Cetinje :: Moj grad

Iz neobjavljenog Dnevnika Peđe Đonovića

Posted on 06. May, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

Subota, 1. avgust  1998. godine

           Danas sam još jednom bio na nekom pokajanju.  Poseljani – selo između Rijeke Crnojevića i Virpazara. I još jednom sam po ko zna koji put na pokajanju, koje je postalo skoro jedini vid društvenog okupljanja, dobio osjećaj gađenja. Gomile cvijeća upakovanog u celofan uz obavezno ukrasno zelenilo ubrano sa raznih četinara, djeluju morbidno. Prosto da čovjek zamrzi cvijeće. Zamišljam to cvijeće kako raste u nekim baštama ili staklenicima, a onda ga nemilosrdno kidaju i umotavaju u te odvratne nailone, pokušavajući napraviti nešto lijepo. I gledajući te bukete i pakovanja, čovjek primijeti vjerovatno neispunjene umjetničke snove njihovih aranžera. Njihovi „snovi“ ubrzo postaju dio jedne šarene sparušene gomile, koja nasuprot želji svih prisutnih stvara ružan dojam, a da ne govorim o problemu transporta te gomile do vječne kuće onoga kome je ona posvećena. Na kraju, to više i nije cvijeće, jer cvijećem se ne može nazvati to žuto, sparušeno, izgnječeno, počupano i zapareno bilje. I često, kad čovjek na groblju vidi grobnicu sa gomilom smeća preko nje, zna da je tu nedavno sahranjen neko ko je mnogima bio drag. I ko zna koliko dugo se niko ne usuđuje skloniti to smeće, jer pobogu, ono je znak ljubavi i poštovanja, znak pravih ili izmišljenih emocija u koje se ne dira. A kasnije ? Kasnije na tim grobnicama čovjek rijetko može vidjeti svježi, skoro donešen cvijet. No, vjerorovatno je sve to dio vremena u kojem živimo i njegove kulture, to jest nekulture.

           Sat vremena provedenog na groblju po nesnosnoj vrućini, protekao je u naricanju žena. Smjenjivale su se nekim nepisanim redom i pravilom. Kad bi jedna završila, nastavila bi druga. To naricanje je nešto vrlo interesantno. Uvijek se pitam, što sve pričaju te žene dok nariču i kako im ne fali teksta, jer naricanje traje najmanje deset minuta. Ton kojim nariču je visok i prodoran, odjekuje okolinom i uvjek je konstantne dužine i zvuka. Taj ton ostavlja neko čudesno dejstvo na čovjeka. Zvuči, ako nije morbidno reći, poput uspavanke. Mada tužan i ponekad izaziva jezu, ali nekako smiruje. Kako žene uspiju da proizvedu takav zvuk, nije mi jasno, a lijepo naricanje graniči sa umjetnošću. Da li je to pravilo ili slučajnost, ali onog trenutka kad ton naricanja postane niži, još par riječi ili rečenica i naricanje se završava. Imam utisak da se pri pravom naricanju troši ogromna energija, vjerovatno proizvedena neizmjernim bolom duše. I koliko god zvučalo nevjerovatno, postoje i narikače po opredjeljenju ili one koje to rade, maltene,  iz zabave. Vremenom, one postaju prave profesionalke. I kad ih čovjek čuje, teško može povjerovati da je njihovo naricanje posao ili zanimacija. One bivaju glumice, bez diplome ili priznanja za svoj rad, glumice sa jednom jedinom ulogom, koju izvode do savršenstva. Njihov peh je taj, što nikad ne dobijaju aplauz za svoju rolu. Moguće da im je satisfakcija, sama mogućnost nastupa u  „predstavama“ koje se često naprave na pokajanjima.

           Posmatrao sam to groblje sa malim brojem grobova i to pretežno starih, i još jednom razmišljao o toj čovjekovoj gluposti koja se naziva grobom, potrebi da nad sobom stavi ploču sa imenom, da produži trag svog postojanja u beskonačnosti vremena. I najveći broj ljudi kao svoj trag u vremenu, ostavljaju tu ploču, postajući smrću mali, jadni, minijaturni, rijetko vidljivi faraončići. A onda, nakon nekog vremena, neko ih pokupi u bijelu krpu ili čaršaf, kako bi na njihovo mjesto stavio nekog drugog. Takođe, dešava se da neki grobovi vremenom bivaju prekopani, a njihova starost po nekad ne prelazi granicu od 100-200 godina. Ne govori li to dovoljno o njihovoj banalnost i komičnosti i uzaludnosti čovjekove potrebe za zaustavljanjem vremena, njegovom kontrolom ili pak upisivanjem u istoriju čovječanstva na taj način.

           Takođe je interesantna čovjekova potreba za povratak i sahranjivanje na mjesto odakle su potekli njegovi preci. I najveći broj je onih koji za života nikad ništa ne urade za to mjesto, a na kraju mu se vrate.

            Često se najveći broj ljudi čudi lososima, jeguljama i drugim životinjama, koje pređu ogroman put kako bi umrle na mjestu svog nastanka, a kad malo pogledamo, mi radimo potpuno istu stvar. Moguće da je to ostatak tog životinjskog instikta, sa jednom jedinom razlikom, nikad ni jedna životinja nije sazidala sebi grob. I ponekad se upitam, nijesmo li za neke stvari evoluirali nizbrdo.

 Peđa Đonović,

15.11.1967-22.01.2003.

PS

Zahvaljujem se Peđinoj majci Sonji koja mi je dozvolila da ekskluzivno, za čitaoce sajta cetinje-mojgrad, objavim ovaj tekst. 

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović