Cetinje :: Moj grad

Dimitrije Popović: Tajna brava nalazi se duboko u nama

Posted on 08. May, 2012 by Vesko Pejović in Iz kulture

MISTERIJUM LUČE MIKROKOZMA

Luča mikrokozma je jedno od najmističnijih ogledala nesagledivosti ljudskog bića

Na početku ovog uvodnog teksta ciklusu radova inspiriranih Njegoševim spjevom „Luča mikrokozma“ želim navesti nekoliko detalja faktografskih i poetskih koji su, kao u nekom sudbonosnom prepletu okolnosti, na određeni način utjecali da se pjesnik i njegovo djelo nađu u sferi mog umjetničkog zanimanja.

Lovćenski masiv

Prve spoznaje o vladici i pjesniku Petru II Petroviću Njegošu nisam dobio iz povijesne čitanke u osnovnoj školi koju sam pohađao na Cetinju (škola nosi Njegoševo ime), nego iz prirode, posredstvom Njegoševog groba. Sa prozora moje roditeljske kuće na Cetinju jasno se vidi impozantni Lovćenski masiv s Jezerskim vrhom na kojem se kao sitno izbočenje, kao kakva kamena bradavica, ocrtavala silueta Njegoševe kapele u kojoj se nalazio grob crnogorskog vladike i pjesnika.

Njegošev markantni lik mi je bio poznat s jedne male reprodukcije koju smo imali u kući. Gotovo u svakoj kući na Cetinju nalazila se slika sa Njegoševim likom. Pjesnik je na neki način bio član crnogorskih obitelji. Svojevrsna ikona prosvjetiteljstva.

U djetinjstvu sam često sjedio na pragu prozora dnevne sobe i gledao u prirodu, vrt i voćnjak pred kućom, gradski park, nekadašnji Kraljičin park i iznad visokih vrhova njegovog gustog drveća daleku planinu Lovćen. Pamtim spektakularne ljetne oluje s munjama i gromovima nad Jezerskim vrhom i jeku grmljavine praćenu tutnjavom, koje su me ispunjavale intenzivnim strahom. Kao da se nad Lovćenom bio kozmički boj, sudar nebeskih vojski iz „Luče mikrokozma“.

U toj živoj slici prirode, čiji je okvir činio kameni obrub prozora, moju je pažnju najviše zaokupljao glavni motiv te kompozicije, Lovćen s Njegoševim grobom. Rano sam saznao da u maloj kapeli na vrhu planine, kako je govorila moja baba, „spava vječnim snom Vladika Rade, najmudriji i naljljepši čovjek svoga doba.“

Vječni san

Tako je smrt kao „vječni san“ dala čudnu životnost Lovćenu. Pjesnik i planina su se poistovjetili. Moju je dječačku maštu uzbuđivala činjenica da je Njegoš izabrao vrh jedne planine za mjesto svog vječnog počinka. Taj visoki položaj groba besmrtnog pjesnika koji nadvisuje grad Cetinje koji je, činilo mi se, bio bliži nebu nego nama na Zemlji, inicirao je misli o smrti. Ona, Smrt, je iznad života.

Ali te misli o smrti obasjava Luča, iskra, inspirativni plamen, jer su inicirane pjesnikovim grobom. Tamo se na vrhu planine blakeovski kazano vjenčaju nebo i zemlja posredstvom Njegoševe poezije. Zato pjesnikov grob „nadilazi“ smrt kao što planina Lovćen „nadilazi“ crnogorski pejzaž. Njegošev je grob postao kameni stih, misaoni i mističan, koji nam govori neizgovoreno o pjesniku, o tajnama njegove stvaralačke osobnosti, o mitu što se nadilazi sam sobom.

Posebno su mi ostali u sjećanju zalasci sunca što sam ih promatrao sa prozora moje kuće, naročito u zimskim danima kada sunčev disk nestaje za Lovćenom, s onu stranu planine i pjesnikovog groba. Činilo mi se da odlazi u neki drugi, nepoznati svijet. To postupno nestajanje svjetlosti, to izdisanje dana i spuštanje mraka na cetinjsku kotlinu, stvaralo je neku metaforičku rimu kozmičkog i zemaljskog.

Njegošev je grob na Lovćenu postao monumentalni oltar mističnog hrama na razmeđi života i smrti. Rađanjem dana, rujna svjetlost s istoka obasja Lovćen i njegove padine. Nakon zalaska sunca, čija nebeska putanja nad cetinjskom kotlinom kao da simbolizira kratkoću ljudskog vijeka, planina se pretvara u sivoplavu siluetu koja postupno tamni sve dok ne isčezne u mrak i tišinu noći.

Kada sam u srednjoj školi, čitajući „Gorski vijenac“, naišao na onu lijepu metaforu u lirskom pjevanju kola…

Bjehu muška srca ohladnjela,

A u njima umrla sloboda,

Kâ kad zrake umru na planinu (2625-2639)

… podsjetio sam se nadahnjujućeg prizora prirode, simboličke scene koju sam puno puta gledao kako sunce zalazi za Lovćenom, za Jezerskim vrhom. I kako svjetlosne zrake umiru na padinama planine. Tada mi je, iako nisam još poznavao „Gorski vijenac“, Lovćen govorio o pjesniku.

Simboličko značenje

U sjećanju jasno čuvam uspomenu na moju prvu posjetu Njegoševom grobu. Bilo je to u dječačkoj dobi, rano izjutra za vrijeme jednog sunčanog ljetnog dana. S velikim sam naporom svladao stotine kamenih uskih serpentinastih skala što su uz stranu Jezerskog vrha vodile prema Vladičinoj kapeli. Kasnije sam u tome vidio simboličko značenje: put do svetog mjesta zahtijeva napor i svojevrsnu žrtvu.

Na vrhu planine u uzbudljivoj zaglušujućoj tišini pružao se veličanstven pogled. Gledao sam rodni grad Cetinje, lijepi Bokokotorski zaljev, nepregledna brda i planine „kamenog mora“ i modru jadransku pučinu čiji se obzor daleko spajao s nebeskim beskrajem.Doživljaj ogromnog prostora promatran tog jutra s Jezerskog vrha stvarao je u meni ambivalentan osjećaj; kako je ljudsko biće malo i beznačajno, ali također svjesno sebe i svojih moći. Čovjek osvaja taj prostor pogledom, pokorava mislima, ostavlja u njemu tragove svoga postojanja.

Kada sam ušao u malu kapelu i prišao Njegoševom sarkofagu, prožeo me snažan mistični osjećaj pomiješan sa strahom. Poklonjenje velikom pjesniku izazvalo je u mom sjećanju prizore iz jedne priče koju sam čuo nekoliko dana prije odlaska na Lovćen. Odnosila se na otvaranje groba Vladike Rada. Zbog oštećenja kapele uslijed nevremena i udara gromova, bilo je potrebno taj stari objekt restaurirati.

Tom je prilikom bio otvoren Vladičin grob. Nad Njegoševim mrtvim ostacima obavljen je crkveni obred kađenja kostiju. Posebno sam zapamtio detalj iz te priče koja se prepričavala, po riječima onoga koji je tom činu prisustvovao, kako je Njegoševa lubanja bila udaljena od ostalih kostiju. Među rebrima je ležao vladičin naprsni krst. Mitra i vladičina odora bile su opaljene munjama i sagorjele, pomiješane sa začađavljenim pjesnikovim kostima.

Njegoševe su crne kosti u mojoj imaginaciji postale dio lovćenskog pejzaža. Mistični antropomorfni reljef nad kojim lebdi pjesnikov duh.

Snaga i ljepota

Razmišljajući o Njegoševom životu i djelu, o prilikama odnosno neprilikama u kojima je živio, o izvorima njegovih pjesničkih nadahnuća, o crnogorskom ambijentu koji ga je bez sumnje inspirirao svojom iskonskom snagom i ljepotom, nametala mi se misao o pjesnikovoj bolesti i ranoj smrti. Zasigurno je tuberkuloza ostavila traga na Njegošev pjesnički senzibilitet.

Nekoliko mjeseci prije smrti Njegoš je, na savjet liječnika, proveo u Napulju. Tom je prilikom posjetio Pompeje i Vezuv. Dok ispisujem ove retke prisjećam se gimnazijske ekskurzije po gradovima Italije. Posjetili smo Napulj i Pompeje. Sa grupom učenika sam se uspeo na vrh Vezuva. S ruba velikog grotla, sa čije se jedne strme strane dimilo, uzeo sam za uspomenu nekoliko komada ohlađene lave.

Razgledavajući ruševine grada Pompeja vodič nam je s važnošću, kako je priličilo mjestu i povodu, rekao da je jedna pompejanska kuća bila otkrivena u Njegoševu čast 4.3. 1851. godine i nazvana Casa del Principe di Montenegro. Napomenuo je kako je crnogorski Vladika s radoznalošću i uzbuđenjem pratio radove na otkopavanju objekta.

Život i smrti

Vidio sam također simboličku vezu između ugaslog Vezuva i Njegoševog bića koje se gasi, iz čije nutrine više neće navirati stvaralačka poetska lava. U ambijentu ljepote i smrti, pjesnik je svim bićem mogao osjetiti tragični mikrokozmos i principe na kojima se zasniva: na dobru i zlu, radosti i patnji, životu i smrti. Jer, sva ljepota i bogatstvo Pompeja „jednim se mahom preli u tartarsku crnu boju“. Tragično osjećanje vlastitog kraja proživljavao je u boli umiranja. Njegoševa „zraka svjetla na brijegu vječne noći“ ugasla je na Cetinju 19.10.1851 u 10 sati ujutro. (Odlomak)

Pjesnik bolestan nasmrt posjećuje predio koji je smrt obilježila

U toplom ambijentu juga, Njegoš je bio nadahnut pitoresknim Mediteranom. Divio se starinama Napulja i pompejanskoj umjetnosti. Stajao je nad ugašenim kraterom vulkana, „Vezuvije grdna žvala“, prizivajući u sjećanje žive slike opisa Plinija Mlađeg o velikoj tragediji koju je 79. godine prouzročila erupcija vulkana.

Pjesnik bolestan nasmrt posjećuje predio koji je smrt trajno obilježila. Zamišljajući Njegoša u tom ambijentu, javljala mi se mračna metafora potaknuta Vezuvom i Vladikom. Vulkanova „zemaljska mračna njedra“ koja „paklenom silom kipte“ smrtno su se rimovala sa pjesnikovim bolesnim plućima razorenim tuberkulozom, plućima koja „izbacuju krv“.

PS: KNJIGA SE MOŽE PORUČITI KOD IZDAVAČA – SKANER STUDIO ZAGREB – Adresa e-pošte:  info@skanerstudio.hr

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović