Veče poezije – promocija knjige Aleksandra Gavranića “Krik mašte”

Posted on 26. Oct, 2012 by Vesko Pejović in Cetinje, Iz kulture

U prostorijama Matice crnogorske na Balšića pazaru, 24.10.12. održana je veoma zanimljiva promocija knjige pjesama “Krik mašte”, mladog crnogorskog glumca Aleksandra Gavranića kojoj su prisustvali studenti sa svih cetinjskih fakulteta.

– Pisanje poezije doživljavam kao moralnu obavezu, jer smatram da imam šta da kažem kroz svoje stihove. Mislim da ne bi bilo pošteno kada bih svoja zapažanja i iskustva o ovom, trenutnom životu i nejasnom svijetu u kom se nalazimo, zadržao za sebe. Važno je da dijelimo saznanja i iskustva i olakšamo jedni drugima orijentisanje, koliko možemo. Ovo je moj mali, prije svega – ljudski i umjetnički doprinos mom prostoru na kojem živim, i mojim ljudima, i srećan sam što mogu nešto da uradim – kazao je Gavranić o svojim stihovima.

– Bogatstvo metafora, sinestezija u kombinaciji sa personifikacijom, valorizacija paradoksa kao efekta neočekivanog, elementi su koji predskazuju očuđenje u čitanju i tumačenju ove poezije, jednako kao i njenom stvaranju. Zato, poetsku viziju ovog mladog pjesnika neizostavno treba podržati – zapisala je mr Olga Vojičić-Komatina.

Aleksandar Gavranić je rođen 18. jula 1988. godine u Podgorici.

„Krik mašte“ je njegova prva knjiga i predstavlja izbor pjesama koje su nastajale između 2006. i 2009. godine. Dizajn omota i ilustraciju knjige uradio je Milutin Darić – Daka, a izdavač je Grafo Crna Gora. U međuvremenu, Gavranić je zaokružio rad na drugoj knjizi i počeo treću zbirku.

Evo kako je izgledao program ove “pitke” večeri:

Učestvovali su:

TIN UJEVIĆ – Aleksandar Radulović

VITOMIR NIKOLIĆ – Emir Ćatović

AUTOR KNJIGE – Aleksandar Gavranić

ALEKSANDAR GAVRANIĆ : Prije nekoliko dana sanjao sam neobičan san. Počeo je krajnje obično. Šetao sam nekom nepoznatom ulicom. Posmatrao prolaznike. Bio je sunčan dan. Mnogo ptica na nebu.Ulica je bila široka, ljudi su prolazili.Sve je ličilo na sasvim običan san.U jednom trenutku začuo se glasan osmijeh. Ja sam zastao i pokušavao da shvatim odakle taj osmijeh dolazi.Stajao sam i gledao oko sebe.Poslije nekoliko trenutaka sam uočio jednu malu kafanu.Ispred nje su bili drveni stolovi i za jednim su sjedila dva čovjeka i glasno se smijala.Toliko glasno su se smijala da sam i ja počeo da se smijem sa njima.Stajao sam tako odredjeno vrijeme i smijao se sa njima.Nakon toga odlučio sam da pridjem bliže da bih bolje vidio ko su i kada sam prišao nisam mogao da povjerujem.Za stolom su sjedili Tin Ujević i Vitomir Nikolić,pili su vino i smijali se… Nisam mogao da vjerujem…Posmatrao sam ih neko vrijeme jer nisam znao kako da im pridjem. Bilo me je sramota.Nisam znao šta da kažem.Baš me bilo sramota.Onda sam malo razmislio i shvatio da je u snu sve moguće.To me nekako ohrabrilo tako da sam im prišao.Odlučio sam sve da im kažem.Rekao sam im da i ja pišem poeziju i da ću je čitati na Cetinju.Oni su me pitali : „Kada“? Ja sam odgovorio:“U srijedu“.Onda su oni pitali :“U koliko sati“? Ja sam rekao:“ U sedam sati“.Oni su me gledali nekoliko trenutaka i zatim su rekli : „Nema problema! Doći ćemo“! I eto tako se završio jedan san koji je počeo sasvim obično a na kraju sam sreo pjesnike koje sam zavolio kao dječak i koje nisam prestao da volim do danas.I oni su naravno ispunili svoje obećanje koje su mi dali u snu.Oni su tu pored mene i mi ćemo vam večeras zajedno pročitati nekoliko pjesama. Početak ću rado prepustiti njima.

TIN UJEVIĆ: Dobro veče svima. Moje ime je Tin Ujević.Ja sam bio pjesnik…Živio sam svoj život isto kao i svi vi ovdje.Ništa nisam radio drugačije.Isto sam išao u kafanu, šetao ulicama dok me noge ne zabole, sjedio na klupama u parku, gledao u ovo isto nebo,maštao neprekidno danima,ponekada lijegao kasno,ponekada ranije,smijao sam se,plakao,…Radio sam sve što i vi sada radite i sve ono što će neko drugi sjutra raditi…Živio sam svoj život najbolje što sam mogao…Sada kada je sve prošlo mogu sve jasno da sagledam…Mogu jasno da vidim gdje sam bio u pravu a gdje sam griješio,šta je nedostajalo a čega je bilo previše…Na kraju uvijek sve najbolje shvatiš..Shvatiš da si živio nepromišljeno i ako si mislio da si jako pametan,shvatiš da si se mnogo plašio i ako si vjerovao da si neustrašiv,shvatiš da si malo opraštao drugima i ako si bio ubijedjen da si milostiv…Na kraju uvijek sve shvatiš…I uvijek bi nešto mijenjao,nešto bi popravljao,nešto bi uljepšavao,uvećao radost,smanjio tugu,smijao bi se više,plakao manje,sanjao duže,išao dalje…I to je sve život…Svi žive i traže i raduju se i tuguju i žale i zaboravljaju i odlaze i nestaju.. i tako u nedogled..I svi smo mi tu slični…Svi mi hodamo nekud tražeći pravi put i niko ne zna koji je pravi put ali… Nastavljamo da hodamo i da ga tražimo i svako nadje neki svoj za koji misli da je pravi…I svi se mi držimo našeg puta i tako hodamo bez prestanka sve dok jednog dana potpuno ne nestanemo u njemu…Pročitaću vam pjesmu koja se zove „Živjeli smo život“

Bio je prašnjav dan

I ulice su bile mutne.

Ljudi su tražili svoje otiske.

Neko se usudio da mi se obrati.

Nekoga sam zaboravio da ugledam.

Mladić je prošao bez pozdrava.

Čuo se smijeh iz susjednog žbuna.

Stara žena tješila je naboranu djecu.

Snovi su strahovali da će ljudi prestati da spavaju.

Nikada nismo bili tiši.

Nismo znali da moramo da zaboravimo.

Nismo slutili da nekada nećemo znati.

Nismo shvatili da nećemo moći da zaplačemo.

Nisam znao da sam to bio ja.

Nisam znao da ćeš mi nedostajati.

Oprostio bih ti da si sačekao još malo.

Bio je prašnjav dan,

Ulice su bile mutne

I svi smo mislili da se nikada neće završiti

( čitanje pjesme „Živjeli smo život)

VITOMIR NIKOLIĆ: Dobro veče svima. Ja se zovem Vitomir Nikolić i odlučio sam da izadjem iz snova i budem večeras sa vama ovdje.Nisam želio da propustim ovu noć i moram da vam kažem da mi je drago što će se pričati da sam i ja bio tu….Ovdje, na ovoj stolici…U ovoj prostoriji…Medju svima vama…Jednako srećan i tužan,jednako ozbiljan i zanesen,jednako budan i uspavan…Srećan sam što smo svi ovdje u ovom trenutku…Sjedimo ovdje,prigušili smo svjetlo,gledamo jedni druge,slušamo jedni druge,…neko se smješka,…neko je ozbiljan,…neko je zabrinut,…nekome je dosadno,…neko je zamišljen…,neko je zaljubljen,…neko je umoran,… ali pored svega toga tu smo zajedno i svi smo dio ovog posebnog trenutka koji će jednom postati nečiji san,trenutka koji će se jednom pretvoriti u nečije sjećanje,koji će ostati isti a opet potpuno drugačiji u nečijoj mašti…Ovo je naša noć i naš trenutak…Pročitaću vam pjesmu „Danas smo bili tu“.

Kada utihnu ponovljene radosti

Prepušteni smo dušama uvelog lišća.

Trome noge lutaju po prašini pješčanog sata

I prate neznane sjene iz prošlosti.

U dlanovima je sačuvana posljednja misao,

Osmijeh koji se zavaravao da sve razumije

I lice dječaka koji je maštao o zaljubljenosti.

Dok slušaju otkucaje pomodrelih kapaka

Oči ne žele da utonu u san,

Plaše se da nikoga neće biti da ih probudi.

I tako …

Sluteći da smo bezbrižni

U potrazi za raspršenim odjecima,

Zaneseni svijetom koji nam je prikazan

Nestajemo u ćutanju naše istine.

ALEKSANDAR GAVRANIĆ: Ja ponekada šetam sam i razmišljam kako bi bilo dobro da odem.Samo da odem negdje daleko.Bez pozdrava, bez javljanja bez ikakve pripreme…Nema kofera,pakovanja,sendviča,nema navijanja sata,budjenja,planiranja,nema ništa od tih dosadnih stvari.Samo da utoneš u noć i nestaneš, odeš negdje daleko.Negdje baš daleko…Šetam tako i razmišljam kako bi to bilo dobro uraditi ali onda nastane problem.Ne znam gdje bih otišao…Ja nadjem neko daleko mjesto ali nije mi baš dovoljno daleko…Onda razmišljam dugo i nikako da se odlučim.Nikako.Ne znam gdje.Uvijek imam osjećaj da sam tako blizu da se sjetim pravog mjesta ali nikada se ne sjetim.Znam da hoću da odem negdje ali ne znam gdje.Ne znam…Onda opet malo razmislim i zapitam se:“ Zašto bih otišao?Zašto? Ovo je moj prostor,moji ljudi,moji prijatelji,moje ulice,moje sunce,moji parkovi“…I onda shvatim :“ Neću da odem! Neću! Ne može me niko nagovoriti! Neću da odem!Ne interesuje me!Ja neću da odem!Možete vi da pričate koliko hoćete!Neću!Neću!Nisam zainteresovan!“ I tako odlučim da ne odem…I onda nastavim da šetam onako srećan i nasmijan…i šetam onako zadovoljan što nisam otišao..i šetam sav zanesen i polako zaboravim na odlazak…Sve do neke naredne šetnje…Tu opet počne sve ispočetka…Ova pjesma se zove „Otići ću i ja“

Djonovi su pobjegli mojim cipelama

I ja nijesam pratio njihove šumove.

Zamršen u svojoj bradi

Slušao sam pucketanje nožnih prstića

I smijao se mravima koji su mi odnosili kuću.

Kofere sam prekrio tepihom i ne mogu da ih nadjem,

Šešire poklonio glavama neznanih prolaznika

A pantalone istjerao iz ormara,

rekao im da me zaključaju i da se ne vraćaju.

Očev sat sam sakrio ispod kreveta

i zbunio stidljivo jutro

koje nikada nije uspjelo da ode.

Živjeli smo na dotrajalom sunčanom zraku.

Sjene su spavale u oluku,

Mjesec je češkao zamišljenog psa

A nasmijan starac i ja smo žvakali lišće,

Čekali da neko dodje

I pomogne nam da se spakujemo.

TIN UJEVIĆ: Mi smo u gradiću u kojem sam ja odrastao imali šumu…Ona se nalazila nekoliko minuta od moje kuće i u njoj smo se stalno igrali kao djeca.Pravili smo kuće od pruća,kućice na drvetu,pravili smo drvene pištolje, skrivali se ,igrali se rata…Igrali smo se od jutra do mraka bez prekida a onda smo išli da spavamo i svi smo se trudili da spavamo što brže da bi se brže probudili i nastavili da se igramo..Ja sam shvatio da ću brže spavati ako uskočim u krevet i tako sam svaku noć hvatao zalet od vrata sobe do kreveta.Imao sam sasvim dovoljno prostora da se jako zaletim i siguran sam da mi je to pomagalo.Ubijedjen sam da sam najbrže spavao jer sam uvijek dolazio prvi u šumu i spremno čekao ostale…Onda kada ostali dodju napravimo sklonište i čekamo indijance.Oni se nisu nikada pojavili.Ja mislim da je to zbog toga što su se plašili.Nas je bilo više i bili smo spremniji od njih.Nisu imali šanse protiv nas…Dok smo se igrali u toj šumici ja sam imao osjećaj da vrijeme ne postoji…Stvarno sam imao taj osjećaj…Primjećivao sam ja da se sunce pojavi pa nestane,da se smjenjuju dan i noć,da se pojavi mjesec pa se izgubi…Sve sam ja to primjećivao ali i pored svega toga imao sam osjećaj da vrijeme ne postoji…Nisam vjerovao da će sve to proći.Mislio sam da ćemo se igrati tako uvijek…Nije mi padalo na pamet da ću jednoga dana odrasti i da će mi porasti brada i dlake po rukama i nogama,da će mi porasti stomak…Sve mi je to bilo nestvarno.Nisam vjerovao da ću morati da tražim posao,da budem ozbiljan,da nosim odijelo ponekad,da se družim samo sa odraslima…Ja sam mislio da ću uvijek biti umrljan od blata i u ratu sa indijancima iz šume,mislio sam da ću uvijek moći da spavam u kućici na drvetu i da slušam mjesec kako sanja…Nisam vjerovao da će sve to proći i da ću ja stvarno odrasti…Nisam ,stvarno vam kažem.I danas ponekada ne vjerujem.Gledam sebe u ogledalu pa mi čudno…Nekako mi baš čudno…Stojim tako i gledam se…Nema indijanaca,nema kućica,nema blatnjavih cipela…Nema više onog dječaka koji vjeruje da vrijeme ne postoji…Tu je samo neki bradati ozbiljni čovjek koji se krije u ogledalu i gleda u mene i nekako meni nekako čudno da priznam da sam to ja…Stvarno mi čudno…Pročitaću vam pjesmu koja se zove „Starac u parku“

Jutros sam se igrao u parku,

i svi su mislili da sam neki drugi čovjek.

Naborane ruke uronile su u vlažnu zemlju

prateći šum onog dugog ljetneg dana

koji nam šapuće da se neće završiti.

Skrovište za koje sam samo ja znao.

Miris poderanih pantalonica.

Plač koji skriva postidjeno lice.

Smjelo, praveći se da ih niko ne vidi

Prsti su milovali nemirni nosić.

Osluškivali smo nastanak neznanih planeta.

Priče su odjekivale u mraku,

Oči se nisu usudjivale da trepnu

A dječački spokoj injedrio je korake

Kojima sam prestigao dugu.

Jutros sam se igrao u parku,

Svi su mislili da sam neki drugi čovjek.

Drhtave ruke ne žele da prestanu,

Znaju da im neće povjerovati.

VITOMIR NIKOLIĆ: Ja sam jednom kada smo se igrali žmurke na igralištu iza moje kuće odlučio da se sakrijem bolje od svih.Sjećam se , ovaj što treba da nas traži je počeo da broji i ja sam počeo da tražim najbolje mjesto za skrivanje.Prvo sam se sakrio u žbunu iza ćoška ali poslije nekoliko trenutaka čučanja to mi je nekako bilo glupo.Taj žbun nije baš bio gust i virila mi je glava a i bockala me neka grančica u ledja…Izašao sam iz žbuna,prešao preko ulice i sakrio se iza jedne trafike ali poslije nekoliko trenutaka sam se predomislio.Tu su sve neki ljudi prolazili i gledali u mene,neki su mi čak i dobacivali:“Mali šta radiš tu“?.Shvatio sam da nije dobro mjesto.Nisam bio baš zadovoljan.Otrčao sam do kraja ulice tražeći neko dobro mjesto ali nikako nisam mogao da nadjem gdje bih se sakrio.Rekao sam sebi:“Polako,smiri se.Odlučio si da se najbolje sakriješ i to ćeš i uraditi.Nemoj da gubiš nadu“.Otišao sam još dalje i tražio i tražio i tražio…Nisam nikako mogao da nadjem.Hodao sam,okretao se i taman kada sam izgubio nadu našao sam idealno mjesto.Pored jedne prodavnice bile su razbacane neke stare kartonske kutije.Bilo ih je baš mnogo.Odlučio sam da udjem u jednu.Našao sam najveću,uvukao se unutra i zadovoljno čekao.Znao sam da sam našao idealno mjesto.Bio sam srećan što sam se najbolje sakrio od svih.Prstom sam probio rupicu na kartonu da bih mogao da vidim kuda se kreće ovaj što traži…Čučao sam u kartonu i čekao…i čekao..i čekao…i čekao..i čekao…i čekao…Gledao sam kroz rupicu šta se dešava ali nisam mogao baš sve jasno da vidim…Čučao sam i čekao…Poslije odredjenog vremena moram da vam priznam malo mi je postalo dosadno,mislim dosadilo mi je to čekanje…Izašao sam oprezno iz kartona i osmatrao ulicu.Nije bilo nikoga.Gledao sam oko sebe i shvatio da mi ništa nije poznato.Drugačiji drvoredi,drugačije kuće,drugačije prodavnice,sve je bilo drugačije.Odlučio sam da se vratim nazad…Dok sam hodao shvatio sam da sam se poprilično udaljio od igrališta.Nije mi bilo jasno kako je moguće da sam se toliko zanio i tako daleko otišao…Trebalo mi je dugo da se vratim…Malo sam trčao,malo šetao,malo trčao…Kada sam napokon stigao do igrališta ono je bilo prazno i nikoga više nije bilo na njemu…Stajao sam sam i okretao se oko sebe…Nije bilo nikoga…Igralište je bilo pusto…Dozivao sam svije drugove ali nikoga nije bilo da mi odgovori…Otišli su…Nisu bili pošteni stvarno…Ja se najbolje sakrio od svih a oni tako otišli i zaboravili me…Priznajem da sam otišao daleko…To priznajem ali mogli su da me sačekaju…Nisu trebali da odu…A ja se najbolje sakrio taj dan…Našao kutiju,izbušio rupicu,sve uradio a oni otišli…A ja se najbolje sakrio…Ubjedljivo najbolje…Pročitaću vam pjesmu koja se zove „Sjećam se“.

Sjećam se da su me jurili komšijski psi.

Nisam stigao da zaplačem.

Ostavio sam igralište

i urezana slova u klupi

da znaju da sam nekada bio tu.

A obećali su da će me čekati

I da taj dan ja nosim loptu kući.

Sjećam se da su me jurili komšijski psi

i da me niko nije branio.

Dlakave šape gazile su pletenu kapu.

Dugo nisam smio da se osvrnem.

Sakrio sam se u mraku bivših prijatelja.

Lavež je odavno utihnuo.

Noge prestale da se plaše…

Pogled je snivao na galebovom krilu

ostavljajući dječiju dušu za sobom.

ALEKSANDAR GAVRANIĆ: Imao sam 8 godina i bio mi je rodjendan.Sjećam se da je u kući bilo mnogo ljudi.Baš mnogo.Mislim da kuća nikada nije bila punija.Sto u dnevnoj sobi bio je zatrpan poklonima.Bila je gomila poklona na stolu.U glavnom su bile čokolade.Razne čokolade,najviše je bilo onih sa rižom.Toga se sjećam…I sjećam se da smo tada svi na nečiji rodjendan nosili čokoladu.Bilo smo jako mali i nije nam bilo dozvoljeno da nosimo neki ozbiljniji poklon.Svi su poklanjali samo čokolade tako da sam i ja taj dan bio zatrpan čokoladama.Kuća je bila puna ljudi.Raznih ljudi.Najviše je bilo onih starijih naravno.Većina je pušila sjećam se i pričala glasno…I svi su pričali istovremeno.Posmatrao sam ih i tada sam shvatio da odrasli ljudi ne slušaju jedni druge dok pričaju jer svi pričaju istovremeno.Nije mi bilo jasno kako ne shvataju da niko nikoga ne sluša…Nekoliko puta sam i ja pokušao da kažem nešto i uključim se u neki razgovor ali niko me nije primjećivao.Jedna stara komšinica,živjela je do nas, stalno mi je naredjivala da joj donosem još malo soka.Sjedila je za stolom u dnevnoj sobi.Otvorila je jednu čokoladu što me jako iznerviralo jer je to bio moj poklon.Sjedila je tako,jela moju čokoladu i svakih deset minuta mi govorila:“Mali donesi mi još jedan sok“.I ja sam joj naravno donosio tako.Šta sam mogao da radim?Ipak je ona bila starija.A bilo mi je krivo,nije da mi nije bilo krivo jer je to bio moj rodjendan a ona meni tako naredjuje i još jede moju čokoladu.Inače nije bilo u redu da se svi raspričaju tako glasno i da se ponašaju kao da ne znaju da je moj rodjendan.Ne njihov nego moj…Taj dan i ako je kuća bila puna ljudi ja sam se osjećao nekako usamljeno…Probijao sam se kroz goste…Donosio komšinici sok…Trpio povremena tapkanja po glavi…Nije mi se jela ni ona čokolada i ako je bila sa rižom…Šetao sam po kući…Malo sjedio,malo šetao…Eto tako je prošao taj moj rodjendan i ako sam ja to sve potpuno drugačije zamislio ali šta da se radi…10 godina kasnije napisao sam pjesmu koja se zove „Rodjendan“ .

PRILOG PRIPREMIO – VESKO PEJOVIĆ