Cetinje :: Moj grad

Knjige – gradovi: Makarije ot Černije Gori, Miraš Martinović

Posted on 04. Sep, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Poštovani čitaoci,

U izdanju Matice crnogorske i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Skaner studija iz Zagreba, izašla je ove godine knjiga ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE, crnogorskog pjesnika i romanopisca Miraša Martinovića, koji  već trideset godina iz ljubavi prema starinama i neke filozofske veze sa njima,  proučava ovu materiju. Iz ove dragocjene knjige za naš sajt sam odabrao priču o Oktoihu i Makariju ot Černije Gori koju je posvetio našem Dimitriju.

O tome što predstavlja i kako je nastala ova knjiga autor u posveti Mirku Kovaču kaže:

Ova knjiga je lavirint sudbina koje su ispleli slučajevi i Istorija. Gradovi  u njoj nijesu poređani ni po starini, ni po abecednom ili nekom drugom redosljedu, već onako kako su mi se javljali, i uz pomoć stvarnih fakata, oblikovali u mojoj imaginaciji.

Građena je po sistemu s p o l i a, u neimarstvu to znači uziđivanje ostataka starih gradova u nove, odbačenog kamenja u nove temelje.

GOVOR GRADOVA

…Svaki nalaz ima svoj jezik, svoj govor… Konačno, svoj ključ koji nam otvara svoju unutrašnjost, nevidljivu običnom oku. Treba te ključeve naći i vidjeti kako ulaze u brave historije… otvoriti one nevidljive kapije koje privlače svojom metafizikom. A onda svaki taj grad od kojeg je nešto ostalo, ima pred sobom neki nevidljivi grad, koji doziva naša mašta, a na neki način i uskrsava.

Onda bezbroj slika koje naša mašta stvara u ruševinama; kako je taj grad mogao biti povezan s okolinom? Da li ga je rušila okolina i ugrožavala njena surovost? Bezbroj pitanja se postavlja pred jednim gradom, koji se pretvorio u gomilu kamenja, nakon što je odživio svoje beskrajne živote. Ostajući kao simbol istrajnosti i želje za vječnošću.

A onda one nevidljive niti koje spajaju gradove.

I kada gradovi nestanu – ostanu te niti. Arheolog nije često onaj koji ih vidi. Te niti nalazi intuicija, ona ih identifikuje i artikuliše. I gradovi ponovo oživljavaju kada se te niti identifikuju i kada njima prostruji mašta onog koji ih oživljava, koji se odvažio poduzeti ulogu njihovog novog neimara. Bezbroj je pitanja pred gradovima od kojih je ostao koji zid, dio trga, dio agore, žrtvenika, natpisa koji je nemoguće rekonstruisati, pošto je kamen na kome su slova urezana razbijen, a njegovi djelovi pogubljeni, osim jednog sa nekoliko slova. Otkuda ovdje ovaj potok? Da li je tekao baš ovuda u vrijeme kada je grad živio svoje srećne trenutke, te da li je promijenio tok, nakon što je postao ruševina. S rušenjima se obavezno mijenja priroda, predio. Da li je ovdje bio most? A ako nije, zašto nije, kako su ljudi prolazili? Mora da je rijeka bila premoštena. Ljudi su od pamtivijeka gradili mostove.

Dakle, mnogo intrigirajućih pitanja.

Konačno, svaki od gradova je čekao i dočekao svoje varvare.

Mirašu Martinoviću je uspjelo da iz ruševina i sivila erudicije izvuče dragocjeni materijal, zlatne niti koje nije dotaklo vrijeme. Svojom imaginacijom, faktima i stvaralačkim umijećem, pronašao je i uspostavio komunikacije, pa su drevni gradovi u ovoj knjizi ponovo oživjeli. Za svaki grad, pišući autentičnu priču, Martinović je pronašao orginalni ključ, otvorio ga, tako da svi ovi gradovi sada, raskriljenih kapija, čekaju da se u njih ponovo uđe.

Ovaj je tekst nastao spontano, usmeno, dok sam slušao u Zagrebu Miraševu zanosnu priču o gradovima.

Predrag Matvejević

KNJIGE – GRADOVI MAKARIJE OT ČERNIJE GORI

DIMITRIJU POPOVIĆU

Išeznućem Đurđa Crnojevića sa istorijske scene 1496.godine brzo su razgrađena zdanja njegovog oca, ugašena su cetinjska kandila, a slova štamparije rasukana i razbacana. Ali njihova zvijezda je već sjala, daleko u jednom djeliću dubine vaseljene, nedodirljiva za sve silnike.

Čudnim i nepredvidim putevima sam išao kroz život. Učinio sam bogobojažljiva djela, po kojima ću biti pominjan, ali i krivotvoren. Da bi ostavio tačne podatke o meni i mom životu mojim budućim biografima ostavljam ovaj zapis. Budući da ne znam gdje će me zateći smrt. A sa nadom da će biti sačuvan, uprkos burnim i nesigurnim vremenima, činim tri prijepisa. To je veća mogućnost da preživim.

Učio sam kod Paltašića, u njegovoj štampariji.

Od roda sam Crnojevića.

…i sastavih formi na njih že va jedno leto osmim čelovekom savršiti OHTOIH ot 4-go glasa…

Činismo to prvo na Obodu, nakon što gospodar Ivan tamo preseli prijestonicu, pomičući se Stranica iz Oktoiha u unutrašnjost zemlje ispred kletih Agarjana.

Slagasmo slova i zidasmo grad – knjigu. Slova bijahu zvijezde. Svjetlucala su u tami. Bijahu sjajnija od zvijezda. Crkvi behu prazdni svetih knjig… Narod bijaše neuk, te gospodar naloži da se donese Pečtnja iz Venecije. Dugo se pripremasmo i prođoše mjeseci dok sam naučio svoje pomagače. Taj zanat sam donio otuda odakle je došla i presa.

Gospodar Đurađ se veselio i u svemu nam pomagao. Govorio je da će to što radimo biti najljepši grad. I sam je slova stavljao i prisustvovao pečatanju knjiga.

Prvu knjigu, prvi grad koji sagradismo od slova, i pečatasmo 4.januara 1494.godine na Rijeci. Upravo ovdje gdje se još vije moja duša i duše mojih pomagača. Bijaše to Osmoglasnik prvoglasnik. Psaltir s posledovanjem završismo pečatanje (22. rujna 1494). Osmoglasnik – petoglasnik pečatasmo 1495.), a Trebnik (1496.) i Četvoroevanđelje u prvoj polovini(1496).

Sagradismo pet gradova, a ne jedan. Knjiga je koliko i najveći grad. Poslije vrijeme razori Žabljak, Obod razori, osta malo kamenova od njega. Grad od knjiga ostade i danas stoji i svijetli kao Nebeski Jerusalim. Pet gradova velikih ne nače vrijeme, niti razrušiše varvari. Spasiše se, i biše i jesu za spas naših duša. Vrelo nadahnuto.

………………………………………………………………………………….

Trudih že sem o sem i rukodelisah sije smerni sveštenih mnih Makarije ot Černije Gori povelenijem mi Đurđa Crnojevića, pri vaseosveštenim arhiepiskupe zetskom mitropolite kir Vavile….

Slova sa njihovih stranica svjetle i ta svjetlost nikada neće zgasti.

Bijah prinuđen da napustim prijestonicu sa gospodarem Đurđem i da se vratim u Venciju gdje sam sa sedam pomagača izučio posao knjigopečatanja. Na brod smo se ukrcali u Traštu kod Budve, sa pokućstvom iz dvora. Tako je naložila Porta. Suprostavljanja nije bilo.

Ostao je Stefan da upravlja Crnom Gorom.

U Venciji sam provodio izbjegličke dane, podsjećajući se na dane kada sam gledao lijepe Venecijanke i učio znat koji će, kako sam vjerovao, donijeti sreću mojoj domovini.

U dane našeg izbjeglištva, kada nas svi gledahu s podozrenjem, upravo zato što smo izbjeglice i što moj gospodar više nije imao titulu gospodara, a oni kroz titulu gledahu sve i prema njoj jedino imahu poštovanje, bi mi tjeskobno.

Lijepe mladalačke – zamijeniše turobni izbjeglički dani. Poželjeh da napustim grad koji bijaše, čuven u svijetu. U njemu sve cvjetaše. Najviše ono što se tiče materjalne prirode.

U jesen 1502. godine, kada bijaše prošlo gotovo šest izbjegličkih godina, u Veneciju stiže jereomonah Maksim, rođak po majci gospodara Đurđa, kojega uvijek tako titulisah, pa i nakon što je zvanje gospodara izgubio. Pošto proboravi malo i raželje se rođaka, nekadašnji despot Đurađ Branković sada u ulozi monaha, uze mene i gospodarevog sina Solomona i povede nas u Srijem.

Odatle sam 1504. otišao u vlaški grad Trgovište, rezidencijalni centar vlaških kneževa u kome sam štampao ćirilske knjige od 1508. do 1512.godine. Godine 1510. pečatah OKTOIH a 1512. ČETVOROJEVANĐELJE.*

Onda sam prestao da se bavim knjigopečatanjem. Dalji svoj život posvetih crkvenim poslovima.

Sjedište ugro-vlaških mitropolita prenio sam iz Ardžeša u Trgovište, gdje sam narečen za mitropolita Makarija III.

Pred kraj života, 1526. godine otišao sam iz Vlaške u Svetu Goru i postao iguman manastira Hilandar, gdje sam napisao jedino svoje djelo, zemljopisni spis T o l o k o v a n i j e, u kome iznosim sve važne podatke o Dakiji i Zemlji Crnojevića, gdje sam rođen.

Godine 1533. u svojstvu igumana posjetio sam Moldaviju i vojvodu Petra IV Rareša i obezbijedio stalnu godišnju pomoć Hilandaru.

Starčke dane provodim u spokojstvu i miru, sjećajući se puteva kojima sam hodio i događaja koji su me pratili kroz život. Često se sjetim bogoljubivog gospodara Đurđa. Neka mu duša caruje na nebu.

* Jedan list iz ove trgoviške knjige čuva se u Centrlanoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju i predstavlja posebnu dragocjenost.

Bio je veći od svih gospodara, mnogo je ljubio svoju zemlju, a posljednje godine života, proveo je daleko od nje. U jednom pismu koje mi je napisao iz Anadolije, kaže: …u san često dolaze cetinjske proljetnje plahe kiše, lovćenski vazduh mu manjka, zbog čega mi je tejskobno u grudima uvijek.

Ovo je istina o meni, Makariju od Černije Gori, sve drugo su nagađanja. Uvijek sam se držao ono što reče i zapisa apostol Jovan na početku svog Evanđelja: u početku bi riječ. A ja dodajem: I na kraju.

***

I tako, u dane pobožnog i hristoljubivog Božijeg štićenika, gospodina mi Đurđa Crnojevića, njegovom zapovješću, ja, smjerni i svešteni mnih Makarije ot Černoj Gori, naštampah ovu knjigu pri preosvećenom mitropolitu zetskom, kir Vavili. Zato, starce kao očeve, odrasle kao braću, mlade kao djecu, one koji čitaju ili poju, ili prepisuju, molim, klečeći na koljenima, ako ne rukom, a ono riječju, ljubavi Hristove radi, ispravljajte, a nas koji smo se o ovome usrdno trudili, blagosiljajte, da i vi zadobijete ono Valaamovo koji je (rekao) Izrailju:

„Oni koji blagosiljaju (biće) blagosloveni, a koji kunu (biće) prokleti.“

……………………………………………………………………………..

Završi se ova knjiga od bitija, ljeta 7003, a od rođenja Hristova tisuću 495, krug suncu 3, luni 11, zlatoje čislo 14, indiktion 14, temelion 4, jepahta 3, meseca sektmvrija 22 dan, na Cetinju.

***

GLAS MAKARIJEV I DANAS SE ČUJE

Svršiše se sije knjigi od bitija va leto 7002, a ot roždestva Hristova tisušta 494, krug suncu 2, a luni 10, indiktion 11, temelion 12, epahti prvije, zlato čislo 12, meseca đenavra 4. dan.

Slova koja rukodelisasmo, rasuše se i pečatnja se razgradi, ali osta knjiga da svijetli u jednom kutku vaseljene, kao oko veliko koje na sve gleda. Knjiga bijaše zvijezda koja nas provede kroz tamu. Znadoh da će svijetliti i da neće zgasnuti dok bude ove zemlje.

Gradovi će proći i tvrdi bedemi se raspršiti, nestati parah kao što Ur haledjski nestade, i Niniva od koje sjen ne osta. Pašće i razmetnuće se se u prašinu kao gordi Ilion što pade i više se ne podiže.

Znadoh ja i znadoše osam mojih pomagača da će, poslije svega, knjiga ostati kao grad najtrajniji…

*

Dva lista Makarijevog životopisa čuvaju se u jednom manastiru u Trgovištu.

Ovo je prevod sa staroslovenskog jezika na kome je životpis napisan. Nikada se ne zna kada će list hartije iskrsnuti i baciti novo svijetlo na doba koje nam se čini obvijenim velom neprozirne tame. U ovom slučjaju, sa ova dva lista, iz tame je vaskrsnuo život Makarijev, odbacivši sva krivotvorenja koja su se oko njega plela. Pod uslovom da je životopis pisala Makarijeva ruka.

O AUTORU

MIRAŠ MARTINOVIĆ je poznati crnogorski pisac. Ono što ga čini prepoznatljivim na ex Yu i širim regionalnim prostorima, to su antičke teme i zaboravljeni pejzaži Crne Gore, kojima su posvećeni njegovim romani: Putevi Prevalise (objavljen u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria, a nekolikiko priča iz te knjige prvedeno je na hebrejski jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, a po kome je napravljena i istoimena internacionalna pozorišna predstava, sa glumcima iz Crne Gore, Albanije, Grčke, Italije i Hravtske, u režiji Slobodana Milatovića.

Izdvačka kuća KOHA, iz Prištine, objavila je 2010.godine roman na albanskom jeziku. Snovi u Doklei je knjiga, koja takođe pripada njegovom antičkom ciklusu, u kome autor na nov, osoben i literarno jedinstven način, kroz život rimskog grada Doklee čiji se ostaci nalaze u blizini današnje Podgorice, priča antičku priču, na ovim prostorima, ali i priču u današnjoj Crnoj Gori i svoje tri velike ljubavi… Vladimir i Kosara, peta je knjiga ovog ciklusa.

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Posljednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.

U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji, za koju je dobio književnu nagradu „Lazar Vučković“. Nevidljivi ljetopis (objavljen 2010.) prva je od četiri knjige koje će ići pod jedinstvenim naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, a to su Govor kraljeva (objavljena 2011), Govor zemlje i Govor vjekova.

Roman Posljednji Eshilov dan objaviće poznata izdavačka kuća ONUFRI iz Tirane.

Član je Crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske.

Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi.

E-mail: miras@t-com.me

 PRILOG PRIPREMIO VESKO PEJOVIĆ