Cetinje :: Moj grad

Izložba “Njegošev portret kroz vrijeme”

Posted on 20. Nov, 2013 by Vesko Pejović in Iz kulture

Povodom  jubileja 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša u Biljardi je  prezentovana izložba njegovih portreta kroz vrijeme, osmišljena kao cjelina koju čine dva segmenta. U prvom, stalnoj muzejskoj postavci, koja apsolvira i elaborira Njegoša kao državnika, crkvenog velikodostojnika, književnika, filozofa, psihologa, pjesnika, izloženi su portreti nastali u XIX vijeku, dok drugi segment obuhvata likovna ostvarenja XX i XXI vijeka izložena u galerijskom prostoru Biljarde. Izložbu je 11. novembra u 19 h, nadahnutim govorom otvorio Prof. Pavle Pejović, direktor Narodnog muzeja Crne Gore a izložba će biti otvorena do 10.12.2013 godine.

– Dame i gospodo,

Večeras izložbom Njegoševih portreta dajemo doprinos obilježavanju 200 godišnjice Njegoševog rođenja u kući koju je on sagradio davne 1838.godine. Obitavajući u Manastiru gdje mu odrediše da bude Vladika i Gospodar zemlje još nepomirenih plemena, on je shvatio da mora razdvojiti svjetovno i duhovno i da mora izaći iz Manastira da bi vladao državom a Manastiru se vraćati molitvama za njen opstanak. U ovoj kući dobrih duhova Njegoš je živio, pisao, sudio, snivao i patio. On je u njoj spoznao svu tragiku prolaznost i neprolaznost tragike, okrećući se samoći i meditiranju, tražeći odgovore za svoj usud pjesnika, zapisujući svoje promisli filozofa i mislioca, ostavljajući nam tako svjedočanstva svoje genijalnosti. U ovoj kući je donosio teške odluke, presijećajući ponekad surovo i pateći do bola nepodnošljivo. Uz vatru, umotan cetinjskom vlagom u osoju Lovćena uzdignutog do neba, on je bdio uz oganj koji mu je bio jedini prijatelj jer mu je grijao koljena, bolesna pluća i oči, prizivajući Boga da aminuje zbitija duše koja je stenjala između religije, poezije i surove svakodnevnice. On je znao da je pustinjak osuđen na usud penjanja na najtamnije predjele svoga sopstva, gdje je misao bila jedina svjetlost kojom je osvjetljavao unutrašnje mrakove, bacajući na njih svjetleće baklje promisli kojima je zatrpavao duboke ponore ada koje je otvorio pod sobom. To je bilo stanje lebdenja između realnog i irealnog svijeta, stanje razapetosti bez oslonca i zakovanosti za prazninu, stanje samoće kada duša vapi i krvari. To je bilo stanje duboke uronjenosti u kosmiku beskraja i tragiku samoće kada je čovjek sam sa sobom i njegoševski rečeno “sirak tužni bez iđe ikoga”. 

U ovoj kući, danas Njegoševom muzeju, čuvamo svjedočanstva svega sa čime je i zbog čega je živio. Tu je njegovo oružje, njegove odežde, njegove knjige, njegove gramate, njegovi rukopisi, njegova bilježnica, njegovo pero kojim je pisao, njegov testament i njegov bilijar po kojemu je ova kuća dobila ime. Tu je i stolica u kojoj su ga teško bolesnog Crnogorci iz Kotora iznijeli na Cetinje a tu su i njegovi potreti kao izuzetna vizuelna svjedočanstva kakvog je gospodara imala Crna Gora. Anastas Jovanović je uradio u Beču njegove portrete iz kojih se razvila čitava serija radova, gdje su različiti autori likovnim jezikom pokušavali proniknuti u dubinu misli ovog genija. Na ovoj izložbi imamo slike Tominca, Besa, Novaka Radonića, Špira Bocarića, Pera Počeka, do najnovijeg autorskog doživljaja Dimitrija Popovića. Kada je skluptura u pitanju tu su radovi Ivana Meštrovića, Sretena Stojanovića, Rista Stijovića, Marka Brežanina, Janka Brajovića, Draga Đurovića, Matije Vukovića,Voja Stanića itd. Svaki od autora je u komunikaciji sa Njegovim likom težio osvarenju najuzvišenijeg, jer je Njegoš bio takav, uzvišen i nedostižan.

Njegoš je noćas sa nama i u nama, blizak i dalek istovremeno, uzvišen i uzdržan u svom dvjestogodišnjem životu. Nama ostaje da sa ponosom  živimo i na potomstvo prenosimo njegovu besmrtnost pjesnika, mislioca i državnika. Smatram da će ova izložba, sa radovima nastalim u zadnjih 160 godina, dati neke nove odgovore kada je u pitanju stvaranje vizuelne predstave o liku Petra II Petrovića Njegoša, najveće duhovne vertikale kod Južnih Slovena.

Evo što je u katalogu koji prati izložbu, između ostalog, zapisala Ljiljana Ljiška Zeković, direktorica Umjetničkog muzeja Crne Gore:

            –Portret Petra II Petrovića Njegoša u likovnoj umjetnosti možemo smjestiti u kontekst dijalektičkog odnosa: predstavljanje/podražavanje, i u korelaciju portret – mimezis, portret – mišljenje, portret – adoracija. Ovako formulisan stav proizilazi iz činjenice da je njegov lik slikan po prirodi, na osnovu prethodnih likovnih ostvarenja, literature, ili kao inspiracija podstaknuta poštovanjem njegovog djela.

Njegoševa kompleksna ličnost nametala je višestruki prilaz likovnom otjelotvorenju. Pred umjetnikom se postavljao odgovoran zadatak, kako ga predstaviti – kao individuu koju čine njen izgled ili njeno djelo, ono što se vidi ili ono što je sakriveno, ili sve zajedno? Da bi pronašao najprikladnije rješenje, autor je morao da uspostavi ravnotežu između sadržaja i likovne sintakse, značenjskog i formalno-estetskog, istinske sličnosti sa modelom i njegove metafizičke sveukupnosti. Leonardov pristup u posmatranju čovjeka kao integralne ličnosti kroz harmoničan odnos duha i tijela može poslužiti kao polazišni princip u suštinskom reinkarniranju ličnosti Petra II Petrovića Njegoša.

Posmatrajući galeriju portreta gledaocu se nameće pitanje kako perceptivnim utiskom dosegnuti spoznaju: razumjeti, osjećati, voljeti, a pred teoretičarima i kritičarima: kako umjetničko djelo, osim tehničkim osobenostima, objasniti sa psihološkog, emotivnog i intelektualnog aspekta, imajući na umu da se sagledavanje djela kao konkretne ideje može ostvariti jedino kroz ljubav.

Njegoševi portreti kroz vrijeme – Stvaranje je poricanje smrti

            Umjetnost je … život sam … Najzad, najveći cilj umetnosti je da izazove kucanje ljudskog srca, a kako je srce središte života, umetnost se nužno isprepliće sa celim moralnim i materijalnim postojanjem čovečanstva. 

Crna Gora je u XIX vijeku privlačila evropsku javnost naklonjenu egzotici, nacionalnim vrijednostima, tradicionalnom naslijeđu. Zapravo, to je bio vijek nove renesanse nauke, kulture, etničke samosvjesti, koja je pomjerala granice i uzdizala duh Evrope ka zajedničkim civilizacijskim vrijednostima – istorijskim, socijalnim, etičkim, znanstvenim. Njegoševi savremenici: diplomate, putopisci, vojni izvještači i likovni umjetnici koji su se sa njim susreli za vrijeme boravka u Crnoj Gori ili na nekom od njegovih brojnih putovanja, isticali su fizičku ljepotu i duhovne vrijednosti  jednog od velikana evropske kulture XIX vijeka, kako riječju tako i slikom.

Portrete nastale u razdoblju od tridesetih godina XIX do početka XX vijeka karakterišu osobenosti tri slikarske epohe: klasicizma, romantizma i realizma.

           Njegošev lik pojavljuje se u raznim publikacijama, časopisima i putopisnim prilozima. Notiran na licu mjesta kao bilješka ili kao podatak sačuvan u sjećanju,  on je primjenom u raznim tehnikama: crtežu, grafici, fotografiji, rijeđe u akvarelu, pretrpio naknadne intervencije. Ova djela pružaju uvid u značajnu produkciju  Njegoševih portreta tokom XIX vijeka koji ga prezentuju u različitom starosnom dobu i raznim životnim situacijama čineći ga intimnijim i bližim običnom čovjeku. Često su zanemarljivih umjetničkih kvaliteta, mada je sud o njihovim likovno-estetskim referencama proizvoljan s obzirom na to da ih upoznajemo preko posrednog medija. Portretisti su bili: nepoznati autor, Petar II Petrović Njegoš (crtež, 1836); Franjo Salgeti – Drioli, Petar II Petrović Njegoš u kućnom odjelu (grafika, 1836); M. Stobl, Petar II Petrović Njegoš u vladičanskoj

odori (crtež, 1838); Teodor Karačaj, Petar II Petrović Njegoš (akvarel, 1838); S. Vilijams, Vladika Crne Gore u svešteničkom odjelu (bakrorez, 1844) i Njegoš sa oružjem (bakrorez, 1844); nepoznati autor, Njegoš kao vladika (gravira, 1844); Anastas Jovanović, Portret Petra II Petrovića Njegoša (litografija, 1846) i Portret Petra II Petrovića Njegoša (1847); August Princhofer, Vladika crnogorski P.P. (litografija, 1847); Teodor Majerhofer, Petar II Petrović Njegoš (gravira, 1884); Anastas Bocarić, Petar II Petrović Njegoš (ulje na platnu, 1900. i crtež olovkom).

Njegov lik se javlja i u figurativnim kompozicijama: Izbor i potvrda za Gospodara Crne Gore (litografija, 1830) i Zakletva glavara Njegošu na vjernost  (litografija, 1830) koje su djela nepoznatih autora; Njegoš sa glavarima na uviđaju ubistva (akvarel, 1939) Augusta Oroua; Srbi oko pjevača (litografija, 1848) Anastasa Jovanovića. One predstavljaju značajan dokumentacioni materijal u domenu običajnog prava i etnografskih specifičnosti crnogorskog društveno-socijalnog miljea XIX vijeka.

U fondu Njegoševog muzeja nalaze se djela: Petar II Petrović Njegoš, litografija iz 1833. godine rad Andreja Nikiforoviča Morgunova i akvarel Njegoš sa pratnjom iz 1839. godine rad Augusta Oroua. U privatnom vlasništvu sačuvan je akvarel Ostina Henri Lejarda Njegoš poslije partije bilijara (1839. godina).

Nekoliko portreta, koji su nestali bez traga, opisani su u literarnim izvorima.

Pored navedenih likovnih ostvarenja, u XIX vijeku su nastala remek-djela portretnog slikarstva na kojima je prikazan Petar II Petrović Njegoš kao Vladika i Gospodar Crne Gore. Njihove umjetničke vrijednosti čine ih apsolutnim i jedinstvenim. To je vrijeme kada se u slikarstvu postepeno napušta klasicistička strogost bidermajera i najavljuje prelaz ka romantizmu.

            Prvi reprezentativan portret Petra II Petrovića Njegoša naslikao je Jožef Tominc 1837. godine. Vladika odjeven u bogatu, velikodostojničku odoru sa crnom pankamilavkom na glavi, predstavljen je u svečanoj dostojanstvenoj pozi uzvišenosti kao dopojasna figura u sjedećem stavu. Mada sklon scenografskom tretiranju enterijera, Tominc ga na ovoj slici svodi na diskretni akcesorij – sto na koji se oslanja Vladičina desna ruka i uramljena slika okrenuta poleđinom.

Portret, sa likovnog stanovišta, karakteriše majstorstvo u modelovanju i slikanju materije – odjeće, crkvenih insignija i detalja akcesorija koji se nenametljivo javljaju u enterijeru. Kontrasti svjetlosti i tame oplemenjeni finom fakturom, mekim lazurima, prozirnim koloritom i suptilnim valerskim gradacijama čine ovaj portret djelom visokog zanatskog umijeća.

Tomincova potreba da na portretima analitičkom pronicljivošću uđe u karakter – unutrašnji život modela koji portretiše, predstavlja jednu od iskaznih referenci koje nalazimo i na Vladičinom portretu. Stavom tijela ispunjenog duhovnom snagom i pogledom okrenutim više sebi nego spoljašnjem svijetu, Vladiku obavija uzvišena tišina samoće koja ga uzdiže u prostore spiritualnog.

           Najvjerniji i najplodniji portretista Njegoša bio je srpski slikar, grafičar i fotograf Anastas Jovanović. Njihovo lično prijateljstvo rezultiralo je malom galerijom portreta urađenih u fotografskoj tehnici talbotipiji (kalotipiji) i u litografiji. Na njima je Njegoš predstavljen u svečanoj odjeći, kao polufigura sa samur-kapom na glavi, u sjedećem položaju odjeven u svitni crnogorski kostim. Njegošev lik koristio je i kao model za lik Vladike Danila u ilustraciji Gorskog vijenca i Miloša Obilića za odlikovanje ustanovljeno 1847. godine.

Na Anastasovoj litografiji iz 1851. godine prikazan je kao suvereni vladar koji sjedi u fotelji odjeven u crnogorsku narodnu nošnju. Ovo djelo postalo je arhetipski uzor mnogim umjetnicima koji su tokom XIX i XX vijeka radili Njegošev portret.

Prema navedenoj litografiji 1853. godine Johan Bes naslikao je portret Petar II Petrović Njegoš.

Sjedeću figuru crnogorskog vladara karakteriše otmenost i jednostavnost bez potenciranog patosa i herojske dramatike. Urađena je u formi tradicionalne kompozicije kao portret sa izraženim individualnim crtama. Na njoj je postignut kontrast između plemenitog zamišljenog lica i ozbiljnosti figure postavljene na neutralnoj pozadini ispunjenoj transparentnim polusjenkama. Dostojanstvenost i unutrašnja snaga koje lik emanira uzdižu ga u sfere monumentalnog. Bes je klasicističku čvrstinu i strogost formalnih elemenata besprekornog crteža i kompozicijske strogosti oplemenio diskretnim svjetlosnim efektima romantičarske tajanstvenosti.

Na Njegoševom liku markantnih crta lica s posebnom pažnjom naslikane su oči. Pogled usmjeren ka posmatraču, istovremeno prodoran i odsutan, kao da pomjera vremenske i prostorne barijere.

Lik Njegoša na portretu Johana Besa duboko je usađen u našoj svijesti kao istina, kao „sjećanje“, kao prisutnost. On je ostao za budućnost kao identifikacioni kôd Njegoševog fizičkog izgleda.

Rodonačelnik crnogorske Moderne, Pero Poček, na portretu Petar II Petrović Njegoš u formatu biste, unosi detalje koji daju novu dimenziju u predstavljanju njegovog lika. Sklon naraciji i potrebi da glorifikuje ličnost, ističe atribute Njegoševe književne slave    ̶  lovorovu granu i knjigu sa natpisom Njegoševa djela.

Petar Lubarda je za Portret Njegoša iz 1947. godine koristio kompozicijska rješenja Besovog portreta. Međutim, likovni rukopis i karakter Njegoševog lika pokazuju osobenosti umjetnikove likovne originalnosti. Gorostasna figura kao da je iznikla sa Lubardinih slika iz njegovog zlatnog doba početkom pedesetih godina. Ekspresivna slikarska egzekucija iskazana je arabesknom linijom, ritmovima i bojom  psihološkog značenja koja prati njegovu misao: „Crvene sjenke kršnih predjela, plave sjenke u podne, žuti strah smrti, bijeli krik galebova, sve su to boje moje palete“.

Izraz lica, s obrvama skupljenim u korijenu nosa i pogleda usmjerenog udesno, daje slici psihološki karakter koji potencira zamišljenost i duboku koncentraciju. Na njemu kao da se reflektuje Njegoševo sagorjevanje u plamenu unutrašnjeg života, silina unutrašnjih bura koje vladaju njegovim duhom.

Drugi portret, u formatu biste, naslikan je povodom stogodišnjice Njegoševe smrti 1951. godine. Definisan je svijetlim koloritom i dugim, transparentnim potezima četkice kojima se stvaraju optičke senzacije pokreta i ekspresije.

Refleksije Luče mikrokozma

Njegoševo književno djelo inspirisalo je savremene umjetnike da ga likovno interpretiraju. Kako je verbalni jezik nemoguće adekvatno prenijeti u vizuelni medij, odnosno, ilustrovati nešto što spada u domen čiste metafizike, oni ga transponuju u jedan paralelni svijet koji otkriva njihovu emotivnu, vizionarsku i profesionalnu samosvojnost.

            Gorski vijenac je djelo koje je bilo pogodnije za likovnu interpretaciju kao svjedočanstvo zasnovano na realnim paradigmama (Pero Poček, Risto Stijović, Jovan Zonjić), dok je filozofsko-religiozni spjev Luča mikrokozma, koji spada u domen čiste duhovnosti, bilo moguće predstaviti simboličkim elementima.

Pođimo od Lubardinog slikarstva u kojem možemo naći paralelu sa duhovnim i filozofsko-transcendentalnim sferama Njegoševog spjeva Luča mikrokozma, u kojima je odslikana vječna borba sila svjetlosti i mraka, dobra i zla koje vladaju svijetom, a koje su u djelu Petra Lubarde dobile svoju grandioznu, snažnu, sugestivnu i dramatičnu interpretaciju.

Međutim, dva umjetnika, obuzeti stvaralačkim žarom, došli su na ideju da  naprave cikluse posvećene Luči mikrokozma u kojima značajno mjesto zauzimaju Njegoševi portreti.

Kod Mihaila Jovićevića prostorno-vremenski kontinuum otvorio je brojna pitanja odnosa kosmičke cjelovitosti i mikrokosmičkog monizma. On slika mnoštvo kao skup pojedinačnog, i pojedinačno u beskrajnom mnoštvu, predstavljeno „heliocentričnim“ galaksijama u kojima se roje bezlične mase i antropomorfna obličja dovedena do apstraktnih formi iz kojih izdvaja Njegošev portret.

Za razliku od većine likovnih stvaralaca koji su bili inspirisani, prije svega, fizičkim likom Petra II Petrovića Njegoša, Dimitrije Popović, u skladu sa svojom likovnom poetikom koja se bavi egzistencijalnim ponorima čovjekovog sopstva kao vječne drame unamunskog i eshatološkog shvatanja života i smrti, realizovao je ciklus Misterij luče mikrokozma.

Ciklus obuhvata i više Njegoševih portreta urađenih prema poznatim ikonografskim predstavama (u vladičanskoj odori sa crnom ili bijelom pankamilavkom, i u crnogorskoj nošnji), na kojima umjetnik interveniše elementima koji simboliziraju duhovnu luču – izlomljenu liniju poput munje koja zabljesne, ali se ne gasi, već otvara prostor besmrtnosti.

Olja Ivanjicki posvetila je ciklus slika Njegoševoj pjesmi Noć skuplja vijeka ili Paris i Helena. To su slike satkane od likova koji, poput fikcije, iluzija i sjena, prolaze kroz Njegošev život. Obavijene velom sjete, tuge, uzdrhtalog patosa i sanjarenja, one prate veličanstven i dostojanstven lik Njegoša. Misterija nepoznatog i uzvišenog obogaćena poetskom ljepotom, nježnim treptajima zapretanih emocija i čulnošću, posvećena je vječnoj himni života.

Postojanje u prostoru i vremenu

            Za razliku od Njegoševih portreta koji su tokom XIX i početkom XX vijeka   realizovani u slikarskim disciplinama, u XX vijeku skulptura postaje primarni medij  njihovog likovnog predstavljanja. Nastali rijeđe kao kreacije ličnog umjetnikovog izbora i nadahnuća, bili su inicirani potražnjom naručilaca za izradu javnih spomenika i obilježavanje jubilarnih manifestacija.

Jedan od najranijih Njegoševih portreta u skulpturi djelo je priznatog jugoslovenskog vajara XX vijeka Ivana Meštrovića (1883–1962). Portret je urađen 1932. godine kada je raspisan konkurs za podizanje Njegoševog spomenika u Beogradu. Naklonjen epskoj tradiciji, u svom bogatom opusu tretirao je teme smrti, rađanja i bola kroz likove koji su nosili karakteristike proroka, svetaca, titana.  Upravo zato, kao stvaralac nije mogao da odoli izazovu da u skulpturi „oživi“  velikana koji pripada mitskom naslijeđu, a koji je svojom umnošću i izgledom izazivao divljenje i strahopoštovanje. Na figuri u formatu biste čija je pognuta glava blago okrenuta ulijevo, ističe se lice upalih obraza, naboranog čela, duboko usađanih usta.

Na ovom portretu Meštrović je uspio da izmiri rodenovski „reljef“ sa volumenom koji raste iznutra. On je postigao izvanredan sklad konture i mase čvrstim linearnim obrisima koji se gube u impresionističkoj modulaciji. Ovakav način rada ističe karakterne crte Njegoša predstavljenog u kontemplativnom stavu duhovne koncentracije, a njegov lik kao da izdaleka prati uzbudljiva vagnerijanska narkotička muzika legendi.

Vajar Sreten Stojanović, koji je realizovao više portreta Njegoša (spomeničku skulpturu, plaketu), izradio je njegovu bistu u bronzi, zasječenu na lijevoj strani poprsja, koju karakteriše monumentalnost, kako u energičnom stavu podignute glave, tako i u umjetnikovom energičnom oblikovanju  plastičnih masa.

Drugačiji pristup interpretaciji Njegoševog lika nalazimo na portretu koji je 1962. godine uradio Risto Stijović (1894–1974). Na ovoj skulpturi dominantnog poprsja nema tragike, patosa i dramskih kontrasta. U duši liričar, on je Njegošev lik  predstavio sa jedva primjetnim unutrašnjim pokretom i modelacijom svedenom na površinsku taktilnost. Poprsje je predstavljeno kao zatvoren monolit, frontalno, statično, bez sudara punog i praznog. U realizaciji forme istaknut je linearizam.

Stijović je uradio i Njegoševu bistu manjih dimenzija, sa glavom u poluprofilu, na kojem slobodnije i sa više stvaralačke invencije oblikuje skulptorsku masu.

Bista Petra II Petrovića Njegoša koju je izvajao Drago Đurović predstavlja djelo ekspresionističke provenijencije u načinu tretiranja forme i volumena. Grubom reljefnom modulacijom definiše poprsje koje pokrivaju obrisi crnogorskog odjela. Zasječeno je na lijevoj strani gdje iz ramena viri  namreškani „patrljak“ ruke. Glava postavljena u poluproflu, posmatrana iz raznih uglova, izaziva različite čulne senzacije. Ono što se na ovom portretu ističe je Njegošev lik koji oštrinom pogleda i izrazom podsjeća na orla koji posmatra svijet iz nedokučivih visina.

Kao portreti Petra II Petrovića Njegoša koje su uradili Ivan Meštrović i Sreten Stojanović, i skulptura Draga Đurovića izlivena je u više primjeraka. Nalazi se u enterijerima i javnim prostorima: u Narodnom muzeju Crne Gore, ispred crkve na Toploj u Herceg Novom, u Centralnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, Kijevu, Podgorici …

Za razliku od prethodnih portretista, Matija Vuković 1954. godine vaja glavu Petra II Petrovića Njegoša u skladu sa svojim likovnim izrazom – dramatičnim ekspresionizmom koji je došao do kulminacije na deformisanom/transformisanom liku Njegoša isklesanom u kamenu na Internacionalnom vajarskom simpozijumu u Danilovgradu (smještena je ispred zgrade NIP Pobjeda u Podgorici). Na glavi o kojoj je riječ u naznakama on prati crte Njegoševog lika. Formu je sveo na glavu i kratak vrat, tako da se skoncentrisao na obradu lica sumarno naznačenog i formiranog ravnim površinama koje djelu daju notu tragičnog realizma.

Ovaj portret predstavlja predložak za glavu spomenika koji se nalazi u „Parku Bukovičke banje“.

Od savremenih umjetnika izložen je rad Pavla Pejovića. To je model u bronzi za spomenik Petru II Petroviću Njegošu u Prištini. Figura je postavljena u  stojećem stavu. Jednostavna i stroga forma i glatka faktura sa malo detalja upućuju

na primjer moderne portretske umjetnosti. Fizičko tijelo, kao materijalan oblik, svedeno ja na simbolički ideogram, na psihogramski znak. Figura je satkana od tanane tjelesnosti i duhovne uzvišenosti. Snaga unutrašnjeg pokreta reflektuje se u spoljnim manifestacijama, uzdignutoj glavi, desnoj ruci položenoj na srce i lijevoj sa kažiprstom usmjerenim prema tlu, koje simbolizuju pjesnika koji pripada ipso facto zemaljskom i nebeskom, materijalnom i duhovnom svijetu.

Drugu Pejovićevu skulpturu u formatu glave možemo smjestiti u galeriju mitskih likova predaka koje umjetnik tretira visokim majstorstvom, suprotstavljanjem uglačanih površina i erozivnih raspuklina. Međutim, ove intervencije na Njegoševom liku su diskretne, jer autor, kao i svi umjetnici koji su radili njegov portret, nije htio narušiti personalni legitimitet ličnosti.

Monumentalnu Njegoševu figuru uradio je vajar Ivan Meštrović za Mauzolej na Lovćenu, koji je otvoren 1974. godine.

Figura koja je smještena u unutrašnjost mauzoleja bila je predmet mnogih tumačenja, prije svega s aspekta njene simboličke konotacije pomoću koje se teži izraziti ono nevidljivo i vizuelno nedostižno, jer ne treba zanemariti činjenicu da ljudsko obličje  sadrži um i mudrost. Posmatraču treba ostaviti mogućnost vlastite impresije ovog simbola crnogorske prošlosti, mitologije, epike i etike, a u ovom tekstu posvetićemo se njegovom likovnom značaju. Figura u sjedećem položaju, ukrštenih nogu, urađena je u jablaničkom mermeru. Pognute glave, odjevena u stilizovanu crnogorsku nošnju, desna ruka položena je na grudi (srce), dok lijeva pridržava glavu poput Rodenovog Mislioca. Iza njega uzdiže se impozantna figura orla. Kako je ovdje riječ o izložbi portreta, na neki način izdvojena je skulpturu iz njenog značenjskog konteksta i ambijenta. Na njoj je evidentno majstorsko vladanje materijom i savršena obrada mermera. Po svojim vrijednostima spada u najznačajnija djela ovog barda jugoslovenskog vajarstva XX vijeka. Na izložbi je predstavljen predložak za izradu skulpture na Lovćenu.

U javnom prostoru nalazi se bista u kamenu koju je uradio vajar Djordje Angelovski, a postavljena je ispred manastira Savina u Herceg Novom. Realizovana je ravnim površinama geometrijske preciznosti.

Na izložbi su prezentirane i medalje i plakete na kojima je predstavljen Njegošev lik. Urađene kao umjetnička ostvarenja, bile su posvećene značajnim memorijalnim i jubilarnim manifestacijama u čast Petra II Petrovića Njegoša.

U saradnji sa Anom Ivanović, dipl. ist. umjetnosti, prilog pripremio Vesko Pejović