Cetinje :: Moj grad

Grafike Milovana Rakonjca na Cetinju

Posted on 03. Mar, 2015 by Vesko Pejović in Iz kulture

U prostorijama Matice crnogorske Ogranak Cetinje u četvrtak 26.02.2015.  otvorena je izložba (kompjuterskih) grafika “INSPIRIT” – Milovana Rakonjca, dizajnera iz Bijelog Polja. Nakon, za ovu priliku specijalno komponovane i izvdene numere “Pleme” od strane njegove sugrađanka Anela Čindrak (saradnice u nastavi na cetinjskoj Muzičkoj akademiji) koja je nagrađena dugotrajnim aplauzom, prisutnima se obratio Luka Lagator, umjetnik i svjetski priznati karikaturista. Osvrćući se na poentu “likovne priče” Lagator je između ostalog rekao  da su Indijanci Milovana Rakonjca paradigma svega što se danas dešava na nivou opšte globalizacije …

Evo što je u katalogu izložbe o Mićinoj izložbi napisao slikar Luka Joksimović:

-Digitalna grafička ostvarenja Rakonjac Milovana Miće pod nazivom ‘’Inspirit’’ , na svojstven način uz značajan prizvuk ilustrativnosti na određenom broju radova ili fragmentima istih, predstavlja portrete ‘’Indijanaca’’ – pripadnike drevnih plemenskih naroda njihovih visoko moralnih načela, običaja, tradicije, muzike, asketskog načina življenja, njihove spiritualnosti i povezanosti sa prirodom. Što je i osnovna tačka polazišta Milovanovog stvaralaštva. Ovu seriju ostvarenja čini petnaest radova na kojoj Milovan ističe u prvi plan portret tj. samu fizionomiju ovih proganjanih i skoro istrijebljenih naroda. Autor pokušava na radovima koje plasira kroz relativno moderne pristupe i tehnike predstaviti spiritualnost kako i sam naziv izložbe glasi (INspirit) na portretima, koristeći se jakim kontrastom kombinujući fizički datu svjetlost sa možemo simbolički kazati-unutrašnjom svjetlošću koja se naslućuje i doprinosi stvaranju cjelokupnog utiska o ‘’Indijancu’’- čovjeku uopšte, kao primarno – duhovnom biću. Pretpostavit ćemo ne generalizujući da autor indirektno kritikuje današnje društvo koje je većinski i u mnogome već odavno postalo materijalističko. Ako se za trenutak izmjestimo iz konteksta Milovanove fascinacije ovih, slobonih duhom – ljudi i objektivno sagledamo trenutnu, opštu antropocentričnu situaciju na globalnom nivou, uvidjet ćemo na šta i sam umjetnik aludira – da su ‘’Indijanci’’ ništa drugo do egzemplar muđuljudskih odnosa nekada i sada. Tako da možemo, posmatrajući ovaj manji opus, jer je autor kao predloške za ova likovna ostvarenja koristio svoje slike i crteže, uvidjeti da su ljudi oslobodjeni gotovo svih suvišnosti materijalnog karaktera. Isključivanje materijalnog predstavljeno je odsustvom boje koja balansira sa svjetlošću za koju je autor sa namjerom izabrao zelenu boju. Pažljivo gradeći cjelinu, korespondenciom zelene i crne, materijalnog i duhovnog, svjetla i tame Milovan uvodi tačku odnosno krug kao osnovno izražajno sredstvo. Posmatrano sa semiotičkog aspekta kao i gore pomenute ‘’zelenu i crnu’’ mogli bi reći tj. dovesti ovaj krug – kao univerzalni simbol beskonačnosti i savršenstva u usku povezanost sa Milovanovom poetikom inspirisanom Indijanicima. Uvodeći ‘’crnu’’ na portretima i preklapajući je sa ‘’zelenom’’ autor simbolički predstavlja potrošnost i prolaznost materijalnog u ovom slučaju tjelesne ljušture u kojoj obitava duh. ‘’Današnji kultivisan čovjek se postepeno okreće od prirodnih stvari i njegov život postaje sve apstraktniji.’ – Piet Mondrian 1919 godine.

Poštovani čitaoci,

Evo što za naš sajt Milovan Rakonjac kaže o tome kada je u sebi osjetio likovnu komponentu, o prvom dolasku na Cetinje i boravku tokom srednjoškolskog školovanaja, o tome kada i zbog čega su Indijanci postali njegova likovna preokupacija, o tehnici kojom je uradio portrete koje je predstavio cetinjskoj likovnoj publici, o otvaranju izložbe, o daljim planovima:

-Svi znamo da su djeca nevjerovatni kreativci, pa se u tim periodima izražavaju na različite načine pjevušeći, udarajući ritam, švrljajući po zidovima i papirima… Ja sam jedan od onih što su roditeljima nametali redovno krečenje stana, zidova dječijih ustanova… Od tada moja naklonost prema umjetnosti, tačnije crtanju, slikanju, dizajnu, itd.

U Osnovnoj školi sam takođe bio kreativan kako na času likovnog tako i na ostalim časovima uglavnom crtajući po sveskama, knjigama, ispisivajući ime i prezime na interensantne načine, crtajući učiteljicu i svoje drugare.

Nakon završetka Osnovne škole, odlučujem da upišem Srednju umjetničku školu „Petar Lubarda“ na Cetinju, i tamo počinju moja usavršavanja u umjetnosti. Svjesno biram smjer grafički dizajn, jer sam se oduševljavao sa reklamama, marketingom, posterima na kojima su najave nekih dogđaja…

Cetinje, inspirativan mali grad sa mnogo različitih ljudi, studenata sa strane iz različitih gradova, turistička posjećenost…nekako živ grad. Tamo sam počeo i pisati pjesme, kratke priče, čak i jedan mogu reći roman koji je autobiografskog karaktera, jednom riječju, moja inspiracija je dolazila odatle, iz Cetinja. Jednostavno si tamo 4 godine i moraš da stvoriš pozitivnu atmosferu. Tamo sam upoznao danas poznate umjetnike dok su studirali, čak i učio od njih.

Nakon Cetinja upisujem fakultet umetnosti Priština-Zvečan, gdje  sa pravom biram smjer grafički dizajn.

Jedne prilike kada sam bio kod bake na radiju sam čuo predivne zvuke instumenata koji su oponašali prirodu i životinje. Kasnije sam saznao da je u pitanju „Indijanska“ muzika. Obzirom da sam kao mali gledao kaubojske filmove (mnogi smo), i do tada imao negatino mišljenje o njima, (naravno kako su ih predstavljali u tom kontekstu), odlučio sam da potražim neku literaturu o tim narodima. Našao sam nekoliko knjiga. Čitajući knjigu, uporedo sam ilustrovao jednog „Indijanca“ sa perjem na glavi, nakitima koje su nosili na vratu, rukama, ušima, jednostavno sam pronašao temu za svoj rad. Njihov spirituali način življenja, povezanost sa prirodom i životinjama me je fascinirao. Njihove ritualne igre, način odijevanja, sve to je uticalo da radim njihove portrete, negdje realno a negdje apstraktno. Još jedna istina me je navela da izaberem njih za temu, pohlepa ljudska, proganjanje istih, najviše zbog zlatne groznice, i da ne nabrajam, a što je danas mnogo primijetno u društvu kako kod nas tako i van naših granica. Njih su nazivali i nazivaju ih divljacima, a ne uviđaju svoje greške, uništavanje prirode, zagađenost, maltretiranje životinja, smanjenje broja vrlo rijetkih vrsta, tačnije – izgubljenu ljudskost. To možemo uporediti i u današnjici sa zanemarivanjem manjina, uništavanjem kulturnih dobara, zapostavljanjem kvalitetnog itd.  Od tada pa do danas radim portrete „Indijanaca“, crtajući ih, slikajući, praveći maske, kompjutersku grafiku…

Što se tiče tehnike izvođenja ovog novog opusa koji je izložen na Cetinju tačnije u Matici crnogorskoj Ogranak Cetinje, gdje su predstavljeni  portreti „Indijanaca“ – pripadnika drevnih plemenskih naroda, ja sam izabrao krug kao sredstvo izražavanja, simboliku beskonačnosti, kao što je kod njih duša beskonačna i putuje. Koristeći velike i male krugove, preklapajući ih, formiram portrete. Sa namjerom biram zelenu boju, koja simbolizuje prirodu, a crna je tama koja je prisutna uvijek čak danas, nažalost. Svi znamo za JUNG i JANG, pa se zato ne baziram na kolorit, već radim sa dvije boje. Uvodim i liniju na određenim mjestima, koristim i površinu kao i teksturu, obzirom da uzimam za predloške svoje radove, slike, crteže itd. Na njihovim licima se primjećuje patnja, kao i radost, spiritualnost i sve što je vrijedno i imalo vrijednost.

Na otvaranju izložbe sve je bilo u duhu „Indijanaca“ čemu je posebno doprinijela moja sugrađanka Anela Čindrak  čiji je jak i spiritualan nastup sa melodijom “Pleme” mnogo doprinio da publika jače  doživi  kompoziciju u mojim radovima.

Nastavljam da radim na ovoj temi i pripremiću još radova, kao i crteža, slika, ako uspijem odradiću i skulpturu. Planiram da upišem i magistarske studije moguće na Cetinju. Nadam se da ću uspjeti da prebacim ovu izložbu u više gradova u Crnoj Gori, čak i sire i tako bar malo doprinesem da još neko počne slično da razmišlj  o Indijancima.

Zahvalio bih se Matici crnogorskoj, kolegi Luki Lagatoru (koji je otvorio izložbu), g-dinu Vesku Pejoviću koji je prvi izašao u susret mojoj želji da imam izložbu na Cetinju, sve besprekorno organizovao i uradio postavku izložbe kao  i svojoj dragoj sugrađanki Aneli Čindrak, velikom umjetniku na harmonici, čija je svirka dala posebnu dimenziju otvaranju izložbe i oduševila prisutne.

Iz biografije Milovana Rakonjca:

Milovan Mića Rakonjac je rođen 1983. godine u Bijelom Polju. Završio je Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju, smjer grafički dizajn, a diplomirao na Fakultetu umjetnosti u Prištini – Zvečanu, na Odsijeku za grafički dizajn u klasi profesora Vidana Papića. Dobitnik je Nagrade za likovno ostvarenje na Bjelopoljskom likovnom proljeću 2008. godine, učestvovao je na vise likovnih kolonija internacionalnog karaktera, izlagao kolektivno više puta, imao tri samostalne izložbe. Živi i stvara u Bijelom Polju.

Samostalne izložbe: Cosmic club, Bijelo Polje, 2002. godine (slike i crteži), Galerija FU Zvečan, 2006. godine (slike), Uticaj vremena, Centar za kulturu Bijelo Polje, 2008. godine (plakati, dizajn).

ZA KRAJ:

Poštovani čitaoci,

Evo kako je po riječima Anele Čindrak  došlo do toga da Matica crnogorska na Cetinju širom otvori vrata “Bijelom Polju”:

-Prije tačno 6 mjeseci, lokacija Dvor-Cetinje, Mića i ja pijemo kafu i pravimo planove o putovanjima. Ja, standardno davim i Boga i narod s rutom Beograd – Budimpešta – Beč – Bratislava a on mi priča o Americi i o njegovoj opsjednutosti i fascinaciji Indijancima. Govori mi kako po čitavu noć ne spava i radi portrete Indijanaca. I bingo, povedem ga ja u moju Meku kreativnosti na Cetinju – Maticu crnogorsku. Tamo nas dočeka domaćin i kancelar Vesko Pejović. U par rečenica sve dogovorismo – izložbe će biti. I evo je, živi, diše sa zelenilom koje se upravo budi na Cetinju, skladni kolorit grafika i cetinjske periferije. Čestitam Mići, jer evo nikako da stignem da se pohvalim, otvaranje izložbe je bilo veoma uspješno i posjećeno. Cetinjani grle, dočekuju i pravi su domaćini. Indijanci su nam u gostima još mjesec dana, pa za sve one koji ih nisu viđeli toplo preporučujem ranu proljećnu šetnju do Matice crnogorske.

Vesko Pejović