Cetinje :: Moj grad

Premijera radio drame “Excuse me” Veska Pejovića

Posted on 04. Nov, 2012 by Vesko Pejović in Cetinje, Iz kulture

Omaž cetinjskom oriđinalu

Premijera radio drame “Excuse me” Veska Pejovića izazvala je veliko interesovanje Cetinjana koji su se okupili u kongresnoj sali hotela “Grand” da se prisjete Đoka Vujovića Leze, jednog od cetinjskih oriđinala koji su davali poseban šarm atmosferi grada pod Lovćenom. Onima koji su poznavali samo jedno Đokovo “pobrkano” izdanje ova drama je djelimično približila Đoka pjesnika, neponovljivog zabavljača i recitatora, guslara, nesrećnog oca, razloge nemira njegove duše i način na koji je otišao u vječnost.

IGUMANE, EXCUSE ME

Tekst drame o Đoku Lezi i sjećanje na jedno minulo vrijeme i Cetinje kojeg više nema na kojemu je autor radio deset godina, čitao je glumac Srđan Grahovac dok je njegov kolega glumac Aleksandar Radulović koji i fizički podsjeća na nekadašnjeg cetinjskog boema, pjesnika, recitatora, guslara i nezaobilaznog učesnika gradske javne scene, govorio njegovu pjesmu napisanu 1966 godine “Ta pjesma je moja” koju je Đoko napisao nakon pokušaja samoubistva (kidanjem vena na desnoj ruci) do kojeg ga je “dovela” jedna grupa Cetinjana koja mu je, jedne večeri, između ostalog, bezobzirno  “poremetila” raspored stvari  u kući …

TA PJESMA JE MOJA

ZBOG VAS ŠTO  LJUDSKI PONOS TRUJETE,

MISLIMA RUŽNIM NEZNA SE BROJA,

UVRIJEĐENE SAM SUJETE,

PRESJEČENA JE DESNA RUKA MOJA.

JEDNE VEČERI – FAKINSKI,

RAZORISTE  TAMU GDJE SVJETLOST SJA,

POREMETISTE  MOJ MIR  ISTINSKI,

U KOJEM  ŽIVE MOJA PSIHOLOGIJA  I  JA.

VAMA JE TO ČUDNO, VI HOĆETE ZRAK,

PREDMETI IMAJU IZGLED NAŠE DUŠE,

POSTAVKE ONDA TU SE RUŠE,

JA VOLIM MRAK.

PJESNIK SE UBI PRIČA ODZVANJA,

OD  MOJIH VENA,  MOJIH ŽILA,

KAPI KRVI GRADOM KANUŠE,

GRUPICE LJUDI KOD NJIH STANUŠE.

RANA NA SRCU I NA RUCI,

EVO ME U  LUCI,

GDJE TEŠKE SJETE NA MISLI SLIJEĆU,

GDJE SE  KREVETI  I  LICA BIJELE,

A ŽIVOT I SMRT SRIJEĆU.

POSTAVIŠE ME NA OPERACIONI STO,

BIO SAM MAL  A I DIV,

I  NIJESAM BIO PLAH,

ŽELIO SAM DA OSTANEM ŽIV.

I TAKO SE TO ODUŽI,

MOJ SE ŽIVOT PRODUŽI,

NE UMRIJEH.

 ĐOKO VUJOVIĆ, CETINJE,  OKTOBRA 1966.

Publika je imala priliku da čuje i originalan audio material iz 1987. godine i Đoka Vujovića Lezu kako govori stihove Lesa Ivanovića, Vitomira Nikolića, Stevana Raičkovića, Vladimira Vladimiroviča Majakovskog, njegove rođendanske pjesme ćerci Tini, zapise o Lovćenu i Njegošu Ljubomira Nenadovića, …, kao i  briljantno izvođenje guslarske pjesme “San Vuka Mandušića”.

O Lezi je govorio publicista Marko Špadijer koji je kazao da je Đoko bio čovjek koji je prkosio konvencijama i malograđanskom redu stvari. Pisao pjesme, neumorno špartao gradom svojim karakterističnim hodom, obilazio lipe kao da slijedi svoje prisilne neuroze, otpočinjao razgovor sa poznanicima i uvijek bio spreman da zagusla ili recituje.

– Živio je boemski, bez para i udobnosti. Iamo je prijatelje iz raznih generacija a posebno se družio sa pjesnicima Pavlom Đonovićem i Lesom Ivanovićem, profesorom Banjom Šaranovićem, doktorom Rajkom Đurišićem, direktorom “Oboda” Dragom Jovovićem… Mnogi su gajili simpatije za njega, a on nije ni od koga tražio ništa sem prijateljstva. Cetinjski ignoranti su znali da se sprdaju na njegov račun. Volio je da putuje. Njegov brat   Ljubo , kao ljekar radi  u Americi  i  opsjednut  je  Nikolom Teslom. Đoko je radije  odlazio  kod Bonjinog brata Branka u Kanadu  kada je  nastupao kod naših iseljenika.  Onako mali i kočoperan u crnogorskoj robi na aerodromima u Njujorku, Torontu, Beogradu, izazivao je čuđenje i radoznalost – kazao je Špadijer. On je podsjetio da je Đoko bio učesnik onih velikih cetinjskih hepeninga koji nastaju između prkosa, inata i izazova čuvarima društvene higijene.

– Štampao je osmrtnicu za svog psa, primao saučešće, održao govor i dostojno ga sahranio. Dočekivao je književnike i druge kulturne namjernike koji su dolazili na Cetinje i zabavljao ih svojim poetsko-guslarskim repertoarom. Učestvovao je u stvaranju udruženja ptica pjevačica i bio domaćin i učesnik seansi književnog društva “Medovina” koje je zabranjeno kao ilegalno udruženje književnika. Patio je zbog neuzvraćene ljubavi  Klaudije Kardinale jednom našem sugrađaninu. Đoko je bio akter kafanskih skečeva i drugih  gradskih zabava u kojima je svako ko ima duha mogao da ga iskaže.  Duhovito i oporo  se narugati nametnutom  redu i stereotipima  koji vladaju, mogu samo oni koji istinski   vole Cetinje i nastoje da se savlada tjeskoba i dosada  jesenjih i zimskih večeri – rekao je Špadijer

Ljudi poput Đoka Leze, smatra on, ne dozvoljavaju da umre onaj varoški milje koji njeguje uvrnute, duhovite, dosjetljive, bezazlene kritičare koji se ne bore za slavu ni za vlast, već hoće da život učine što zanimljivijim.

– Ovaj gradski antiheroj živio je u fikcijama. Sa svojim idejama, svojim pjesničkim splinovima, tužnim ljubavima, neostvarenim planovima… Lebdio je nekako iznad stvarnosti kao ličnosti na Šagalovim slikama. U životu mu je nekako sve bilo “pobrkano”. Duboko u duši nosio je tragiku samoće, čežnju za svojom kćerkom koju je majka odvela daleko od njegove nerealnosti. Živio je kao da komunicira sa nekim drugim svjetovima. Tako je i završio – zakoračio je u more kod Ulcinja i nestao. Nije ostavio literarne radove po kojima bi bio slavljen, ali stilom života, ostao je jedan od onih sugrađana koji Cetinje čine različitim od drugih – uzbudljivim i nadrealnim.

Neumorni Vesko Pejović, jedan od rijetkih koji ne dozvoljava da umre ono Cetinje, nam je vratio iz zaborava lik Đoka Leze i podstakao maštu onih koji  pamte ovog neobičnog  viteza  tužnog lika koji hoda Cetinjem i čini ga toplijim i osobenim.

 Uz tonsku obradu i montažu Nikole Radunovića drama je snimljena u cetinjskom studiju    “Secret World” a režiju, scenario, izbor muzike i fotografija koje su pratile sadržaj drame potpisuje Vesko Pejović koji je rekao da su svi učesnici u realizaciji ove drame radili bez honorara : Srđan Grahovac, Aleksandar Radulović , Smiljana Martinović (glumci), Nikola Radunović (tonska obrada i montaža), Miro Bastać (montaža fotosa), Vlado Borozan (ozvučenje), Vesko Pajević i hotel “Grand” (Kongresna sala) i da je zajedno poklanjaju Cetinju i Cetinjanima.

Na kraju, oduševljena publika je burnim aplauzom pozdravila autora drame i njegove saradnike. Bilo je to veče u kojemu se “osjećao” miris cetinjskih lipa …

Zorica Petanović, Dnevni list “Dan” 04.11.2012.

PS

-Za čitaoce sajta evo jedne Djokove “pobrkotine” iz drame “Excuse me”:

“SJEĆAM  SE,  KAD  JEDNOM   ĐOKO ĆAŠE DA IZAĐE IZ CETINJA DA  NEŠTO  „POPRAVI“. MORAO JE TO URADITI PRIJE PONOĆI  ALI  TAKO  DA  GA NIJEDNA  „PROTUVA“  NE  POBRKA.   KAKO ŽIVI U PJACU TO MU NIJE BILO LAKO IZVESTI. U NEKA DOBA,  SVE MU BJEŠE „POTAMAN“,  PRIMAČE SE KOLIMA, OTVORI VRATA I TAMAN KAD ŚEDE U NJIH,  ZA ZLO NJEGOVO,  NAIĐE JEDAN  OD ONIH ŠTO SU MORALI SVE DA ZNAJU, ŠTO MU NIJESU BILI „KAKO VALJA“ I UPITA GA:

-ĐE ĆEŠ TO ĐOKO?

-ZAISTO NIĐE KAD SAM TEBE SREO!!!”

PRILOG PRIPREMIO LIKOVNO OPREMIO I DOPUNIO VESKO PEJOVIĆ