Milost za Njegoša, Mladen Lompar

Posted on 27. Jun, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Zašto je kralj Aleksandar srušio Kapelu na Lovćenu kad se mogla sačuvati kao prvorazredni kulturno-istorijski spomenik crnogorskig naroda? Zašto je narušio konfiguraciju Jezerskog vrha i novu Kapelu locirao van temelja stare, koja je logično bila smještena na vrhu lovćenske stijene? Zašto je nije zidao Lovćenskim kamenom nego onim sa Venčaca? Da li mu je cilj zaista bio počast Njegošu? Ako jeste, zašto je novu Kapelicu podigao u čast rođenja svog sina i zašto je, konačno, posvetio Sv. Đorđu a ne Sv. Petru Cetinjskom, kako je to učinio i Njegoš sa svojom zadužbinom? Očigledno, cilj mu je bio da na najslavnijem crnogorskom vrhu ostavi spomenik pobjede nad Crnog Gorom i vječiti simbol hegemonije srpstva na našim prostorima.

Pomisao na Njegoša uvijek me vraćala na dva njegova portreta – prvi iz 1837. u vladičanskoj odeždi, slovenačkog slikara Josipa Tominca, i NJEGOS onaj u crnogorskoj svitnoj nošnji, Johana Besa iz 1847. To su, u mojoj svijesti, odavno bila dva pola njegovog grijeha – prvog koji je zavrijedio Noć skuplja vijeka, izvornog i kreativnog u odorama božanskog pastira i drugog, usuda koji prati velike pjesnike.

I povodom toga, ili s tim u vezi, prisjetio sam se – a sjećanje je ovdje opomena – upečatljivih slika sa zlikovcima, lelekačima, lažnim carevima, slijepim i bijesnim bićima mračnih prostora koje na svjetlost blagosiljaju popovi pod zastavama i Njegoševim posterima. Pamtim i mudre i manje mudre besjede na nacionalnim, nacionalističkim, bratstveničkim i plemenskim skupovima kojima je i početak i kraj natrunjen – Njegoševim stihovima. Zabilježene su vojne i juriši na bratske domove uz jeku gusala sa pjevanjem odlomaka iz “Gorskog vijenca”, “Luče…”, “Lažnog cara…”

Ubijali su i stvarali ubice uz pomoć njegovih prejakih riječi… Kao da je cetinjski grudobolnik svoj kratki vijek potrošio na stvaranje onih koji će na kraju juriša ostati “srećni leševi”.

Dakle, inspiratori su bili popovi, pjesnici i guslari…

Sad opet nešto nam krupno spremaju… Uz pomoć Njegoša, naravno.

Priča rušitelja crnogorske istorije: Prepoznatljivi pirovi izumitelja i rušitelja crnogorske istorije u okrilju SPC sveli su se ovih dana opet na jednu tačku – Mauzolej na Lovćenu.

MAUZOLEJ ... Fokusirali su ponovo svoju mržnju na posljednju Njegoševu grobnicu. Put i način realizacije paklenog nauma, srpski popovi, pisci i neki poslanici ne odrađuju po ustaljenoj praksi, jer, njihov naum je daleko od puke spomeničke pretumbacije (iako je i to samo po sebi monstruozno). Pošto su do sada utirali teren i isprobavali različite varijante (gradnja Aleksandrove kapelice na Prčanju itd, lastreni izum na Rumiji i razaranje najznačajnijeg našeg duhovnog dobra – sabornog mjesta vjernika svih vjera u Crnoj Gori preko kulta sv. Vladimira Dukljanskog, igre oko Filermose i bezumlja sa Cetinjskom pećinom itd) sada traže da usred Mauzoleja usade kapelu kralja Aleksandra i označe konačno dominaciju u crnogorskoj državi. A istovremeno, kad budu premještali Njegoševe kosti da ih možda malo prošetaju po svetim srpskim mjestima.

(Uzgred, ne bi čudilo da se izvrši i desant na Lovćen, i neđe na prostoru Mauzoleja, osvane lastrena Aleksandrova kapela).

I danas se sva njihova priča temelji na neistini da se zbog Mauzoleja morala rušiti Njegoševa Kapela. Jer, Kapelu na Jezerskom vrhu, koju je Njegoš kao memoriju podigao svom stricu Petru I Petroviću, a kasnije namijenio i sebi kao vječno boravište srušio je – kralj Aleksandar. Prethodno je (1916) bila oštećena topovskom granatom prilikom poslednjeg napada austrougarske vojske na Lovćen.

Aleksandrov naum: Mogla se tada i opraviti (što je elementarni civilizacijski zahtjev sa oštećenim spomenicima kulture a Austrijanci su to bili voljni da urade na što ih je, uostalom, ovavezivalo potpisivanje Haških konvencija o zaštiti spomenika kulture iz 1899. i 1907. godine) i vjerovatno nikad nikome više ne bi palo na pamet da je ruši.

U izvanrednim tekstovima akademika Pavla Mijovića (Njegoševe tužne armonije, Crnogorski Pen centar, 1992) iznijete su činjenice koje bi agresivni srpski popovi, pisci i neki poslanici, morali znati prije nego što su se odlučili da obdane svoje sumanute zahtjeve.

Zašto je kralj Aleksandar srušio Kapelu na Lovćenu kad se mogla sačuvati kao prvorazredni kulturno-istorijski spomenik crnogorskig naroda? Zašto je narušio konfiguraciju Jezerskog vrha i novu Kapelu locirao van temelja stare, koja je logično bila smještena na vrhu lovćenske stijene? Zašto je nije zidao Lovćenskim kamenom nego onim sa Venčaca? Da li mu je cilj zaista bio počast Njegošu? Ako jeste, zašto je novu Kapelicu podigao u čast rođenja svog sina i zašto je, konačno, posvetio Sv. Đorđu a ne Sv. Petru Cetinjskom, kako je to učinio i Njegoš sa svojom zadužbinom? I tako dalje…

Očigledno, cilj mu je bio da na najslavnijem crnogorskom vrhu ostavi spomenik pobjede nad Crnog Gorom i vječiti simbol hegemonije srpstva na našim prostorima.

Cilj je to i ovima danas. Ali, kako Srbija više ne može do Tokija, kako ne može ni na liniju Karlovac-Karlobag-Virovitica, pa čak ni raspolagati prostorom u okviru svojih “nepriznatih avnojevskih granica”, srpski popovi i negatori Crne Gore, nasrću na nju, da se “kapljom vode” zameleme.

TEKST PREUZET SA INFORMATIVNOG PORTALA ANALITIKA, 26.06.2012.

PRILOG PRIPREMIO I LIKOVNO OPREMIO VESKO PEJOVIĆ