Cetinje :: Moj grad

Mladen Lompar: Utuljeni svici

Posted on 01. Dec, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture

Poštovani čitaoci, iz zbirke pjesama Mladena Lompara „Balsamovana kletva“ za koju književni kritičar Pavle Goranović na promociji u Podgorici reče da  predstavlja autorovo putovanje po memoriji sna, „kroz istrgnute stranice povijesti i kroz istoriju nađenih trenutaka, po sopstvenoj svijesti i po savjesti drugih, i to onda kad nas pjesnik podsjeti da neće nas naslijediti tišina“, prenosim za Vas insert koji je objavljen u današnjem dodatku dnevnog lista Pobjeda – Agora.

Mladen Lompar: Utuljeni svici

Ovaj svjet je samo san Demona, zapisao je svoj životni smisao jedan bogumil na stećku koju je klesao cijelog života.

Bio je to epitaf na kraju vjekovne vizuelizacije.

Zaželio sam da razvijem taj masivni svitak i probudim znake prošlosti, davno odložene nedoređenosti i dileme.

Nalazio sam ponekad u sličnim traganjima kriptičnost, znak zatvoren u tvrdom nasljeđu, često mitsku priču teško čitljivu i sačuvanu kao ožiljak..

Ma koliko da su se skaske razlikovale u izražajnom poligonu, imale su istu auru i davnu ljepotu…

Dileme su vječite i obnovljive.

(Prošlost sam uvijek dožvljavao kao stanje duha, i način da se počne novi tekst).

U jednoj pretrpanoj antikvarnici uz obalu kotorskog zaliva prodavali su albume sa razglednicama koje su pomorci slali iz svjetskih luka, obično svojim ženama ili draganama. Više od fascinirajućih motiva, poštanskih markica i pečata, zainteresovale su me poruke, pisane negđe na poleđini, a nekad i na samom objektu – kratke, jasne ali i kriptične, višeslojne i višeznaćne; obične, jednostavne ali i sa zakopčanim rečenicama. Tu sam gledao u najnježniji sloj ličnosti koje su povezivale.

Prostor u kojem je smještena antikvarnica bio je nekad raskošna vila u dubokoj sjenci vrta koji je bio kao botanička bašta, održavana bolje i od kuće same.

Tako sam se nenadno našao u izazovnoj emotivnoj zaostavštini.

Kao i prije više od tri decenije na cetinjskom Starom groblju, đe sam naišao na gotovo urušeni kameni spomenik Luije Vizentini. Na fino klesanoj nakrivljenoj piramidi, s koje je očigledno neko skinuo skulpturu (ostao je detalj, kao antički stilobat), upisane su „dvije godine davne / s razmakom malim“.

Grobna ploča prilično utonula u zemlju i podivljalo rastinje.

Neobično ime i prezime i nježnost prema malom razmaku graničnih godina, skulptura koje iz ko zna kojih razloga nije više postojalo, nametnuli su mi se kao pjesnička inspiracija i jedini način da Luiji pomognem u trajanju. Ali, okolnosti (spaljivanje svojih rukopisa, zaboravnost, vremenski protok…) učinile su da se potre inspirativnost i da Luiju ostavim u sigurnosti nepostojanja.

S vremena na vrijeme pritiskivala me „obaveza“, a kad me je neki vapaj vratio spomeniku, nažalost, sve je već bilo nečitljivo; nevremena su uništila posljednje znake prepoznavanja, i mogućnosti za pjesmu…

Uz (sada već bezimenu) humku bilo je samo moje nepouzdano pamćenje.

I poezija?

Uz malu pomoć arhivskih dokumenata.

Najinteresantniji je bio vremenski nama najbliži, pisan 10. decembra 1951. godine, Državnom muzeju na Cetinju od Savjeta za nacionalno zdravlje i socijalnu politiku Narodne Republike Crne Gore po predmetu Vizentini Antona. Tu se kaže da je Vizentini Ana iz Kotora „podnijela zahtjev da joj se prizna pravo na porodičnu penziju po osnovu njenog muža pok. Vizentini Antona. Zahtjevu je priložila izjave svjedoka, prema kojima je pok. Vizentini Anton bio zaposlen kao drvodjeljski majstor pri Dvoru  Kralja Nikole od 15-I-1887 do aprila 1894 g., i od 1896. do 1. V- 1904 god sa platom od 70 forinti mjesečno.“

U dokumentima iz muzejskog arhiva je i kupoprodajni ugovor između Nade Vizentinija (potpisan je latinicom kao Nade Visentini) i kupca Miraša Jankovića. U ugovoru, sačinjenom i ovjerenom potpisima svjedoka i suda, stoji da Nade Vizentini ustupa u potpuno vlasništvo „… Mirašu Jankoviću svoju kuću u ovoj varoši u Katunskoj ulici broj 166 sa pripadajućom baštom za cijenu od pet hiljada perpera (P. 5000.-).“ Ugovor je sačinjen na Cetinju 17. novembra, 1911).

Nade Vizentini, takođe drvodjelja, kao strani podanik nije mogao imati u posjed nekretnine u Crnoj Gori, pa je njegova kuća bila na tuđe ime.

Na njegovo ime samo je bila upisana grobnica, đe je sahranio svoje dijete, čiji je lijes pratio u karima, koje mu je jednog dana naručio lično kralj Nikola:

„Ukrsićeš, Nade, mrtvačke kare. Izđelji anđele i scene vječitog života na stubovima između kojih će se postaviti stakla sa svih strana. Ukrasi postolje za lijes i sjedište kočijaša.

Neka smrt dostojanstveno prođe ulicom do groblja. Da joj se svi klanjamo.

Ona je zadužila barem nas, Crnogorce. “

Pitao sam za porodicu Vizentini u Kotoru. Prelistavao stari telefonski imenik, raspitivao se kod staro*edilaca. Niko ih nije znao…

Na internetu ima nekoliko podataka; kako stoji na guglu, pominju se u Paštrovićima, Hrvatskoj, Italiji…

Međutim, po nalogu jednog sna, morao sam prestati sa daljim traganjem: bio je to neki stari ručni sat, neobino velik, sa pokvarenim mehanizmom i bez zašitnog poklopca sa zadnje strane. Kao da sam ga našao u onoj antikvarnici… Nekom magijom pokrenuo sam njegov rad i počelo je da se mjeri davno zaustavljeno vrijeme. Ali, svakim otkucajem, po jedan elemenat starog mehanizma ispadao je u moju šaku. Ne znam tačno kako sam odustao od daljeg gledanja u čudni antikvitet… Ustao sam da operem ruke. Oči su mi i dalje bile opsjednute vizijom starog sata.

Upalio sam kompjuter i zapisao san.Bio sam siguran da mi se tako pokazalo vrijeme ovog teksta.

Ipak, slučaj je htio da sat napravi još jedan krug.

U Programu, koji sam dobio uz poziv za književne susrete u Sloveniji i Italiji (Trst), naišao sam na ime Luca Visentini:

(Trst/ Trieste, 23. 9. 2011:

Popoldan, Kavarna San Marco

16.00: Uradna otvoritev sejma. „Preživetih deset let. Kdo smo?“ Javna predstavitev mednarodnega projekta Revija v reviji in njegovih partnerjev (v okviru sejma). Vodita: Luca Visentiniin Darja Betocchi (oba I).

…

18.00: Dvajset let Višegrajske skupine (v okviru sejma). Pogovor z izvršnim direktorjem IVF Petrom Vágnerjem (CZ)…Vodita: Stanka Repar (SK/SLO) in Luca Visentini (I).

Razgovarao sam sa Lucom, ali ništa nije znao o svojim rođacima u Montenegru. Odnekud se śećao priče o raseljavanju predaka, ali bez ikakvog pojma kad i đe.

Ljetnjeg jutra na zidini jednog prčanjskog mandraća sjedio je slikar pred platnom na poljskom šafelaju. Pored, u pletenoj korpi od pruća, bilo je nekoliko tek ulovljenih riba. Vazduh je bio pun svjetlosti, jeke crkvenih zvona i galebova… I dok je on na momente i malo nervozno radio, ja sam skoro i ne dišući posmatrao. Jednog trenutka se okrenuo i, prvi put me stvarno opazivši, upitao:

– Sviđa li ti se?

– Da.

– Bi li ti ovako mogao?

– Ne.

Malo je oklijevao, uzeo krpu koju je  koristio u toku rada i prebrisao ono što bijaše uradio…

A onda je počeo da vraća uništenu viziju… Malo nervoznije, jer sunce već uveliko bijaše odskočilo od lovćenske krune…

Kad je završio, isto:

– Sviđa li ti se?

– Da.

– Bi li ti ovako mogao?

– Ne.

Opet je dohvatio krpu i obrisao platno.

A onda, gotovo ljutit, rekao:

– Idi, traže te kući!

Otišao sam. A niko me nije tražio.

Bio je to Milo Milunović.

Na njegovoj izložbi 1966, u Salonu muzeja savremene umetnosti u Beogradu, prepoznavao sam plavu melanholiju primorskih vizija, čaplje i „tragične sutone“. U jednom trenutku, u prostor je ušao stari majstor. Slučajno smo se opet sreli, sami… Pozdravio sam ga, bez namjere da narušim svečanu tišinu. A htio sam da ga pitam za ono jutro na ponti. I za onu sliku…

Jednog popodneva posjetio sam Miloša Vuškovića na Internom  odjeljenju cetinjske bolnice. Nije bila dozvoljena posjeta, pa sam mu se javio s prozora sobe u prizemlju, u kojoj se liječio.

Bio je sam i flomasterima je crtao na praznim listovima moje knjige „Karabojno žitije“.

Pokazao mi je.

– Drago mi je, ali pazi da te ne dotuče.

– Neće… Ne čitam.

– Onda ćemo se viđeti opet…

Bio sam odsutan dva dana i, kad sam stigao na Cetinje, rekli su mi da je Miloš umro.

Elda je primala saučešće u sali Narodnog univerziteta.

Gledajući ga onako ravnodušnog među cvijećem bilo mi je žao što je samo crtao po mojoj knjizi.

Poezija ga sigurno ne bi spasila, ali ipak…

Ko zna što mu se zaledilo u posljednjem pogledu.

Knjiga nije predata sa njegovim stvarima iz bolnice.

Trinaestog februara 1974. godine prije podne diplomirao sam na katedri za istoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nešto kasnije, objavljeno je da je u željezničkoj bolnici umro Petar Lubarda.

Bio sam na njegovoj sahrani na Novom groblju. Dok je sunce padalo neđe u prorijeđene ritove, strpljivo sam slušao, ne sjećam se više koga, i posmatrao Veru Lubardu u crnini, sa velikim sunčanim naočarima. Mislim da je gledala, preko… Kao neki negativni heroj, u imaginarnom sukobu sa svima.

Nekoliko mjeseci unatrag sam, na preporuku Rista Stijovića, pokušao da stupim u kontakt sa Petrom u vezi sa poklonom što ga je namjeravao učiniti Umjetničkom muzeju Crne Gore. Bila je to neka njegova zahvalnost za izložbu priređenu na Cetinju 1967. godine. Međutim, sve se završilo jednim neprijatnim telefonskim razgovorom sa Verom. Nijesam, naime, ni uspio da saopštim razlog svog poziva… S druge strane (srećom) žice pljuštale su teške uvrede i psovke. Nijesam znao što me nenadno snašlo.

I zašto.

Hvala vam, takođe, rekao sam konačno poslije jedne ružne psovke.

Prekinula je naglo vezu. Mislim da je razbila telefon.

Nemoj više pokušavati, rekao mi je Risto Stijović, kad sam ga ponovo posjetio. Nijesi imao sreću da je izbjegneš. Ne voli Crnogorce.

Tog februarskog popodneva  kao da bijaše ona Petrova ptica sa slike „Na kuću ti gavran pao“.

Štoviše, danas na  stogodišnjicu Lubardinog rođenja podsjeća na kompletnu viziju što je ostavio inspirisan nekim zlim duhovima koje je pamtio iz djetinjstva.

U nekim beogradskim novinama sam pročitao: Kuća u Iličićevoj 1 zapečaćena je već deset meseci, još od kada je iz nje izvedena slikareva udovica Vera Lubarda i smještena u prihvatilište za beskućnike… I dok javnost nagađa šta je ostalo od gotovo 150 djela, koliko je legat u Iličićevoj imao osamdesetih godina, kada je poklonjen gradu, Vera Lubarda u pismu… prema sjećanju, razotkriva ovu misteriju. Kaže, tu je svega deset slika i jedan crtež. U kući, nekada krcatoj remek djelima, ostale su slike: „Veliko slovo“, „Usamljeni jahač“, „Kosovska bitka“, „Čovjek i zvijeri“, „Napušteni brod“, „Smederevo“,  „Borba pjetlova“, „Crni mačak“, “Stojte, galije carske” i “Kleveta”….

I ništa više.

Sve traje u auri njegove groznice onakvo kakvo je našao u sebi, kakvo mu je proviđenje nanijelo. I taj jezivi gavran koji je sletio na kućno šljeme nije ništa drugo do davno doživljena budućnost. I strah od zasmrti, onakve kakva mu se dogodila. I koju je možda vidio u Listoj stijeni u Ljubotinju, kao u nekom proročištu.

Pobjeda – Agora, 01.12.2014.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović