Cetinje :: Moj grad

Antologija moderne crnogorske poezije predstavljena na Cetinju

Posted on 22. Jun, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

U lijepom ambijentu  novih prostorija Matice crnogorske Cetinje i u prisustvu brojnih ljubitelja poezije, sinoć je  održana promocija  Antologije moderne crnogorske poezije, koju je sačinio pjesnik Branko Banjević a izdali Matica crnogorska i Pobjeda.  O stvaralaštvu Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Janka Đonovića, Stefana Mitrovića i Aleksandra Lesa Ivanovića, govorili su Novica Samardžić, Vlatko Simunović i Branko Banjević a poseban pečat večeri dala je mlada glumica Branka Stanić koja je kazivala odabrane pjesme svih autora.

Janko Đonović

CRNCI I CRNOGORCI

1.

U plamsaj jutarnjeg sunca
koje se toplo izdigne
nad američkim rudokopima,
prođu praznim, širokim ulicama,
između olistalih drvoreda,
ko sjenke suvi, koščati,
sa budacima na ramenu
i vrućim hljebom u torbi
Crnci i Crnogorci.

Pred njima rudnik, golem i žut,
i san o kolijevci na drugom kontinentu,
san o ambaru praznom
u kome se ko zmija
gladna godina savija.

I na grlima podzemnih jama
rano istočno sunce njima je zalaz.
I na cio dan
tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.

2.
O, oče moj, rudaru sinji,
primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi,
veliki čovječe znoja i truda.

Svega te dva puta u životu vidjeh
još kao dijete, doma, na Balkanu.
Tvoje blijede, mršave ruke
dale su mi samo nekoliko stisaka –
tvoje blijede, mršave ruke.
Tvoje mirne, dobre oči
samo su se na mene jednom nasmijale –
o, tvoje mirne, dobre oči!

Tvoj život, mlad i bujan kao proljetnje drvo,
povi se i usahnu tamo.
Plug, pred pojatom, osta čekajući na tebe –
ispucao je, isušio se, pognuo,
baština zaledinila, zakoravila,
a vo Plavonja sa Strbine muklo
rikne katkad alugom gustom.

O, primi na dar ovaj komad srca,
ovaj moj pozdrav tebi
veliki čovječe znoja i truda!

3.
Kad proljeće zamiriše nad gradovima
i zelena krv njegova nabuja u stabla,
izviju se široke palme oko vila
i prvi bagremovi na život zarađuju –
Crnci i Crnogorci,
duboko u zemlji,
zakopani kao kamenje,
kao korijenje –
mišicama,
nekada nabreklim od zdravlja ko kotline rala,
što sjekirama
poobaraše rodne gajeve,
tuku,
tuku
i vlastitim rukama svoje rake kopaju –
ah, rake svojih dana,
mišicama, istrošenim, usahlim.

Poneki jekne bolno pod tim tuđim brdima
i umire tu, kao skot, izmučen.
Sklapa oči pune domaćih prizora,
svoje čeljadi,
svoga katuništa
i svojih tvrdih njiva.
Crkavaju tu
pod padom kakvog brijega,
Crnci i Crnogorci
u zlatnim grobovima!

4.
Večernja rumen.
Ulice cvjetaju koracima i smijehom.
Smrkava se
tiho
gore, na zemlji, punoj balova, mjesečine i
ljubavnika.

I na cijelu noć
sve dalje i dalje,
očajno tutnje njihovi budaci,
tutnje i kunu
ispod svijeta.

A kad na grlima podzemnih jama
žuta svjetlost karbituše utrne –
Crnce i Crnogorce
zemlja vraća –
i jedne crne i druge crne

Riječ Novice Samardžića

Crnogorska moderna

Postoje događaji koji daju mjeru stvarima, vrate  fragmentiranom kulturnom prostoru svijest o postojanju više nivoa  znanja, pokažu da je duh autonoman i da ne zavisi od svakodnevnih kalkulacija, da mu je vrijednost imanentna,  da tu vrijednost ništa van njega ne determiniše i da se spolja ne može ništa dodati ni oduzeti. Takav događaj je antologijski izbor  crnogorske moderne poezije u pet knjiga u izdanju Pobjede i Matice crnogorske koji je sačinio Branko Banjević a u kojem je zastupljeno stvaralaštvo Mirka Banjevića, Radovana Zogovića, Janka Đonovića, Stefana Mitrovića i Aleksandra Lesa Ivanovića.

Ovom  antologijom Branko Banjević je nastavlja ono što je  radio i prethodnih decenija: otkriva crnogorsko književno nasljeđe i nama i drugima  kao dio duhovne baštine svijeta, stavlja ga u koordinatni sistem univerzalnih  vrijednosti i pokazuje da najviša ostvarenja crnogorskog duha  suvereno stoje u istoj orbiti sa velikim ostvarenjima kultura drugih naroda.

Crnogorska književna baština, od Dukljanina, preko narodnih pjesamna i tužbalica,  Starca Milije,  Petra Prvog, Njegoša, Marka Miljanova, do pjesnika crnogorske moderne, ima jedinstven matični tok koji  baštini  principe na kojima su nastale sve velike kulture: istinu, slobodu,  moralno dostojanstvo čovjeka, pravednost, pobunu  protiv tiranije, ropstva i   prosječnosti.

Na istim principima  počiva društveno ustrojstvo klasične Crne Gore -čovjek nije podanik države i vlasti, već se slobodni ljudi udružuju i prave zajednicu, državu, po mjeri svoje slobode;  borba i neprekidni rat crnogorski kao stalna odbrana pravde, slobode i sopstvenog dostojanstva;  crnogorsko pravno nasljeđe,  kodeks ponašanja i odgoj karaktera mladih naraštaja.  Naše nasljeđe je potvrda da je Crna Gora bila zemlja slobodnih ljudi đe je u prvom planu bio čovjek.

Branko Banjević nije običan antologičar, on je prije svega pjesnik duboke intuicije i znalac suštine i puteva poetske baštine, tragač koji je pažljivo prošao kroz predjele crnogorskog pjesničkog nasljeđa u potrazi za živom riječju.  Iznio je na svjetlost dana ono što je  trajno i utemeljeno u istini, čovječnosti, autentičnom iskustvu autora. Držao se principa sopstvene poetike i tražio riječ koju za nos ne mogu da vode/ riječ u kojoj možeš da živiš i pogineš/… riječ slobodnu od slobode… Oslobođenu slobode ponuđene spolja kao ideološke zamke svih tirjana i usrećiteljske podvale za stada spraćena u torove.

Bliska mi je misao da je modernost nova polazna tačka, resetovanje vremena, da je modernizam  živući i obnavljajući element u literaturama svih vremena (Pol de Man), što potvrđuje i ova antologija. Ona pokazuje da je crnogorska književnost, suštinski, bila u matičnim tokovima evropskog duha, da nije bila pomodna, da je izraz autentičnog stanja  nekorumpiranog i pobunjenog bića koje  svoje utočište nalazi u stvaralaštvu i jeziku.

“Osalobođenje se dogodilo, moć jezika je progovorila. Ona je postala osobena kod svakog stvaraoca, i tako, umjetnički, poetski, živa i djelatna. Evropski tokovi, koji su vratili poeziju njoj samoj, od simbolizma do nadrealizma, odjednom su, u manjoj ili većoj mjeri, u ovoj ili onoj formi, zaživjeli u poetskoj praksi crnogorske moderne”- zapisao je Branko Banjević.

Istoričari i teoretičari književnosti  među bitnim odlikama moderne kod nama susjednih naroda navode evropski uticaj, što se, očigledno je iz ovog izbora i antologičarevog propratnog teksta, ne može primijeniti na crnogorsku međuratnu poeziju. Ovđe su lomovi u  političkim i društvenim kretanjima, pad sistema vrijednosti i  udar  novog doba bili  toliko jaki da nije bilo mjesta ni potrebe za kopiranjem tuđih uzora.  Tektonski poremećaji  su iskristalisali novu svijest i drugačiji odnos prema svijetu, životu i poeziji.

Još u vrijeme knjaževine i kraljevine,  Crna Gora  se počela odricati sebe.  Nevješto kopiranje  „prosvijećenih“, sukob stranih interesa koji je krojio sudbinu zemlje, podanioštvo  i udvaranje vlasti, hipertrofirane i nerealne ambicije dvora –pretvorili su zemlju i narod u taoca. Uzalud je Marko Miljanov u zrelim godinama pisao svoja djela  da podsjeti savremenike đe je crnogorsko uporište i snaga, opereta  režirana sa više strana morala je imati tragičan kraj. Apologetika i demagogija ovog vremena, a od Svjetskog rata podvala, prevara, sila, zločin i strah, prognali su prave vrijednosti i temeljna uporišta,  pa su  kasnije pjesnici crnogorske moderne, kako priređivač konstatuje, ulazili u zonu imenovanja.

Vrijednosni sistem klasičnog crnogorskog društva, napor da se ljudskošću u ime dostojanstva prevazilaze  izazovi, postao je predmet poruge porobljivača koji su došli pod zastavom bratske sloge.  Crna Gora  je postala prostor ponižene slobode i pogažene čovječnosti, inficiran svim mogućim zarazama koje su nemilosrdno napadale neotpornog i na podlosti nenaviklog čovjeka.

U društvu  koje gazi temeljne vrijednosti zajednica se fragmentira, ostaje bez orjentira i čovjek postaje plijen manipulacije. To je dominantno stanje i modernog i postmodernog svijeta, svih ideoloških sistema i totalitarnih društava.  Čovjek nema više status autonomne ličnosti, cjelovitosti, ljepote. Nema ni dostojnih i vidljivih, odvažnih,  neprijatelja.  Samo “hajka mučka” i  “neke glupe hrpe koje glođu Boga/ kao mrtvi polip u sjen gnjilog ruha”, kako  piše pjesnik Mirko Banjević.

Svaki od pet pjesnika ove antologije čini posebno, autonomno poglavlje jedne cjeline. Međusobno se dopunjuju  i djelo jednoga u kontekstu  ostvarenja drugih  još više dobija na snazi i autentičnosti.

Poezija Mirka Banjevića je u tajni, slutnji, energiji koja dolazi iz nedefinisanog područja  prapočetka, singulariteta,  otud đe ne važe nama poznati zakoni. U Banjevićevim stihovima artikulisana je  patnja konkretnog iskustva  svijeta i čovjeka, ali  još više  ono što  nevidljivo dolazi sa  tamne strane mjeseca, kako sam kaže, čemu je čovjek stalno izložen, prinuđen da brani svoju bit pred utvarama što kidišu da iskobe serdare božanstvenog tkanja.

Njegove pjesničke vizije su holografske predstave koje izranjaju i odlaze u neki jedinstven prostornovremenski  ambijent. Ti  žigovi svijesti su  neprevodivi, ulaze u nove dimenzije, racionalno su neobjašnjivi i često sadrže neku onostranu, mističnu energiju mantre.

Mirko Banjević

STRAH ME

Strah me proćerdaću svoju mladost pustu

a nikad se tebi neću vinut žarom

i zaronit snove u kosu ti gustu

što miriše kao okolina narom,

koju negđe sanjam tamo na istoku.

Strah me kob će neka odasut mi dane

i u dušu tvoju dušu upit neću,

salomljen ću gledat kako suhe grane

bolno kao sirak jekću na drveću;

ja žesni plam trnem u ispitom oku.

Dušo duše moje, srce srca bona,

hoćemo l’ se igđe ikad sresti živi

i protitrat s pjesmom do nebeskog trona

na koji nas mame čudesni motivi?

Strah me da će ludo proći dani ovi.

Srce nešto sluti, bol strašni ujeda.

O, mladosti, pjesmo, hoće l’ oblakovi

vas nositi nekud, dokle sva strast blijeda

usamljena gori duboko u snazi?

Strah me sve će proći, bilo ko u šali,

pa da neću reći more svojih žudi,

a val će za valom, ko kad oganj pali,

nemilosno nosit trake ranih rudi,

dok će za njim svirat ljut vjetar i mrazi.

O, ko me povede kroz svjet ovaj bludni

te zagubih u nj’ga svu duše čistotu!

Avaj sve naprege i sav žerav grudni!

Ja ne sretam nigđe pa ni jednu stotu

sjenu mojih želja što ih vrijeme kupa.

Strah me još gad neki izać će iz rupa,

pa će ko utvare neke lažne priče

moju pjesmu krvi i prah mojih sanja

prenijet u predio po kom sove kriče,

iskobit serdare božanstvenog tkanja.

Radovan Zogović je Banjevićev antipod. On je pjesnik vidljivog i spoznatog svijeta, bdije nad svim, pa i nad sobom i svojom pjesmom.  Kipar koji hoće da izađe iz sebe i sa svake strane vidi i sebe i svoje djelo. Pažljivo opservira svijet, svoj doživljaj i predstavu i sve prilagođava dostupnim dimenzijama. Pjesnik  je  svijeta  đe su sve relacije po mjeri čovjeka, kao u antičkom svijetu.

Zogovićev pjesnički svemir je antropocentričan, sa  moralnim principima kao idejom vodiljom. U skladu sa pravom crnogorskom tradicijom, sve mjeri  ljuskošću, u ime dobra i pravde.  Zogović je pjesnik pobune koji se ni jednog trenutka ne štedi. Poezija mu je bila zaklon i oružje za borbu protiv tirjana i nasilnika, pa i  nekadašnjih saboraca koji su se ideala odrekli zarad koristi i moći.

Radovan Zogović

2.

Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore.

Prašnjavi drum, tvrdi drum Crne Gore za porobljene Crnogorce.

Sunce peče. Modro izgara kamen.

Kolone posrću, kolone krvare, kolone gore.

Plamen!

Plamen!

Koračaj, koračaj, svezana Crna Goro preko Crne Gore!

Modre šake vise – oboljeli grozdovi grožđa.

Oči peku. Usta – krvava pjena.

Grizu u meso vrela, zubata gbožđa.

Koračaj! Ko sustane – kundak. Ko padne – kamdžija prepletena.

Ko neće – hoće oroz!…

Duga si, velika za svezane Crnogorce, malena Crna Goro!

Žeđ. Jezik u vrelim ustima skače ko riba na vrelom pijesku.

Čujte, u našim ustima gori komađe kamene sode.

Vode!

Vode!

Janko Đonović traži utočište u sjećanjima na predjele svog djetinjstva, vraća se elementarnom životu na zemlji i od zemlje, diže glas zbog ropskog rada  čovjeka upregnutog u kolo tuđih interesa. On piše jednostavnim i prirodnim jezikom svoje poslove i dane, sa istinskim osjećanjem životnog ritma zemlje, onom iskonskom vezom sa rodnim tlom kao poslednjim utočištem.

Stefan Mitrović je višegodišnje robijanje, muke i patnju  pretočio u poeziju prkosa i pobune čovjeka koji je izgubio sve osim samog sebe, sopstvenog dostojanstva. U toj poeziji je sve: od patnje do pobjede, što  sam konstatuje, kao čovjek koji je uradio veliki posao.  U poeziji Stefana Mitrovića ima nekog svečanog, himničkog, trijumfa neporažene ličnosti koja svodi račune.

Pjesnik koji se povukao u sopstvenu samoću i melanholiju, svoja jutra jugova i beskrajne dubine neba, pjesnik koji nije imao s kim podijeliti svoju samoću sem sa sjenama mrtvih prijatelja, Aleksandar Leso Ivanović,  napisao je stihove koji isijavaju istinski osjećaj prolaznosti,  nestalnosti vremena i svijeta.

Čovjekove nemoći da promijeni svoju sudbinu, piše Branko Banjević.

Crnogorska moderna poezija je svjedočanstvo,  sadržajnije i suptilnije, neuporedivo složenije i mnogoznačnije, od svih hronika i istorija svoga vremena. Pjesnici ove epohe su suštinski društveno angažovani  iz pozicije slobodnog čovjeka. Kad je neki od njih  politički angažovan, to je izlazilo iz  moralnog načela  da onaj koji pretenduje da bude čovjek od integriteta mora da se bori  za pravo drugoga kao za sopstveno pravo.  Svijet, zasnovan na interesu i trgovini  principima i dušama, više ne razumije  ljudske principe koja su održala čovjeka kroz iskušenja istorijskog vremena.

Pjesnici crnogorske moderne nikad nijesu pripadali interesnim grupama koje  su ideologiju koristili kao zaklon. To pokazuje i njihov razlaz sa lijevim pokretom  kad su viđeli da on prestaje biti ono  za što su se borili  braneći slobodu, suštinsku poziciju čovjeka i naroda. Zbog odbrane svog  ljudskog  statusa neki među njima  su žestoko trpjeli  osvetu režima nekadašnjih saboraca.

Čovjek nema izbora: ako je Čovjek dato mu je da uradi ono što mora, da ostane vjeran svojoj biti i da djeluje u skladu sa njom. Čovjek  posvećen ljudskoj misiji nikad se ne boji,  laž i zlo boje se  njega.

Crnogorsko duhovno nasljeđe, ono suštinsko i najvišeg reda,  plod je spoznaje  temeljnih vrijednosti svijeta i života. Ono ima svoj autentičan izraz i utemeljenost u životnom iskustvu i naporu da se sačuva iskra istine, dobra i ljepote , ma kakva bila stvarnost. Takva je u svojim najvišim dometima i crnogorska moderna objavljena u pet knjiga koje su ovđe pred nama.

Riječ Vlatka Simunovića

Dame i gospodo,

Petotomna „Antologija moderne crnogorske poezije“   obimom i kvalitetom poetske građe  prevazilazi sve dosadašnje antologijske sinteze crnogorskog poetskog  iskustva. U njoj su najvrjedniiji poetski radovi književinka koji su pripadali pokretu socijalne literature i koji su perom i stihom pokušavali da se izbore za jednakost među ljudima i stvore svijet slobodan za sve. Priređivač je vrsni tumač i poznavalac crnogorskog književnog nasljeđa Branko Banjević. To  ovu ediciju čini važnom i trajnom, jer, poznato je ovakvim projektima autori daju kredibilitet, a Branko Banjević je čovjek kojemu se u stvarima književnim i vanknjiženim, može vjerovati.

Prvi tom „Antologije moderne crnogorske poezije“ je knjiga Mirka Banjevića, pjesnika koji je prkosnim pjesmama, spjevanim „muci u inat“ ,crnogorsku književnost prvi izveo iz sjene Njegoševe.

Između dva svjetska rata, on je bio predvodnik generacije crnogorskih pjesnika koji su  zastupali mišljenje da književnost mora biti neprestano angažovana i revolucionarna. Obimni opus tog stvaraoca u znaku je polifonog bogatstva i nastao je na granici stvarnosti i sna.  Po duhu i jeziku pjesništvo Mirka Banjevića, kada je crnogorska književnost u pitanju, nema premca. Na žalost, izostao je adekvatan književno-istorijski monitoring, pa se veliki pjesnik danas u javnosti posmatra kroz prizmu sjećanja na ideologizirane udžbenike čiji su supstrati decenijama bile njegove poeme „Sutjeska“ i lirska struktura „Razgovor kostiju“, tvorevine cjelovite, no estetski inferiorne u poređenju sa poemama „Gosti“ ili „Zloslut“. Nepravda učinjena ostavšini kakvu je crnogorskom jeziku zavještao Mirko Banjević, moguće da je najbolnija u nizu previda koju naše pokoljenje čini u odnosu na klasike crnogorske nacionalne biblioteke. Antologijski izbor njegove poezije što ga je priredio Branko  Banjević, vjeruje, dijelom  ispravlja  tu ljutu nepravdu.

Knjiga „Žilama za kamen“ Radovana  Zogovića drugi je tom „Antologije moderne crnogorske poezije“.

Zogović nezaobilazan je stvaralac crnogorske književnosti 20. stoljeća.  Djelo Radovana Zogovića, reprezentuje borbeni tip međuratnog pjesništva..Njegovu poeziju karakterišu zanimljivi psihološki kvaliteti i nije on „pjesnik od jednog komada“ kakvim su ga dugo predstavljali. Po oštrini, principijelnosti, aktuelnosti i društveno-moralnom angažovanju u ravni je sa velikanima crnogorske literature Mihailom Lalićem i Mirkom Banjevićem. Marksistička teorija i sociologija umjetnosti  njen su magistralni pravac, ali njegova poezija nije klasno determinisana do nivoa kada estetsko svojstvo poetske tvorevine biva podređeno elementu socijalne propagande. U deklarativnim pjesmama u kojima je iskazivao opšta uvjerenja, slabiji je nego u onima u kojima je provjeravao sebe. Naravno, Branko Banjević u svoj antologijskom izboru akcentuje ove druge.

Kad pominjem Zogovića moram reći da su rijetki su kod nas pisci koji su tako kreativno i precizno koristili crnogorski jezik. Dugo vremena, bio je stigmatiziran od nekadašnjih saboraca. U novije vrijeme taj pjesnik autentičnog prkosa na odgovarajući način i kontinuirano je sagledavan i vrednovan.  Čitajući poeziju Radovana Zogovića u izboru Branka Banjevića na pravi način upoznajemo jednog od prvih pjesnika Crne Gore onakvog kakav je on zaista bio.  Spoznajemo ga kao zagovornika „volje“, „svijesti“ i „učešća“ ali i kao pjesnika „diverzije suza“.

Antologijski izbor iz poezije Janka Đonovića „Crnci i Crnogorci“ treći je tom antologije koju večeras predstavljamo.

Uzimajući motive sa vrela života i gorkog socijalnog iskustva naroda u Crmnici, Janko Đonović pisao je pjesme koje su crnogorsko pjesništvo obogatile notom elementarnosti i svježine crmničkog govora i poimanja svijeta.

Krševita je i krcata pjesničkim korovom bila „njiva“ koju Đonović krčio skupa sa Banjevićem, Zogovićem, Ratkovićem. Tradicija nove savremene književnosti u Crnoj Gori uspostavljena je značajnim dijelom zahvaljujući Janku Đonoviću, pjesniku koji je poeziju shvatao kao odbranu i afirmaciju života, nalazeći inspirativnu podlogu i podsticaj svojim djelima u stvarnosti i svom okruženju.

U antologijskom izboru iz opusa Janka Đonovića, što ga je priredio Branko Banjević, vidljiva je pjesnikova težnja ka jednostavnosti, govornom modalitetu. Đonović je pjesnik koji ima volju da ljudima na razumljiv način prenese ono što ima reći, podrazumijevajući i one koji tek treba da se izbore za svoje socijalne, ekonomske i etstetke „pravice“. Literatura koju je pisao od onih je koje prodiru u srž crnogorskog narodnog bića, izražavajući svo bogatstvo njegovih unutrašnjig sadržaja i nijansi. Njegove nas pjesme uče da nam valja biti solidaran sa ljudima u onome što je pravo.

Janko Đonović

U KAMENJARU

U prvo toplo jutro

koje isklija iz tla kao trava,

zaśekosmo motikama u svježu, mokru zemlju,

bačismo śemenje, a ono se, mlado, ugasi u brazdi.

Zemlja ne rodi ništa,

samo zabuja gora i pašnjak,

goveda mukahu radosno u pojasevima planinskim.

I lozu njegovasmo i njivismo

što se zelena,

razuzdana

vijala uz ostruge,

a na jesen grozdovi užućeše

i zrijevanje im ne zamirisa tragom.

Zastrepješe kao lišće na vjetru

domovi naši čađavi i ugnuti,

zastrepješe nad praznim ambarima

prezreni i siroti.

A u zadnje toplo jutro

koje povenu na tlu kao trava,

raziđosmo se gladni po svijetu

tuđe njive da oremo,

tuđe kamenje da lomimo,

tuđe bregove da ronimo.

Janko Đonović ljude posmatra kao cjelinu, u krajnjoj liniji nedjeljivu. Dosadašnji tumači njegovog stvaralaštva bili su prilično jednostrani primjećujući prevashodno, i skoro isključivo socijalnu i deskriptivnu notu, a zapostavljajući meditativnu, intimističku mediteransku i internacionalnu tematiku.  Janko Đonović pripada krugu pjesnika koji su stvarali decenijama ali ih pamtimo po jednoj pjesmi. Za šezdeset godina književnog rada napisao je niz besprijekornih pjesama koje su strogi antologičari uvrstili u svoje izbore crnogorskog i južnoslovenskog pjesništva, ali je čuveni crnogorski pjesnik prevashodno poznat po pjesmi „Crnci i Crnogorci“. Čitajući antologijski izbor Branka Banjevića možete se uvjeriti da je veliki pjesnik Crmnice napisao niz djela koja su makar ravnopravna krunskom ostvarenju njegovog duha.

I  poezija Stefana Mitrovića pripada pokretu socijalne literature čiji su pripadnici perom i stihom pokušavali da se izbore za jednakost među ljudima i stvore svijet slbodan za sve.

Njegova poezija događa se u primorskom pejzažu, pod suncem i galebovima. Misao, iskazanu u raskošnoj leksičkoj ornamentici, vezivao je za zavičajni vrt, obalu mora, uspavanku zvijezda i mirise mediteranskog bilja. Snom i duhom bježi na slobodu.

Među crnogorskim pjesnicima on je jedini pjesnik apsolutne patnje i robije. O patnji Mitrović pjeva hladnokrvno, kao o najobičnijoj pratolji svakodnevice. Nije bio miljenik sudbine i sreće, ali je na svojoj strani imao čvrstinu duha i snagu riječi. Tragedija njegovog života ima dimenziju antičke drame. Dvije sestre i tri brata izgubio je u Drugom svjetskom ratu. Sestra Vukica, narodni je heroj. Robijao je u kazamatima kraljevine Jugoslavije. Preživio je pakao Golog otoka i izašao iz njega sa saznanjem da stalna patnja opravdava neprestanu borbu.

Stefan Mitrović

LJUBAV

Ne mogu prebrojati dane moje patnje,

mnogo ih bješe u tamnicama gluvim,

kad ključ u ruci spolja ne davaše,

da izađem iz osumračene tjeskobe

u bijeli dan, u dan proljeća.

Ne mogu prebrojati dane moje patnje,

mnogo ih bješe na visokim planinama,

kad je led mrznuo i grudi i ruke,

a snijeg ne davaše vatru da zapalim,

da ogrijem dlanove i grudi.

Ne mogu prebrojati dane moje patnje,

mnogo ih bješe na obalama rijeka,

kad željezne kiše rata ne davahu

da rijeku pređem preko mosta,

da rijeku pregazim i stignem na konak i večeru.

Ne mogu prebrojati dane moje patnje.

Zato ja bezmjernom ljubavlju volim

ovaj bijeli proljetni dan

što sam ga želio dok bijah

u kamenim ćelijama, visećim van svijeta.

Revolucionar i vječiti logoraš koji je doživio slast vlasti i gorčinu kazne svojih idejnih drugova, spasio je dušu u poeziji. Umro je u samoći u Beogradu 1985. godine, kao slobodan čovjek koji je sve njemu drage izgubio, ali je sačuvao duh i dostojanstvo.

U svojim stihovima, osobito intimističkim, Stefan Mitrović, čovjekovu egzistenciju pojednostavljuje i svodi na primarne oblike. Postoji muka ali postoji i ljubav prema životu. Tragičan položaj čovjeka (mučenika) rezultat je nesavršenosti koje vladaju svijetom i utopije apsolutne slobode. Patnja životu podiže cijenu. Patnja i žudnja za životom smjenjuju se u ritmu plime i oseke. Dominiraju antiteze: mrak i sunce, ropstvo i sloboda, snijeg i more. Jedan je Stefan Mitrović – Budvanin koji je govorio sa zvijezdama i spjevao stih „o ptico dana na tamničkom prozoru“. Revolucionar i vječiti logoraš koji je doživio slast vlasti i gorčinu kazne svojih idejnih drugova, spasio je dušu u poeziji.

Pjesme Aleksandra Lesa Ivanovića karakteristične su po krajnjoj ekonomičnosti stiha i besprijekornom ritmu.

U životu – nije bio čovjek od velikoga zbora. U poeziji, kao istinski pjesnik sklon učiniti napor da bi za sebe sačuvao dio tajne o kojoj svjedoči – težio je čistoti. Pjesmu je otkrivao u, za druge, nevidljivim gestovima, riječima, vidicima. Svaka njegova pjesma mala je drama – lična i jezična. Cijenio je dostojanstvo riječi i dostojanstvo tuge. Pozornica njegove pjesme/drame uvijek je Cetinje, a glavni junak čovjek koji nije kao metodu otpora nesklonom mu svijetu, izabrao zlobu i pakost. Osnovno poetološko i estetičko opredjeljenje Aleksandra Lesa Ivanovića je žudnja za savršenstvom. Srećom, na vrijeme je uočio da savršenstvo van stiha i poezije ne postoji i osposobio se da savršenstvo iskusi u prostoru čiste poezije. Pisao je sporo i teško. Stvarajući 40 godina, objavio je dvije pjesničke zbirke u kojima ne postoji nijedan banalan ili nepotreban stih.

Ono što je htio reći kazao je Ivanović kristalno čisto i jasno, tihim, elegičnim tonom. Sve što je napisao odolijeva vremenu i nevremenu. Kao čitaocu pouzdan sabesjednik priznao je ljudima pravo da imaju emotivnu potreba za dobrom pjesmom. Sposobnost čitaoca da ocijeni pjesmu smatrao je većom od njegovih mogućnosti da mu je pruži. Zato je pisao lagano i odgovorno prema sebi i jeziku. Pod bičem najraznovrsnijih nevolja, nije se odricao sopstvene prirode, svog lica i svoje volje. Intiman sa svim svojim zabludama i istinama, zamišljen i zagledan u sebe i svijet oko sebe, uvijek je polazio od života. Zahvatajući klasičnim pjesničkim postupcima umjetnički sadržaj, izgradio je autohton stil. O bezmjernom bolu pjevao je s mjerom – kratko, nadahnuto. Brižni i oštroumni posmatrač života, sa malo pjesama ostavio je dubok trag u crnogorskom pjesništvu 20. vijeka. Među mirnim i dobrim ljudima odlučnim da kroz život gaze tiho i nečujno sudbina je njemu namijenila besmrtnost.

Aleksandar Ivanović

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno,sa pola stakla,
ko li te razbi,sta ti je bilo?
da li te ruka kamenom takla,
il` dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozosko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kucu u granju skritu?
Da li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji
skrhane komade tvoje spoji,
da li bi sliku jos krila staru,
ta sitna parcad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama
u tebi vidim,dok sl`azi tama,
krajicak puta i golo polje.
..A kad zagledam malo bolje,
da li to vidim i sebe sama?

Postoje dvije vrste velikih pjesnika – pjesnici koji nadžive svoju poeziju i pjesnici koje njihova poezija nadživi. Aleksandra Lesa Ivanovića nadživjelo je njegovo djelo. U njegovoj domovini i na njegovom Cetinju, malo je ljudi koji ne znaju makar jedan Lesov stih. Tajnu te dugovječnosti pjesnikove treba tražiti u činjenici da je pisao pjesme koje su ljudima bile potrebne suštinski.

Leso Ivanović

ŽALBA MRTVOM DRUGU

Dragoj sjeni književnika

Nikole-Punje Lopičića

1

Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,

dok jablan drhti od noći stravljen.

A niko ne zna ni koja cesta

do tebe vodi na grob zatravljen.

Zahuje kroz noć kao da kore

vjetrovi s juga ko fijuk biča:

o tebi s tužnim prizvukom zbore

mećave zimske iz tvojih priča.

2.

Usamljen rodnim prolazim gradom,

u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,

i samo mi se pridruže kradom

umukli tvoji koraci, Punja.

Sa mnom druguje jedino munja,

vjetar i kiša i magla siva.

Zaboravili su davno, Punja,

i tebe mrtva i mene živa.

Riječ Branka Banjevića

Trajno djelo

Ukinut je narod, ukinuta je država. Crna Gora u poziciji nepostojanja – većina se Crnogoraca sa tim nije slagala. Pokret socijalnog nezadovoljstva koji je u Evropi nastao nakon Prvog svjetskog rata prenio se u Crnu Goru i otvarao perspektivu nacionalnog i socijalnog oslobođenja, naročito poslije 1926. godine. Naši pisci stali su na opozicionu liniju. Svi su slijedili zajedničku nadu i otvorili duh za perspektivu rješenja gorućih društvenih problema na tlu Crne Gore. Srcem i razumom slijedili su ideju ljevice. Pripadali su pokretu, ali nijesu slijedili njegovu poetiku. Nova politička tendencija nije prihvatala modernu poetiku, a stvaraocima je bio stran takav utilitarizam. Dobro su se oduprli. Stvorili su trajno djelo.

U saradnji sa gospođama Dankom Barović i Brankom Stanić, prilog pripremio Vesko Pejović