Cetinje :: Moj grad

Položeni vijenci na spomenik Lovćenska vila

Posted on 06. Jan, 2016 by Vesko Pejović in Iz kulture, Valorizacija prošlosti

Danas su na Cetinju gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović i predstavnici Udruženja boraca Narodno – oslobodilačkog rata i antifašista Cetinja Stevan Radunović i predsjednik Senata dr Milovan Janković, predstavnici Matice crnogorske, Udruženja Crnogoraca Amerike i Kanade, Novica Samardžić, Marko Špadijer i Branko Banjević,  kao i predstavnici Vlade Crne Gore, Igor Lukšić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija, Pavle Goranivić, ministar culture i Predrag Mitrović,  položili vijence na spomenik Lovćenska vila, povodom stote godišnjice od stradanja crnogorskih dobrovoljaca sa broda “Brindizi” u Medovskom zalivu.

Spomenik Lovćenska vila, rad akademskog vajara Rista Stijovića, podignut je 1939. godine a otkriven na Spasovdan 06. juna 1940 godine,  kao oličenje visokog patriotizma, herojstva, viteštva i požrtvovanja naših iseljenika, koji početkom decembra 1915 godine pohitaše čak iz Amerike, da svoje živote stave na oltar otadžbine Crne Gore.

Prisutnima se prigodnom besjedom obratio gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Bogdanović:

-Crnogorski iseljenici, motivisani težnjom da pomognu svojoj domovini u borbi protiv neprijatelja, stradali su šestog januara 1916. godine. Njihovom hrabrošću i odlučnošću napravili su korak ka istoriji, u kojoj su njihova imena posebna.

Zato mjesto na kojem smo okupljeni, sasvim sigurno, predstavlja simbol zahvalnosti žrtvama naših iseljenika, koji su, zarad svoje otadžbine, dali živote nadomak Jadranske obale.

Ovaj datum, prije svega, treba da nas podsjeti na tekovine slobode i zajedništva koje se svojstvene našoj prošlosti, a na koje se oslanja naša budućnost – zaključio je Bogdanović.

Poštovani čitaoci, O ovom događaju do danas je napisano više tekstova, jedna brošura (prof. Savo Vukmanović) i jedna knjiga (Marjan Mašo Miljić) a ja sam se odlučio da u znak sjećanja na ovaj događaj za vas prenesem dio teksta Cetinjanina Blaža Sredanovića, velikog crnogorskog patriote, dugogodišnjeg predsjednika Udruženja Crnogoraca Amerike sa sjedištem u San Francisku, i vrsnog publiciste (koji već više od pola vijeka živi u Americi) koji je napisao 25. novembra, 2005. godine: -Kobne 1915. godine, 24. decembra po starom kalendaru, odnosno 6. januara 1916.  po novom, na Badnji dan kada je crnogorski narod vodio sudbonosnu borbu protiv Austro-ugarske u Medovskom zalivu tragično je izgubilo živote oko 350 crnogorskih iseljenika   – ratnih dobrovoljaca. Bili su, preko opunomoćenih izaslanika crnogorske vlade Jovana Matanovića i Sava Djuraškovića, pozvani da u ime prađedovskog amaneta  ispune svoj zavjet za slobodu. Okupljeni u Vankuveru položili su zakletvu pred polazak u otadžbinu: “Zaklinjem se sinovskom ljubavlju svoga roda, zaklinjem se slovenskom krvlju svoga oca i plemenitim mlijekom majke svoje, zaklinjem se patničkim pepelom naših predaka, svetim prahom rođene grude, zaklinjem se velikim suncem slobode, da ću stajati junački neustrašivo, rame uz rame, bok uz bok hrabre crnogorske i srbijanske vojske u svetoj borbi za oslobođenje do posljednjeg daha, do zadnje kapi krvi. Tako mi pomogao veliki Bog Pravde, Istine i Slobode”. Prvi dobrovoljci su sredinom avgusta, na dva kanadska broda i pod zaštitom savezničke flote stigli u Solun, a zatim preko Skoplja i Mitrovice u Crnu Goru. Druga grupa dobrovoljaca, sa kojom je putovala i jedna misija Crvenog krsta, okupila se u Vankuveru, gdje su im engleski oficiri i vlasti priredili svečani doček. Na putu željeznicom za Istočnu obalu Kanade na mnogim stanicama okupljeni narod je klicao  saveznicima i Crnoj Gori. Kad su stigli u Halifaks, odakle ce nastavili brodom za Evropu, ponavljale su se iste ovacije i počasti. Već su bili formirani bataljon, čete i vodovi. Dok su bili u vojnom logoru, nad kojim se gordo vila crnogorska zastava, dobrovoljci su izvodili vojne vježbe i ubrzano se učili ratnim vještinama.  I ako nijesu imali uniforme živjeli su vojničkim životom, noseći na ruci malu nacionalnu zastavu na kojoj je pisalo:  “U boj za narod svoj!” Tačan broj putnika i posade na brodu nije bio poznat. Računa se da je dobrovoljaca bilo  oko pet stotina. Poslije 25 dana plovidbe dobrovoljci su stigli u Napulj, a dva dana kasnije u Brindizi, odakle su na istoimenom brodu, noću uoči Badnjeg dana, otputovali za Medovu. Na brodu su bili i tovari hrane i sanitetskog materijala. Pratili su ih četiri italijanska torpiljera. Plovili su u mraku i u najvećoj tišini, da se ne odaju  neprijatelju. Kad se brod našao u Medovskom zalivu na oko 500 metara od obale, na kojoj je tog maglovitog jutra bilo oko sto hiljada pripadnika “polomljene srbijanske i crnogorske vojske” brod je naišao, kako se pretpostavlja, na minu i poslije jake detonacije odmah počeo da tone. Mina je eksplodirala kad je već bio dat znak za pripremu iskrcavanja, pa je većina dobrovoljaca sišla u potpalublje da prihvati prtljag.Uzalud je brodska sirena pozivala u pomoć. Nikoga nije bilo u blizini Pomoć je stigla suviše kasno i nije bila dovoljna. Po iskazima preživjelih prizor je bio strašan. Nesuđeni ratnici bili su prepušteni morskim talasima. Na vrhu katarke potonulog broda, koji je malim dijelom stajao iznad vode, kao roj pčela bila se uhvatila grupica brodolomnika. Oni koji su se domogli kopna, goli, bosi i promrzli, samo su se ogrtali praznim vrećama za brašno.  Stiskali su se oko malo vatre od gomilice uglja i okretali da se suše i ugriju. Spasle su se  svega sto šezdeset i četiri osobe. Mnogi su teško napuštali Medovu; ostajali su još dan-dva na mjestu nesreće, lutali obalom izgubljeni i slomljeni, očekujući da im talasi izbače srodnike kako biše ih sahranili. Kralj Nikola je tada boravio svoje posljednje dane u Crnoj Gori. Kada se na Kruševcu opraštao sa narodom preživjeli brodolomci su mu došli u posjetu. Susret je bio potresan. Kralj je zaridao pokrivši lice rukama. Pored Crnogoraca, koji su činili većinu, među dobrovoljcima je bilo Srba, Hrvata i Slovenaca, a barjak je u tom dobrovoljačkom bataljonu nosio Rus. Kralj Nikola ga je odlikovao Obilića medaljom. Bili su to dani pred poraz Crne Gore u Prvom svjetskom ratu. Iznurenoj i prepolovljenoj crnogorskoj vojsci, koja je uz velike žrtve i legendarni heroizam omogućila odstupnicu poraženih srpskih trupa prema Albaniji, više nijesu mogli pomoći nikakvi dobrovoljci. To, naravno, ni malo ne umanjuje veličinu njihovog patriotizma, niti divljenje za njihove dostojne zrtve. U opštoj nevolji, posjeta preživjelih iz Medove davala je jos tužniji ton. Badnji dan uvijen u crninu! Sigurno najžalosniji u crnogorskoj istoriji.Tri dana poslije brodoloma, kada je pored mjesta nesreće prošao kralj Nikola, napuštajući za uvijek Crnu Goru, na morskoj površini su se još mogli vidjeti komadi odjeće i prtljaga nesrećnih dobrovoljaca. Poslije više od dvije decenije 1939. godine, na trgu pred Vlaškom crkvom na Cetinju, podignut je poginulim dobrovoljcima pod Medovom spomenik “Lovcenska vila”, djelo vajara Rista Stijovića. U desnoj ruci, u osvetničkom zamahu, vitka i elegantna ženska figura drži visoko i pobjedonosno mač, a lijevom prinosi lovorov vijenac žrtvama. Tako je, poslije više od dvije decenije, djelo rodoljuba i medovskih mučenika dobilo vidno priznanje. Inicijativu za podizanje spomenika pokrenuli su crnogorski iseljenici u Americi 22. septembra 1930. godine. Tada je Miloš Radunović, brat jednog od utopljenih dobrovoljaca, objavio u “Amerikanskom srbobranu” članak pod naslovom “Dug zahvalnosti”.  U njemu se, između ostalog, kaže: “Njihova zla kob je veoma bolna i dirljiva. Iz daleke Amerike pohitali su u sveti rat. No, ne bi im suđeno da se dograbe puške i upere je u neprijatelja. Gusarski i podmukao napad poslao ih je u smrt u morskim dubinama. Kako im je sudbina bila nemilosrdna u posljednjem času, pripremivši im groznu smrt, tako ih, izgleda, goni i poslije njihove smrti. Skoro su zaboravljeni. Držim da je to grijeh koji treba da ispravimo čim prije. Među nama koji smo još u Americi imaju ti poginuli heroji dosta braće, rođaka, prijatelja i poznanika. Oni ne smiju da zaborave žrtve ove tragedije. Treba da se dogovore i pokrenu akciju da se toj našoj izginuloj braći čim prije podigne spomenik. Čineći ovaj predlog, smatram da je to jedan naš opšti sveti dug sjenima poginulih dobrovoljaca”. Njegova ideja je svesrdno prihvaćena i odmah, sljedeće godine u Sakramentu, u Kaliforniji, osnovano “Bratsko dobrovoljačko udruženje širom Amerike i Kanade za podizanje spomenika na Cetinju potopljenim kod San Djovani di Medua 1915.” Lokalni odbori formirani su po svim većim gradovima. Na Cetinju je ban Zetske banovine Andrija Stanišić formirao “Banovinski odbor za podizanje spomenika potopljenim dobrovoljcima pod Medovom”, na čelu sa predsjednikom Petrom Martinovićem, generalom u penziji. Članovi su bili mnoge istaknute licnosti onoga vremena. Profesor Savo Vukmanovic je 1939. godine publikovao na Cetinju broŠuru “Spomenica” u kojoj je iznio detalje u vezi sa pomenutim poduhvatom, kao i spisak imena potopljenih i spašenih dobrovoljaca, prema izvještajima dobivenim iz Amerike. Objavio je u njoj i dvije pjesme kralja Nikole:  “Kolo crnogorskih Amerikanaca” i “Bol Crnogoraca u Americi”, kao i spisak novčanih priloga za spomenik. “Njima je vječno uho i srce bilo otvoreno za sudbinu svoga kraja. Glas domovine oni su u sebi osjetili jače od svega, koji ih je gonio da svoje živote polože za ono tlo koje ih je rodilo” piše, između ostalog, profesor Vukmanović. Mi, današnji crnogorski iseljenici po Americi i Kanadi, pitamo se ko su i kakvi bili ti naši ljudi spremni na tolike žrtve? Zar i oni nijesu imali kuće, poslove, ženu, djecu, svoje bližnje, kao što ih mi danas imamo? Zar i oni nijesu imali planove za budućnost i radosti življenja kao što ih i mi imamo?  Sve su ostavili zbog toga da biše se stavili u službu Crne Gore, u službu njenog postojanja i odbranu njene slobode i dostojanstva! Zar i mi ne osjećamo potrebu i obavezu da se danas, kad Crna Gora prolazi kroz najkritičnije trenutke svoje istorije, stavimo u njenu službu? Ne da je branimo puškama, već dignemo glas razuma i ljudskosti, i sve uradimo da naša domovina ponovo postane ono što je bila: slobodna, suverena i dostojanstvena država. Za kraj priloga evo i opisa samog spomenika iz pera Maje Ćetković, istoričarke umjetnosti: Ovaj, po svemu monumentalni spomenik, koji je lociran na platou ispred Vlaške crkve, napravio je poznati crnogorski vajar Risto Stijović. On je znalački ukomponovao u jednu cjelinu tri elementa: postament – oblika stepenaste piramide na koji se nadovezuje visoki pravougaoni stub i figuru Crnogorke – gorde i dostojanstvene žene, okrenute prema Lovćenu – simbolu slobode sa kojeg puca pogled na more u kojem su tragično stradali i Zapadu – odakle su krenuli crnogorski dobrovoljci. Figura žene, izlivena u bronzi, savršenih je proporcija, veoma elegantna. Heroina u desnoj ruci drži mač, kojim poziva na borbu za Crnu Goru, a u lijevoj lovorov vijenac – vijenac slave, kojim kruniše ove rodoljube i njihov nenadmašni čin. Njena duga haljina slobodno pada niz vitko tijelo u perfektno obrazovanim naborima, skrivajući sve ono što bi produbilo i potenciralo njenu očiglednu ljepotu. Figura počiva na tri stepenasto razbijene prizme, koje se nadovezuju na mirni četvrtasti stub, koji je ukrašen sa tri reljefa rađena u bronzi na kojima su slikovito prikazana tri glavna detalja iz ove tragične priče: -na frontalnom reljefu čije su dimenzije 2,1×1,1 (m) – trenutak topljenja broda -na desnom reljefu trenutak napuštanja Amerike, -a na reljefu sa lijeve strane čije su dimenzije 1×1 (m) je “priča” o vječitoj borbi crnogoraca za slobodu. Sam postament, čija je forma razbijena naizmjenično postavljenim stepenicama u pet redova, simbolično govori o kolektivnoj grobnici oblika piramide, smještenoj na dnu mora. „Lovćenska vila“ je spomenik nadahnutog dostojanstva, fantastično uklopljen u sredinu kojoj pripada, u Cetinje – kameni presto slobode, u Cetinje – grad heroj, kolijevku Crne Gore, nad kojom stražari naša vječnost. Vesko Pejović

Fotografije Vesko Pejović, Danka Barović i Novak Abramović