Cetinje :: Moj grad

Promovisan foto album Rijeka Crnojevića 1960 – 1970.

Posted on 24. Nov, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture, Valorizacija prošlosti

Promocija knjige „Rijeka Crnojevića 1960-1970 (iz albuma Krsta Đuričića)“, čiji je izdavač Matica crnogorska – Ogranak Cetinje – održana je juče (23.11.14) na platou ispred OŠ „Boro Vukmirović“ na Rijeci Crnojevića.

Sa ovom foto-pričom Matica crnogorska želi da skrene pažnju na zapuštenu i zaboravljenu crnogorsku prijestonicu, na njenu nesvakidašnju ljepotu i opasnost da bude zaboravljena, a ujedno nastavlja priču o Krstovom foto-stvaralaštvu koju je započela 2010. godine izdavanjem monografije “Cetinje 1950-1980 koja predstavlja jedinstvenu dokumentacionu hroniku o životu petovjekovne crnogorske prijestonice u jednom, po mnogo čemu, specifičnom vremenu. Priređivač i urednik knjige je Vesko Pejović, predgovor (preveden na engleski i francuski)  napisao je Marko Špadijer a grafičko oblikovanje knjige potpisala je prof dr dizajna na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju Suzana Pajović Živković.

Oko tridesetak prisutnih mještana i ljubitelja Rijeke Crnojević kao i predstavnike porodice Krsta Đuričića, u ime Ogranka MC Cetinje pozdravio je njegov predsjednik Luka Lagator koji je nakon kratkog osvrta na značaj ovog projekta najavio učesnike promocije: Anelu Čindrak, studentkinju specijalističkih studija Muzičke akademije na Cetinju (odsijek harmonika), Borisa Prlju, pomoćnika gradonačelnika Prijestonice Cetinje, prof dr Maju Đurić i Marka Špadijera.

Prije prelaska na prikaz promocije evo predgovora iz knjige:

Rijeka Crnojevića između slave i zaborava

 Bujno zelenilo, kamene litice koje se ogledaju u zelenoj rijeci, obale povezane mostovima, vijugave džade i putevi čunova između lokvanja i kasaronja na jedinoj plovnoj rijeci u Crnoj Gori, Obodski grad koji gleda sa visine na grivnu kuća uz put i vodu, elegantni pješački kameni most kao znak prepoznavanja – to čini očaravajući pejzaž Rijeke Crnojevića.

Rijeka je bila izuzetan doživljaj za brojne strane putopisce. Morgan, bečki novinar, je zapisao da se „ne može zamisliti ljepši gradić od Rijeke“. Posjetio je kraljevski zoološki vrt sa srnama i fazanima, kuglanu i fabriku municije, a kuće „sa doksatima i galerijima“ njega podsjećaju na italijanske gradove. Engleski sveštenik i publicist V. Danton poslije posjete iz 1872. godine piše o mostu koji je sagradio knjaz Danilo, o parapetu koji štiti grad od poplave, o suboti kao pazarnom danu i konstatuje da grad ima „vjerovatno najbolju gostionicu u cijeloj Knjaževini“. Češki pisac J. Svitek zaključuje da Rijeka ima „bogatstvo za putnikovu radoznalost“ i da djeluje „veoma romantično“. Frile, Francuz, dvorski ljekar, piše da drvored murvi čini od keja šetalište i pazar kojem daju „živahan izgled“. Miroslav Krleža, opčinjen autentičnom ljepotom Rijeke Crnojevića, dolazeći iz Titograda, zakasnio je na dodjelu Njegoševe nagrade na Cetinju.

Na ovim prostorima se stvarala crnogorska istorija u kontinuitetu od hiljadu godina. Rijeka je bila u centru dukljanske i zetske države, a pod Crnojevićima postala prijestonica i posljednja baza iz koje je preseljeno slobodarsko i kulturno jezgro koje je na Cetinju začelo noviju crnogorsku povjesnicu. U Rijeci su izgradili ljetnje dvorce Petar Prvi i kralj Nikola.

Rijeka Crnojevića je bila i značajno privredno središte, jezerski i rječni ribarski centar, dinamičan pazar, vodeni i kolski saobraćajni punkt. Imala je hotel i industrijska preduzeća. Sve to pripada minulim vremenima. Rijeku Crnojevića danas zaobilaze glavni putevi, pa je ostala kao siroče o kome se malo vodi računa.

Cetinje nema moći da ubrza njen progres, a sama pokazuje tek toliko vitalnosti da se ne uruši i preseli u zaborav. Narod koji baštini prošlost koja je ovđe ostavila tragove i država čija je tu bila prijestonica ne bi smjeli da se sa toliko indolencije odnose prema svojim korijenima i svetinjama. Nijesmo toliko siromašni da nemamo ideja, para,volje i ljudi koji bi znali da na savremen način iskoriste sve potencijale i ovom gradiću vrate život. Jedan od signala nam je dao veliki umjetnik Dado Đurić oporukom da se sahrani na Koščelama.

Matica crnogorska želi da ovim foto-albumom skrene pažnju na zapuštenu i zaboravljenu crnogorsku prijestonicu Rijeku Crnojevića koja je u prošlosti pokazala da ima potencijale za dinamičan život. Nepretenciozna foto priča o Rijeci Crnojevića iz sedamdesetih godina prošlog vijeka iz arhiva Krsta Đuričića, poslužila nam je da fokusiramo pažnju starijeg stanovništva Crne Gore na sentimente vezane za ovo mjesto, a mlade zainteresujemo za prošlost i vizuelnu jedinstvenost ovog predjela.

Riječ Borisa Prlje:

-Poštovani predstavnici Matice crnogorske, uvažena porodico Đuričić, dragi Riječani, sugrađani i poštovaoci Rijeke Crnojević,

Matica crnogorska koja svojim programskim aktivnostima podstiče očuvanje i izučavanje  kulturnog  i  istoriskog  identiteta crnogorskog naroda i naroda koji žive u Crnoj Gori  sa posebnim osvrtom  promoviše i stvaralaštvo naših sugrađana, koji su svojim nenametljivim entuzijazmom ostavili materijal vrijedan posebne pažnje..

Promocija  Foto albuma Rijeka Crnojevića u periodu 1960-1970  u kojem je Matica crnogorska Ogranak Cetinje  sa posebnim senzibilitetom i reprezentativnim izborom urednika Veska Pejovića, smjestila  fotografije Cetinjanina Krsta Đuričića je još jedna prilika da se podsjetimo na čovjeka koji je svojim amaterskim fotografijama u periodu od 1948 do 1983 ostavio veoma vrijednu foto dokumentaciju koja svjedoči o ljudima i događajima iz tog perioda.

Magičnim objektivom sa posebnom suptilnošću i majstorskim umijećem Krsto je nenametljivo bilježio i motive ,događaje iz svakodnevnog života ove varošice, Foto album Rijeka Crnojevića u periodu 1960-1970   je osvrt na staru crnogorsku prijestonicu i podsjećanje na period kada je Rijeka Crnojevića bila glavni administrativni, privredni i trgovački centar Riječke nahije u kojoj se odvijao dinamičan život.

Matica crnogorska  Ogranak Cetinje  ovim projektom i prezentacijom starih fotografija u ovoj knjizi nas opominje i podsjeća na nekadašnji život Rijeke Crnojevića, riječke pazare, prirodne motive  i  dodatno podstiče  da učinimo sve da ovu pomalo usnulu varošicu  otrgnemo od utiska da je zaustavila vrijeme.

Lokalna samouprava je ruralna područja prepoznala  kao bitan element od kojega uveliko zavisi identitet, integritet, razvojne perspektive i ekonomska stabilnost Prijestonice.

Koncept podsticanja održivog razvoja Rijeke Crnojevića je definisan u Strateškom planu razvoja Prijestonice i baziran je na održivom razvoju, povećanju životnog standarda i očuvanju prirodne i kulturne baštine. Na taj način  će  se Rijeka Crnojevića transformisati u ekološki očuvanu i kultivisanu sredinu koja će sa dobrom komunalnom i društvenom infrastrukturom, razvijati lokalno preduzetništvo, održivu poljoprivredu,  i povezivanje  sa okruženjem .

Stoga, mjere koje je Prijestonica preduzela  u prethodnom periodu u cilju stvaranja pretpostavki za održivi razvoj Rijeke Crnojevića rješavanjem strateških infrastrukturnih problema, afirmisanjem istorijskih i kulturnih tekovina kroz organizaciju različitih manifestacija i podrškom za stvaranje ambijenta za razvoj preduzetništva kroz bogaćenje turističke ponude  su dobra osnova da prije svega mladi ljudi sa ovog područja prepoznaju interes da ostanu u ovoj varošici.

Siguran sam da će održivo i trajno rješenje fabrike Ribarstvo i realizacija projekata koji su najavljeni kao što je PORTO SKADAR LAKE biti dodatni motiv za razvoj Rijeke Crnojevića .

Matica crnogorska Ogranak Cetinje, kao uvijek, na jedan poseban način izabere priču koja na sve nas ostavi poseban utisak.

Stoga, očekujemo od Matice crnogorske Ogranak Cetinje  da, u skoro vrijeme, po ko zna koji put priredi i iznenadi sa pričom o ljudima, događajima i motivima koji ne smiju biti zaboravljeni ni zapostavljeni.

Riječ Maje Đurić: Ljepota  svakodnevnog – Rijeka Crnojević

– Pronalazak fotografije smatramo jednim od najvećih i najznačajnijih otkrića 19. vijeka, jer je prošlost do pojave fotografije bila naziv za ono što je bilo i što se više nikada neće vidjeti. Kad god se gleda fotografska slika, to je uvijek sada, a njeno značenje upućuje na prošlost. Cilj fotografije je uvijek bio da sačuva privid, bljesak, utisak, prizor, zabilježi neuhvatljivo, da iskušava memoriju, materijalizuje lik, doživljaj, neki poseban trenutak zapečati u i za vječnost – makar on bio i dio naše banalne svakodnevnice.

Ni jedan drugi medijum ne može toliko da približi život i stvarnost kao fotografija, a najznačajniji doprinos fotografije u moderno doba leži upravo u oblasti reportaže i dokumentacije. Foto-reporter nam omogućava da budemo svjedoci događaja i tjera nas da shvatimo, sa snagom na koju se nikada ranije nije pomišljalo.

Krsto Đuričić, 70-ih godina prošlog vijeka vrijedno i predano bilježi sve segmente svakodnevnog života Riječkog grada, pijacu,  ribare, čunove, poplave a ponajviše pejzaže Rijeke Crnojević i i Skadarskog jezera . Fotografije su snimljene u drugom vremenu, prije ovoga post-industrijskoga u kojemu se tehnologija, kao i istorija, drastično ubrzavaju.

Dokumentarne slike proizilazile su iz cijelog niza motivacija. Jedna je obična radoznalost i užitak u mogućnosti fotoaparata, posebno kad bi fotograf ostao nezapažen što je čest slučaj i na fotografijama u ovoj monografiji. Lica s fotografija nestala su iz današnjeg kruga opažanja i sjećanja, ali  Krsto ih je sminio na vjenčanjima, proslavama, sahranama, na pijaci u svakodnevnoj šetnji, dakle na – za tradicionalnu zajednicu – presudnim događajima. Pregled njegovih fotografija nam ujedno i omogućava da pratimo transformaciju Rijeke Crnojevića krajem dvadesetog vijeka. Ona je jedan od najljepših malih gradova u Crnoj Gori koji su se  formirali tokom istorije a opstali do danas, a njihovo otkrivanje značajno je ne samo za razumijevanje istorije zemlje, nego i za njeno afirmisanje u sadašnjem trenutku, i njeno mapiranje na kulturnoj karti. Rijeka Crnojevića je i  dalje  omiljena foto destinacija hiljadama turista koji prođu kroz nju.

Svijet se mijenja, baš kao i predstave o njemu, a fotografija je primjer te dvostruke promjene. Danas, pa recimo skoro vijek poslije nastanka predivne, nostalgične fotografije Krsta Đuričića osnovne škole na kojoj su đaci koji vježbaju gimnastiku i  “Fićo” – kola našeg djetinjstva parkirana ispred, evo nas ponovo u toj istoj školi u poptuno drugačijoj Rijeci Crnojević zahvaljujući crnogorskoj Matici. Fotografije Krsta Đuričića u odabiru, urednika knjige Veska Pejovića,  potvrđuju da nam fotografija otkriva svijet i i da najskromnije teme imaju svoju vrijednost. Fotografija pamti male stvari, dugo nakon što zaboravite sve pa sam sigurna da će  takva  sudbina biti i ove foto-monografije.

Riječ Marka Špadijera:

-Ne znam da li je u novije vrijeme na Rijeci Crnojevića održan neki skup na kome su se građani ogledali u ogledalu sopstvene realnosti i raspravljali  o prošlosti i budućnosti.

Matica crnogorska, njen cetinjski ogranak, ima  namjeru da ovim foto albumom vrati sjećanje na zaboravljenu Rijeku  Crnojevića  i provocira razmišljanje o njenim malo iskorišćenim potencijalima.  Mi nastojimo  da ohrabrimo samopouzdanje građana  i  ambiciju da ovom prelijepom prostoru udahnu novi život.

Čak i ovaj nepretenciozni album crno-bijelih fotografija amatera zaljubljenika Krsta Đuričića, nastalih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, tjera nas na razmišljanje o ljepoti pejzaža  i propuštenim šansama.

Glavna cesta, koja  povezuje  Cetinje i Podgoricu,  je zaobišla Rijeku Crnojevića. Prestala je živost raskrsnice, propao je Hotel “Obod”, nestala subotnja pijaca sa betonskim tezgama, prorijeđene su  kuće na trgu, zatvoreno Ribarstvo…  Sazidane  su neke nove velike  kuće, otvoreno nekoliko  restorana, izgrađen mermerni plato… Ambijent , srećom, nije značajnije narušen. Sačuvana je ljupkost, čunovi na rijeci koja sporo otiče, ali plavi,  mostovi, patina kamena… Ostao je duh Rijeke. Obnova gradskog tkiva i  ugostiteljski  objekti sa lokalnim kulinarskim i vinskim specijalitetima  privlače sve više posjetilaca iz okoline i turista.

Sve više postajemo svjesni da treba sačuvati  prirodnu vrijednost i urbanističku prepoznatljivost  Rijeke Crnojevića kako bismo imali jedinstveni  očaravajući ambijent.

Impulsi nam  dolaze iz prošlosti. Ne znam opštinu u svijetu u kojoj su bile dvije prijestonice , kao što je Cetinje. Ovdje su Crnojevići, povlačeći se ispred Turaka, imali prijestoni grad, a  4. januara 1486. Ivan Crnojević je potpisao osnivačku povelju Cetinjskog manastira. i time udario temelj crnogorske istorije. Sada je taj riječki grad nepoznat i izgubljen u vremenu. To ne služi na čast državnoj kulturnoj politici.

Održava se legenda da je ovdje bila prva štamparija. (Pripadam onima koji misle da su knjige Crnojevića štampane na Cetinju, ali vjerujem da je štamparska presa prenesena iz Venecije  preko Rijeke u Cetinjski manastir. Međutim, i legendu treba njegovati i valorizovati.) Rijeka Crnojevića je krajem 19. vijeka  bila najveće naselje u Crnoj Gori i glavni trgovački centar. Samo od 1881. do 1891. godine izdato je 45 dozvola za rad kafana u Rijeci.  Ovdje su bili ljetnjikovci vladara, oružnice, barutane,  zoološki vrt, radile pilane, fabrike, hotel, ambulante, škole… Pitomina Riječke nahije i bogatstvo ribom  Rijeke i Jezera uvijek su davali  viškove proizvoda, a ovom kraju mogućnost onog što se danas zove samoodrživost. Ovdje imamo sve: zrav i radan narod, izdašnu  prirodu za poljoprivredu ,vinogradarstvo i stočarstvo, zdravu klimu, obilje  vode, plovnu rijeku i veliko jezero na kojima znamo ribariti, gostoprimstvo…  Previše je izobilja prirode da bi ovo mjesto bilo zapušteno. Život se u punom zamahu jednom mora vratiti u Rijeku Crnojevića.

Možda je i dobro što je Rijeka  ostala  zabačena i zaboravljena. U potrazi za šarmom netaknute  prirode, otkrio nas je bogati svijet.

Izgradnja hotelskon naselja –  resorsa je ohrabrujući nagovještaj da će se velikim parama i velikim ambicijama  ova oblast  lansirati  kao svjetski turistički hit. Rijeka Crnojevića mora da prati te tendencije i nalazi način da učestvuje u tome kao dorastao partner. Takav jedan impuls obavezuje kako opštinske službe  koje kreiraju ambijent za inostrana ulaganja, tako i sve druge, a naročito stanovnike Rijeke i okoline, na prilagođavanje menatliteta za moderno turističko privređivanje. To mora biti džinovski iskorak  ekološke  kulture  i svijesti  o važnosti očuvanja prirodnog identiteta.

Svako od nas nosi neku svoju sliku Rijeke Crnojevića. Dio toga će ubrzano nestajati, zato treba da sakupimo što više vizuelnih dokumenata koji će nam pomoći da organski povezujemo prošlost i budućnost.

Moj doživljaj  Rijeke me  podsjeća na djetinjstvo i  mladost. Sjećam se poratnih dana kad je otac radio u Zetskoj plovidbi. Dolazi brod iz Virpazara. Lipovik. Autobus za Cetinje. Subotnji Pazar. Ukljeve. Hotel, nezaobilazni punkt na putu Titograd Cetinje. Ručkovi sa Nikom Ražnatovićem. Polplave. Fabrika ribe. Gojko Ražnatović…

Iskoristiću priliku što promociju ovog albuma održavamo u Osnovnoj školi “Boro Vukmirović”  da nastavnicima i Riječanima sugeriram da se na vrijeme pripremaju za dane koji će brzo doći.

Za početak bi valjalo obnoviti staru crnogorsku praksu da učitelji i nastavnici imaju obavezu da sistematski izučavaju istoriju svoga kraja i prikupljaju podatke o svim vidovima života ljudi.  Umjetnicima porijeklom iz ove sredine treba dati  adekvatna obilježja. Ovdje su domicilni književnci : Mihailo Gazivoda, Mihailo Ražnatović, Jovan Ražnatović, Nikola  i  Đorđe Lopičić, Niko Jovićević … slikar Petar Lubarda i mnogi drugi stvaraoci u kulturi i  nauci. Biblioteka ove škole, koja je  jedina kulturna ustanova u Rijeci, morala bi sistematski da sakuplja , čuva i populariše  njihova djela. Ne bi trebalo da iz ove škole izađe ni jedan đak koji ne poznaje njihovo djelo. Taj posao će se višestruko isplatiti jer će mlade ljude obogatiti dubljim saznanjima o sebi,  ojačati njihovu samosvijest i vezivati za rodni kraj.

Imam zadovoljstvo da školi poklonim  nešto knjiga iz produkcije Matice crnogorske, sa obećanjem da ćemo joj besplatno  dostavljati primjerak novih izdanja.

A što se tiče knjiga o Rijeci Crnojevića, nadam se da će ovaj naš skromi album otvoriti put za pripremu jedne ambiciozne monografije o Rijeci.

Poštovani čitaoci,

Nakon kratke šetnje i uživanja u  raskošnom pejzažu Rijeke svratili smo do bašte ekskluzivnog lokala – konobe “Stari most” čiji je vlasnik bivši vrsni fudbaler Lovćena i Budućnosti, danas nadaleko poznati ugostiteljski menadžer Nikola Janković. Gledajući u kameni most nevjerovatne ljepote (dužine 43 metra) koji je 1853 godine (umjesto drvenog) podigao vladika Danilo Petrović Njegoš u spomen na svoga oca Stanka, i razmišljajući o podatku koji mi pred promociju knjige saopšti prijatelj  Ćoba Janković, da je u vrijeme (oko 1960.) kada je on bio učenik,  Osnovnu školu na Rijeci pohađalo 620 učenika a da ih danas  ima jedva dvadesetak, valjda iz želje da se ispod Obodskog grada vrati život (ali onaj stvarni),  kroz glavu mi prođoše stihovi Lesa Ivanovića: “Sve je to isto cijelog vijeka, žive i umiru ljudi, i teče ispod mosta Rijeka i smjenjuju se žege i studi”…

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović – fotografije : crno bijele Krsto Đuričić, Milan Pešić, nn; kolor- Marija Kapa, Marko Gardašević i Vesko Pejović