Cetinje :: Moj grad

Filantropija na Cetinju, Vesko Pejović

Posted on 04. Mar, 2012 by Vesko Pejović in Budućnost Cetinja, Nekad / Sad

Poštovani čitaoci,

U današnjem broju nezavisnog dnevnika “Vijesti” na strani br. 9 objavljen je razgovor sa mnom novinarke Danijele Lasice na ovu temu. U želji da preko stranica našeg sajta, kroz detaljniji prikaz nekoliko različitih ali svijetlih primjera filantropije, doprinesemo većoj popularizaciji svih dobrotvora Cetinja i da podstaknemo oživljavanje i razvoj vrijednosti kao što su solidarnost, humanost i spremnost da se pruži pomoć onima kojima je potrebna, odlučio sam da objavim opširniji prilog na ovu temu.

Riječ filantropija vodi porijeklo od grčkih riječi philos-prijatelj (ljubav), i anthropos-čovjek a prevodi se kao čovjekoljublje, dobročinstvo i želja da se pomogne drugima. Istorija filantropije je stara koliko i civilazacija. U početku su pokretači i nosioci ovih aktivnosti bili vladari i crkva a danas su to razne zadužbine, fondacije i fondovi koje osnivaju (najčešće) pojedinci spremni da ono ili dio onoga što imaju podijele sa drugima.  Pored ovoga postoje  individualna filantropija, koja označava dobrotvorni rad nekog pojedinca i korporativna filantropija, koja podrazumijeva donacije u dobrotvorne svrhe od strane privatnih kompanija. Mnoge države u svijetu su prepoznale značaj osnivanja i rada ovakvih neprofitnih i humanitarnih organizacija pa su kroz poreske olakšice stimulisale sve one koji se žele baviti ovakvim radom.

Broj filantropa, danas, u Crnoj Gori i na Cetinju, nije ni približno na potrebnom nivou i mislim da bi država, u tom pravcu, trebala da donese određeni zakonski okvir i tako raznim poreskim olakšicama, dodatno animira  bogate pojedince i jake kompanije. Sve one koji se bave filantropijom trebalo bi, preko svih medija,  više afirmisati i propagirati a najistaknutijima davati i određena (godišnja) priznanja kao što je to, od prije tri godine, počelo da radi udruženje fAKT iz Podgorice.

Ovom prilikom treba navesti i to da su i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Jugoslavija odobravale i podržavale filantropiju što nije bio slučaj sa SFR Jugoslavijom a što se najbolje može argumentovati činjenicama da je poslije 1945. godine, konfiskovana imovina zadužbina a 1958. godine Zakonom o nacionalizaciji gradskog građevinskog zemljišta, oduzete su sve zgrade i objekti koji su bili vlasništvo zadužbina.  Tek 1985. godine donijet je prvi Zakon o zadužbinama, fondacijama i fondovima koji ih je definisao kao pravna lica čije su funkcije podsticanje i pomaganje stvaralaštva u nauci, umjetnosti, kulturi, obrazovanju, socijalnoj, dječijoj i zdravstvenoj zaštiti i drugih opštekorisnih ciljeva. Državna kontrola nad zadužbinama je bila pravilo još od prvih zakonskih akata donešenih u Knjaževini Crnoj Gori, ali ni jedan Zakon o dobrotvornim društvima u istoriji Crne Gore nije bio restriktivan kao ovaj iz 1985. godine. To je, vjerovatno, i bio razlog da je u tom periodu filantropija u Crnoj Gori bila vezana isključivo za crnogorsku dijasporu a jedno od najistaknutijih društava bilo je Američko-crnogorsko kulturno prosvjetno društvo “Lovćen”, osnovano 1971. godine u američkoj državi Mičigen.

Donacijama za izgradnju Bolnice Danilo I, Kraljevskog pozorišta Zetski dom, donacijama koje je knjaz Nikola davao siromašnima,  donacijama koje su pristigle iz cijelog svijeta prilikom izgradnje Mauzoleja Petra II Petrovića Njegoša na Lovćenu, o pomoći nakon razornog zemljotresa koji je zadesio Crnu Goru i Cetinje1979. godine, o donacijama i legatima Narodnom muzeju CG, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, Katoličkoj crkvi na Cetinju, Osnovnim i Srednjim školama, Dječijem vrtiću,   i o mnogim drugim, povremenim,  svijetlim primjerima solidarnosti, moglo bi se i trebalo napisati puno ali ja želim, u ovom prilogu, da se hronološki osvrnem na  nekolika karakteristična primjera u posljednjih 130 godina a vama ostavljam da se uključite i svojim komentarima dopunite ovu lijepu priču koja može biti povod  i naša inicijativa  da neko uskoro napravi studiju na temu FILANTROPIJA NA CETINJU.

  UGOVOR O DARU  LALA ZUBERA 

 Trgovac i bankar Lale Zuber, jedan od najbogatijih Cetinjana u prošlom vijeku, 22.januara 1922. godine, otkupio je od Emanuela Krausa  Električnu centralu na Cetinju. Otkupljiavanjem i aktiviranjem Električne centrale, Lale Zuber je u velikoj mjeri poboljšao elektrifikaciju i isporuku struje za rastuće potrebe stanovništa i industrije u prijestonici.

 24.11.1922. godine, Lale Zuber je napravio  Ugovor o daru kojim je svoje vlasništvo nad Električnom centralom na Cetinju dobrovoljno ustupio Sudu Opštine Cetinje, pod uslovom, da on svake godine na Mitrovdan, počev od 1923. godine, u njegovo ime, kao njegovu pomoć, a po svojem nahođenju, sirotinji varoši Cetinje, razdijeli sumu od 40.000 dinara. Ugovorom je bilo predviđeno da ova praksa traje u narednih 100 godina ukoliko zbog “više sile” ne dođe do propasti firme. Poslije Drugog svjetskog rata skoro sva imovina Lala Zubera, među kojom i Električna centrala, (Italijansko i Francusko poslanstvo itd), je nacionalizovana tako da je i ovaj ugovor “poništen”.

Centrala je radila  do 1963. godine kada je pretvorena u Tehnički muzej.

Lična ulaganja Lala Zubera ostala su kao dotacija Crnogorskoj državi i dala su jak impuls crnogorskoj privredi toga vremena.

 Od LEGATA u sastavu Muzejskog odjeljenja CNB “ĐURĐE CRNOJEVIĆ” koji čine posebne ili poklon biblioteke, istaknutih crnogorskih stvaralaca a koji imaju svojstvo spomenika kulture, pomenuću legate: dr Pera Šoća kulturologa, publiciste i političara, ministra  u Vladi Kraljevine Crne Gore, jednog od prvih crnogorskih bibliografa (1884-1966), Nikole Đonovića, advokata i publiciste (1885-1974) , Dušana Gvozdenovića, matematičara, univerzitetskog profesora, publicist,  dr Pavla Mijovića, istoričara umjetnosti, član CANU, publiciste (1914-1996), Radivoja-Lole Đukića, reditelja,  pisca i novinara, filmskog i televizijskog humoriste, slikara (1923-1995), dr. Dušana J. Martinovića,  člana CANU, bibliografa, doktora matematike (geografija) itd (1933-2010) i dr. Nika S. Martinovića,  književnika, naučnog savjetnik, pravnika, filozofa,(1914-1975).

Oni se sastoje iz monografskih i periodičnih publikacija, arhivske građe kao i ličnih predmeta darodavaca. Broje oko 9.000 knjiga, 513 nasl., odnosno 4.618 brojeva periodičnih publikacija i više desetina hiljada arhivalija. Ove brižljivo formirane biblioteke, posjeduju uglavnom primarnu i sekundarnu literaturu vezanu za jednu, usko stručnu oblast. Neponovljive su i unikatne. Prezentirane su putem pojedinačnih autorskih kataloga. Nezamjenljiv su izvor, i za proučavanje života i rada darodavaca. 

Od LEGATA u Narodnom  muzeju Crne Gore pomenuću Legat Milice Sarić Vukmanović i Svetozara Vukmanovića Tempa koji je nastao kao plod entuzijazma i ljubavi prema likovnom stvaralaštvu.

Kolekciju slika, grafika, skulptura i djela primjenjene umjetnosti, koju su formirali godinama, poklonili su 1964. godine Cetinju. Vremenom su je obogaćivali i upotpunjavali tako da ona danas obuhvata  225 eksponata koji predstavljaju izuzetno vrijednu cjelinu u okviru  fonda Umjetničkog muzeja Crne Gore. 

Posebnu dragocjenost Zbirke Vukmanović čine djela Renoara, Pikasa, Šagala, Fride Kalo, Dalija, Gutuza, Rivere, Sikverasa, Detonija, Price, Murtića, Bernika, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Branka Filipovića Fila, Dada Đurića, Dimitrija Popovića, Rista Stijovića, Miodraga B. Protića, Šilje Todorovića, Fila Filipovića, Lazara Vujaklije, Lazara Vozarevića, Bete Vukanović, Ane Viđen, Branka i Milene Šotra, Sretena Stojanovića, Miće Popovića, Zore Petrović, Jovana Bijelića, Petra Konjovića, Marijana Detonija, Peđe Milosavljevića, Marka Čelebonovića, Janeza Bernika, Miljenka Stančića, Milića Stankovića, Bata Mihailovića, Danice Antić i drugih.  

  Prezentirana u stalnoj postavci Naconalne galerije ova zbirka dopunjava esencijalne vrijednosti antologijskog pregleda jugoslovenske i crnogorske likovne umjetnosti. Naime, likovni presjek jugoslovenskog slikarstva bio bi nepotpun bez djela visokog umjetničkog dometa koji sadrži ova zbirka, a koja predstavljaju ostvarenja umjetnika koji su bili nosioci dominantnih slikarskih pravaca XX vijeka.

FONDACIJA “LJUBICA I TOMO LOMPAR”

U znak sjećanja na svoje roditelje, Ljubicu i Toma, koji su bili časni i humani ljudi i sa željom da pomogne domovini Crnoj Gori, juna mjeseca 2008. godine,  njihov sin Marko Lompar, osnovao je  prvu privatnu fonadaciju u Crnoj Gori, koja već četvrtu školsku godinu, stipendira najbolje crnogorske studente sa po 400 eura mjesečno (tokom 10 mjeseci godišnje) a od njih traži samo da stečeno znanje vrate  ovom prostoru. Fondacija “Ljubica i Tomo Lompar” svake godine dodjeljuje stipendije jednom broju crnogorskih studenata. Stipendije Fondacije „Ljubica i Tomo Lompar“ dodjeljuju se studentima koji su završili prvu godinu studija, na osnovu rezultata koje su u njoj ostvarili.
 Stipendija traje do kraja studija, pod uslovom da njen uživalac ispunjava uslove utvrđene Statutom Fondacije a do sada je koristilo 19 studenata. Ove godine stipendiju prima njih devetoro.

Na svečanoj ceremoniji održanoj u Zetskom domu, 02. decembra 2010.g. na kojoj su dodijeljene   godišnje nagrade za filantropiju “Iskra” (čiji je cilj da se prepoznaju i javno istaknu privredna društva i pojedinci koji svojom materijalnom i finansijskom podrškom daju primjer drugima i postavljaju standarde kojima valja težiti kada je u pitanju ulaganje u opšte dobro) dobitnik “Iskre”  u kategoriji za individualni doprinos bio je Cetinjanin Mr. Marko Lompar.

Mr Marko Lompar je rođen 1947. godine. Plovio je 25 godina, a dvadesetak bio kapetan duge plovidbe. Završio je tri fakulteta a govori pet svjetskih jezika. Posljednjih 20 godina živi u Venecueli i ima devetoro djece.

Ulažući dio svoga kapitala u obrazovanje najboljih mladih crnogorskih studenata, Cetinjanin Marko Lompar  na najljepši način čuva  sjećanje na svoje roditelje i pomaže Cetinju i Crnoj.

HUMANISTA I SPONZOR MNOGIH PROJEKATA IZ KULTURE  

Veliki humanista, Branislav Banjo Bjelica, porijeklom iz Bjelica, rođen i odrastao u Banjanima, sada živi i radi  u Budvi, sponzor je mnogih značajnih projekata iz crnogorske kulture.

Posebno mjesto zauzima njegova donacija od oko 30.000 eura za sanaciju spomenika “Lovćenska vila” na Cetinju, 2010. godine. Iste godine donirao je i popločavanje prilazne staze od Dvorskog trga do Njegoševog parka, veliku kamenu trpezu za spomen park u Bajicama i kupovinu venecijanera za OŠ “LPO”.

Prošle godine poklonio je i kamen za popločavanje Dvorskog trga u vrijednosti od 150.000 eura i obećao da će platiti sanaciju skulptura “četiri godišnja doba” na Kući Đukanovića u Njegoševoj ulici” čija je vrijednost 3200 eura a koju je inicirala, pripremila i organizovala NVO “CETINJE MOJ GRAD”.

Najavio je, da će uskoro donirati sanaciju velike betonske kapije na ulazu u Njegošev park.  

Poštovani čitaoci,

Među humaniste grada Cetinja treba pomenuti gospođu Jelenu Banović, ćerku Sima Cuce koja je prije dvije godine, u znak sjećanja na svojeg oca i Cetinje, donirala Bolnicu “Danilo I” sa 10.000 eura i koja je prošle godine poslala  10.000 eura najugroženijim građanima Cetinja, kao i Blaža Sredanovića, Iva Đukanovića, Vojislava Rašovića, Branka Živkovića, Miodraga Radunovića, Iliju Sidžu Stojanovića, Branka Banju Kaluđerovića, Paja Jabučanina, Jova Lagatora, Marka Martinovića, Raka Vulaša, Veselina i Bata Vujovića, Voja i Veska Pejakovića, Rajka Mijuškovića, Voja i Miru Vujović, Miška Jovovića, Sreta Mrvaljevića, Mladena Bajkovića  i mnoge druge uspješne poslovne ljude koji su donatori brojnih kulturnih i sportskih događaja, klubova, udruženja, ustanova, i svjetski  afirmisane i priznate književnike i umjetnike Danila Kiša, Dimitrija Popovića, Dada Đurića, …, koji su dio svojeg stvaralaštva  poklonili Cetinju.