Dimitrije Popović za Art Vijesti: Rečenica je kao linija u crtežu – disciplinuje emociju i misao

Posted on 21. Jan, 2013 by Vesko Pejović in Iz kulture

Dimitrije Popović (Foto: Ivana Magdić)

“Kao rođenom Cetinjaninu ovo ugledno priznanje koje nosi ime osnivača grada Cetinja za mene ima osim velike profesionalne važnosti i određenu emotivnu dimenziju. Budući da se nalazim u godinama kada čovjek postaje sve više i sve snažnije svjestan svojih korijena, ambijenta i podneblja u kojem se počeo formirati, u kojem je otkrivao svoje sklonosti i afinitete, Povelju Ivan Crnojević primam kao najljepšu potvrdu da je ono što sam ponio iz Cetinja otjelovljeno u moj umjetnički izraz, kaže u razgovoru za ART Vijesti Dimitrije Popović, jedan od najvećih majstora crteža u modernoj umjetnosti, slikar, vajar, pisac, teoretičar umjetnosti…

“Da li je u početku bila riječ kako kaže sveti Ivan u evanđelju, ili su u početku bila samo tijela i njihove slike, kako kaže Rasbrok”“Povelja Ivan Crnojević budi takođe svijest o Cetinju, o njegovim istorijskim i mitskim dimenzijama, o prošlosti grada koja je odredila njegovu budućnost upravo kroz svijest o kulturi i potrebi za njom.

Svakako, tu je i inspirativni prirodni ambijent sa kamenim obručom cetinjske kotline nad kojom dominira Lovćen s Jezerskim vrhom i, ne bez metafizičke poruke, s pjesnikovim grobom na njemu.

Iako ste veći dio života stanovnik Zagreba i Hrvatske, izlažete diljem Evrope, o Vama se piše na svim kontinentima, stiče se utisak da za Vas izlaganja i promocije u Crnoj Gori imaju posebnu težinu.

“U pravu ste. Moje izložbe i promocije knjiga u sredini u kojoj sam rođen i proveo određeni dio života predstavljaju veliko zadovoljstvo. Tome su dva razloga. Jedan je što se ovdašnji ljubitelji umjetnosti mogu neposredno upoznati sa onim što radim a što im je uglavnom bilo poznato fragmentarno kroz informacije putem medija.

Drugi razlog je što volim da vidim i doživim svoja djela u ambijentu u kojem sam odrastao i, kao što sam malo prije rekao, u kojem sam otkrivao svoj umjetnički senzibilitet.

Vaša (osnovna) umjetnost počiva na likovnom jeziku. Ipak, bliska Vam je i književnost, koja počiva na drugačijem sistemu znakova. Kako se dopunjuju te dvije umjetnosti i da li se dešavaju (značenjski i znakovni) transferi iz jednog jezika u drugi? Kako reagujete na to?

“Da li je u početku bila riječ kako kaže sveti Ivan u evanđelju, ili su u početku bila samo tijela i njihove slike, kako kaže Rasbrok, u slučaju mog umjetničkog stvaranja ova se dilema razrješava odnosom uzajamnosti. Naime, riječ je oduvijek izazivala sliku kao što je slika poticala riječ.

Problemi motiva, odnosno tema koje me zaokupljaju intelektualno i emotivno u osnovi su isti samo su njihove artikulacije u likovni i literarni izraz različite. Ta se razlika ne isključuje nego nadopunjuje. Bolje reći podstiče jedna drugu. U tome jeste kreativni izazov. Kako znakovima jednog jezika oblikovati motiv koji me zaokuplja. Lotreamon je obilježio moju mladost

Usprkos različitosti medija postoji u osnovi analogija u postupku. Naime, kada linijom određujem formu, ističem oblik nekog tijela ili predmeta nastojim što preciznije, što jednostavnije, po principu “klasične“ jasnoće uobličiti ono što prikazuje slika ili crtež. Volim strogost u stilu. Ta vrsta discipline oduvijek mi je bila bliska.

Kad pišem vodim računa o sintaksi, na koji način odabiram riječi koje čine strukturu rečenice. Tražim onu riječ koja će precizno imenovati ono što osjećam i prenijeti onaj unutarnji ritam koji mi nameće upravo karakter motiva. Rečenica u tekstu je kao linija u crtežu. Disciplinira emociju i misao čini jasnom.

U pravu ste kada kažete da mi je književnost bliska. Lotreamon je obilježio moju mladost. Njegova Maldororova pjevanja bila su za mene evanđelja onirizma. Volio sam Remboov Boravak u paklu i Kafkin Preobražaj. Ova su djela za mene imala gotovo istu važnost kao neka djela iz likovne umjetnosti.

Na primjer, ona čuvena rečenica iz Maldororovih pjevanja „lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje“ imala je za mene snagu i važnost pravoga otkrića.

Otvarala je mogućnost novog poretka stvari, novog iščitavanja stvarnosti, što je imalo snažnog odraza na moj stvaralački senzibilitet. Ovu sam slavnu Lotreamonovu rečenicu stavio kao moto jednog teksta što sam ga napisao za moj ciklus recentnih radova naslovljen Harmonije”.

Neki Vam zamjeraju da je Vaše slikarstvo previše narativno. Da li je, makar dijelom, u tome razlog da posljednjih godina intenzivno pišete i objavljujete literarne radove, u tom porivu ka narativnosti, i, možda, potrebi da se “narativnost” isključi iz likovnog rada…

“Drago mi je da ste postavili ovo pitanje. Pokušaću Vam odgovorit što sažetije premda bi ono zaslužilo jedan mali esej. Narativnost (izraz koji se često zamjenjuje izrazom literarnost) u bilo kom svom vidu oduvijek je bila prisutna u jeziku likovnosti. Štoviše, određivala ga je.

Bez udjela narativnog slikarstvo ne bi moglo egzistirati, jer je naprosto svaki vizualni jezik bremenit narativnošću, onim što na primjer Rolan Bart naziva „retorikom slike“. Dakle, slikarstvo je oduvijek imalo posla sa naracijom. Figurativna ili apstraktna slika, instalacija ili performans, nužno su oblici naracije

Uzmimo kao primjer Dalijevu sliku „Metamorfoza narcisa“ djelo bogato inventivnim preobražajima oblika i njihovim simboličkim značenjima. To je kompozicija čija se narativnost može satima promatrati i „iščitavati“.

S druge strane, ako uzmemo kao potpunu suprotnost Dalijevom slikarskom jeziku slavnu kompoziciji Kazimira Maljevića „Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi“, djelo koje je „očišćeno“ od svake narativnosti, vidjet ćemo upravo paradoksalno, da se ovo djelo kao amblem suprematizma zasniva upravo na narativnosti.

Da stvar bude još gora, bez narativnog suporta, intelektualnih eksplikacija slike, ova bi kompozicija bila potpuno nezanimljiva. Dalijevski kazano, na njoj ima svega samo nema slikarstva.

Svedenost Maljevičeve slike na krajnje uprošćen likovni jezik, na jednan geometrijski lik iste boje kao što je i podloga na kojoj je naslikan kvadrat, po sebi je narativ, iako krajnje reduciran.

Ne ističe slučajno francuska kritičarka apstraktne umjetnosti Katarin Mije u svom tekstu Problem „sadržaja” u apstrakciji da Maljević može proslijediti svoje istraživanje samo u čistoj teoriji, i kako kaže, „žigošući svoj neuspjeh“, vraća se figurativnom slikarstvu. Korisiti fotografiju kao dokument događaja, a taj dokument je također likovnost, sistem ikoničkih i semantičkih znakova

U upravo objavljenom najnovijem broju Evropskog glasnika nalazi se moj tekst naslovljen „Slika jezika – jezik slike“ u kojem elaboriram sličan problem. Nesporazumi zbog narativnosti nastaju onda kada oni koji promatraju likovnu kompoziciji više obraćaju pažnju na sadržaj djela nego na način njegovog oblikovanja, na likovno-estetsku dimenziju slike.

Tako upadaju u zamku koju su ne znajući sami sebi postavili. Figurativna ili apstraktna slika, instalacija ili performans, nužno su oblici naracije. Performans koji po prirodi stvari afirmiše neprikazivost u smislu slike, jer se odvija u određenom prostoru i u određeno vrijeme, da bi opravdao svoju relevantnost i dokazao je, mora se vratiti onome što u biti negira a to je upravo trajnost prikazivog na slici.

Korisiti fotografiju kao dokument događaja, a taj dokument je također likovnost, sistem ikoničkih i semantičkih znakova. Kao uostalom i svaka slika. Dakle, narativ je nezaobilazan. I na kraju da budem još precizniji.

Što se tiče narativnosti u okviru nove figuracije postoji grupa raznih autora koji se vode pod sintagmom „Narativna figuracija“ (Figuration narrative) a koju čini niz poznatih svjetskih slikara, čiji je svojevrsni duhovni patron kritičar Žerar Gasio Talabo, od kojih ću ovom prilikom spomenuti one najpoznatije čija su djela neizostavna u pregledima savremene umjetnosti: Valerio Adami, Erro, Žak Monori, Eduardo Arojo, Erve Telemak, Alen Žaket, Peter Klasen…

Poetika ovih autora umnogome se razlikuje od mog načina izražavanja. Kada se neko upušta u kvalifikacije narativnosti u slikarstvu, poželjno je da bude dobro informiran o onome o čemu iznosi svoje mišljenje.

Jedan od ciklusa koji ste nedavno izlagali po raznim gradovima Evrope jeste i ciklus inspirisan velikim piscima. Portreti Kafke (koji je i sam bio tema jednog ciklusa), ali i Sartra, Njegoša, drugih… Kao da potcrtavaju Vašu fascinaciju literaturom i književnim svijetom…

“Tačno. To dokazuje ono o čemu smo maloprije govorili. Moj najstariji sačuvani crtež kojim počinju retrospektivni pregledi moga djela nastao je 1967. godine. Crtež sam uradio nakon čitanja Kafkinog “Preobražaja”. Kada se bavim djelom nekog pisca, nikada ne posežem za ilustracijom

U smislu nadrealističkih metarmofoza, bestijarija i ikonografskih bizarnosti naročito u ranim radovima crtežima, kolažima, objektima, asamblažima koje sam radio na akademiji. Lotramon je odigrao značajnu ulogu.

Kasnije sam se bavio biblijskim tekstovima, Danteovim Paklom, kao što se u zadnje vrijeme bavim Njegoševom Lučom. O svim tim temama sam i pisao esejističke ili beletrističke tekstove. Kada se bavim djelom nekog pisca, nikada ne posežem za ilustracijom.

To je likovni oblik koji nikada nisam volio, jer sputava i ograničava izraz onog intelektualnog i emotivnog naboja koji u meni pobuđuje određeno djelo. Na primjer u slučaju Dantea i Njegoša odnosno “Pakla” i “Luče mikrokozma” riječ je o doživljaju, o interpretaciji svega onoga što su na mene ostavile snažne poetske slike ovih literarnih djela”.

U modernom vremenu imamo više primjera pisaca koji su slikali, svojevrsne kentaurske forme pisac/slikar (Anri Mišo, Ernesto Sabato, Alberto Savinio…). Zašto mislite da je taj fenomen izraženiji u modernizmu nego ikada ranije?

“Izuzmemo li primjer Viljema Blejka koji je bio veliki pisac i veliki slikar kao i Viktora Igoa koji je uz vrhunsku književnost ostvario i zanimljive tušem lavirane crteže u moderno je vrijeme sve više pisaca koji se bave slikanjem. Dakle, mislim da današnje vrijeme daje više mogućnosti da se plasira sve ono što je zanimljivo

Vjerujem da je razlog u statusu umjetnika u smislu njegove određene nezavisnosti i slobode kreacije koje mu omogućava novo vrijeme. Tako on svoj stvaralački poriv realizuje u drugom mediju. Imao sam prilike u Parizu vidjeti izložbu slika Augusta Strindberga.

Također sam u Parizu na Salonu knjige 1987. godine vidio izložbu crteža Gintera Grasa s kojim sam se tom prilikom i upoznao. Vidio sam i neke Kafkine crteže. Tu je također i Pjer Klosovski, Baltusov brat koji je veoma poznat kao zanimljiv crtač.

Dakle, mislim da današnje vrijeme daje više mogućnosti da se plasira sve ono što je zanimljivo, odnosno kvalitetno bez obzira na formalno obrazovanje autora, bio on književnik ili slikar sa diplomom. Slično je i sa režiserima i slikarima. Felini i Dejvid Linč imaju zanimljive slike kao što i Endi Vorhol i Džulijan Šnabl imaju zanimljive filmove”.

Kako bi izgledala Vaša top lista pet najvećih likovnih umjetnika svih vremena?

“Leonardo, Mikelanđelo, Direr, Pikaso, Dišan”.

Koji problemi će, po Vašem mišljenju, biti u središtu interesovanja umjetnika u narednim decenijama?

“Teško je odrediti problem koji bi zaokupio umjetnika u narednim decenijama kad se danas sama umjetnost nalazi u dubokoj krizi. U tekstu “Sumrak umjetnosti” Delhilda Bartelsa navodi se ona proročanska rečenica Arnolda Gelana iz 1960. god. kojom se tvrdi da više nema razvoja imanentnog umjetnosti i da je svršeno i s iole smislenom istorijom umjetnosti, te da ono što sada dolazi već postoji “sinkretizam zbrke svih stilova i mogućnosti”. Vjerujem u humanistički aspekt umjetnosti, umjetnosti koja se bavi pitanjima koja se odnose na temeljne probleme ljudskoga bića

Da li se danas uistinu odvijaju uvjerljivi istorijski procesi ili se samo simuliraju pita se Eduard Bokamp i tvrdi kako se tokovi promjene kreću u krug i predstavljaju “prazni hod”.

U svijetu neoliberalnog sistema društva s enormnim uticajem svjetskog globalnog tržišta umjetninama, u procesima masovne reprodukcije u svijetu spektakla uistinu je teško prognozirati što će zaokupljati umjetnika u narednim decenijama.

Uprkos navedenim obeshrabrujućim konstatacijama stručnjaka vjerujem da će se kriza umjetnosti prevladati snagom same umjetnosti. U procesu unutar nje same. To će se dogoditi kao što se događalo u minulim prelomnim razdobljima djelovanjem izuzetne kreativnosti pojedinih umjetnika.

Vjerujem u humanistički aspekt umjetnosti, umjetnosti koja se bavi pitanjima koja se odnose na temeljne probleme ljudskoga bića. Bez obzira na umjetnička izražajna sredstva mišljenja sam da će čovjek biti u centru umjetnikovog interesovanja na neposredan ili posredan način.

Svi aspekti njegovog zamršenog bića, njegove destruktivne i stvaralačke prirode.

Prožimanje života i književnosti

U Vašim pričama, vrlo je prisutan jedan veliki pisac, takođe Cetinjanin, makar dijelom – Danilo Kiš. Koliko je druženje sa Kišom za Vas predstavljalo duhovno iskustvo najvišeg reda?

“Danilo Kiš je bio izuzetna ličnost. Prije nego što sam ga osobno upoznao poznavao sam ga preko njegovih knjiga. Ta je činjenica imala posebnu važnost, jer sam mogao bolje doživjeti njegovu zanimljivu ličnost tim prije što je u razgovorima ponekad znao spomenuti neke detalje iz svoga života, a što je već bio dio njegove literature. “Početkom marta imaću izložbu “Kafka” u Ljubljani, starog ciklusa sa novim radovima”

Snažno prožimanje života i književnosti jest karakter njegove sudbine, sudbine vrsnog pisca čija je poetičnost i ošrtroumnost oscilirala, njegovim riječima kazano “između nade i beznađa”.

Moje poštovanje prema piscu i njegovom djelu iskazano je u literarnoj formi, u priči naslovljenoj “Smrt Danila Kiša” čija je prva verzija bila objavljena prije par godina upravo na stranicama Vašeg Arta”.

Knjiga o doniranju organa

Za ovu, 2013. godinu planirali ste neke vrlo zanimljive projekte?

“Početkom marta imaću izložbu “Kafka” u Ljubljani, starog ciklusa sa novim radovima. Uskoro izlazi iz štampe moja novela Proces Kafkinog Preobražaja. Krajem marta imaću u Zagrebu prezentaciju skulpture “U slavu Njegoševe misli”, a od maja do oktobra u Biljardi na Cetinju biće izložen moj ciklus radova “Misterijum Luče mikrokozma” u sklopu koje će biti izložena i spomenuta skulptura.

Ovaj se likovni projekt organizuje u povodu dvjesta godina Njegoševog rođenja. Takođe radim na nekim rukopisima koji se odnose na siže moje nove knjige o doniranju ljudskih organa pod naslovom Ljubičasto ogledalo.

Balša Brković, ND “Vijesti” 26.01.2013.

———————————————

Dimitrije Popović: Cetinje vidim kao crnogorsku Firencu

Dimitrije Popović je svjetski poznati umjetnik. Dovoljno je izgovoriti ime i već se zna ko je u pitanju. Prisutan je u našoj i međunarodnoj javnosti, na našoj i međunarodnoj kulturnoj sceni. Povelja „Ivan Crnojević, koju mu je nedavno dodijelilo rodno Cetinje, povod je za razgovor koji je sa njim vodio poznati crnogorski književnik Miraš Martinović a objavila današnja “Pobjeda” u svom dodatku za kulturu “Agora“.

Andrić je govorio da je pisac vječiti dužnik zavičaju. Dobili ste Povelju „Ivan Crnojević“ 4. januara, na dan kada je prije 531 godinu sazdano Cetinje. Nagrade koje umjetniku dodjeljuje njegov grad, uvijek su važne. Ova koja se dodjeljuje povodom sazdanja Cetinja, čini mi se, višestruko je važna. Sa kakvim osjećajem ste primili taj dar?

– Andrićeva konstatacija je u potpunosti opravdana kad se uzme u obzir bogato izvorište zavičaja, koje umjetnik koristi za stvaralačku građu, kao inspirativnu osnovu za svoja djela. Zato je nagrada rodnog grada posebno važna, jer se njom na najljepši način potvrđuje ono što je iz zavičaja, odnosno podneblja i ambijenta u kojem se umjetnik formirao, transponovano u njegov stvaralački izraz. Kao rođenom Cetinjaninu, ovo visoko priznanje za mene ima posebnu važnost na ličnom i profesionalnom planu. Priznanje koje nosi ime utemeljitelja grada vidim i kao svojevrstan fenomen kulturne paradigme Cetinja, kome je od osnivanja bila određena sudbina kulturnog centra Crne Gore, uprkos svim burnim razdobljima i nedaćama u prošlosti. U vrijeme Crnojevića grad je bio razaran, ali nikada nije bio uništen, upravo zbog snage duha i potrebe za kulturom i umjetnošću. Jednom je Martin Hajdeger rekao da iza razorene kuće uvijek ostaje arhitektura, dakle ostaje ideja o gradnji, o stvaranju kao neuništivom svojstvu ljudskog duha. Kultura je na Cetinju uvijek bila prisutna, sudbinski potrebna, bila je gotovo uslov opstanka. Zato tradicija Cetinja inspiriše i daje smisao onome što proizilazi iz nje. Na svečanosti dodjele ovog velikog priznanja bio sam jako uzbuđen.

Cetinje je grad koji se izdvaja među gradovima. U njegove temelja uzidana je istorija, a njegov kamen ugaoni, kamen temeljac je knjiga. To ste lijepo primijetili i istakli u pozdravnoj riječi, na svečanosti, prilikom uručivanja ovog priznanja. Neobična simoblika i za knjigu i za grad.

– U mom obraćanju uglednim zvanicama u sali „Ivan Crnojević“ htio sam upravo istaći specifičnost Cetinja, to jest da je od onoga dana kada je 1483. godine u podlovćenski dolac, kako se tada nazivalo Cetinje, došao Ivan Crnojević napustivši Žabljak, odnosno Obod, i kada su pod Orlovim kršom nastala prva zdanja, veleljepni dvorac i manastirski kompleks sa slavnom štamparijom, tada je na simboličan način u temelje tih prvih cetinjskih zdanja uz kamen bila položena i knjiga. Tako je prošlost u kulturnom smislu odredila budućnost grada.

U svijetlu ovog priznanja koje mi je dodijeljeno, spomenuo bih dvije važne pojedinosti koje imaju ličnu, privatnu notu. U knjizi „Cetinje- spomenici arhitekture“ autora dr Dušana Martinovića, takođe laureata povelje „Ivan Crnojević“, i arhitekte Uroša Martinovića, navodi se da su prvu privatnu kuću na Cetinju, 1832. godine sagradili Njegošev brat Pero Tomov i otac moga prađeda pop Lazo Popović -Jabučanin. Drugi detalj ima zanimljivo simboličko značenje. Kada sam bio učenik drugog razreda gimnazije, Marko Špadijer mi je naručio da za Centralnu biblioteku, u kojoj je tada radio, napravim informativnu ploču institucije (radno vrijeme čitaonice, garderoba …). Da bi taj informativni tekst imao i estetsku kvalitetu i da bi bio u duhu institucije kojoj je namijenjen, koristio sam staroslovenska slova iz „Oktoiha“. U gornjem dijelu te tekstualne kompozicije minuciozno sam precrtao onaj čuveni drvorez takođe iz „Oktoiha“ na kojem dva simetrično komponirana anđela pridržavaju okvir u kojem se ističe grb Crnojevića. U tom, ako tako mogu reći, mom prvom „djelu“ koje je bilo izloženo u jednom prostoru bila su usklađena dva medija koja će simbolički naznačiti načine mog umjetničkog izražavanja kroz sliku i riječ.

Posljednjih godina, nakon prilično duge zapuštenosti, a i prepuštenosti Cetinja samom sebi, dešavaju se različiti i značajni sadržaji, koji mu s pravom potvrđuju epitet grada kulture. Tome ste, kako je gradonačelnik Bogdanović istakao, i sami doprinijeli svojim učešćem i konkretnim aktivnostima. Šta bi još moglo da se učini, šta bi trebalo učiniti, kako bi ti sadržaji bili obogaćeni?

– I ovom prilikom se zahvaljujem gradonačelniku Cetinja Aleksandru Bogdanoviću na lijepim riječima, i raduje me da se moje djelo na taj način percipira.Kao što sam malo- prije istakao, Cetinje je od svog osnivanja određeno da bude grad kulture. U njegovoj bogatoj i zanimljivoj prošlosti, tradicionalno i moderno, staro i savremeno ne isključuju se nego nadopunjuju. Primjeri arhitekture egzistiraju u komplementarnim odnosima njihovih specifičnih vrijednosti: kasni ruski barok zgrade Ruskog poslanstva i kubistička jednostavnost kuće Vukotića. Svako vrijeme u istoriji Cetinja ostavlja određenu vrijednost, što se ogleda u materijalnim i duhovnim oblicima izražavanja. Svako vrijeme treba da ostavi svoj trag, jer se tako obogaćuje nasljeđe grada. U razgovoru sa gradonačelnikom saznao sam za niz važnih projekata koji su započeti, a, koji su od velikog značaja za grad. Cetinje je grad koji obavezuje, gotovo podjednako, one koji u njemu žive i one koji su u njemu rođeni i povremeno mu se vraćaju. Obavezuje zbog onoga što jest – grad koji obogaćuje i nadahnjuje svojim vrijednostima. Svijest o vrijednosti zahtijeva da se vrijednosti njeguju.Tako se stvara tradicija.Treba li reći „ko nema tradiciju, nema ni budućnost“.

Cetinje, kako Vi zamišljate?

– U obraćanju na svečanosti dodjele priznanja rekao sam da Cetinje sa njegovim institucijama kulture, muzejima, umjetničkim školama, fakultetima umjetnosti i, naravno, Centralnom bibliotekom „Đurđe Crnojević“, dakle sa svim potencijalima za razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva, staru prijestonicu vidim kao crnogorsku Firencu.

Cetinjsko bijenale je manifestacija koja je u jednom vremenu otvorila prozor Cetinju u svijet.

– Princ Nikola Petrović je imao odličnu ideju. Međutim, tako ambiciozno zamišljene umjetničke manifestacije zahtijevaju ogromna materijalna sredstva. U godinama krize i recesije mnoge svjetske manifestacije u metropolama kulture, upravo iz tih razloga, dovedene su u pitanje.

U ovoj godini se obilježava 200 – godišnjica rođenja pjesnika, vladike i vladara Petra Drugog Petrovića – Njegoša. Vaše učešće u toj svetkovini je i znatno i značajno.

– Posebna mi je čast što sam Povelju „Ivan Crnojević“ dobio u godini velikog jubileja kada se slavi dvjesta godina od rođenja Petra Drugog Petrovića – Njegoša. Povodom ove važne obljetnice radio sam na projektu koji uključuje likovne i literarne radove inspirisane prvenstveno Njegoševim spjevom „Luča mikrokozma“. Drago mi je da je pripovijetka „Luča Njegoševe noći“ naišla na dobar prijem kod crnogorske čitalačke publike.

Najavljujete novu knjigu, o Kafki, koliko znam. Tu je i zagrebačka i pariska izložba.

– Jesenas je u Beogradu objavljeno drugo izdanje knjige „Smrt Danila Kiša“ izdavačke kuće VBZ iz Zagreba. Za dvadesetak dana treba da izađe iz štampe novela „Proces Kafkinog preobržaja“, koju sam završio prošlog ljeta. Zbog zaokupljenosti radovima iz ciklusa „Misterijum luče mikrokozma“, izložbu ciklusa „Harmonije“ koja je bila planirana da se održi u novembru ove godine u Parizu, odgodio sam za 2014. godinu.

Možda još nešto što se ne zna?!…Neka nova knjiga, novi ciklus slika?…

– Sređujem neke rukopise na kojima će se temeljiti radnja novog romana čija je tema veoma aktuelna – o doniranju ljudskih organa.

Reafirmacija Njegoševog djela koje je zaraslo u korov folklorizma

– Ovog ljeta u izložbenom prostoru Biljarde biće postavljena izložba slika i crteža iz ciklusa „Misterijum luče mikrokozma”. Tim povodom biće promovisana monografija istoimenog ciklusa. U Zagrebu se privode kraju radovi oko skulpture koju sam naslovio „U slavu Njegoševe misli“, a koja će biti dar Crnogoraca iz Hrvatske gradu Cetinju. Naime, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, preko donacija svoga članstva, finansira tehničku realizaciju skulpture. Smatram da se ova jubilarna godina treba maksimalno iskoristiti za reafirmaciju Njegoševog djela koje je poprilično zaraslo u korov folklorizma. Ovaj je jubilej prilika da se kroz afirmaciju Njegoševog djela afirmiše i crnogorska kultura.

Miraš Martinović

Fotografije – Vesko Pejović