sa sestrom Dubravkom)

Moj brat Nikola i ja nijesmo nastavili porodičnu tardiciju…S tim što je on ,kad je imao 3-4 godine, na pitanje – što će raditi u životu? odgovarao da će vikati sa kapije da ukućani iznesu đubre…(Tako se nekad iznosilo đubre na Cetinju,nije bilo kontejnera, a on se bojao čovjeka koji je vikao sa kapije i mislio je da je to neka značajna ličnost). Nikola je kasnije završio Arhitektonski fakultet u Beogradu, a u Njujorku, gdje živi i radi već trideset godina, magistrirao i doktorirao na Kolumbija univerzitetu. Ja, za razliku od njega, nijesam ni dostigla, a ne prevazišla snove o budućem pozivu u životu. Na pitanje što ću raditi kad porastem, uvijek je bio isti odgovor – pisaću knjige za djecu. Prije više od četrdeset godina završila sam Filološki fakultet u Beogradu, grupa jugoslovenako – svjetska književnost, ali knjigu za djecu nikad nijesam napisala!

Peta generacija

Peta generacija ljekara će biti moj bratanić Filip Martinović, Nikolin sin, zbog kojega ovo i pišem. On je rođen u Njujorku, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a sad studira medicinu u Ročesteru. Kad ljeti dođe, sjedimo u bašti , pričamo dugo… Kaže mi da će svakako po završetku fakulteta raditi u Evropi, možda i na Cetinju, Amerika je surova… (Fotos br. 18: Filip Martinović, 2010); (Fotos br. 19: Bašta Bajove 136)

Za kraj

Sjećanje na kuću u Bajovoj mi je pomoglo u mnogim teškim trenucima u životu, iako sam bila udaljena od nje nekad stotinama kilometara (dok sam živjela i radila u Beogradu), a nekad hiljadama (dok sam živjela i radila u Moskvi)… Kad bi se tako nešto desilo govorila sam sebi – e sad misli na nešto lijepo, da ti bude lakše… I onda-otvaram gvozdenu kapiju sa brojem 136, ulazim u baštu… A jorgovan procvetao…

Maja Martinović Kršić

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović

26 Komentara

Sloba Koprivica

02. Apr, 2016

Draga Majo,

Uživala sam čitajući tvoj prilog. Za kuću u Bajovoj 136 i mene vezuje sjećanje prijateljske dobrodošlice tvojih roditelja i babe Sonje, kao i fini sentiment za sve ono što su njeni stanari doprinosili razvoju naše prestonice.

Poštovana redakcije,

Moje čestitke za ovaj website !

Srdačno,

Sloba Koprivica
Dimitrije Janičić

02. Apr, 2016

Za kuću u Bajovoj 136 ne vezuje me ništa, ali me sasvim osvojila priča o toj kući i ljudima koji prođoše kroz nju. Hvala Ti za ovako lepu priču, a hvala i mome učeniku Slavku što je priču preuzeo, jer je to bio signal za mene da pročitam priču.
Konačno je i kod nas stiglo vreme da se beleži prošlost, jer zabeleženo ostaje, a ispričano bledi i nestaje. Inače u ovoj priči je čitav roman, Saga o Hipokritovim poklonicima iz Bajove 136. Hvala za ovo obogaćenje jutra.
Slađana Božović

02. Apr, 2016

Kako lijepa priča… koja razlika nekad i danas… cijenjene su prave vrijednosti…
“… Ako bih bila naročito poslušna, prababa mi je pokazivala suknju koju joj je poslala italijanska kraljica Jelena… I, počinjao je ritual: vadila je suknju iz ormara, dizala gazu sa nje i pojavljivala se suknja, sva od svile i čipke… Sjela bih ispred, gledala u nju, nikad je nijesam dodirnula, a još je i danas vidim…”
Draga Majo , dragi prijatelju Vesko, VELIKO HVALA
Brano Boskovic

03. Apr, 2016

Predivna prica na koju sam naisao slucajno u potrazi za Martinovicima iz Bajove 142, sto je povezano sa jednom vrlo zanimljivom pricom koja dogodila u dalekoj Americi. Mozda mi Vi mozete pomoci da upotpunimo tu tragicnu pricu.
S postovanjem!
Brano Boskovic
Lancaster, PA
brano0501@gmail.com
Darko Đurović

04. Apr, 2016

Draga moja Majo,
sve moje čestitke za ovako lijepe i tople riječi o žiteljima Bajove 136. Da ostane, da se pamti. I da se zna, ovo je samo kretak osvrt, gotovo telegrafski, u odnosu na ono što naša generacija pamti o njima.
Dopustićeš da te ispravim, dopunim. Nikolin Filip je šesta generacija ljekara. Peta generacija je moja starija ćerka Milica. Za neupućene, to je unuka Marije-Seke, ćerke dr Nika i Sonje Martinović.
Još jednom, veliko ti hvala!
Sa ljubavlju,
Darko
Gojko Padalica

05. Apr, 2016

Prijatelju, svaka čast za prilog o kući Martinovića. I meni si ponovo otvorio vrata Bajove 136 i vratio sjećanje na babu Sonju, dr Peđa, dvorište, puno lijepih trenutaka i bezbroj pročitanih Zabavnika …
Bozo

07. Apr, 2016

Svaka cast. Prelijepa prica kao i uvjek!
Name (required)

20. Apr, 2016

Дорогая, Майя! Рады были на страницах интернета познакомиться с вашей большой семьёй! Замечательно, что появился такой след в истории. Ждём дальнейших публикаций! Творческих успехов! Людмила и Александр.
Inna

20. Apr, 2016

Майя,большое спасибо за такой познавательный рассказ о семье и поколениях! Нам было очень интересно прикоснуться к истории ,посмотреть фотографии.Желаем Вам дальнейших творческих успехов! Инна,Дима,Саша и Анютка.
Maja Martinović Kršić

25. Apr, 2016

Najljepše se zahvaljujem svima koji su napisali komentar na moj tekst-kako znanima ,tako i neznanima.Mnogo su me dirnuli,naročito oni koje ne poznajem(uljepšala sam im jutro,čitali su ,,Zabavnik,, u bašti,cijene vrijednosti koje su bile nekad)Posebno sam zahvalna prijateljima iz Moskve koji su sate i sate proveli uz rječnik da bi pročitali moj tekst…Onima koji su me zvali telefonom ili uputili mejl, zahvalila sam se tim putem…A ovim putem još jednom veliko hvala Vesku, inicijatoru da do teksta uopšte dođe,a posebno mu zahvaljujem na grafičkoj obradi teksta…

Maja Kršić
Jana Lazovic

28. Apr, 2016

Draga, g-djo Majo,

Mnogo mi se dopao Vas tekst , saznala sam nesto o Cetinju
kakvo je nekad bilo, i kojega , nazalost vise nema.

Tivat, Jana
Željka Mrdak

31. Jul, 2016

Ovom divnom pričom ste me vratili u djetinjstvo, i sjećanje na Vašu divnu babu Sonju, njene šnenokle, Zabavnike, koje mi je davala, tako da sam i danas vjeran fan tog časopisa.Srdačan pozdrav!
Maja Martinović Kršić

03. Aug, 2016

Poštovana i draga Željka,
iako se ne znamo,hvala na divnim riječima i sjećanju na moju babu Sonju,koja je,vidi se iz komentara, obilježila ne samo moje djetinjstvo,birala mi prve knjige i opredijelila za budući poziv.
Hvala još jednom,srdačan pozdrav
Pavlović

13. Sep, 2016

Predivan tekst o uglednoj porodici i uspomenama. Da li ste sigurni da je Milena bila supruga Pekova (rodjen je 1830 a umro 1903)?
Srdacan pozdrav.
Maja Martinović Kršić

14. Sep, 2016

Poštovani gospodine Pavloviću na lijepim riječima o tekstu…Da,sigurna sam sam da je Milena bila supruga Pekova…Postoje zapisi, a što je još interesantnije Peko je umro u kući o kojoj pišem,nekolike godine po njihovom vjenčanju…Donijeli su ga bolesnog u kuću i tu je umro…Postoji i umjetnička slika-Peko bolestan ,sjedi u krevetu. Autor slike nepoznat.No,kao i mnoge druge stvari iz kuće, tokom godina se izgubila,nestala…
Hvala još jednom na utiscima o tekstu,
Maja Kršić
vesna

24. Oct, 2016

Draga, g-djo Majo

Vasa prica je predivna i podsjetila me na dane kad sam bila bezbrizna. Dobro pamtim Bajovu ulicu jer sam rodena u kucu prekoputa Bajeve 136 a to je Bajeva 99. Ja sam malo mlada generacija i u vrijeme kada sam ja zivjela u tu ulicu vasa kuca je za mene bila prava misterija sjecam se da su svi pricali o toj kuci sa velikim postovanjem ali ja nikad nisam upoznala ni jednu osobu iz te kuce. Mislim da sam u vase dvoriste usla nekoliko puta ne sjecam se kojim povodom, ali se odlicno sjecam jorgovana koji su meni tada izgledali kao prava suma. Sjecam se gvozdene kapije i kunete pored trotoara , gospode Bese Martinovic kuca do vase i starog Jagosa koji je imao masinu za seganje drva.
Prica o vasoj prababi me je rasplakala i podsjetila na moju babu Konstantinu Golberger Marinovic koja je na isti nacin cuvala svoje drage stvare i pokazivala ih meni pod specijalnim uslovima
Hvala sto ste me podsjetili da treba da mislim na lijepe stvari
Vesna
Maja Martinović Kršić

25. Oct, 2016

Draga Vesna,
hvala na lijepim riječima.Nijesmo se nikad upoznale,ali mislim da znak ko ste…Drago mi je da ste se sjetili svega-Jagoša i šeganja drva,gospođe Beše,kunete…A ja se sjećam i Vaše babe.gospođe Stanci,družila se s mojom babom Sonjom…Divna su to bila vremena i divne su ih osobe obilježile…Mislite na lijepe stvari,to uvijek pomaže,pa i kad je najteže…
Svako dobro Vam želim
Marko Jankov Dumovic

17. Aug, 2017

Jedna divna prica koju sam, pun nostalgije procitao, sjedeci u dalekom Melburnu i razmisljajuci o mojoj Bajovoj 10
maja krsic

21. Aug, 2017

Postovani Marko,

Drago mi je da Vam se dopala prica.Znam Vasu kucu, a moji roditelji su ,ako se ne varam, drugovali sa Vasima.Koliko se sjecam, moja majka je i studirala sa Vasom majkom…Svijet je mali…
Zelim Vam svako dobro u dalekom Melburnu
Banja Kaluđerović

30. Oct, 2017

Poštovanje!

Vesko kao i uvijek! Hvala Ti za ovakva djela!
Vraćam se na CT

27. Dec, 2017

Zaista prelijepa priča o Bajovoj ulici i čestitke na njoj.
Sinoć sam prvi put prolazio autom Bajovom.
Razočaran sam jer nijesam vidio da je posađeno ni jedno drvo (možda nijesam dobro vidio iz auta bila je noć).Ako nije već posađeno drveće značili to da će Bajova da se kopa ponovo.
Takođe sam uočio da je asvalt nanešen potpuno amaterski (sve na bregove i uvale) što ukazuje na neprofesionalnost izvođača radova a posebno na amaterizam nadzornog organa.
Ako je ovo tačno što sam vidio jako mi je žao i molim da mi neko odgovori da li sam dobro vidio
Jadranka Jovovic

31. May, 2018

Istina o kući na Cetinju u Bajevoj 136, povodom oglašavanja Maje Martinović (udova Đoka Kaluđerovića) sada udata Kruščić.
Maja Martinović rođaka, 1.04.2016 godine našali se aprilskom šalom pa svoijim sugrađanima ispriča bajkovitu priču o kući u kojoj žive Martinovići. Uvrijeđena neistinom kojom se dotična poslužila pa prisvoji naše pretke kao svoje. Hvala joj što mi je definitivno pružila priliku da neke istine konačno isplivaju na vidjelo.
Ja sam Jadranka Jovović, rođena Ognjenović 1948. godine (iste godine kao i dotična) kao prva unuka doktora Steva Ognjenovića od sina Đoka-Đorđija, praunuka Špira Ognjenovića i prvog CG. kompozitora koga i danas izučavaju na muzičkoj akademiji i njegova djela se oglašavaju, i čukunuka Dimitrija Ognjenovića koji nam ostavi porodični grb koji se nalazi u kotorskom muzeju kao dokaz da porodica Ognjenović pripada aristokratskom miljeu toga doba pa sve do današnjeg. Moja sestra Marija dobi ime po našoj baki Mariji Petrović-Njegoš, koja je bila kćerka Vojvode Đura Petrovića-Njegoš, a moj brat nosi ime po svom đedu doktoru Stevu Ognjenoviću (o našem đedu nemam potrebe išta reći jer o njemu postoje mnogi zapisi).
Davne 1826. godine nas prađed Špiro obrati se kralju Nikoli da mu dozvoli da iz Kotora preseli i ozida kuću za svoju porodicu na Cetinju. Projekat kuće povjeri arhitekti Josipu Slade iz Trogira. U toj kući rodi se naš otac Đoko brat Dimitrije Mitar (koji u 24 godini nesretnim slučajem nastrada) i njegovih šest sestara (Aleksandra, Olga, Nataša, Sonja, Stanka i Zorka).
Kuća u Bajevoj nikada se nije otuđila od prvog vlasnika Špira Ognjenovića. Kada se naš đed doktor Stevo Ognjenović poslije odlaska u penziju vrati u Kotor, a kuću fiktivnim ugovorom ustupi zetu doktoru Niku Martinoviću, za koga se udala njegova kćerka Sonja koja je jedina ostala na Cetinju jer su tada živjeli kao podstanari. Taj ugovor po mom sjećanju (tada sam imala 13 godina) neke šezdesete naš otac dođe na Cetinje i obnovi ugovor da bi porodica Martinović mogla da je koristi. Što se tiče novčane isplate za kuću draga rođaka ni pola perpera nije dala po saznanju od oca i bake.
Ovo govorim jer smo svi povrijeđeni, i nijesmo se nadali ovoj neistini. Dok je moj otac bio živ, niko od nas troje nije smio pomenuti kuću u Bajevoj, kao što je ni sada ne pominjemo, ali nas je zaboljela neistina koju je Maja Martinović napisala, pa želim da ljudi sa Cetinja znaju istinu.
Naša baka Marija-Base, kako su je svi zvali, nije nikada stalno živjela sa njima, jer je sa našim ocem živjela u Beogradu. Ne poričem da nije dolazila na Cetinje i boravila kod svoje ćerke u vrijeme očevog službovanja u Herceg Novi i Andrijevici. Poslije tih gostovanja vraćala se svom domu kod svog sina, tako da se naše djetinjstvo vezuje za već ostarjelu baku. Nas troje djece voljeli smo baku koja je već u devetu deceniju svog života imala mnogo toga da ostavi u sjećanju, na tome smo joj zahvalni i s ljubavlju palimo svijeće na groblju pred kapelicom gdje sad počivaju naši roditelji.
Morala sam ovo napisati zbog svog brata Steva, njegova dva sina Ognjena i Đorđija-Đola, i najljepši biser, njegovog unuka Davida preko koga produžavaju korijeni porodice Ognjenović.
Neka rođaka zaliva jorgovan, niko joj ga neće, ali svom bratu i bratancu neka pribavi porodično stablo Martinovića, i nemoj da prisvaja ono što joj ne pripada. Odlaskom njene bake tj. naše tetke Sonje ostaju vti samo lijepe uspomene na njeno porijeklo.
Jadranka-Danka Jovović rođena Ognjenović
Petra Ognjenović

29. Dec, 2018

Poštovane, kćer sam Pere Ognjenovića, unuka Zorke Ognjenović i praunuka Steva i Marije Ognjenović! Zadivljena sam informacijama koje sam ovdje pronašla jer nisam uspjela dobiti od prerano preminulog oca, vašeg prvog rođaka. Ovom prilikom vas srdačno pozdravljam iz Splita, s nadom da ćemo se nekad i upoznati.
marko

11. Jan, 2019

Postovana G Majo!
Zamolio bih vas za jednu informaciju u vezi vasih predaka. Godine 1944. kod vasih predaka stanovala je izbjegla jevrejska porodica De Benedetti. Doktora Ernesta su odveli Njemci u Logor dje je umro a ženu Milicu su objesili kod kotorske Trojice. Ostali su im sinovi Rudolf Rudi i Gvido. Prezivjeli su rat i otisli u Italiju. Znate li ko im je bio staratelj, ko ih je zbrinjavao, je li to vasa baka Sonja? Znate li sta o tome i da li imate negdje slike tih djecaka? Ako imate molim vas da mi napisete sve sto znate i posaljete na moj mail masjapopovic@gmail.com. Ja sam Marko Popovic hebraista istoricar i pisem o Jevrejima u rnoj Gori. Divno ste pisali i odusevili ste me stilom. Steta sto nijeste pisali Lijep pozdrav iz Budve M P
maja krsic

13. Jan, 2019

Postovani Marko,
Hvala na lijepim rijecima.Poslacu na Vasu mejl adresu sve sto znam o porodici Benedeti.
Srdacan pozdrav,
Maja
Branka Kovačević

21. Feb, 2022

Draga Majo,

Upravo sam pročitala sagu o tvojoj porodici koju si fantastično opisala. Imam utisak kao da sam gledala divan film koji budi emocije i sjecanje na generacije predaka aristokratske porodice u Boki i na Cetinju.

Cetinje :: Moj grad

Bajova 136

26 Komentara

Vaš komentar

Vrijeme na Cetinju

Foto galerija

Arhiva