Cetinje :: Moj grad

Oktoih 1494 – 2014

Posted on 19. Oct, 2014 by Vesko Pejović in Iz kulture, Valorizacija prošlosti

Povodom 520 godina od štampanja (na Cetinju) Oktoiha Prvoglasnika, prve ćirilične knjige na jugoistoku Evrope, Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević” organizovala je (u četvrtak 16. oktobra 2014.) u Kraljevskom pozorištu Zetski dom Svečanu akademiju a u prostorijama NB “Đurđe Crnojević” izložbu grafičke mape Oktoih 1494-2014 crnogorskog umjetnika Dimitrija Popovića. Proslava jubileja održana je  pod pokroviteljstvom predsjednika Filipa Vujanovića.

Svečanu Akademiju najavili su zvuci Fanfare sa balkona Zetskog doma odakle je prisutnima poželio dobrodošlicu glumac Mirko Vlahović:

-Narode moj … mala Crna Gora, ova naša Šparta, pripravlja se da proslavi u životu svome rijetku, ali u toliko važniju istorijsku svetkovinu čisto kulturnog značaja!

Ove se priprave ne čine za uspomenu kakvog slavnog bojnog događaja, kao što nam nehotice na um dolazi, kad čujemo spominjati Crnu Goru, čija viševjekovna istorija nije ništa drugo nego red slavnijeh bitaka i sjajnih pobjeda.

Ma kako da zvuči paradoksno, ipak je predstojeća crnogorska svetkovina, u istini samo kulturna svetkovina, na koju se pozivlju gosti u prijestonicu crnogorsku, društvena i književna udruženja i predstavnici svijeh plemena, što sastavljaju veliku slovensku porodicu, da se tu proslavi jubilej, što je u istoriji slovenskog razvitka od eminentnog značaja.

Čovjek dospijeva tamo đe ni njegov san ne dospijeva. A žudnja za beskrajem je žudnja svih žudnji. Kolijevka svih kolijevki. Jer tamo očekuješ otkriće od kojeg ćeš zauvijek bljesnuti.

Dobro nam došli …  (Petrogradski „Herold“).

Nakon intoniranja Himne Crne Gore u amfiteatru Kraljevskog pozorišta prisutne je pozdravila Jelena Đurović, direktorica Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“.

Uvaženi ministri,

Poštovani gradonačelniče Prijestonice, gospodine Bogdanoviću,

Vaše ekeselencije, ambasadori stranih zemalja u Crnoj Gori,

Dame i gospodo,

Izuzetna mi je čast da vas u ime Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ i u svoje lično ime pozdravim i izrazim svoju osobito zadovoljstvo što smo večeras u prilici da svečano proslavimo 520 godina od štampanja Oktoiha prvoglasnika.

Osnivanje Crnojevića štamparije, druge ćirilične štamparije u Evropi, a prve državne na svijetu, kao i štampanje Oktoiha prvoglasnika u njoj, prve crnogorske i južnoslovenske knjige, zasigurno je jedna od najvažnijih stranica iz povijesti Crne Gore. Ona je markirala ne samo istoriju srednjevjekovne kulture u Evropi, već i svijeta.

Štampanje knjiga u maloj Crnoj Gori s kraja XV vijeka, razapetoj između ratova i gladi, kuriozitet je koji sa istorijske distance od 5 vjekova zasjenjuje mnogo poznatije i uticajnije izdavačke poduhvate većih i bogatijih evropskih država na samom početku Gutenbergove ere.

Oktoih je vjekovima bio predmet interesovanja mnogih istoričara, paleologa, bibliologa, istoričara umjetnosti i grafičkih dizajnera. Zahvaljujući njihovim istraživanjima, danas imamo obimnu literaturu o ovoj knjizi, što nedvosmisleno potvrđuje veliki značaj i literarnu, naučnu i kulturološku vrijednost Oktoiha i same Crnojevića štamparije.

Za svu umjetničku, tipografsku ljepotu Okoiha i ostalih knjiga iz Crnojevića štamparije, istorija umjetnosti zahvaljuje čuvenom štamparu Makariju ot Črne Gore, i njegovoj braći od sedam monaha, koji su u tradiciju nacionalne kulture izradili štamparska slova vanredne ljepote.

Međutim, za sve državničko, vjersko i kulturološko vizionarstvo, koje se očitava u osnivanju štamparije i pečatanju crkvenih knjiga, moramo da zahvalimo slavnom crnogorskom vladaru Đurđu Crnojeviću.

Sin Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja, mnogostruko nadareni čovjek, sa duhom renesansnog umjetnika i mecene, Đurđe Crnojević je prije nego svi evropski državnici toga doba shvatio značaj knjige u borbi za duhovnim i nacionalnim očuvanjem i progresom svog naroda. Đurđe Crnojević je stoga ne samo rodonačelnik našeg štamparstva i izdavaštva, već jedna od ključnih ličnosti naše istorije i kulture.

Veliki događaji iz naše istorije i kulture, kao i značajne ličnosti i njihovo stvaralaštvo, moraju biti permanentno izučavani i valorizovani putem savremenih kreativnih programa, kako bi nove generacije na već stvorenim vrijednostima gradile novo kulturno nasljeđe.

Uvjereni da Đurđevo djelo, Oktoih i ostale knjige iz njegove štamparije pripadaju svjetskom kulturnom nasljeđu, Nacionalna biblioteka sa izuzetnom posvećenošću obilježava ovaj veliki jubilej uz podršku Ministarstva kulture i pod pokroviteljstvom predsjednika Crne Gore, gospodina Filipa Vujanovića.

Kao kruna te incijative večeras smo u ovom divnom zdanju izgovorene riječi i oduhovljenog pokreta, gdje ćemo moći da uživamo u programu posvećenom Đurđu i njegovom Oktoihu.

Posebno sam radosna što ćemo večeras u crnogorskom hramu knjige, u Nacionalnoj biblioteci otvoriti izložbu grafičke mape posvećenu Oktoihu prvoglasniku, ostvarenje našeg proslavljenog umjetnika Dimitrija Popovića.

Uvaženi gosti,

U Pogovoru Psaltira s posljedovanjem iz Crnojevića štamparije, zapisano je da svi koji hoće, mogu se bogato naslađivati ovom knjigom. Mada su te riječi nedvosmislen poziv duhovnika na molitvu i bogosluženje, danas se mogu tumačiti i izvan sakralnog, kao simbol u kulturno-istorijskom kontekstu.

Pomenuti citat s podjednakom snagom može da se odnosi i na ostale knjige iz ove čuvene štamparije, prije svega na onu koja je prva pečatana. Jer, ako postoji djelo kojim se svi bogato naslađuju, onda to svakako jeste Oktoih prvoglasnik, koji je odavno postao dio crnogorske, južnoslovenske i čitave evropske kulture.

Obilježavanje 520 godina od štampanja naše prve knjige, više je od sjećanja na taj veliki civilizacijski čin koji nas sjedinjuje sa ostalim najvećim kulturnim dostignućima čovječanstva.

Oktoih je dio našeg identiteta kojim treba da se nadahnjuju sadašnje i buduće generacije. Oktoih nas nadahnjuje da u kontinuitetu pamćenja čuvamo našu bogatu pisanu baštinu i da na tim čvrstim temeljima stvaramo nova djela dostojna univerzalnih vrijednosti istorije i kulture.

Uz želju da uživate u večerašnjem programu, zahvaljujem se na pažnji.

Ministarka nauke u Vladi Crne Gore Sanja Vlahović, kratkom besjedom se osvrnula na značaj ovog velikog jubileja:

-Uvaženi prijatelji knjige, poštovaoci crnogorske tradicije,

Pomisao na knjigu uvijek nas odvede na jedno prelijepo putovanje, koje svakako započinje otkrićem pisma, zatim štamparije, vodi nas preko vremena kada se razvijala bibliografija, književnost, pa sve do savremenog doba I novih elektronskih knjiga. Flober je govorio “čitajte da biste živjeli”, a stari Egipćani zapisali da je knjiga možda najljepši spomenik jednog vremena. Ljepši od onih spomenika koji su optočeni duborezima, reljefima, predivnim slikama. Jer knjiga je zapravo spomenik jednog vremena a knjiga I spomenik u srcu svakoga ko je čita. Zato zaista istinski treba da budemo ponosni jer na civilizacijskom i istorijskom putu razvoja knjige Crna Gora je zauzela počasno mjesto. Naša prva štamparija, štamparija Crnojevića i zvanično je prva državna štamparija u svijetu a Oktoih prva južnoslovenska štampana knjiga. Taj opus od pet a neki kažu i nešto više knjiga zapravo je imao prosvetiteljsku ulogu ali i misiju da čuva kulturnu, istorijsku i duhovnu tradiciju ne samo tadašnjeg crnogorskog naroda već i slovenskih naroda uopšte. Priča o Oktoihu i priča o našoj prvoj štampariji zapravo u nama ostavlja dubok trag ali nas opiminje i upozorava da je knjiga zapravo ta koja je nosilac istorijskog, kulturnog i duhovnog nasleđa jednog naroda. Govori nam o tome da su knjiga i znanje zapravo bez granica jer Đurđe Crnojević presu je donio iz Venecije ali zato su slova bila ćirilična. Oni koji su štampali obučavali su se u Mlecima, izašle su divne renesansne štampe, ali zapravo ono što je bilo rezultat jeste rezultat duhovnog nasleđa slovenske kulture. Priča o Đurđu Crnojeviću, o Oktoihu o štamparu Makariju, zapravo nam govori i o svevremenosti knjige. Jer Đurđr Crnojević je spletom istorijskih okolnosti otišao. Umuknula je za njim jedno vrijeme i štamparija ali knjige su ostale kao temelj i svjedoci jednog vremena, kao nosioci duhovnog i kulturnog nasleđa jednog naroda. Knjige su ostale kao naučni i kulturni temelj za vrijeme koje je poslije njih došlo ali i ono koje će poslije nas doći. Zato danas 520 godina od štampe našeg Oktoiha nemogu da ne iskažem veliko poštovanje prema velikoj crnogorskoj tekovini, ali i prema onim vizionarima koji su našu Crnu Goru prije više od pet vjekova upisali na svjetsku i evropsku kulturnu i naučnu kartu.

Uz zvuke violončela Eden Sekulović, studentkinje Muzičke akademije sa Cetinja počeo je dramski program “Zidari i bibliotekari” koji je za ovu priliku veoma nadahnuto osmislila i režirala Ana Vukotić a izveli glumci: Mirko Vlahović, Varja Đukić, Petar Vlahović, Dejan Ivanić i Ana Vučković. Saradnik na scenografiji bio je Aleksandar Vukotić,  a na kostimografiji Cetinjanka Lena Leković.

Petar Vlahović:

Večernje naše molitve primi, sveti Gospode, I oprosti nam grijehove, jer ti jedini objavi u svijetu vaskrsenje. Okružite ljudi, Sion I obujmite ga I odajte slavu na njemu vaskrslome iz mrtvih, Jer on je Bog naš, Koji nas izbavi od bezakonja naših. Dođite, ljudi, pojmo I poklonimo se Hristu, Slaveći njegovo iz mrtvih vaskrsenje, Jer on je Bog naš, Koji od lukavstva vražijega svijet izbavi. (Početak s Bogom OSMOGLASNIKA)

Dejan Ivanić:

Ja, Đurđe Crnojević, od oca Ivana i majke Mare, Šest sam godina gospodar Crne Gore. Iznad mene je Donja I Gornja Zeta. Iznad mene je Crna Gora. Prelazim prag svoje nade i vrćem mu se. Od Crnoja Đurašvića do mene Đurđa Crnojevića, sve je izgleda bilo tako. Crno. Crno kao tamnica u tamnici.

Moj otac Ivan presvisnu zbog Skadra, Lješa, Drivasta, Kroje, i najzad zbog uzvišenog Žabljaka, zbog novoustoličenog nemoćnog Cetinja. Zbog nove velike sablje koja visi iznad Crne Gore. Gospodar Ivan strahovao je za Hram kojeg posveti Presvetoj Bogorodici. Mi Ivanovi sinovi, mladi i čuvani u svili i kadifi od glavosječa koje nam je kao i našim precima pripadalo od rođenja.

Naša majka, viđevši nemir na dvoru, govorila je jedno te isto:

Varja Đukić: “Budite Ivanovi sinovi. Budite sa sobom. Ne dajte da se međusobno zamrzite i radite jedan drugom o glavi. Slušajte se, ne krvničite se, glavarite se ujedno.”

Dejan Ivanić: A majka je svakog jutra išla u Hram moleći se pred likom Svete Bogorodice i nad Ivanovim grobom. Govorio mi je otac Ivan:

Mirko Vlahović: “Bolje ti je da budeš vječiti tamničar nego tuđi Gospodar Crne Gore. Crna Gora se mora nositi kao svoj teret. Kao što Isus nosaše svoj krst na Golgoti. S njom ili bez nje.”

Dejan Ivanić: A ja … postadoh Gospodar Crne Gore … Sam sa sobom … Samac Černogorski … A moram potvrditi sebe i svog oca. Ja sam Đurađ Crnojević, Samosvojnik … Moje granice su granice Moga Oca. Nad sobom ja toržestvujem!

Varja Đukić: Bolje bi bilo Đurašu, da si dovezao jedrenjak oružja, na ovu drvenariju i gvožđevinu. Što ćeš sa ovim?

Petar Vlahović: Knjige će nam spasiti i dušu i sjeme, a zemlju i tijelo ćemo branit oružjem. Tek bez knjiga ćemo biti mrtvi majko.

Dejan Ivanić: Gledajući tek rastvorenu presu, činjelo mi se da vidim pločnike Padove i Venecije na Cetinju, fasadne portale i kipove, da vidim lombardijsku živost, da kupujem knjige, da idem u Biblioteku, da srijećem ljude te pišu knjige, idu u galerije i u Katedrale, slikarske i štamparske radionice.

Petar Vlahović: Ja sam stalno bio na jedrima od mojih jedara.

Ana Vučković (pismo): Neko ima u meni, ne samo ove noći. Neko me gleda iz svoje nesanice. Je li to Elizabeta ili Jeroslava! Strah me je i od jedne i od druge. Gledaju me jednim očima. Donosile su mi i odnosile su mi pisma kojih se ne sjećam. Ujutro bi ih tražio po svome stolu. O čudovište sna, čuvaj se mog pera! O moje noći, o moje mrtve bjeline! Đe nestadoše Elizabeta iz Venecije i Jaroslava iz Gornje Zete! Otkuda ja ođe  … otkuda one tamo. Hoće li opet doći? Moje oči me varaju i to im ne mogu oprostiti. Moje iscrtane mape, moji iscrtani svesci iz Padove, ne bi značili ništa. Moraću nekome pisati izgnaničke pohvale. Da li ću imati mastila? Da li ću imati smisla za ovaj sjaj koji me snađe? Ako ođe može biti lijepog dana, čini mi se da jedan takav osviće.

Varja Đukić (kao majka): “Da li je Makarije počeo štampanje Psalitra slučajnom stranicom sloga čije se dimenzije ponašaju po pravilu zlatnog presjeka? Svakako da nije, nego je morao upoznati njegovu konstrukciju od svog Gospodara Đurđa Crnojevića. Nijesu poznavali njegovu brojčanu vrijednost u smislu kako se danas piše. Njihove zapete, polukružne, jataste i jajaste bjeline. Njihova lakoća postojanja. Đurđe je volio valoviti, staklasti, sjaj papira i zeleno mastilo.”

(Petar donese pismo od Đurđa): Ali kada je, konačno, poslije nekoliko godina bdijenja izašla prva knjiga iz Štamparije na Cetinju “OKTOIHA PRVOGLASNIKA” (sa, čini mi se vidljivim otiskom mog čvrstog pribijenog lica uz njega) obilježih svojim rukopisnim znakom i odnesoh u Svoju biblioteku.

Dejan Ivanić: (Dejan poljubi Petra i uze od njega knjigu). “Rodi se Černogorska Biblija!

Varja Đukić: Reče da svi čuju!

Dejan Ivanić: Imam i štampariju, imam papira, imam boje, imam pečatelje, imam svoju pečateljsku ruku, imam dobro naoružanu konjicu. Sablja mi ne ide od ruke, ali, od nje se ne mogu odvojiti. Da nije kako je, doveo bih nove zidare, štampare, bibliotekare. Najradiji sam Cetinje pretvoriti u Veliku Knjigovaonicu. U Veliki Bijeli Černogorski Rt. Da se bijele knjige u meni i oko mene kao oni Bijeli Gavranovi iznad Gornje Zete (viđoh ih kao Sunce u sred ponoći). Da mi đeca i moji potomci ne budu vječiti pogibljenici, no pismoznalci, svjetski putnici, literate, jezikoslovci, slikari, zidari, bibliotekari, snovači, znalci svijeta. Da budu novi Kopernici, Kolumbi, Bogoljupci, Štampari, Zvjezdoznanci.

Ana Vučković: Nas određuju tuđe istorije. Tuđe oči.

Dejan Ivanić: Dođoše neznabošci na imanje Božije, crkve razrušene. Vidjev, ja, u Hristu Bogu pravovjerni i Bogom čuvani vojvoda Zete gospodin Đurađ Crnojević, nestašicu svetih knjiga, pljačkom i uništavanjem agarenskih čeda, nastojah predano, nadahnut Svetim duhom, i sastavih forme na kojima za jednu godinu osam ljudi završi OKTOIH od četiri glasa, da se slavoslovi Bog koji nas osnaži.

Trudih se o ovome i rukodelisah ovo, smjerni sveštenik monah Makarije od Crne Gore. Zato se starcima kao očevima, vrsnicima kao braći, mladima kao čedima, koji čitaju, poju ili prepisuju, molim i poklonjene dotičem, ako ne rukom, ono riječju, da Hristove ljubavi radi, ispravljaju, a nas, koji se usrdno o ovome trudismo, da blagoslov. Da i vi zadobijete ono što Valam (kaza) Izrailju:

Varja Đukić: “Blagosloveni koji te blagosiljaju i prokleti koji te kunu!”

Dejan Ivanić: “I hodite, blagosloveni Oca moga, naslijedite pripremljeno vam carstvo”. U njemu da skupa živimo, slaveći Oca, Sina i Svetoga duha. Svrši se ova knjiga od postanka svijeta godine 7002, a od rođenja Hristova hiljadu 494, krug Sunca 2, mjeseca 10, indiktion 11, temelion 12, japahte prve, zlatni broj 12.

Ana Vučković: Mjeseca januara, 4 dan. (POGOVOR OKTOIH)

Petar Vlahović:

I oduvijek mi se činilo – između izduženog vijenca visova oko Cetinja traje otvorena knjiga kamenih korica, sa stranicama ljudskih likova, zasanjanog srca I riječi. Pa sam bivao u nedoumici: je li ta iskonska knjiga k nebu otvorena – da je čitaju vremena I nevremena? Je li Lovćen – čak I za noćnih oluja – njen vječiti čitalac? Jeli sva ta sveljudska knjiga samoj sebi otvorena – da tu sebe urezuje I bilježi, da sebe iščitava. Jer tu se krešu munje o ljudski kremen I tu se rađa naša prva knjiga, pečatana – OKTOIH.

(Odlomak iz Romana o Imaginarnoj biblioteci u nekoliko čitanja ili Dnevnik Đurđa Crnojevića /Bijeli Gavran/ – Borislava Jovanovića)

MIRKO VLAHOVIĆ:

Gospodar naš Ivan Crnojević ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred zemlje.

Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih na Obodu,

ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju.

Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono Ivanovo!

Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano: “Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe Mare,

plemenite majke svoje iz roda Kastriota.” Zvono je u Veneciji sliveno pod nadzornim okom majstora Erika Berina. Bilo je i takvih naših godina kada sve olovno, sve bronzano, sve mesingano, sve mjedeno, sve lastreno stopismo i u oružje sječivno i zrnevlje puščano pretopismo. Bilo je i takvih naših godina!

Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju ostavljali da smrt našu ili uskrsnuće oglasi! Zvonilo je Zvono Ivanovo i kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio, i kad se u svetitelja obrete, i kad se Rade Tomov ustoliči, i kad oči sklopi, i kad ga na Lovćen izniješe da vjekuje – jektalo je Zvono Ivanovo!

Gdje god zadobismo, zvonilo je Zvono Ivanovo, i kad izgubismo ječalo je naše Zvono Ivanovo! I kad mladi knjaz naš Danil Petrović bi u Kotoru usmrćen jauknu Zvono Ivanovo!

Zvonilo je Zvono Ivanovo i kad Nikola Mirkov postade Nikola Prvi, i kad na zli put s Cetinja obrnu – samo je zajektalo Zvono Ivanovo!

Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj, u potonje vrijeme vijeka koji naš bješe,

bi i silnijih zvona od Zvona Ivanova. Ali samo ono imaše onaj zvon i glas, onaj jek i lelek, onaj jektaj i jecaj, što i kad ne zvoni u svakom Crnogorcu odzvanja!

U prvini vijeka kojeg još ima, koji dotrajava, koji evo izdiše, nasilno umukoše sva naša zvona, naša kruna se razbi u tirinte, lav naš iz Grba našeg omrcini u zoološkom vrtu bivše heraldike.

Neka se zna: Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova (kad ono razur Crne Gore dođe) ko staro gvožđe u Bačku otpremiše i tamo pretopiše u kvake za dvorac gospodina Dunđerskog Gedeona!

Sveto naše Zvono Ivanovo!

(Jevrem Brković – ZVONO IVANOVO)

Petar Vlahović:

Đurđe Crnojević se spremaše da prošeta Ulicom Nespaljene Crne Gore, Ulicom Nespaljenog Sunca, Ulicom Nespaljene knjige, Ulicom bibliotekara I zidara, Ulicom nespaljenih Feniksovih krila, Ulicom Bijelog Gavrana I Ulicom Imaginarne biblioteke na Cetinju. Tamo će naići na Šestougaoni Kameni Znak sačinjen od šest zidanika koje uzida svojom rukom iznad portala na ulazu u Dvor Crnojevića I Hrama Roždestva Presvete Bogorodice.

(Odlomak iz romana Bijeli Gavran – Borislava Jovanovića)

Program je nastavljen u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ gdje je održana  promocija grafičke mape „Oktoih 1494-2014”, autora Dimitrija Popovića. Prisutne je pozdravila direktorica biblioteke a izložbu je otvorio istoričar, prof. dr Živko Andrijašević.

Riječ Jelene Đurović na otvaranju izložbe:

OKTOIH PRVOGLASNIK 1494 – 2014

Knjiga kojom se istorija bogato naslađuje

Uvaženi gosti,

          520 godina od štampanja Oktoiha prvoglasnika, velikog jubileja u crnogorskoj kulturi, bio je povod poznatom crnogorskom i hrvatskom slikaru, vajaru i piscu Dimitriju Popoviću da – u saradnji sa Nacionalnom bibliotekom Crne Gore „Đurđe Crnojević“ – koncipira i realizuje grafičku mapu OKTOIH 1494-2014.

Oktoih prvoglasnik, takozvana prva knjiga pjesama, sa po 30 redova na svakoj strani, sadrži 270 listova. U samoj izradi štamparskih slova Oktoiha, tim osobenim ostvarenjem crnogorske dekorativno-primijenjene umjetnosti, u potpunosti je iskorišćena tradicija nacionalne kulture.

Ljepota ove knjige ogleda se u jasnim, lako čitljivim slovima, preciznom prelomu stranice, divnim zastavicama i inicijalima, kao i u izvanrednoj grafičkoj organizaciji teksta. Stoga ne čudi što je ova knjiga postala uzor mnogim kasnijim štamparima i umjetnicima.

Grafička mapa Dimitrija Popovića nastala je na tom uzoru i predstavlja spoj tradicije i savremenosti, omaž remek djelu tipografskog umijeća slavne štamparije Crnojevića, nastao u sadašnjem vremenu.

Svaki od šest grafičkih listova mape OKTOIH inspirisan je slovima koja grade ime ove stare crkvene knjige. Tako je formalna i simbolička vrijednost slova, tih temeljnih elemenata riječi, postala osnova likovne kompozicije grafičkih listova ove mape.

U svom postupku, Dimitrije Popović polazi od autentičnosti štampanih slova iz Oktoiha, tretirajući ih kao kompozicioni element koji ugrađuje u svaki grafički list, ali ih i modifikuje u moderni likovni znak.

Time on ostvaruje spoj apstraktne likovnosti i hrišćanske ikonografije. Slovo i slika, oblik i simbol usklađeni su u jedinstvenu likovnu cjelinu.

Ovo luksuzno, bibliofilsko izdanje Nacionalna biblioteka je objavila u 100 numerisanih primjeraka, čiji je svaki list autor svojeručno potpisao.

Grafička mapa je realizovana u Skaner studiju u Zagrebu, a njenu izradu je finasiralo Ministarstvo kulture, na čemu im se još jednom zahvaljujem.

Posebnu duhovnu, rekla bih epifanijsku atmosferu ovim Dimitrijevim radovima, svakako i čitavoj večeri, daje fragment Oktoiha prvoglasnika, koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci, i koji je ovom prilikom izložen zajedno sa Grafičkom mapom.

Sada bih zamolila našeg uvaženog istoričara, gospodina Živka Andrijaševića, da nam se obrati i zvanično otvori izložbu.

Živko Andrijašević – SPOMENIK VLADARSKE MISIJE  – (520 godina od štampanja “Oktoiha”)

–Obilježavanje jubileja nikada nije samo podsjećnje na djelove prošlosti koja jednom društvu pripada, već i vrijednosni stav društva prema prošlosti na kojoj počiva. Naravno, svako društvo, pa i naše, stalno mijenja svoj stav prema prošlosti, pokazujući što mu je u sadašnjosti važno i na osnovu kojeg dijela prošlosti želi da se utemelji i prepoznaje. No, postoje i događaji koji su u svim “promjenama prošlosti” – stalni i neposporni. Nesporni kao vrijednost i kao znak. Jedan od takvih događaja je i pojava prve štampane knjige u Južnih Slovena, cetinjskog “Oktoiha” iz Crnojevića šamparije. Ne slučajno, ovaj veliki jubilej vezan je za Cetinje, grad koji je po mnogo čemu istorijski fenomen, i za posljednjeg crnogorskog vladara u srednjem vijeku – Đurđa Crnojevića, koji je i osnovao štampariju. Od ovog njegovog čina, u našoj se istoriji jasno prepoznaju dva pravca vladarskog činjenja – upravljanje i misija. Vladara koji su nekada više posvećivali pažnje upravljanju nego misiji, imamo ponajviše, ali danas uglavnom pominjemo ove druge. Među njima i Đurđa Crnojevića.

Osnivanje štamparije u Crnoj Gori 1493. i pojava prve štampane knjige godinu kasnije, jesu događaji čiji značaj, kao što je odavno rečeno, daleko prevazilazi granice našeg prostora. No, opet, ovi događaji su isključivo naša istorijska svojina. Ta nam svojina, kao svaka svojina, nameće i izvjesne obaveze. Najprije, da je učinimo nespornom, odnosno, da spriječimo da nam je prisvajaju i preimenuju. Zatim, da joj u našem istorijskom prostoru damo mjesto i značenje koje joj pripada. I napokon, da postanemo svjesni njenog pravog značenja danas.

Iako smo društvo koje svoju nacionalnu prošlost prevashodno doživljava kao niz bitaka, stradanja i političkih meteža, nesumnjivo da u zbirci događaja i sudbina, koje smatramo svojom istorijom, ima mnogo važnog što nastaje iz neratničkih motiva i što se rađa iz mirnodopskih stanja. Jedan od takvih događaja je i pojava prve štampane knjige – na Cetinju. To je jedan od trijumfa crnogorskog mirnog doba, najizuzetniji iskaz svijesti o kulturi, i rijetko podvižništvo. To je događaj koji možda ima jednako značenje za vrijeme koje će da dođe, kao i za vrijeme u kome nastaje. Jer, što znači donijeti i instalirati štampariju na Cetinju, u vrijeme kada se već moglo razmišljati o odnošenju stvari i arhivalija iz vladarskog dvora? Osmanska država koje je već osvojila najveći dio Balkana, došla je 1479. na dvadesetak kilometara od Cetinja. Čekalo se samo kada će napraviti i taj posljednji korak. Tada na Cetinju nije moglo biti ni trunke vjerovanja da se grad može odbraniti, jer se pred osmanskom silom nije odbranio ni Carigrad, ni Skadar. Upravo tada, na Cetinju započinje s radom štamparija.

Istoričari do kraja nijesu objasnili kakvu su misiju imale da obave knjige iz cetinjske štamparije, ali mogu da prepoznaju značenje koje takav čin ima za vrijeme u kome se štampaju knjige, i za vrijeme koje dolazi. Upravo zbog toga, nije samo važno da učimo istoriju. Jednako je važno – da učimo – od istorije. Osnivanje štamparije i pojava naše prve štampane knjige, kod nas je nekako ponajviše isticano zbog toga što smo u nečemu prvi, a ne što smo u nečemu izuzetni. Veličina ovog događaji zaista nije u tome što smo uradili nešto prije drugih, već u okolnostima kada smo to učinili. Moglo se desiti da naša štamparija bude i među posljednjima u Južnih Slovena, ali vrijeme i okolnosti u kojima je počela s radom, ipak su prava mjera njenoga značaja. U stabilnim okolnostima i bogatim društvima, lako je osnivati štamparije i objavljivati knjige. Podvig je kada to činite pred neprijateljskim topovima i s uvjerenjem da je to možda posljednje što će biti osnovano. Crnogorskom vladaru Đurađu Crnojeviću, kome je odlazak s prijestola bila najmanja nevolja koja ga je mogla snaći, nije u takvim okolnostima mogao biti odviška ni jedan dukat koji je potrošen za rad štamparije. Ipak, posljednjih godina njegove vladavine na Cetinju se štampaju knjige. Tačnije, do posljednjeg dana crnogorske nezavisnosti. Danas je za istoričare osnivanje štamparije 1493. godine, najznačajniji događaj kratke vladavine Đurđa Crnojevića. Pokazalo se da je štampanje knjiga sasvim dovoljno za sticanje velikog istorijskog imena. I 520 godina nakon pojave prve knjige iz ove štamparije, mi pominjemo Đurađa Crnojevića, i gest koji je učinio za crnogorsku kulturu, državu, društvo i istoriju. Zato je slavljenje “Oktoiha” – slavljenje premoći duha nad opasnostima i silom. To je počast državničkom gestu, koji je u svojoj vrijednosti miljama udaljen od političkog. To je pohvala pregaocu koga je Bog ostavio bez mahova. Ali i sve zajedno: slava, počast i pohvala Crnoj Gori.

Nakon gromoglasnog aplauza prof dr Živko Andrijašević proglasio je izložbu otvorenom.

U katalogu koji prati ovu izložbu Jelena Đurović je zapisala:

OKTOIH PRVOGLASNIK – Knjiga kojom se istorija bogato naslađuje 1494 – 2014

Osnivanje Crnojevića štamparije, druge ćirilične štamparije u Evropi, a prve državne na svijetu, kao i štampanje Oktoiha prvoglasnika u njoj, prve crnogorske i južnoslovenske knjige, zasigurno je jedna od najvažnijih stranica iz povijesti Crne Gore. Ona je markirala ne samo istoriju srednjovjekovne kulture u Evropi, već i svijeta.

Štampanje knjiga u maloj Crnoj Gori s kraja XV vijeka, razapetoj između ratova i gladi, kuriozitet je koji sa istorijske distance od 5 vjekova zasjenjuje mnogo poznatije i uticajnije izdavačke poduhvate većih i bogatijih evropskih država na samom početku Gutenbergove ere.

Štampariju Crnojevića, poznatu i kao Obodsku štampariju, pokrenuo je 1492. godine crnogorski vladar Đurđe Crnojević, sin Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja. Đurđe Crnojević je vladao Crnom Gorom svega šest godina, od 1490. do 1496. godine, ali je uprkos tako kratkom periodu

uspio da svojoj zemlji i svijetu ostavi izuzetno bogato kulturno nasljeđe.

Duh renesansnog umjetnika, koji je taj mnogostruko nadareni čovjek posjedovao, danas se može sagledati i kroz njegovo testamentarno pismo zavjetovano gospi Izabeti Erico, koje predstavlja djelo velike literarne i istorijske vrijedosti.

Štamparsku presu sa pokretnim slovima, na kojoj je radio jeromonah Makarije, uz pomoć sedam nepoznatih monaha, Đurđe Crnojević je nabavio u Veneciji, tadašnjoj prijestonici evropskog štamparstva. Da li je štampariju prenio na Obod ili na Cetinje, pitanje je koje i dalje zanima istoričare. Međutim, sasvim je sigurno da je štampanje Oktoiha započeto u rano proljeće 1493. a završeno 4. januara 1494. na Cetinju.

U istoj štampariji kasnije su pečatani još Oktoih petoglasnik, Psaltir s posljedovanjem, Molitvenik (Trebnik) i Četvorojevanđelje. Svih pet djela predstavljaju pravoslavne liturgijske knjige, koje su imale prosvjetiteljski karakter i misiju da sačuvaju vjerski i nacionalni identitet tadašnjih Crnogoraca i ostalih slovenskih naroda.

Oktoih prvoglasnik, takozvana prva knjiga pjesama, veličine 29 x 21,6 cm, sa po 30 redova na svakoj strani, sadrži 540 strana (270 listova). U samoj izradi štamparskih slova, tim osobenim ostvarenjem crnogorske dekorativno-primijenjene umjetnosti, u potpunosti je iskorišćena tradicija nacionalne kulture. Ljepota ove knjige ogleda se u jasnim, lako čitljivim slovima, preciznom prelomu stranice, divnim zastavicama i inicijalima, kao i u izvanrednoj grafičkoj organizaciji teksta. Stoga ne čudi što je ova knjiga postala uzor mnogim kasnijim štamparima.

Oktoih počinje Predgovorom, a završava Pogovorom, koji daju bogate informacije o tome ko je napisao, u koje vrijeme i s kakvim motivima, o trajanju štampanja i broju tipografskih radnika. Smatra se da je Oktoih prvoglasnik štampan u velikom tiražu, jer su sačuvana 82 primjerka i odlomka koji se, osim u Crnoj Gori, čuvaju u Austriji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Makedoniji, Rusiji, Srbiji, Slovačkoj, SAD, Ukrajini, Hrvatskoj i Češkoj.

Oktoih je vjekovima bio predmet interesovanja mnogih istoričara, paleologa, bibliologa, istoričara umjetnosti i grafičkih dizajnera.

Zahvaljujući njihovim istraživanjima, danas imamo obimnu literaturu o ovoj knjizi, što nedvosmisleno potvrđuje veliki značaj i literarnu, naučnu i kulturološku vrijednost Oktoiha i same Crnojevića štamparije.

520 godina od štampanja Oktoiha prvoglasnika predstavlja jednu od najznačajnijih godišnjica u crnogorskoj kulturi. Ovaj jubilej bio je povod poznatom crnogorskom i hrvatskom slikaru, vajaru i piscu Dimitriju Popoviću da – u saradnji sa Nacionalnom bibliotekom Crne Gore “Đurđe

Crnojević” – koncipira i realizuje grafičku mapu Oktoih 1494_2014.

Svaki od šest grafičkih listova mape Oktoih inspirisan je slovima koja grade ime ove stare crkvene knjige. Tako je formalna i simbolička vrijednost slova, tih temeljnih elemenata riječi, postala osnova likovne kompozicije grafičkih listova ove mape. U svom postupku, Dimitrije

Popović polazi od autentičnosti štampanih slova iz Oktoiha, tretirajući ih kao kompozicioni element koji ugrađuje u svaki grafički list, ali ih i modifikuje u moderni likovni znak. Time on ostvaruje spoj apstraktne likovnosti i hrišćanske ikonografije. Slovo i slika, oblik i simbol usklađeni su u jedinstvenu likovnu cjelinu. Grafička mapa Oktoih 1494-2014 Dimitrija Popovića, realizovana u Skaner Studiju u Zagrebu, predstavlja spoj tradicije i savremenosti, omaž remek djelu tipografskog umijeća slavne štamparije Crnojevića, nastao u sadašnjem vremenu.

U Pogovoru Psaltira s posljedovanjem iz Crnojevića štamparije zapisano je da svi koji hoće, mogu se bogato naslađivati ovom knjigom. Mada su te riječi nedvosmislen poziv duhovnika na molitvu i bogosluženje, danas se, mnogo godina kasnije, mogu tumačiti i izvan sakralnog, kao simbol u kulturno-istorijskom kontekstu. Pomenuti citat s podjednakom snagom može da se odnosi i na ostale knjige iz ove čuvene štamparije, prije svega na onu koja je prva pečatana. Jer, ako postoji djelo kojim se svi bogato naslađuju, onda to svakako jeste Oktoih prvoglasnik, koji je odavno postao dio crnogorske, južnoslovenske i čitave evropske kulture.

Obilježavanje 520 godina od štampanja naše prve knjige, više je od sjećanja na taj veliki civilizacijski čin koji nas sjedinjuje sa ostalim najvećim kulturnim dostignućima čovječanstva. Oktoih je dio našeg identiteta kojim treba da se nadahnjuju sadašnje i buduće generacije.

Oktoih nas nadahnjuje da u kontinuitetu pamćenja čuvamo našu bogatu pisanu baštinu i da na tim čvrstim temeljima stvaramo nova djela dostojna univerzalnih vrijednosti istorije i kulture.

Evo i Dimitrijevog teksta iz kataloga:

Listovi grafičke mape OKTOIH 1494-2014 nijesu ilustracije tekstova iz Oktoiha prvoglasnika nego su izraz nadahnuća koje na moderan način daje počast ovoj knjizi, njenoj duhovnoj i estetskoj vrijednosti.

Kompozicije grafičkih listova temelje se na slovima od kojih je sastavljena riječ oktoih. Osnov kompozicije je ćirilično slovo uzeto iz inicijala ili tekstova ove crkvene knjige. Nad originalnim slovom razvija se njegova moderna modifikacija kao likovni apstraktni znak. U apstraktnu modifikaciju slova ukomponovan je konkretan hrišćanski simbol. U tom smislu slovo objedinjava zemaljsko i nebesko, svjetovno i sakralno.

Slovo je oblik i znak. Na njemu se zasniva “leksis slike”.

U unutrašnjosti slova „O“ na pozadini biblijskog, starozavjetnog “pramraka” dominira ruka nevidljivoga Boga, ikonografski symbol njegove svemoći. Otvoreni dlan označava Božiji blagoslov. Po sredini dlana nalazi se Božije, svevideće oko u kružnom polju plavičaste aure.

Krug kao Božiji monogram predstavlja savršenstvo i vječnost.

Slovo “K” dinamikom svog izgleda upućuje na kaznu, trnovu krunu, kalvariju, na dramu razapinjanja, martirij tijela koje će biti ekserima zakovano na krst.

Slovo “T” svojim izvornim oblikom podsjeća na krst. Krst s raspetim Hristom istovremeno je i krst uskrsnuća. Lebdi nad sfernim oblikom zemlje na koju je Mesija bio poslan da otkupi čovjekove grijehe. Ljubičasta boja krsta je simbol istine i ljubavi, žalosti i pokore. Linearni

trougao projektovan od osnova do vrha kompozicije simbolizuje sveto trojstvo, odnosno božansko porijeklo raspetog.

U sredini slova “O” nalazi se sveti Gral, mistična posuda tajne večere s vinom koje je postalo Hristova krv u misterijumu euharistije.Kompozicija simbolizuje prolivenu krv žrtve, mrak golgotske smrti što ga pobjeđuje nebeska svjetlost uskrsnuća.

Slovo “I” sadrži fragment Veronikinog rubca odnosno “nerukotvorenog obraza”. Slika na ubrusu je slika moći Mesijinog trpljenja što nadilazi jačinu ljudske okrutnosti.

Slovo “H” se istovremeno odnosi na slovo iz Hristovog ćiriličnog monograma IS-HS. Takođe se odnosi i na Andrijin krst. Središte kompozicije je akcentirano trostrukom simbolikom. Trouglom Svetoga trojstva što upućuje na neminovnost žrtvovanja sina Božijeg. Riba je stari simbol Hrista. Od slova koja čine grčku riječ “ihtis” (riba) izveden je monogram: Isus, Hrist, Sin, Božiji, Spasitelj. Silueta ribe naslućuje se u lijevoj dijagonalnoj strani originalnog slova H. Bijeli krst u središtu kompozicije, koji je stjecište i izvorište elemenata slike, je krst koji je od predmeta za mučenje postao simbolom hrišćanske vjere.

Crna i crvena boja kao osnovne boje Oktoiha dominiraju grafičkim listovima u smislu njihovog simboličkog i estetskog značenja.

Posebnost Oktoiha nakon 520 godina jest upravo u inspirativnosti onoga na čemu se ova knjiga zasniva, na slovima i riječima i njihovim moćima kompleksnih značenja. Tijelo i duh ove crkvene knjige iz Crnojevića štamparije, potakli su me na koncipiranje i izradu grafičke mape Oktoih 1494-2014. Grafička mapa je savremeni omaž remek djelu tipografskog umijeća i grafičkog rafinmana majstora “rukodjelnika” Makarija i njegovih sedam učenika.

Dimitrije Popović, Cetinje, 10. 10. 2014

IZ BIOGRAFIJE DIMITRIJA POPOVIĆA:

Dimitrije Popović, slikar i pisac rođen je 4. marta 1951. na Cetinju. Završio studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Za boravka u Parizu upoznaje pariskog kolekcionara Jeana Davraya, pa u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumüller s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. U Pforzheimu 1982, Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona, organizuju mu zajedničku izložbu grafika sa Salvadorom Dalijem.

Iste godine, u povodu velikog jubileja “Leonardo a Milano 1482-1982”, izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo u milanskoj Palazzo Sormani. U povodu 27. međunarodnog umjetničkog festivala “Due mondi” grad Spoleto u kojemu se taj festival održava, organizuje mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja, dvije hiljade godina hrišćanstva, izlaže u Rimu ciklus raspeća Corpus Mysticum u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – l’Agostiniana arte sacra contemporanea i u Pantheonu. Jedan je od petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, (M. Botta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portoghesi), koji su pozvani da odgovore na “Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima”. Odgovori su objavljeni u knjizi “Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II”, izdavač Sri spa-Milano, 2003. Izlagao je na sedamdesetak samostalnih i dvijestotinjak kolektivnih izložbi u zemlji i svijetu.

Objavio je deset knjiga eseja, kratkih priča i romana. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Član je crnogorskog PEN centra, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i Ruske akademije književnosti.

Grafička mapa OKTOIH 1494_2014 štampana je u 100 numerisanih i potpisanih primjeraka.

Realizovana u Skaner studiju u Zagrebu asponzor ovog projekta bilo je Ministarstvo culture Crne Gore.

Evo što je o ovom projektu za čitaoce sajta cetinje-mojgrad.org izjavio Dimitrije:

-Premda se radi o crkvenoj knjizi, dakle „štivu“ religioznog sadržaja, knjiga kao artefakt u svom karakteru tehničke reprodukcije nužno djeluje na oplemenjivanje, na obogaćenje ljudske prirode. Omogućuje razvoj svijesti u smislu informativnog obogaćenja i inspirativnog poticanja na čovjekovu potrebu da se izrazi. Stoga je Oktoih knjiga koja je inicirala druge knjige. Temelj je naše pismene tradicije.

Oktoih je i knjiga  ogledalo, u smislu metafizičkog i istorijskog značaja. Jer, religijski i svjetovni aspekt ljudske misli projektuju se u ogledalu vremena u kojem nastaju, a knjiga je najkompleksiji medij toga zrcaljenja, koji se odražava u sva ostala vremena. Oktoih je u izvjesnom smislu ne samo odraz svoga vremena, nego u onom borhesovskom smislu i odraz nas samih 520 godina poslije. Kroz nas se produžava, nastavlja da postoji, ne samo kao istorijski fakt, nego kao komleksna ideja. Bez obzira na sadržajnost tekstova-pjesama u Oktoihu, svi se oni u duhovnoj osnovi, u simboličkom značenju odnose na Hrista ili proizilaze iz njegovog naukovanja.

Materijali za realizaciju mape naručeni su iz Italije, odgovarajući papir, boje, platno i kutije za mape. Grafički listovi su izrađeni u zagrebačkom „Skaner studiju“, u saradnji sa Dragim i Ivanom Savićevićem. Litografski postupak uradio je Dragi Savićević, ugledni izdavač vrsnih likovnih monografija i grafičkih mapa hrvatskih i stranih autora. Svoje umijeće i dugogodišnje iskustvo uložio je u izradu ove mape, pa ga u tom smislu smatram modernim nasljednikom majstora Makarija.

Drago mi je što se na ulazu u Cetinje nalazi skulptura slova “O” iz OKTOIHA, čiji je autor moj prijatelj  Vesko Pejović, jer ona na najljepši način govori svakome da je u temelje Cetinja ugrađena knjiga.

 Evo i tekstova iz kataloga na ENGLESKOM JEZIKU:

OCTOECHOS FIRST VOICE

An historical masterpiece for all generations to enjoy 1494 – 2014

The foundation of the Crnojević Printing Press, the second Cyrillic printing works in Europe and the first state-owned in the world, and the printing of Oktoih Prvoglasnik (Octoechos First Voice), the first Montenegrin and South Slavic book, are undoubtedly among the most important pages in Montenegrin history. They left their mark not only on medieval European culture but on world cultural history as well. Viewed from a distance of five centuries, the printing of books in tiny, war-torn and impoverished Montenegro at the end of the 15th century is a remarkable event that overshadows many more famous and influential publishing activities in larger and wealthier European countries at the very beginning of the Gutenberg era.

The Crnojević Printing Press, also known as the Obod press, was established in 1492 by Montenegrin ruler Đurđe Crnojević, son of Ivan Crnojević, the founder of Cetinje. Though Đurđe Crnojević ruled Montenegro only six years (1490-1496), he succeeded in leaving an enormously rich cultural legacy to his country and to the world. The Renaissance spirit of this multi-talented man may be perceived today in the testamentary letter, a document of great literary and historical value, which he bequeathed to the lady Izabeta Erico. Đurđe Crnojević brought the printing press with movable type from Venice, the capital of European publishing at that time, and entrusted the monk Makarije and seven anonymous monks with the typesetting.

Whether he transferred the press to Obod or to Cetinje remains a question for historians to settle, but what is certain is that the printing of the Octoechos started in the early spring of 1493 and was completed on January 4, 1494, in Cetinje. Subsequently, Oktoih Petoglasnik (Octoechos

Fifth Voice), Psaltir s posljedovanjem (Psalter), Molitvenik (Trebnik) (Book of Prayers), and Četvorojevanđelje (The Four Gospels) were printed on the same press. All of these are Orthodox liturgical books whose enlightening mission was to preserve the religious and national identity of the Montenegrins and other Slavic peoples. Octoechos First Voice, known as the first book of psalms, has 540 pages (270 leaves), size 29 x 21.6 cm, with 30 lines on each page. The typesetting design, a masterpiece of Montenegrin decorative applied art, relied to a great extent on the national cultural tradition. The beauty of this book derives from the clear, easily readable letters, precise layout of pages, wonderful decorative headpieces and initials and the overall excellent graphic structure of the text. The fact that it has been used as a model by numerous printers over time is thus no surprise at all.

The Octoechos begins with a Foreword and ends with an Epilogue, both of which offer a wealth of information about the persons who wrote it, the time and the purpose, the duration of the printing process and the number of printers. It is believed that Octoechos First Voice was printed in a large number of copies, as 82 copies and fragments have been preserved and can be found today in Montenegro, Austria, Bulgaria, Bosnia and Herzegovina, Great Britain, Hungary, Germany, Greece, Macedonia, Russia, Serbia, Slovakia, The United States, Ukraine, Croatia and the Czech Republic.

Over the centuries the Octoechos has attracted the attention of numerous historians, paleologists, bibliologists, art historians and graphic designers. Their research work has produced a wealth of material on the subject, affirming beyond doubt the enormous importance, literary, scholarly and cultural, of the Octoechos and the Crnojević printing press itself.

A period of 520 years has elapsed since Octoechos First Voice was printed, making this anniversary one of the most significant in Montenegrin cultural history. It inspired the famous Montenegrin and Croatian painter, sculptor and writer Dimitrije Popović to conceive

and create the Octoechos 1494 -2014 graphic portfolio. Each of the six graphics of the Octoechos portfolio takes its inspiration from one of the letters, Octoechos, which form the title of this ancient sacral book. In this way, the formal and symbolic value of the letters, these basic constituents of the word, has become the main artistic structure of the graphic compositions of the portfolio. In his artistic conception Dimitrije Popović starts from the authentic letters used to print the Octoechos, and, treating each of them as an element of the design, inserts them into the composition, having modified them into a modern artistic composition. In so doing he has achieved a fusion of abstract art and Christian iconography. The letter and the image, the form and the symbol, fit together in a unique work of art. The graphic portfolio Octoechos 1494_2014, created by Dimitrije Popović and produced by Skaner Studio in Zagreb, represents an integration of the traditional and the contemporary, an homage to the masterpiece of typographic artistry of the famous Crnojević printing works transposed to the present day.

The Foreword of the Psalter from the Crnojevic printing press declares, inter alia, that whoever wishes may fully enjoy this book. Although these words were clearly a spiritual leader’s call to prayer in a religious service, today, so many years later, they can be interpreted in a broader cultural and historical context. The above citation may as well apply to the other books printed in this world famous printing press, but especially to the one that was printed first. If there is a book to which we are all emotionally attached, then it is undoubtedly Octoechos First Voice, which long ago became part of Montenegrin, South Slavic and European culture.

The celebration of the 520th anniversary of our first printed book is more than simply a remembrance of this magnificent civilizational act which unites us with other outstanding cultural achievements of mankind. The Octoechos is a part of our identity that should inspire present and future generations. The Octoechos inspires us to preserve our priceless written heritage and on these strong foundations to create new works worthy of the universal values of history and culture.

Jelena Đurović, Director of the “Đurđe Crnojević”, National Library of Montenegro

Dimitrije Popović, Cetinje, October 10. 2014 :

The graphics of the OCTOECHOS 1494-2014 graphic portfolio are not illustrations of the texts from Octoechos First Voice, but rather the outcomes of inspiration that pay homage to this book and its spiritual and aesthetic values in an unconventional way.

The composition of each graphic is based on one of the letters forming the word oktoih (OKTOIH). The substructure of the composition is a Cyrillic letter found in the initials or texts of this liturgical book.

Modern modification stems out of the original letter as an abstract artistic composition. Inside the abstractly modified letter an authentic Christian symbol is incorporated. In this way the letter unites earthly and heavenly, profane and sacred.

The letter is a form and a composition. It is the basis of the painting’s lexis.

Inside the letter „O”, on the background of the biblical primal darkness of the Old Testament, there is a hand of the invisible God that dominates as an iconographic symbol of his omnipotence. The open palm represents God’s blessing. In the middle of the palm there is the God’s Eye of Providence in the spherical field of bluish aura. The circle is the God’s monogram representing perfection and eternity.

The letter „K” with its dynamic form refers to the punishment, the Crown of Thorns, Calvary, the drama of Crucifixion, the martyrdom of the body to be nailed to the cross.

The original form of the letter „T” resembles the cross. The cross with the crucified Jesus is at the same time the Cross of Resurrection. It hovers above the Earth’s sphere where the Messiah was sent to atone for human sins. The purple color of the cross symbolizes truth and love, grief and penitence. A linear triangle stretches from the bottom to the top of the composition as a symbol of the Holy Trinity or the godliness of crucified Jesus.

The Holy Grail, the mysterious chalice of the Last Supper in which wine was transformed into the blood of Christ during the Eucharistic Miracle, is placed inside the letter „O“. The composition symbolizes the blood shed by the victim, the darkness of the death at Golgotha subdued by the celestial light of Resurrection.

The letter „I” contains the fragment of the Veil of Veronica, the image made without hands’. The image on the piece of cloth is the reflection of the Messiah’s endurance which outweighed the strength of man’s cruelty. The letter „H” corresponds to the letter in Christ’s Cyrillic monogram

IS-HS (IS-HS). It also refers to St. Andrew’s cross. The center of the composition is accentuated by threefold symbolism. The triangle of the Holy Trinity refers to the inevitability of the sacrifice of God’s son. Fish is the ancient symbol of Christ. Letters that form the Greek word for fish – ichthus – stand for the monogram: Jesus, Christ, Son of God, Savior. A fish silhouette is vaguely indicated on the left diagonal side of the original letter „H”. The white cross in the middle of the composition, which is both the source and the confluence of elements of the image, is the cross that was transformed from the instrument of torture to the symbol of Christian faith.

The black and red color as the essential colors of Octoechos, prevail on the graphics in terms of their symbolic and aesthetic meaning.

The distinctiveness of Octoechos after 520 years lies in its letters and words, their power to bear complex meanings and incite inspiration, just as it inspired this book. The body and soul of this religious book from the Crnojević printing press motivated me to draw the concept and create the graphic portfolio OCTOECHOS 1494-2014.

This graphic portfolio is a contemporary homage to the masterpiece of typographic artistry and graphic finesse of craftsman Makarije (Macarius) and his seven apprentices. 

Prilog pripremio  – Vesko Pejović