Cetinje :: Moj grad

Iz etnografske riznice: Priča o tri stara zanata

Posted on 21. Jul, 2013 by Vesko Pejović in Valorizacija prošlosti

Skadarsko jezero, najveće jezero na Balkanu, drevna raskrsnica trgovačkih puteva, Nacionalni park, u kom ljudi na njegovim obalama srođeni sa prirodom,  ostavljaju upečatljive ostatke nasleđa. Utonuli u raskošnu jezersku ljepotu, ušuškani u starim naseljima u kojima je dah prošlosti prisutan, žitelji ovog podneblja različitih vjerskih, kulturnih i etnografskih odlika, još čuvaju tradiciju koja od davnina piše bogatu kulturno-istorijsku hroniku. Ovo je  priča o tri stara zanata sa Skadarskog jezera, Pletarstvu, Čunarstvu i Crepuljarstvu a njen autor je Snežana Vukotić, dipl. etnološkinja i saradnik za etnografsku baštinu u JU NP CG.

 PLETARSTVO  

Jezero je prostor koji je stvarao i oblikovao prepoznatljivost koja je umnogome odredila i njegovu budućnost. Tamo gdje vlada život, ljudi se i danas bave određenim zanatima trudeći se da ih sačuvaju od zaborava. O tradiciji pletarstva, koja je ovdje bila prisutna u mnogim vidovima života i rada, danas možemo govoriti u tragovima. Inspiraciju su nalazili u kući, praveći ono što im je nedostajalo od pokućstva,  bilo da je to čerjan koji je stajao iznad ognjišta ili kao preda –presjeka (paravan-pregrada), kotarina –krošnja (za krompir, kukuruz, grožđe..), sepet- litar( za nošenje ribe na obližnje pazare), ljesa, oplotaka.

Smatra se da je početak pletarstva bio kada je čovjek mezolita prepleo međusobno nekoliko grana da bi zatvorio ulaz u pećinu. Kasnije su na red došli zakloni od pruća, prostirke, mreže za ribu (vrše, vršice, koševi ..), korpe za različite potrebštine (čuvanje namirnica, darova..) i na kraju kao ukras. Ljepota i toplina prirodnih materijala koji su se mogli naći posvuda neprolazni su, a za pletenje su pogodni pruće, koje je moglo biti (ne) oguljeno, komušina, slama i rogoz.

Vrbaci su odavnina rasli kraj jezera. Šta sve može da se isplete od savitljivih izdanaka vrbe znaju samo rijetki preostali majstori ovog starog zanata. Među njima  Pavle Ljuljić iz Goričana koji, pored ostalih vještina, odvoji vrijeme da oplete pokoju korpu (i pokloni kao što je i piscu ovih redova), ili Rada Mirovića  iz Kurila, vrsnog majstora ovog zanata,  čije rukotvorine pored onih koje se još uvijek koriste, krase privatne ugostiteljske objekte, dok su svoje pravo mjesto našle na postavci  u centru za posjetioce na Vranjini. Uz ostale predmete  oplemenile su prostor i postale rado fotografisani motiv. Tu je i Hasan Muratović iz Murića koji rado u pauzi između drugih radova oplete vršicu za svoju dušu. Moramo pomenuti i braću Vukotiće Janka i Pavla koji svoje penzionerske dane provode u rodnim  Dodošima i iz hobija se bave ovim lijepim zanatom, čiji iskusan rad ruku kada zapliću boce i demiđžane nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Ni njemački ambasador u Crnoj Gori G-in Tomas Šmit nije odolio njihovim pletenkama, pa je prolazeći kroz Dodoše kupio jednu, a drugu dobio na dar od ljubaznih domaćina. Naša posjeta njima jednog kišnog oktobarskog dana , sa nostalgijom nas je vratila u prošlost , kada je u selu bilo 30-tak mještana koji su se bavili pletarsvom uz ostale poslove uglavnom za svoje potrebe. Danas osim braće niko ne plete, tako da se ovaj zanat polako gasi, kao  što je to uostalom slučaj i sa ostalim starim zanatima.

Malo ljudi zna, koliko se truda uloži u jednu korpu npr. za pijacu. Svake godine u jesen počinje berba (sječa), pruća i traje do marta (oko jezera i ranije, već od početka avgusta), jer priprema materijala oduzima najviše vremena. Neoguljeno pruće (sa korom), može da traje i duže od godinu dana, dok skuvano (obično oko 2h)  i oguljeno, a zatim prirodno osušeno u „suvoti“ može i do dvije decenije. Da bi pruće bilo savitljivije (elastičnije), a samim tim i lakše za rad, prije pletenja dan ranije se potapa u vodu. Obično se koristi vrba i rakita upravo zbog svoje savitljivosti i izdržljivosti. Svim košarama zajednički je početak, zaobljeno dno i uzdignute bočne strane. Kostur osnove se uvijek pravi  u obliku tzv. krsta (ukršteni debeli prutevi se po sredini razrežu i kroz taj otvor nanižu prutevi koji je obrazuju), dok se bočne strane obrazuju savijanjem ostatka pruteva (šibe) od dna prema gore. Radi čvrstine u proreze kraćih pruteva umeće se nekoliko dužih, dok se kratke rasporede na jednaku udaljenost. Na taj način se mogu dobiti kružni ili eliptični oblici. Samo oko krsta plete se tanjim prutevima i to zaplitanjem oko svakog osnovnog pruta. Dno je gotovo kada umetanjem novih pruteva, njihovim zaplitanjem dođemo do kraja osnovnih dok se krug ne ispuni. Za šire dno i bočne strane, sa strane se umeću novi prutevi, šiljećii ih pri dnu i umetanjem među već postojeće. Postigavši određenu visinu, obrezuje se višak sa srane, rukama ili uz pomoć tvrđeg predmeta i savijaja  ka gore. Sve ovo treba raditi s pažnjom, jer suvo granje lako puca. U slučaju da se neki prut slomi umjesto njega se umeće novi. S vremena na vrijeme neophodno je vlažiti  pruće radi elastičnosti. Na kraju dolaze „ zavrhe“ i ručke ako se uopšte žele staviti na korpu. Oni koji ih koriste tvrde da u njima voće povrće, grožđe i drugo,  dugo zadržava svježinu i miris.

U sjećanju su sačuvane korpe u prirodnoj boji napravljene od ljeskovog pruća u kojima su Turci, kako je to već opjevano u narodnim pjesmama nosili otetu djecu.

Lampe, lusteri, korpe i posude od pruća (različite namjene), danas uljepšavaju domove i traju u vremenu kao svjedoci narodne radinosti, dok su opletene flaše i demiđžane i dalje u upotrebi. Obzirom na vrijeme u kojem se živi, spajanjem korisnog sa lijepim, praveći unikatne predmete koji se odlikuju ljepotom jednostavnosti, toplinom i prepoznatljivim stilom“ skrojene“, po sopstvenoj mjeri i ukusu, predstavlja  izazov kako za one koji ih proizvode, tako i za one koji znaju i cijene njihov rad.

Izvan ovih prostora čak se uzgaja vrba za pletenje. Američki stručnjaci oplemenili su divlju vrbu i proizveli su sortu šibe pod nazivom Salix amerikana. Od nje se danas proizvodi atraktivan i dizajnerski uobličen namještaj koji je na cijeni u Evropi i u Americi.

ČUNARSTVO

Idući obalom nailazimo i danas na drvene čunove koji su karakteristično sredstvo za plovidbu, vjekovnim iskustvom prilagođeni prilikama na Jezeru. Umješne drvodjelje Krajinjani, Širočani i Ceklinjani, izrađivali su ove čamce koristeći najbolje drvo dud (murvu), bijeli bor, hrast, „koštanj“ (kesten), od čijih su štica – dasaka pravili kolomate (djelove), koji određuju čvrstinu unutrašnjosti, dok je bilo (dno) obično bukovo. Na jezeru često duvaju snažni vjetrovi kojima stari čun najuspješnije odolijeva, zahvaljujući svom obliku i konstrukciji. Zbog toga je i danas na cijeni, a sve što je vezano za život ovog naroda počinje od njega.

Da bi smo shvatili koliki on zaista ima značaj za „Pokrajvođane“- stanovnike Jezera, pokazuje podatak da na pitanje da li su se pripremili za zimnicu, oni odgovaraju da su nabavili čun. Oni ih koriste ne samo za ribarenje već i za prevoz i transport različitih potrebština (stoke, građe, sijena).

U borbi protiv zaborava tradicionalnih zanata koji iz dana u dan nestaju pred naletima modernog života, predstavljamo Vam Janka Brnovića, jednog od rijetkih koji naslijeđenom energijom slijedi korjene svojih predaka (četiri generacije čundžija su iz kuće Brnovića sa Žabljaka Crnojevića). U porodici Brnović, ovaj drevni zanat je tradicija i prenosi se sa koljena na koljrno: prađed Stanko, đed Lazo, otac Blažo , neprevaziđen u svom umjeću, danas Janko, a sjutra sin Marko, dvadesetogodišnjak koji pomaže svom ocu nastavljajući tradicionalna znanja i vještine.

Janko koristi isti alat, koji je uvjek (i jedino) bio glavni i njegovim precima: testeru, šegu, sjekiru, blanju i tešlicu. Njegovi čunovi su najbolja reklama za ovog skromnog pregaoca, jer kako kažu mještani, među ostalim lađama po jezeru raspoznaju one koje su njegovo djelo (stabilniji, odbijaju talase i lakši su za vožnju). On koristi drvo munike kojeg ima na Maganiku, Ponikvici i ispod Kučkih Korita, Prokletijama i na teško pristupačnim mjestima, tako da se teško nabavlja.

Vijek trajanja jednog čuna je od 15-20 godina, ukoliko se  pravilno održava. Jedino kod Vranjaša jer ga drže stalno u vodi pa ga vrućina vode “oprlji“, tako da oni čun koriste 5-6 godina, i onda ga prodaju i kupuju drugi. Interesantan podatak je da je svim Vranjašima (čitavom selu), Janko napravio čunove. Obično se prave od 5 – 7,5m dužine, širine od 1,10-1,70m, 0,40- 0,80m dubine, nosivosti između 300kg i 2 tone.

„ Za izradu čuna ne postoji nikakav šablon, mustra, glavno je oko“. Od pripremljenog drveta (brižljivo odabranog), najprije se postavi dno-osnova, temelj za koji se koristi daska debljine 4cm koja se predhodno zagrije vatrom da bi se dobila krivina čuna. Tranbok je trouglasti stub koji daje formu, oblik i jačinu čunu i stavlja se na početku – pramcu i na kraju krmi. Djelova – kolomata može biti 2-3 i više (koji su i mjera za visinu i oni se preklapaju i zatkivaju pocinčanim ekserima). Sjednici – pragovi su ukrućenje – drže strane koje se pocinčanim ekserima prikivaju na „suvo“ (u čunu, između sjednica nekada ima i pregrada – ostava za stvari, alat) “škavić“. Držač lanca na čunu za koji se veže lanac zove se „biočuk“.  Pokreće se uz pomoć dva vesla.

Uvođenjem motora kao pokretačke snage, veslo je i dalje ostalo obavezni dio čuna koji služi prilikom odlaska, pristajanja, dolaska i u drugim slučajevima. Čun ima i metalni dio kao zaštitu , štitnik – blatobran. Nekada se pred samo porinuće između dasaka uvlačila specijalna vrsta mahovine koja se u dodiru sa vodom postojano širila, pa čun besprekorno „zabrekne“ ne propuštajući ni kap u korito. Naš vješti čundžija stavlja kuđelju zajedno sa specijalnom vrstom kita (zatkavanje), analogno kalafatanje u primorju. Obično se uzimaju (odnosno naručilac daje tri dimenzije), dubina, dužina i presjek, mjera visine zavisi od toga koliko kolomata.

Freško ofarbani u zelenu boju poslije par godina provedenih na vodi dobija patinu koju joj nameću voda sunce i hladnoća.

U prošlosti jezerom su plovile različite vrste brodica  od najednostavnijih trupina, čamaca izdubljenih iz debla, do lađa (albaskih lundri), šuljica (frketa), i najzad čunova (sulova) pokretane uz pomoć vesla. Do sredine 70-tih godina plovili su čunovi sa dva zašiljena vrha (kljuna-špiruna). Sa pojavom motora (pente), oblik se prilagođava tako što zadnji „špirun“ biva odsječen, ali time nije narušen izgled i ljepota ove brodice. Rijetki su zanati koji tako dugo traju kao čunarski, a zahvaljujući porodici Brnovića  koji baštine čunarski zanat, ove lađe zajedno sa ribarom u njima  i danas plove, i predstavljaju neodvojivi dio i simbol  Skadarskog jezera.

Još jedan čunar Božidar Čelebić iz Žabljaka Crnojevića (iako samouk), koliko mu životna snaga dozvoljava napravi pokoji čun tek da ne zaboravi. Nekadašnji trgovac koji je nabavljao čunove od Brnovića, jednom prilikom kada nije mogao na vrijeme isporučiti naručeni čun, morao je sam uložiti da ga napravi. Tako se i on upisao u „maragune“ od čuna, a nama ostaje da uživamo fascinirani ljepotom njegovih skladnih formi koje se ogledaju u jezerskoj vodi prekrivenoj zelenom koprenom.

CREPULJARSTVO

Crepulja je plića glinena posuda koja se prije upotrebe stavi na vatru da se dobro zagrije a zatim u nju stavi tijesto za hljeb, krompir ili meso za pečenje. Poklapa se sačem – većim metalnim poklopcem oblika zvona sa ručkom po sredini. Sač se posipa žarom i pepelom tako da je omogućeno pečenje sa obadvije strane, odozdo – od usijane crepulje a odozgo od žara sa sača.

Crepulja se i danas, kao nekada, pravi ručno. Ručno rađena i sušena na suncu odolijeva visokim temperaturama ali i vremenu. Izradom crepulja bavi se danas Senka Raičević koja je taj zanat naučila prije 50 godina. Crepulje se uglavnom prave za vrijeme ljetnih mjeseci jer se suše na suncu. Prilikom izrade crepulje u glinu se stavlja malo slame i žica koja drži glinu ako ispuca. Crepulja je danas nezaobilazna u svim restoranima koji pripremaju tradicionalne crnogorske specijalitete.

Autohtoni proizvodi bitan su element u promociji svake zemlje, ne samo na probirljivom turističkom tržištu, već i privredni potencijal koji može donijeti ekonomsku dobit ovdašnjem stanovništvu. Zato Crna Gora  mora podržati, na pravi način, promociju proizvoda nastalih radom tradicionalnih zanatlija jer će tako istovremeno i sačuvati barem djelić naše prošlosti za buduće generacije.

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović